Vibracije, strune i titracije

Priča mi je u problemima. U isto vrijeme ima sve i nema ništa. Ima centralnog lika čija uloga može uništiti priču, dok istovremeno, bez njega, ona niti ne postoji. Kao neka iskrivljena Schrödingerovska paradigma. Moja je priča u superpoziciji, a kako je povezana i sa nekim drugim pričama, to i njih, na neki način, čini superponiranima. Kad bih baš jako dramatizirao, rekao bih da sve može u času nestati.


Zaglavio sam sa pričom jer sam odabrao držati se nekih svojih ideja. Volio bih da kad netko čita ove tekstove sada, u kontekstu vremena u kojem nastaju, one odražavaju duh ovog vremena. Usput se se nadam da će odražavati duh istog ovog vremena i kad ih se pročita sa određenim vremenskim odmakom. Trudim se izbjeći klišeje, ne biti isključiv, niti odviše favoriziati. Najstrašnija mi je pomisao o dosadnom ponavljanju jednog te istog.


Kao, na primjer, bio sam na tom i tom partiju gdje je svirao taj i taj DJ. Bila je jebena ekipa i totalno smo se dobro proveli, a bila je i super mjuza. Buraz je rokao do bola. Koji je on car.


Utitravanje


Sigurno vam je poznat efekt spontane sinkronizacije metronoma. Ono kad uzmete preko nekoliko metronoma, stisnete da klikću, stavite ih na neku zajedničku površinu, pa se oni usklade u klikatanju. U fizici, ni manje ni vise nego kvantnoj, ima raznih teorija. Jedna je i teorija struna. Nju čine jako minijaturne kuhinjske gumice koje titraju, ili jebiga, vibriraju. Nekad se puno tih struna nađe, pa zajedno titraju i istitraju nešto. I tako to ide iz jedne u drugu razinu. Nekad od titranja ne bude ništa, ali nekad se na čudan način razna titranja povežu u nevjerojatno povezane objekte ili događaje.


Ljudi, mjesta, događaji, vlakovi HŽ-a, orgazmi i porezne kartice su kao i metronomi. Dogode se na ovaj ili onaj način, jer se dogodilo puno utitravanja. Jedna je stvar pokrenula drugu, a sve je rezultat utitravanja. Svemir se pobrinuo da to sve budu naizgled odvojeni, manje ili više bitni pojedinačni događaji.


Nekad ne uzmeš vrećicu u dućanu, nekad vratiš torticu na policu, propustiš nekog tko žuri, pošalješ kreativnu poruku dok piškiš, skuhaš rižoto, odeš na after i tamo ostaneš, odeš na after i zaspiš u autu, daruješ osmjeh ili dva. Sve su to oblici utitravanja koji utječu na neka druga utitravanja.


Sad mi se čini da sam dovoljno utitran da prenesem emocije, utiske i pojedinačne uloge nekih protagonista ove priče, a da se pri tome uopće neću baviti glazbom, njenom izvedbom ili umijećem onog koji je izvodi. Obzirom na to koliko okolišam sa pričom, sigurno ste skužili da sam proveo dva i pol dana sa Felverom posvud okolo. Čak smo kao društvo bili u istom sastavu kao i prije dva tjedna. Već onda sam se izmučio da napišem nešto smisleno u svom tekstu. Da mi ovaj vikend nije donio utitravanje kakvo je donio, ne bih vam o ničemu niti pisao.


Romansa


Veselio sam se Mastersu koji je u petak imao program Filthy Fifty. Ova mala intervencija u nazivu, da ne kažem titraj, pri kojem je autor zamijenio riječ Fifty rječju Filthy, sigurno je rezultat mnogo drugih titraja koji su djelovali na samog autora. Ta je vješta zamjena riječi nekome bila posljednji titraj u odluci da te večeri izađe van. Tako se u Mastersu skupilo dovoljno utitranih, koji su si onda i međusobno krenuli utitravati, pa je u konačnici sve zatitralo.


Očekivao sam meni drago društvo, a već pri dolasku sam odlučio više vremena posvetiti društvenoj interakciji uz ples i igru, a u mislima se ne opterećivati glazbom. Korektno je reći da su cijelo vrijeme glazbu puštali Igor Tipura i Felver, te kako je bila jako dobra. Masters je bio zavidno pun. Nekim sam dečkima pomogao da nađu dobru zabavu. Ispričali su mi nekoliko glupavih osnovnoškolskih viceva, od kojih sam umro od smjeha. Neobičan i jednostavan trenutak zabave.


Jednoj sam curi pomogao pri snalaženju u novom prostoru. Meni je netko pomogao da ne ostanem žedan. Nitko nije iščupao WC školjku. Posvetio sam nešto vremena samome sebi. Slao sam poruke i drkao po mobitelu. DJ-i su jako fino svirali. Jedna je moja pobornica dobre zabave spotala "Higher state of consciousness" Josh Winka.


Takvim se činio i opći state of mind mnogih koji su te večeri bili u Mastersu. Sa puno njih sam imao neki mali trenutak koji je pridonio općem stanju ispunjenosti. Možda čak i nekom višem stanju svijesti. Onda dođe teta čistačica i ne rastjera nas. Svira se i pleše dalje. I nju su zahvatili titraji. Na kraju sve ipak završi, valjda kako nas teta ne bi rastjerala, pa se mi sami nekako rastanemo, razvezemo neke po kućama im, te krenemo na after talambasanje kod Maje.


Pelinkovac


Prije toga idem kupit pelinkovac, dođem u dućanu pred policu i zastanem. Sve mi govori kako je najbolje da uzmem onaj od Maraske, al znam da će me svi prcat zbog toga. Šta nisi uzeo Badelov, kaj sad izvodiš. Nazovem Maju, a kod nje buka i ne čuje me dobro. Halo, ja sam ti u Konzumu, derem se na mobitel. Subota je ujutro, sedam sati i nalazim se usred Spara. Svi me gledaju, a Lana šapće - U Sparu smo, ne u Konzumu.


I dalje se ne osjećam kao kreten. Baš je bio dobar ovaj Masters. Maja me na telefonu ladno odjebe sa Maraskinim pelinkovcem, pa kupim Badelov. Odemo na after, provedemo par sati u međusobnoj interakciji i općoj zajebantskoj atmosferi. Napumpam loptu. Onu za sjedenje, ne onu za nogomet. Prođe podne i nerado se odvučem doma. Tu negdje shvatim da za koji sat krećemo prema Čakovcu.


Titraj


Navečer krećemo za Čakovec. Tamo je u Arcusu Eclectic Perception /w Felver. Predvečer skužim da to nije allnighter. Onda skužim da program traje do 4 sata ujutro. Okvirno se dogovorim za after u Zagrebu. Taman ćemo se vratit iz Čakovca u pravo vrijeme. Super mi je plan. Krenemo i maznem vanilla shake iz McDonaldsa. Dođemo u Čakovec prije ponoći, pogodimo klub iz prve. Uz pomoć GPS-a.


Uđemo kroz kafić, spustimo se u podrum gdje je klub. Tamo mi se skroz svidi. Dvije su razine u klubu. S gornjeg se dijela prema donjem spušta plesni podij, koji je prekriven drvetom, a izveden je kao atrij u koji se spušta preko nekoliko širokih stepenica. Svaka od njih predstavlja jednu platformu za plesanje. U samom je dnu DJ pult i razglas. Unutra je tridesetak ljudi ili više. Snimam situaciju i procijenjujem ekipu. Uočim jednu curu koju identificiram kao nekog s kime bih mogao završit na afteru. Poslije tako skužim i jednog dečka, ali i još jednu curu. Malo mi vodka pomuti percepciju, ali i dalje ostajem opušten. Valjda zbog titraja.


Ispočetka sviraju domaćini. Martin i philipp ltd. Zanimljivo mi je. Plešem. Svako malo netko donosi vodku. S ledom. Taj me led s vremenom sjebe i oslabi mi reakcije. Uzmem pivu jer sam žedan. Dečki završe svirku. Počne Felver. Vruće je. Sad već pomalo kužim da sam ovu ekipu pogrešno procijenio. Isprva sam mislio kako je ovdje ekipa odviše nevina. Sretnem Heryu. Uhvatim se u par neverbalnih komunikacija i skužim da je ovdje bolje nego li sam mislio da će biti.



Klub je sada već prilično pun. Trudim se biti cool naspram platformi na kojima plešemo. Svejedno mi se čini kako ću se svaki čas strmopizdit doli. Mentalno se pripremam za vožnju i povratak u ZG. To će biti skoro, ne mogu se do kraja prepustiti ovom mjestu, a i skroz sam mokar od znoja.


Odlazim na pišanje. Čekam da se oslobodi WC kabina. Promatram već drugi put ovaj zahod. Vrata je radio majstor bravar. Vidi se da je to bio dobar majstor. Skužiš kad je netko vješt u radu sa željezom. Tamo ostvarim neku komunikaciju sa usputnim dečkima. Kažem neku vrlo pametnu stvar, u trenutku kad mi ništa pametno ne pada na pamet. Oni mudro klimnu glavom, u trenutku kad nisu u stanju ništa razumjeti. I na njima i na meni se vidi da smo zadovoljni ishodom komunikacije i da se kužimo.


Bazični neprocjenjivi osjećaj je kad se sretneš s nekim, koga vidiš prvi put u životu, pa kažete jedan drugome nešto, što u datom trenutku nema nikakvog smisla ili značenja, no svejedno temeljem toga skužite da ste si ok.


Istitraj


Nešto prije kraja odlučim otići u auto, osušiti se i presvući majicu. Tako i napravim, pogledam na sat, te shvatim kako će za pola sata završiti program Eclectic Perceptiona u Arcusu. Odlučim ostati u autu i malo odmoriti oči. Pojedem müsli bar, a i drugi. Zažmirim. Blackout.


Odjednom mi do mozga dopiru neki zvukovi. Naglo postaje jako hladno. Zvukovi su sve jasniji. Netko otvara vrata od auta. Budi se, idemo na after, ajde makni se, nek Lana vozi. Ne kužim ništa, postaje jako hladno. Netko me trese. Ajde, kakvo je to spavanje, sad ti je već i dosadno na partijima. Pravdam se, ne uspijevam ni govoriti. Boli me glava.


Mutav sam kao tele. To mi je od onog leda u vodki. Pratimo neki auto. Hoću sendvič, gladan sam. U meni se rađa drama queen. Stajemo na benzinskoj, kupujemo sendviče i valjda još nešto. Još uvijek se nadam da ćemo sada za ZG. Nećemo za ZG, idemo na after ovdje u Čakovcu. Ne serite, imam dogovor u ZG. Ma ne, tu idemo. Nemam šanse protiv njih troje. Pojedem sendvič, a i drugi.


Vozimo se. Makadam. Stajemo u nekom polju. Tu je neko osušeno raslinje i neka drvena kuća. Sve mi izgleda kao scenografija za film "Točkovi". Odite vi samo, kažem svojima, ja ću maznut jedan Brufen, pa dolazim za vama čim počne djelovanje. Boli me glava. To je od leda u vodki. Tog sam časa uvjeren da će se oni začas vratiti u auto i da ćemo ići za ZG, jer tu nije neka brija. Blackout.


Utitraj


Opet u daljini čujem neke glasove. Na licu osjećam ugodnu toplinu. Kroz kapke mi prodire svjetlost. Glasovi su sve jasniji. Otvorim oči. Dan je. Sunce. Otvaraju se vrata od auta. Ugledam poznato lice. U šljokicama iznad njenog oka reflektiraju se sve dugine boje. Postajem svjestan trenutnih okolnosti. Od sto četrdeset tri aftera, zaspao sam baš na ovom. Čujem kako onaj kraj nje govori o prevari. Kakva prevara je taj blog i sve te priče - jučer sam bio na pet aftera. Aha, kak da ne. Ovdje je odličan after, a on spava u autu. Pomislim kako mi je bolje da odmah odem unutra. Tako ću zadržati barem malo obraza. Podignem pogled i vidim njen izraz lica koji kaže - Da, to je najbolje kaj možeš napravit. Ne znaš kaj si propustio.


Dovedem se u red, ili barem tako nekako, pa izađem van. Vidi kolika je Drava, kao da smo na moru. Nije to Drava, to je jedan rukavac. Ma nek je i rukavac, vidi koliki je. Uđem unutra gdje je party. Jebote, unutra je party. Gro ekipe, mjuza, tu je i Lana.



Tu su i one dvije cure iz kluba s kojima bih volio biti na afteru. Onog dečka ne vidim, ali tu je jedan drugi. Optimistično zaključujem kako sam povrh onih prvih pola sata, ovdje odspavao još jedva dva ili malo više. Žedan sam kao pas. To mi je od onog leda u vodki. Dobijem limenku pive. Fina je hladna. Dugo već nisam satro pivu sa takvim užitkom. Ide dobra stvar. Čuje se vokal.


"I still have a dream..."


Ja sam svoj usnuo. To mi spavanje utitravaju u ranu. Trpim, kriv sam. Konstatiram kako je to sigurno moralo biti tako zbog svemirske ravnoteže i titranja minijaturnih kuhinjskih gumica, odnosno struna. Ubrzo opet svira Felver. Pa onda opet zajedno sa Heryom. Plešem, minglam, unutra-van. Super je ovo, velim. Ti ne znaš kaj si sve propustio, kažu mi. A vi ne znate kaj ja sve nisam propustio, velim ja. Ovi dvojica sad baš jebeno sviraju. Neka nas cura pita jesmo li mi grupiji. Lana joj kaže da jesmo. Ja sam rekao da mi samo titramo.


Dotitravanje


Izlazim van. Sjeverac je neugodan, ali sunce grije. Ima učinak kao i bura, cijelog te prožima. Uživam u tom stajanju na vjetru dok sunce fino grije. Vadim mobitel da provjerim koja je temperatura. Osjetim trnce iz vrha lubanje kako se kao val spuštaju do pete. Polako i intenzivnije nego inače.



Na mobitelu piše: 08:32, Kuršanec, 6 stupnjeva C. Shvatim da se nalazimo na mjestu na kojem smo bili prije dvadeset godina kad se tu održao jedan party na kojem je, između ostalih, svirao i Felver. Spomenuo sam to već jednom, u uvodu teksta o Petru Dundovu. Oči mi zasuze od vjetra. Još se poneka struna utitra u sklad sa ostalima.


Ovako sam pisao o tom događaju otprije dvadeset godina.


"29. svibnja 2000-te godine bio je ponedjeljak. U Kuršanecu kraj Čakovca, s početkom u 14 sati započeo je Globe 2000, festival moderne elektronske kulture. Mislim da je to najneobičniji festival na kojem sam ikad bio. Smješten u prirodi, počne u ponedjeljak popodne, a završi u utorak ujutro. Za popizdit, moraš uzet godišnji ili kidnut s posla ranije, a da bi drugi dan zakasnio. Vremenska prognoza obećavala je lijepo vrijeme. Tamo je padala kiša, kao da ne postoji sutra i bilo je hladno. Ravera baš i nije bilo, a hitna i policija su bili kapacitirani za manji Woodstock."


Čas sam unutra, čas sam vani. Obilje dobre atmosfere, zanimljiva i ispunjavajuća druženja sa, uglavnom, dosta mlađom ekipom. Stalno se spominje neki rižoto. Nisam saznao da li je bio fiktivan ili stvaran. Bliži se podne. Bliži se kraj. Čuo sam neke detalje o okolnostima ovog aftera, ali nisam u potpunosti povezivao činjenice. Navodno smo uletjeli u termin jedne druge ekipe koja je trebala imati after tu gdje smo mi sad. Valjda smo se tu izmiješali. Sve mi je još nejasno.


Moramo krenut za ZG. Prvo ću odvest dvije naše cure koje nemaju prijevoza do Varaždina. Dalje će se njih dvije već nekako snaći. Moji će me malo pričekat. Tako se i dogodi. Odvezem ih, pa se vratim. Još se dugo opraštamo. Nikako da krenemo. A onda smo odjednom na odlasku. Na prilaznom se putu pojavljuje njih deset ili dvadeset. Partijanera.


Shvatim tad sve. To je ta ekipa koja je dotad negdje održavala žar svog aftera, sve čekajući da mi ovdje završimo, a kako bi oni mogli nastaviti. Oni su neka vrsta druge produžene smjene. Bili su u techno điru, pa im nije bilo špica da svojim dolaskom inkomodiraju naš after. Strpljivo su čekali da se mi raziđemo. Taj me njihov titraj zatitra do kraja.


Zadnji titraj


Putem za ZG uočim tablu kraj autoceste. Zagreb 66 km, Neko mjesto 6 km. Pokušam svojima skrenuti pažnju na numerologiju koja ukazuje na još jedan after na koji bi sada mogli otići. Ja sam se, naime, naspavao. U tome ne uspijevam. U glavi vrtim dojmove. Vrlo su živopisni. Nadovezuju se na neke bivše dojmove partijanja u ovom kraju, koji su i danas, dvadeset godina poslije, živopisni i vrlo titravi. Sad će se i ovi dojmovi zajedno sa njima utitravati.


U Čakovcu smo osjetili jaku silu. Sve se utitralo. Bez da je u sebi nosilo pretencioznost ili lažnu euforiju. Bili smo sa iskreno iskvarenom ekipom. Ne odlazi DJ gost svaki put na after, na kojem svira do podneva slijedećeg dana. Želim vjerovati kako smo i mi, svojim dolaskom, doprinesli titranju. Kako sada, tako i prije dvadeset godina. Želim neku slijedeću međimursku priliku. Volio bih da je takvih više.


Love you all. Vibrate.


#fiftyfifty #masters #felver #igortipura #eclecticperception #philippltd #martin #herya #arcus






Blog post