• Facebook Social Icon
  • SoundCloud Social Icon
  • Instagram Social Icon
  • Twitter Social Icon

Blog post

Vincent i Smijeh

Scena klasična. Subotnje jutro i after. Mijenjaju se mjesto i akteri, sve ostalo je manje više po istom uhodanom principu, nekad je subota, nekad je nedjelja, nekad je oboje. Prvo odeš negdje van. U klub, na party. Ostaneš do kraja i ako imaš sreće završiš poslije na nekom afteru. Tako je i ovog subotnjeg jutra. Ekipa osrednje velika, više nas je od deset, a manje od dvadeset. Negdje smo u brdskim predjelima grada, podno Medvednice. Ne pravimo pizdarije.


Vincent


Nije baš uobičajena ekipa, pa se slabo i poznajemo. To nam uglavnom ne smeta, osim što ne znamo jedni drugima imena. A kako ćemo tebe zvati? Samo nemojte Tomislav, onda odmah mislim da sam nešto kriv, pa se ni ne okrećem. Na meni je da biram ime. Mozak ima neko svoje pospremanje i uopće ga ne jebe da bi mi pomogao sjetiti se koje to ime želim odabarati. Na pamet mi pada samo Oscar, ali istovremeno znam kako to nije ime koje želim. Želim ime Vincent, ali mi tog časa ne pada na pamet. Na pamet mi pada samo Oscar.


To je bio jedan rijetko dragocjeni trenutak u kojem ostanem bez teksta, odnosno kad nemam ništa za reći. Tako sam ostao Tomislav i nisam postao Oscar, pardon Vincent. Zamislite sebe u toj situaciji i nekog da vam viče:


To-mi-slaaa-vee!

Vin-cee-eent-šee!


Ovo drugo definitivno zvuči više cool. Danas nisam na afteru. Sjedim doma i pišem tekst. Slušam neki mix kojeg namjeravam objaviti. Baš mi je dobar taj mix. Rijetko mi se pogodi da mi je dobar na prvo slušanje, međutim kod ovog je baš taj slučaj. Vraćam film unazad do sredine tjedna i spuštam se ravno u srijedu.


Pločnik


Četvrtak je neradni dan. To znači da bi se u srijedu navečer moglo nekud van. Gospođa su umorni i nemreju ići na ples. Odlučim ići sam i onda se putem predomislim i pokupim Mimu. Iza 23 sata ulazimo u Pločnik. Spuštamo se u podrum, vruće je kao da smo duboko u utrobi zemlje. Večeras je ovdje promo event šibenskog Nox festivala.


Uz domaćine, Lawrence Kleina i Beepolara, tu je i gošća večeri, Sonia Calico. Tu je već i sijaset, više ili manje, znanih lica. Svira Klein. Ne slušamo ga puno, ali dovoljno da opet zaključim kako nam je odabir dosta kompatibilan, a dosta nam se stvari i poklapa u izboru. Dobro je on to odsvirao, a mi se naplesali. Dolje u klubu nas je možda tridesetak, još toliko gore u kafiću. Zagreb je mali grad, a srijeda je srijeda, pa taman je slijedila i dva praznika ili blagdana za redom.


Sonia Calico


O njihovoj večerašnjoj gošći nisam znao ništa. Iznenadio sam se kad je pult preuzela azijatkinja zblajhane kose, rekli bi, plavuša. Od samog početka je njen set zvučao drugačije od bilo kojeg kojeg sam do sad čuo. Glazba koju ona bira je rijetko ili gotovo nikad u četveročetvrtinskom taktu. Njen izbor dodiruje puno žanrova, a sa svakim se poigrava tako da na čas misliš kako će završiti u najkomercijalnijem pop danceu, dok već idući čas slušaš ride činelu koja dolazi iz Rolandove 909-ke i house koji ima sve odlike Chicago ili Detroit filozofije zvuka.



Dosta sam pažljivo bio uključen u set Sonie Calico i čini mi se da ne mogu ni navesti sve žanrove i utjecaje koji oblikuju njen DJ set. House, Afro house, progressive trance, bass, grime, footwork, dubstep, jungle, tech, hip-hop, pop, trap. Zapravo nije bilo samo techna. Vokali u pjesmama koje pušta kreću se od klasičnih zapadnjačkih, pa sve do azijskih vokala visokog pitcha tipičnih za, kako ga ja zovem, dječji dubstep.


Iskreno, takav je set potrebno doživjeti skroz otvorenog uma i strpljiv. Nismo mi baš navikli na ovakvu glazbu na klubskoj večeri. To je, doduše, izrečeno iz moje perspektive i nekog broja godina koje imam, a koji je ponekad i više nego dvostruko veći od nekih s kojima dijelim plesni podij. Skužio sam to kad smo odlazili iz Pločnika i sreli se na pločniku ispred Pločnika sa Soniom i njenim domaćinima.


Jedan od njih je bio mlađi od mene, te je na moj komentar kako mi ovdje nemamo često prilike slušati ovakav DJ set, zaključio kako ja možda samo ne odlazim na takva mjesta. Mislim da je tu skroz u pravu. On doduše nije znao da sam upravo u posljednja dva mjeseca slušao tri ili četiri seta nekonvencionalne klubske elektronske glazbe. Vi koji čitate ste o tome mogli ponešto i pročitati u mojim dosadašnjim tekstovima.


Sonia će tako odabrati neke izvođače koji se redovito nalaze i u mom izboru, poput recimo "Zombies In Miami - Take Control (Simple Symmetry Remix)", ali i "Blawan - Getting me down", stvar koja se vrlo vjerojatno neće naći na mojoj playlisti. Način na koji ona to poveže i spoji je odličan. Dozira ti od sveg pomalo, bez opasnosti da pretjera sa utjecajem, npr. trap-a, čime bi recimo izgubila mene sa floora, a vjerujem i još neke. Za neke momente u tom setu ekipa kakvu ja znam sa podija mora imati malo strpljenja i prokužiti kako se u to uklopiti.


Meni je to bilo odlično, iako priznajem, nemam želju za takvom glazbom često, ali vrlo dobro dođe kao osvježenje i kao odmak od glazbe kakvu smo klubski najčešće navikli slušati. Sonia Calico je uspješna i afirmirana producentica i DJ. Zanimljiva je i iz razloga što nije "ograničena" nekim klasičnim zapadnjačkim mindsetom, pa to daje prostora njenoj kreativnosti i smjelosti u potezima koje radi kad je iza DJ pulta.


Iako nas na kraju njenog seta na podiju nije ostalo niti petnaest, onda je privela svoj nastup kraju sa istim žarom i dinamikom s kojim je i počela. Iz kraćeg razgovora dalo se zaključiti kako ćemo je, vrlo vjerojatno, uskoro ponovo imati prilike slušati u Hrvatskoj.


Beepolar je, čini mi se, najmlađi u šibenskoj ekipi, njemu je ostalo prostora da formalno završi svirku, ali mi smo tada već otišli. Ne znam jel bipolaran ili nije.


Petak


Petak je bio sjeban od samog početka. Crko je database pool na Azuru i nastala gomila sranja. U svijetu IT-a postoji jedno nepisano pravilo. Ako u radnom tjednu pada neki praznik, onda će slijedeći radni dan sa sobom donesti i neki major shit, odnosno kako se to stručno kaže - major issue. Bilo je sparno i vruće za popizdit. Došao sam doma oko pet popodne. U sedam već počinje program u Aquariusu. Ako sam mogao gomilu sranja već taj dan proć, onda mogu i do 21 sat biti tamo. Ne moram doći na sami početak.


ACME


ACME je fiktivna multi-universe korporacija koja može napraviti bilo koji proizvod koji zamislite i to tako da bude najbolji u svojoj klasi. ACME korporacija popularizirana je kroz crtkać "Ptica trkačica". Ime dolazi od grčke riječi "Akme" koja označava sam vrh (top). ACME je znači top firma, bolje nema. U predračunalno vrijeme kad su se firme reklamirale kroz yellow pages, ACME u nazivu firme vam je osiguravao da se nađete odmah na početku liste. Nije mi to baš neko pametno objašnjenje. Po toj je logici bolje u ime firme stavit AA, ili ABogTeJebo, pa si ispred ACME. But jebiga, Amerika...



ACME je i naziv novog klubskog programa iza kojeg stoji DJ Mimi. Možda i Labud? Ili možda Ekstrakt? Nisam pitao, samo pišem, to je ionako underground, ne treba im moja reklama. ACME je program za ljetnu terasu Aquariusa. Večeras na terasi nastupaju Felver i domaćin Mimi. Felver je tog popodneva napisao na Internetima da se vraća na terasu svirat nakon dvajspet godina. Namjerno sam ovak napisal, jer brojkom, kao 25, zvuči zastrašujuće. Nekima se mama i tata još nisu ni poševili kad je on sviro na terasi. A nije sviro kurcu. A nekima su se možda mama i tata poševili baš kad je on svirao.


U Aquarius smo došli oko pola jedanaest. Čini mi se da je bilo otprilike tako. Iako smo se namazali za komarce odbojnim premazom, tamo smo odmah doživjeli napad. Sa svih strana. Požderali su nas. Mislim da sam otišao odande vidno mršaviji, koliko su mi krvi popili. Svirao je Felver, prvu rundu. Fino onak jako, puno glazbe, melodija, groovea. Floor se relativno brzo punio, obzirom na to koliko je bilo sati.



DJ i razglas su okrenuti prema klubu. Tako dok plešeš i dok si prirodno okrenut u smjeru DJ-a i zvučnika, gledaš u jezero. To je odlično. Jako podiže atmosferu. Ako malo popiješ ili nešto opituraš, čini ti se da si na moru. Za najbolji pogled na jezero malo smeta kit. Predložil sam ženi da je fotografiram ispred kita i da fotografiju nazovemo "Kit i skulptura". Moja ideja nije naišla na razumijevanje.


Žuja i nogomet


Tamo sam sreo preko nekoliko poznatih u raznim izdanjima. Idem po pivu. Može Staropramen, pita konobar? Da, velim ja. Donese mi Žuju. Kaj nisi reko da će bit Staropramen, pitam ga? Pital sam te jel može Žuja ili Staropramen, rekal si može, veli on meni. Ajde dobro, valjda sam rekal. Ak mi nekaj ne leži dobro, dapače ak mi nekaj loše sjeda i nema mi neki aftertaste, pa još ide i na loše podrigivanje, onda je to Žuja. Od dvije me već boli glava, a od tri postanem i drama queen.


Obzirom da ni nogomet ne kužim, a Žuja mi ne leži, razmišljam o tome kako sam ja zapravo jako loš Hrvat Alfa Katolik. Više sam, neke vrste, fejk muškarac. Koji je otišao plesat cijelu noć u sandalama. Već me sad peku tabani. Trebao sam barem čarape obuć. Al nisam, jer mi fali ta sloboda odijevanja. Znam barem deset likova u ZG koji bi bili apsolutni hit da izađu u clubbing u sandalama ispod kojih su navučene bijele sokne.


Felvera je zamijenio Mimi koji nam je zasvirao taman toliko da bi se uskoro opet vratio profesor M. Već sam prije primijetio da kad Mimi ima gosta, svom vlastitom setu ne pridaje tu pažnju kao inače. Tako je i ovdje prošarao sa dobrom plesnom glazbom, bez nekih većih pretenzija. Kao da popunjava vrijeme između. Mimi je iskusan DJ i sigurno zna kako postupiti u određenom trenutku. Rekao bih da je u ovom setu odsvirao i neke ploče samo zato što je ljeto, vruće i jer smo na terasi kraj jezera. Kuća mala. Svog dragog. Čekala.



Onda je opet došao Profesor M. i u završnom setu večeri pokazao što je radio proteklih 25 godina, od posljednjeg nastupa na ovoj terasi. Reći ću samo da ga je išlo tamo na terasi. Išlo ga je velikim slovima. Svoj je set monumentalno obilježio i završio prvi ACME event sa Kanađaninom Groj-em koji je obradio veliki hit iz osamdesetih.


"Radio, live transmission

Radio, live transmission"


Transmission, jednu od velikih pjesama Iana Curtisa i Joy Divisiona Groj je sam otpjevao. U jednom je razgovoru za medije izjavio kako je dvojio između "Transmission" i "Love will tear us appart". Odluka je pala na Transmission, a kao kvalitetni vokalist, Groj je znao da može vrlo dobro otpjevati tih nekoliko stihova. Ako je nešto dobro napravljeno, onda je to upravo ova stvar. Zapravo sve što Groj radi je meni izvrsno.


Na ovom sam ACME-u upoznao jednu curu koja je kasnije pošla s nama. U paketu s njom je došao i lik. Lik nije njen, ali je s njom. Bio je skoro pa neupotrebljiv. Pred jutro sam skužio da ga još uvijek vučemo sa sobom, ali i da on postaje sve više upotrebljiv. Taman kad su nas njih dvoje napustili, uvalio nam se jedan puno manje podnošljivi lik. Tek sam tada shvatio koliko je dobar bio onaj moj prvi lik.


DRUG


Drugarice i drugovi, koliko vas je u nazivu ovog eventa prepoznalo riječ koja označava druga, prijatelja, dragu osobu? Tako vam i treba kad ste iskvareni.


Ovako se zove program subotnje večeri u Mastersu iza koje stoji Brighton. Večeras će vrtiti Jerkush, Labosh i Brighton. Ubrzo po odlasku iz Aquariusa dolazimo pred Masters. Živo je na parkingu, živo je oko teniskih terena, čuje se glazba odozgo. Neš dobro se vrti. Unutra je dovoljno kritična masa zahuktalih plesača, pa se i osjeti zadihtana atmosfera. Vruće je. Puna je i terasa.


DRUG Labosh


Vrti Labosh. Uštekam se na floor i ne pitam puno. Vidim da nas je nekolicina došla iz Aquariusa. Ne znam koliko je sati. Mislim da još nije ni tri. Labosh skladno nadopunjava svaku stvar slijedećom. Slabo ih prepoznajem. To su neke starije ploče, ali pomno odabrane. To je house, zovite ga i tech-house, iako je to zapravo glazba koja nije opterećena žanrom. Catchy harmonije i melodije, uvijek prisutan groove, dosta Hammond like ili Rhodes like zvuka, masnog i debelog. Čvrst, ne preoštar, ali ne ni zaobljen ritam. Osjetiš ozbiljnu i pravu klubsku ploču. Zvuk razglasa je tada još dobar.


Povremeno izlazim. Unutra je sauna, vani je nešto manja sauna. Kad se već moram ovako ispresjecati sa dolascima i odlascima sa floora onda usput malo kršim i vlastita pravila, pa popričam tu i tamo s nekim. To je ok, ali je i opasno. Zapričaš se i propustiš svašta. Tak sam se i ja malo previše opustio zadnjih nekoliko vikenda, glede a u svezi priče. Mislim da ću morat malo više pooštrit vlastita pravila po tom pitanju. Draža mi je ta komunikacija pokretima na flooru od ove jezikom na terasi.


Nakon nekog vremena, a meni se čini kao da su sati u pitanju, iako realno nisu, Labosh i dalje drži istu razinu energije i dinamike. Odličan miks i izbor ploča. Volio bih kopati po toj fonoteci. U jednom ili dva navrata radi prijelaz u drugu stilsku dimenziju, gdje opet zadržava sav taj groove i sve nas na flooru. On to i naglasi prijelazom, pa u tom času ne radi i ne izvlači nemogući miks, već to napravi tako da kužiš kako je ono bio zadnji beat iz prethodne stvari, a ovo sada je nova stvar i novi stil.


To nije ni break, niti cut, već vješto izvedena mikro psihološka pauza i odmah idemo dalje. Već i prije kraja njegovog seta bilježim u glavi utiske. Glazba je svakako originalna. Pod time mislim da nećete naći nekog tko će odsvirati većinu ove glazbe u klubskoj večeri. Barem ne kod nas. Na pamet mi pada nekoliko domaćih DJ-a koji bi svirali u ovom stilu, sa otprilike ovakvom glazbom. Pola pola ih dijelim na one iz moje generacije i one iz mlađe generacije.


Labosh je pogodio sto posto ono što klubska publika voli, ono što zvuči moćno i kvalitetno, a da nije ni na koji način podilazio publici. Jednu sam stvar prepoznao, znam da sam je stavljao, ali isparilo mi je koja je. Za još dvije-tri bih bacio okladu, ali uglavnom nisam znao koje ploče stavlja. Ono što me se najviše dojmilo je estetika cijelog seta. Tu nema nekih iznenadnih obrata ili iznenađenja. On je to postavio u neke svoje zadane okvire i unutar toga ga drži na visokom nivou, tako da zapravo odlično plešemo do samog kraja.


Već prije kraja imam svoj neki zaključak. Pokušavam dobro promisliti i odvagnuti sve svoje argumente. Prvo naspram vlastitih kontra-argumenata, a onda i naspram tuđih. Raspravljao sam o tome i sa dvojicom svojih prijatelja koji dobro poznaju domaću DJ scenu. Da bih uopće mogao elaborirati, moram napraviti svojevrsni odmak od drugih žanrova. Pri tome mislim uglavnom na techno, ali i druge žanrove koji se ne uklapaju u ono što podnosi house.


U house sferi, ma koliko neka stvar imala klubski ili bangerski učinak, esenciju čini svirka. Punoća i ispunjenost instrumentima, harmonijama i melodijama, bez obzira na to jesu li odsvirani, samplirani ili umjetno stvoreni da imitiraju. Tu je dakle zastupljena velika količina muziciranja. U nekom techno setu traži se nešto drugo, energija, drive, hipnotičnost, ali ne nužno i velika količina glazbe. Nije jednostavno, a često niti moguće raditi komparacije između pojedinih DJ-a, čak i kad su stilski kompatibilni.


Lakše mi je generalno sagledati ukupni dojam i aftertaste. Ne zaboravimo da u tu jednadžbu ulazi i publika koja velikim dijelom kreira atmosferu, a to je gotovo random faktor. Iz osobnog iskustva znam da doživljaj kad si iza pulta često nije realan. Još bolje znam da je doživljaj kad si u publici individualan, ali pod velikim utjecajem drugih iz publike. Ovdje se poklopilo nekoliko faktora i ispalo je sjajno. DJ, glazba, ležerni vikend, dobra ekipa, ljeto.


Imajući na umu da sam ja nešto starija generacija od većine tamo prisutnih reći ću kako sam ja ovakvu razinu seta kod naših domaćih DJ-a doživio još samo kod Frajmana, Eddy Ramicha i Felvera. Imam na umu barem dva-tri domaća DJ-a nešto mlađe generacije, ali ne baš puno mlađe, za koje bih isto to mogao reći, ali realno, nisam ih još dovoljno slušao, niti su sve prilike bile sa ovako pogođenim elementima.


DRUG Brighton


On je nastavio nakon Labosha, mislim da je to bilo nekih sat i pol prije kraja. Na prvih par ploča koje je stavio stekao sam dojam kako on nema ambicija raditi išta više od jednog jutarnjeg neopterećujećeg DJ-anja sa dobrom glazbom, ali bez da idemo u neke žešće jam-ove. Mislio sam si, pa teško da i ima smisla ići sad nadograditi se na Labosha s namjerom da bude još luđe.


Sad je već ponedjeljak. Nisam jučer stigao napisati ovaj tekst i mislim da se sve već razvodnilo, al moram sad to dovršit. Možda to i nije tako loše, jer mislim da sad imam bolji osjećaj za Brightonov set. Već sam ja znao napisati koju riječ o njemu, pa samo da kratko rezimiram. On meni kao DJ apsolutno leži, nekad ja imam jedna očekivanja, a on krene drukčije, pa se ja prepustim da vidim kud to vodi. Na kraju krajeva on i spada u jednog od ona tri maloprije spomenuta. Nisam se još razočarao na njegovoj svirci.


Tako je bilo i ovdje. Nakon nekoliko ploča Brighton se rasvirao i dobrano ga zakuhao. Nisam izdržao cijelo vrijeme unutra, jebo me taj izlazak na terasu gdje se s nekim zapričaš. I onda sam vani naletio na lika. Ne onog svog lika, jer taj je tada već bio otišao. Drugog lika. Nepodnošljivog, a ja sam snošljiv. Taj me natjerao da preispitam sve svoje moći. Ne bih uspio da nije bilo Saleta koji mi je svojom master jedi mirnoćom napravio štit od sile protiv lika.


Razmišljao sam koje su mi opcije za izlazak iz situacije s nekim takvim likom jednog dana. Kako ga se riješit a da pri tome zadržiš svoj đir, a to je da ne upadaš u probleme i ne izazivaš kavgu. Blizu sam odluke da si nabavim bič, korbač ili kandžiju. Ako se lik ne bude htio udaljit, opletem ga korbačem. Ako se buni, opletem ga još. Ako neće van, opičim ga jače. Kad dođu redari ili murja, ja samo kažem da je to naša perverzna seksualna igra, kao i to da je on inzistirao, pa neka im on objašnjava.


Enivej, nije me lik uspio sjebat i već pola sata nakon što je Brighton zatvorio Masters sa jedinstvenom "King Britt & Ursula Rucker - Circe (Rob Yancey Dub)" ja sam bio na putu za after. Putem sam se izgubio u šumi. Zapravo pored šume. Onda smo uključili GPS i stigli na odredište. Spomenut ću samo da smo tamo slušali DJ set Groove Armade. That's something.


Smijeh


Jednom kad budem organizirao neki svoj klubski event nazvat ću ga "Smijeh". Tako ću osigurati nekoliko stvari. Recimo, jednostavni slogan kad pozivaš ljude - "Dođi na Smijeh". Ili "Smijeh liječi" kad bude neki disco house. "Smijeh & Grijeh" kad budem radio zajednički event sa nekim svojim partnerom čija se klubska večer zove "Grijeh". I konačno, oni kojima se to ne bude svidjelo uvijek mogu odmahuti rukom i reći - "Ma daj, pa to je živi Smijeh".


U subotu su se svi nešto distancirali od izlazaka. Te ne mogu, te su umorni, te su sjebani, te ovo, te ono. Nas troje, koji smo tek napola sjebani, smo ipak odlučili ići van. U Funk. Tamo je svirao Felver. Nije nas bilo previše, što je dobro, jer bi sigurno pocrkali bez zraka. Ovako smo mogli plesat, izać na zrak, te opet plesat. Netko mi je maznuo lepezu, a imao sam jebačku, drvenu, povezanu impregniranim platnom. Ta je bolja od generičkih reklamnih, jer na niskom okretu ručnog zgloba uzrokuje visoki protok zraka, pa se uz manje muke više ohladiš.


Kako god, moram si do vikenda nabavit dobru lepezu, jer ovih se dana ne ide u clubbing bez lepeze. Žena mi je zamijenila džin u pljoski tekilom. To je rezultiralo nešto drugačijim ritmom i ponašanjem nego inače. Pozdrav curi u mornarskoj majici. Volio bih znati otkud je ona crpila svu tu inspiraciju. Istovremeno dok sam plesao u Funku na zbilja odličnu glazbu, vuklo me na bRave u Masters, ali sam procijenio da bi to bila loša odluka. Već je dosta kasno, nisam siguran da li bih bio u stanju pratiti taj žestoki tempo. Od dva zla izabrao sam manje, pa smo se, kad je Felver zatvorio Masters uputili u Mediku.



Putem do Medike bilo je nekoliko lokalnih pljuskova sa koreografijom smaka svijeta. Iako hejtam šarene lampice svud po gradu, na Džamiji je postavljeno efektno osvjetljenje. Sjetio sam se Stereo Studija sa Swayzakom u tom prostoru i okinuo sam ovu fotku.


Mima je pukla pred Medikom kad je vidla grafit "Ja volim relativ". Taj sam čas i ja volio relativ. Sve mi je na neki način bilo relativno. Relativno.


Pojma nisam imao, a nemam ni sad, što je uopće bilo u Medici, zapravo Surogatu. Sjebo sam se večer prije sa sandalama, pa mi je još u Funku proradila neka tetiva i bilo je izgledno da bi me neki jači pokret mogao skupo koštati. Tako da sam se već putem prema Medici prepustio otupljenju.


Bili smo tamo i više od sat vremena. Svirao je Jarunsky. Mrdao sam se lijevo, desno, skroz lagano plešući. Već se bližio kraj. Ne mogu reć da mi je bilo loše. Mogu reć da mi se više nije percipiralo.


Sutra je neradni dan. Razmišljam o tome da bi večeras bilo dobro otići nekud van.


Love you all.


#aquarius #acme #mimi #felver #nox #noxfestival #plocnik #soniacalico #lawrenceklein #beepolar #masters #brighton #labosh #viseslavlabosh #funk #medika