Laurent Garnier - Peti Kupe

I watch grey clouds gather over my islands

first snow falls brings down white silence

Kad je početkom 2000. godine emitiran Laurent Garnierov - BBC Radio 1 Essential Mix, instantno je među zaljubljenicima u elektronsku glazbu postao viralni hit. U to se vrijeme ta fraza - viralni hit nije još ni koristila. Iako to nije bio prvi Garnierov Essential Mix, došao je u vrijeme kad je već postojao Napster, a Internet bio dovoljno žilav da si u razumnom vremenu i za razumnu cijenu mogao downloadati DJ mix u trajanju od sat-dva. Za one Essential mixeve koje je snimio prethodnih godina saznalo se tek kasnije. Do današnjeg je dana Garnier snimio desetak Essential Mixeva. Povremeno poslušam mix iz 1994. godine, kao i onaj iz 2014. godine. Naravno i ovaj spomenuti isto. Odličan je to presjek svjetske produkcije elektronske glazbe kroz rad jednog, u ovom slučaju, iznimno vanserijskog DJ-a. Istovremeno i dobar uvid u promjenu trendova, kao i u filozofiju pristupa DJ-anju koju gradi Laurent Garnier.

Kako je meni osobno mix iz 2000. godine svojevrsni benchmark, kroz podnaslove u ovom tekstu nižem stihove finske trip-hop/rap grupe Giant Robot i njihove pjesme Spelling Robot, kojom započinje taj Garnierov Essential mix. Ta se pjesma, kao i još neke pjesme Giant Robota, može naći na soundtracku za finski film Bad Luck Love. Kad se zakačite za Giant Robot, nemojte propustiti albume Crushing You With Style i Domesticity. Odličan band iza kojeg je desetak izdanja i koji je nestao nakon albuma Domesticity, 2004. godine. Nedavno sam bio ugodno iznenađen kad su objavili novo izdanje sa nekoliko pjesama, od kojih su nešto remasteri, ali i potpuno nove skladbe. Ima tome godina ili dvije. Primjetit ćete da malo briju na trip-hop, pa malo na dub.

U Garnierovim se setovima i suradnjama mogu naći upravo ovakvi dragulji kao što je Giant Robot. Istovremeno Garnierova autorska produkcija postavlja standarde i nerijetko stječe enciklopedijski status, kao što je to slučaj sa albumom Unreasonable Behaviour iz 2000. godine. U zadnjih desetak godina postoji cijeli niz izdanja koja je objavljivao pod vlastitim imenom, ali i pod raznim aliasima. Dovoljno je reći da je Garnier, bio on solo ili u suradnji s nekim, objavljivao pod skrivenim imenima na raznim labelima, mahom vrlo uspješna izdanja. Tek kasnije kad je glazba odradila svoj posao, potvrdio je kako je riječ o njegovoj glazbi izdanoj pod drugim imenima.

Ako želite upoznati Garniera i njegov autorski rad, u ponudi je široka lepeza albuma. Meni osobno jedan od albuma stoji skoro rame uz rame albumu Unreasonable Behaviour. Dosta ga slušam i ne mogu ga se naslušati. U iTunesima imam svega nekoliko albuma, dva-tri. Ovog ne mijenjam već neko vrijeme. Drugi i nije pravi album, već kompilacija pojedinačnih izdanja, ali ga slušam kao album. To je Cowboy Rhytmbox - Cowboys Only. Treći je Paid Testimony, Baba Stiltza. Ok, imam na playeru i Paris, Rome - DJ City.

Aha, moram reći koji je to album Laurent Garniera. Puštam s njega dvije ili tri stvari. To je album 33 Tours Et Puis S'en Vont iz 2023. godine. Taj album nemojte preskočiti.

The rising triad, moon crescent,

color iridescent, very present and clear danger

neondistrict, the stranger

Laurent Garnier je izvrstan kao autor, ali i jedinstven kao DJ. Prati ga glas DJa koji uvijek isporučuje. Rekao bih da je jedan od maksimalno tri DJa za koje bih rekao da su značajnije utjecali na moju filozofiju DJanja. Druga dvojica su inicijalima A.W. i M.F. (podaci poznati redakciji).

Domaća je publika Garniera imala prilike uživo slušati u drugoj polovici devedesetih, kao i početkom dvijetisućitih, kad je, ako se ne varam, posljednji put nastupio u Hrvatskoj. Bilo je to u Bestu 2005. godine. Ako sam nešto falija, ima dovoljno dežurnih koji će se javit za ispravak netočnog navoda.

Stoga je nastup Laurent Garniera u zagrebačkom Petom Kupeu bio događaj za kojeg se, malo je reći, tražila karta više. Čak i da nije toliko vremena prošlo od njegovog posljednjeg zagrebačkog nastupa, promijenila su se i vremena, kao i popularnost samog Garniera, kojeg se ne viđa često u ovako intimnom izdanju. Znam da zvuči neobično, ali prema današnjim kriterijima i brojkama velikih festivala, klupski nastupi u kapacitetom usporedivim klubovima sa Petim Kupeom smatraju se intimnim nastupima. Broj posjetitelja tu se kreće između 300 i 1300 posjetitelja. Ako gledamo kapacitet kluba i broj posjetitelja, Peti Kupe se nalazi negdje u sredini.

Znajući koliki su troškovi jednog takvog nastupa, siguran sam da su u Kupeu pažljivo procijenili koliko će ulaznica pustiti u prodaju i po kojoj cijeni, kako bi pokrili troškove, a da istovremeno ne prekrcaju klub i ne naprave nesnosnu gužvu koja samo može umanjiti ugođaj. Takvog sam dojma nakon što sam bio u Petom Kupeu na Laurent Garnieru. Klub je bio pun. To je taman tako da možeš plesati, ali nema baš slobodnog prostora i neprestano se malo izmičeš i promičeš. Da je manje ljudi ne bi valjalo. Da ih je bilo više, preživjeli bi, ali to ne želimo. Meni je bilo taman. Jedeš party na kojem nije gužva. Nije tipfeler, nego moram prevarit zlu mašinu koja moj tekst procjenjuje naspram "standarda zajednice", kako to voli reći Facebook. Jedeš, jedeš, ali nekad se i ne najedeš.

Eyes shine 'neath the winter shadow penumbra,

winds from the tundra

U Kupe sam došao kratko iza ponoći. Klub je tada već bio poprilično pun. Za pultom su u dvojcu stajali, iz mog kuta s lijeva na desno, Antonio Žuža i Ilija Rudman. Kako već neko vrijeme manje obilazim klupske evente, na ovaj sam se baš napalio, tako da sam se odmah ušaltao u groove kojeg su mljeli ovi dvojica. I jednog i drugog, kao i obojicu zajedno sam slušao veći broj puta. Dapače, obojica su u krugu DJ-a koje volim i uvijek ih s veseljem slušam.

Nakon kraćeg vremena sam skužio da mi se sviđa to što rade. I jedan i drugi su se izmakli iz svoje zone i podmetali si izazove. Oduševila me nepredvidivost, kao i vrlo zanimljiv odabir ploča, kojima bih rado zavirio u naslove. Kad pišem ploča, zapravo mislim na glazbu koju puštaju. Nisam se ni interesirao pogledati detaljnije prema pultu. Vrlo vjerojatno su koristili gramofone primarno, a playere po potrebi. Obojica su zaljubljenici u vinile i uvijek imaju baš neke najskuplje ploče.

Skoro dva sata tog njihovog seta sam otplesao, ne pomaknuvši se iz prostora gdje sam bio. Već sam bio žedan, kao i pljuge vrijedan. Jedna cura kraj mene se švercala i poskrivečki pušila. Da me tamo ne poznaju i ja bi se švercao. Prije toga sam bio na benzinskoj i kupio Cedevita bonbone i žvake. Lik me na bengi pogledao. Ja reko šta'š - nema pušenja u klubu. U kojem to klubu, pita on?U Kupeu, velim ja. U Kupeu, čudi se on, pa reče: Ha, ha, pa ja tamo uvijek pušim.

Onda sam cuclao bonbone. Ti mali su dobri, jer kad ti dopizde, možeš ih brzo izgrickat, pa još malo dobiješ energetski boost. Pred kraj Žuža/Rudman seta, za mene izvanserijskog i odličnog seta, boost je jedna od stvari koja mi je trebala. Kao i nešto za popit. Ali ne, sad će Garnier. Već cupka kod pulta i pita - Jeste gotovi, da krenem ja. Nismo, čekaj.

Rado bih ovaj dvojac opet u ovakvom izdanju. Usput primjećujem nešto što je vrlo subjektivna, odnosno perceptivna stvar, a koja mi osobno jako odgovara. Radi se o razglasu, koji nije preglasan i ne probija uši. Mnogi se sa mnom neće složiti i govorit će da bi htjeli glasnije. Ali ako samo na tren, tamo na licu mjesta, to sve zaboraviš i prepustiš se, doživljaj će biti potpun, a sljedeći dan neće zujati u glavi.

Pritisak od strane susjeda, kao i od strane zakonodavca po pitanju poštivanja maksimalne razine buke je velik u svim urbanim sredinama. Siguran sam da i u Petom Kupeu moraju o tome voditi računa. Sound u Kupeu je vrlo dobar i dovoljno glasan. Viša razina glasnoće ne doprinosi ničemu. Razgovori i ukupni žamor se tada bore sa glasnoćom glazbe, pa i sami budu povišeni. Makar, bio sam i na eventima gdje ni uz nižu razinu glasnoće nije pao žamor. Srećom, u Petom Kupeu na Laurent Garnieru to nije bio slučaj. Puno se manje pričalo nego što je to inače slučaj.

Icecracks fulfill the task, strip the mask,

face the past head-on collision with illusion

Što god da sam ja očekivao od Garniera onog časa kad stane za pult, ili što god da je netko drugi očekivao, palo je u vodu onog časa kad je pustio prvu stvar. Da se razumijemo, uvodni je dvojac, unatoč svojoj tendenciji da bude samo warm-up, prilično zahuktao stvar. Garnier je svojim dolaskom to u trenu promijenio na drukčije. Na sporije, na deep. I krenuo ispočetka uvlačeći nas u svoju priču. Malo je DJa koji tako nešto mogu izvesti na način da uvuku u svoj film svu onu silinu posjetitelja. Kroz gotovo jednosatnu uvertiru, Garnier nas je uveo u svoju priču. Glazba je to prošarana deep houseom, technom kakvog npr. radi Eduardo De La Calle, stvarima koje su u osnovi bossanova, ili pak sa elektronikom laganijeg spektra u kojoj se pojavljuju vrlo sofisticirani elementi jazza ili soula. Bilo je tu glazbe koja se oslanja na zvuk Dennis Cruza, gotovo sam siguran i nešto sa etikete Ghostly International. Nadalje, neki vrlo topli analogni sound sa elementima starog funka.

U taj se deep sound, kojeg Garnier suptilno gradi, uklapaju i Rue De Plaisance izdanja sporijeg i odličnog Detroit techna, kao što je npr. Norm Talley. Navodim ovo kao obilježje zvuka i ritma s kojim Garnier koketira dok gradi svoju priču. U toku prvog sata, build up postaje naglašeniji i ulazi u jasnije definiraniji techno, cijelo vrijeme zadržavajući osnovnu ideju. Ne zanima ga pretenciozni set, ne zanima ga podilaženje publici. Ne pušta glazbu da bi osvojio publiku. Pušta glazbu tako da publika ne može ništa drugo, nego bit osvojena.

Onda sam morao nešto popit. I još nešto popit. I vratio se na svoje mjesto. Sad sam već vidio tko je sve u mom okruženju i mislio sam si kako sam baš dobro odabrao poziciju. Dobar krug poznatih i nepoznatih, kao i baš nekolicina onih za koje znam da se vole prepustiti i sa DJem isfurati njegovu priču. Ovo je bio jedan od takvih partija.

Reality's backbone broken spine shattered open

mind corruption never rewind offered as an option

Moja me odsutnost od partijanja neko vrijeme koštala pada kondicije i rasta kilograma, pa me negdje oko četiri, već prilično mokrog, otjeralo na pišanje, a tamo mi je i zamirisalo na zapalit. Tako sam u prvom naletu to odradio u desetak minuta i vratio se nazad.

S lakoćom sam se ponovo uštekao u Garnierov set, istovremeno imajući dojam kako ništa nisam propustio. Njegov set je dobro natjerao publiku da se prepusti i ne mašta o atrakciji breakova ili špica, te da sama sebe natjera da ne očekuje nepotrebno, te da uživa nekonvencionalno. Vjerujući DJu i osjećajući atmosferu oko sebe.

Do tog sam časa već konstatirao kako su ukupna atmosfera, energija, glazba, svjetlo i dim kvalitetno saturirani. To je izraz koji mi je pao na pamet i koji jednom rječju prenosi ukupni dojam te večeri. Sve je bilo dovoljno dobro saturirano. Dobra volja, pokreti, ljubav, glazba, eter.

Nešto prije pet sam ponovo napustio floor, ali se i malo više zadržao po strani. Proćaskao s nekima, zapalio i opet se vratio nazad. U tom sam času već dosta mokar i ne ide na bolje. Tad već gubim Garniera i umoran sam. Neke moje aktivnosti su mi trenutno strast i nerado se odričem vremena koje im posvećujem. Tu nalazim kompromis i odlazim sa Garniera kratko iza pet sati. Možda ne želim kraj. Možda korisno iskorištavam neki svoj shadow.

Bilo mi je odlično. Bilo mi je onako kako je trebalo. Znam da će mnogi reći da su očekivali nešto drukčije. Ne mislim da će netko reći kako mu nije valjalo. Odavno već nemam očekivanja od DJa, bendova ili kazališnih scenografija. Očekivanja pokreću razočarenja, a prepuštanje i uključivanje vanjskog sebe i unutarnjeg sebe u nečijii performans vrlo često mogu pokrenuti dobre procese.

Dok sam razmišljao o pisanju ovog teksta, mijenjao sam stav. Na kraju sam se prisjetio zašto sam počeo pisati ovaj blog. Počeo sam ga pisati kako bih pisao o događanjima na kojima mi je bilo dobro. Tako da sam ga morao napisati, unatoč dužoj pauzi od pisanja i strahu od pada kondicije.

The life chosen - the life lost

100% stakes

all it takes

separate trues and fakes

Love you all.