Ostakljene prostorije za pušenje na aerodromima, tkzv. "Smoking booths" namjerno se ne čiste kao što se čiste drugi prostori. Na taj način pušačima pokazuju koliko do njih drže i što o njima misle. Kad si pak na aerodromu, živo ti se jebe da li je smoking booth uglancana do visokog sjaja ili nije. Stalo ti je samo do toga da zapališ. Jer u avionu nema pušenja.
Tako sam i ja neki dan ušao u jednu aerodromsku smoking booth, izvadio duhan, otpio gutljaj kave, smotao jednu i zapalio. U taj je čas u prostoriju ušao čistač. Zaključio sam to prema njegovom radnom odijelu i priboru za čišćenje koji je nosio. Nisam mu vidio lice jer je bilo prekriveno zaštitnom maskom. Sličnoj onoj kakvu nose u auto lakirnici. Ta ga maska štiti od duhanskog dima. Usput štiti i njegovu ličnost i pomaže mu povećati autoritet, jer je skriven iza maske.
Smoking Nazi
Ušavši u smoking booth gestikulirao je svima prisutnima kako je vrijeme za čišćenje prostorije, te zamolio da izađemo. Kako sam ja tek zapalio smotanu cigaru, tako sam i naslinio prst, te je ugasio. Otrgnuo sam onaj izgoreni dio s namjerom da ostatak spremim u vrećicu sa duhanom. U tome me je spriječio čistač sugerirajući kako moram baciti ostatak cigarete. Pokušao sam mu objasniti da sam smotao tu cigaretu iz duhana koji imam u vrećici i kako ću ostatak vratiti u vrećicu. Bio je neumoljiv i nije uopće htio dopustiti takvu opciju. Ali, opet ću ja. On se mašio svog walkie-talkiea. Shvatio sam da nema ali.
To je neopisivo glupo i besmisleno. Jedino što je u vezi ove prostorije za pušenje gluplje i besmislenije jest to što u nju ne dolaze samo klasični pušači. U nju dolaze i vejperi. Odnosno pušači e-cigareta i kako se već ne zovu sve te "steam-punk" naprave. To su, dakle, oni ljudi koji su odlučili svoju strast prema pušenju zamijeniti modernom alternativom. Osnovni razlog zbog kojeg su se odlučili na taj potez je izbjegavanje izlaganja nikotinskom dimu, kao i inhaliranju istog. Oni za sobom ne ostavljaju dim, već samo vodenu paru.
Nisam se previše družio sa korisnicima (da ne pišem pušačima) e-cigareta. Tako se nekako poklopilo da u krugu ljudi s kojima se češće srećem nema vejpera. U tih pak nekoliko puta što sam se našao pored nekog tko vejpa, mogao sam primijetiti da u zraku ostaje vrlo blaga aroma, te možda oblačak vodene pare koji se brzo dezintegrira. Usput i ponešto ovlaži zrak. Miris koji se osjeti je puno manjeg intenziteta od mirisa koji ostane nakon jednog aktiviranja osvježivača zraka u zahodu.
Zato mi nije jasno zašto se vejpere tretira isto kao i klasične pušače. Vjerojatno je u toj pari i ponešto, za ljudsko zdravlje štetnih, spojeva, odnosno molekula. Ti su ljudi pobjegli od duhanskog dima, tržište im je ponudilo alternativu u obliku vejpanja, a na aerodromu ih se utrpa u isti smoking booth sa ostalim klasičnim pušačima, dakle u zadimljenu prostoriju. To je strahovito glupo i besmisleno. Oni tu ispadnu pravi pušioničari.
Stoner Nazi
U srijedu sam sa Viol bio na koncertu grupe "Stoned Jesus". Za razliku od prošli put kad smo išli na "Monster Magnet", ovaj put sam se pripremio. Koncert je bio u Vintage Industrial Baru, a najavljen je već prije nekoliko mjeseci, pa sam imao dovoljno vremena da se upoznam s njihovim radom. Nisam neki zaljubljenik u stoner rock niti pratim dovoljno scenu mladih rock bendova. "Stoned Jesus" obilježavaju desetu godišnjicu benda, najavljen je duži koncert u kojem će svirati većinu svojih važnijih pjesama. Veselio sam se odlasku na koncert, jer sam znao da će to biti dobra svirka.
Otišli smo u prvi red, tik do pozornice. Dok su se "Stoned Jesus" pripremali za nastup, mi smo zapalili. Njihov se pjevač Igor sagnuo do nas i zamolio nas da ne pušimo. Upitno smo se pogledali, ugasili pljugu i slegnuli ramenima. Ok, mogu razumjeti, u prvom smo redu, on pjeva, čuva glas, otići ćemo kasnije malo otraga, pa ćemo zapaliti. Ma čekaj malo, jel ti to mene zajebavaš? Pomislio sam na to, istovremeno se suzdržavajući od pičkaranja.
Počeli su sa svirkom i to je zvučalo jako dobro. Oni imaju dosta koncertnog iskustava, a i samo su trojica, pa se sigurno lakše usklade nego što bi to uspjeli da su brojčano veći. Već ispočetka Igor je iznenadio. Vidio je da netko u publici puši, te je usred pjesme zatražio od svih da se za vrijeme trajanja koncerta suzdrže od pušenja. Nastavili su odlično svirati. Kad, eto njega opet. Netko je negdje zapalio i opet je Igor, ovaj put vidno ljutito, zatražio da se ne puši, dodavši kako mu nije jasno da ne možemo izdržati jedan jebeni sat bez nikotina. Ovo nisam ja stilski nakitio, već je on koristio frazu "one fuckin' hour".
Treći put je bio još više ljut, pa je osim već prije izrečenog dodao - "I hope you get cancer and die". Onda je to htio malo prepakirat u neku zajebantsku spiku, pa je uzviknuo publici "I hate you". To je valjda trebao biti šaljivi odmak od mainstreama i "I love you", ali i sanacija štete izazvane prethodnom izjavom. Lik je kreten. Ali dobro svira. Pušenje tamo nije zabranjeno. Mogao je zamoliti na početku koncerta publiku da ne puši. Mogao je reći da mu smeta glasu. Ali nije, jer je kreten.
Peti put dolazi svirati u ovu zemlju. Sigurno je na svakom koncertu bilo više stotina ljudi. Koji su kupili ulaznicu. Jer bend dobro svira i koncerti su im odlični. Pa jebote, izdrži ti jedan sat, nije da ti puše na stejđu. Uostalom, što ćeš sa Keith Richardsom? Uzgred budi rečeno, jedan sat nije slučajna fraza. Oni su doslovno svirali jedan sat. I još dvadeset minuta na bis. Najkraći rock koncert na kojem sam bio. A bend ima najduže pjesme od svih bendova na čijim sam koncertima bio. Unatoč tome, bio je to odličan koncert. Iako nas je kreten sjebao sa svojim izjavama.
Jer, ne postoji neka alternativna scena i spika poput njegove. U povijesti rocka je bilo punkova koji su bijesnili na publiku, gađali ih raznim predmetima, pljuvali po njima, pišali po njima, pizdili zbog mobitela, pizdili jer ih je same pojela droga, pizdili jer su pizdeki, ili samo radi imagea. Ali ni jedan u povijesti nije svojoj publici poželio smrt od karcinoma. Lik iz "Stoned Jesusa" je kreten. Ali dobro svira.
Lik nije samo kreten, nego je i lažov. Ili je fantastično sarkastičan. U jednom interviewu iz 2011. godine, na pitanje o imenu benda, kaže kako je to zapravo skraćeno od "Stoned Jesus From The Outer Space" ili sličnog, a s referencom na stereotipe o stoner rocku, pri čemu se prvenstveno misli na pušenje trave, ali i religiju, konkretno kamenovanje. U jednom drugom interviewu od prošle godine konstatira da mu je ime benda dao svemirski čarobnjak koji je došao s druge strane postojanja, pri tom prešavši čarobnu pustinju kako bi mu razotkrio ime benda u jednom dimu.
Iako se nije teško suzdržati od pušenja tih jedan sat koliko je trajao koncert, mislim da nakon tih primjedbi s njegove strane više nikoga nije bilo briga za njegove želje, a siguran sam da su neki zapalili, eto baš u inat. Znam da ja jesam, ali ne u prvom redu. Zamisli da me opiči gitarom po glavi. Srećom, njegovo pižđenje na publiku nije djelovalo na kvalitetu svirke i oni su isporučili puno odlične glazbe. Publika je bila malo više od ok. Mi smo dugo bili u prvom redu, pa smo i isporučili nešto više drmusanja i skakanja. No čini mi se da to nije bio slučaj sa ostatkom dvorane. A to je sigurno zato što je lik kreten, pa mu ne pomaže ni činjenica što dobro svira. Na kraju je ipak publici poručio "I love you". Biće se odljutio do kraja koncerta.
Ročkas
I još k tome gala. I još k tome u Mastersu. To je bio plan za petak navečer. Pepi Jogarde cjelonoćac, ubija dvije muhe jednim udarcem i obilježava svoj vlastiti rođendan, ali i rođendan klubske večeri forty:fifty koja se prvobitno zvala forty:love. To je bila večer vesele glazbe. Kako i priliči rođendanu. Pepi Jogarde je stickove napunio odličnom glazbom. Na trenutke je dobru pjesmu po važnosti stavljao ispred koncepta miksa, tako da je neke mikseve napravio gotovo na radijski način, sa blagim fade out, fade in prijelazom.
Atmosfera je u Mastersu bila odlična, sa vrlo malo neprilagođenih. Kad malo bolje promislim, neprilagođenih te večeri nije bilo. A kad je tako, onda izostanu i sve ostale napetosti i još se više otpuste kočnice. Znam samo da sam ostao u čudu kad je završilo. Činilo mi se da je tek počelo. Ne sjećam se kad mi je vrijeme noćnog izlaska u Mastersu tako brzo prošlo.
Glazbeno gledano, Pepi Jogarde se nije ograničavao, kako žanrovski, tako niti stilski. Bilo je na ponudi svega, ali ništa jeftino. Izvukao je on te večeri više od nekoliko opasnih stvari. Imao je odličnu selekciju. I ulazio je u svoje nemoguće mikseve. Mislim da ih je sve od reda izvukao bez da mu je pao rejting na mojoj zamišljenoj ljestvici.
U jednom nas je trenu zamotao u jazzerski session sa "Masters At Work - Pienso En Ti feat Luis Salinas (Nu Yorican Mix)". Tu sam možda malo na tankom ledu. Sjećam se da je svirala jedna odlična stvar koju znam otprije i da je u njoj mekani vokal. Ne sjećam se da li je vokal bio muški ili ženski. Mislim da su to bili navedeni "Masters At Work", ali isto je tako moguće da je bila riječ o pjesmi "Kettenkarussell - Maybe".
Svirao je i jednu staru stvar u kojoj jedan fragment podsjeća na poznatu melodiju iz jedne pjesme koju izvodi Blondie. Sad se naravno ne mogu sjetit koja je to pjesma od Blondie. Ali ako sam u pravu, onda je Pepi Jogarde pustio pjesmu "Tantra - A Place Called Tarot (Idjut Boys Re Edit)". Ne vjerujem da ima neka druga sa istim tim sampleom.
Svirao je i "Marvin & Guya", zatim "Chic - I want your love" u nekom remixu, Gab Rhomea, Kapotea i svašta još nešto. Sve veselo, ništa deep & dark. Rekao bih da mu je završna stvar bila "Lindstrøm - Closing Shot." To je baš stvar za pustit na kraju. A onda je još sa odmakom pustio i zadnju, zadnju stvar. To je obično neka stvar koja je po nečemu posebna, ali nema nikakve veze sa bilo čime što se puštalo kroz noć.
Ovdje u Zagrebu takvu zadnju, zadnju običavaju pustiti DJ-i u Mastersu ili u Funku. Pepi to napravi često, ali rade to i Felver, zatim Brighton, te Savage i Pips. Zadnja, zadnja stvar bila je "Desireless - Voyage, voyage". Pjesma je to koja pjeva o putovanjima. Ona pjeva o putovanjima nebeskim prostranstvima, iznad oblaka i močvara, povrh vulkana i gradova. Pjeva i o nevjerojatnom prostranstvu ljubavi, ali i o putovanju do svete vode indijske rijeke Gangeš, kao i o Amazoni. O putovanju koje je dalje o noći, ali i dalje od dana. "Voyage, voyage" je u vrijeme kad je nastala bila veliki hit. Pjesma je to koja još uvijek ulazi pod kožu i osvaja. Uz to što je gledate kao jednu pjesmu koja je bila hit i koja još uvijek osvaja, možete je gledati i kao poruku. Bilo da se odnosi na putovanje kojem ste u toj noći nazočili, bilo da se radi o putovanju na koje vas pjesma simbolično ispraća.
Kada bih osobno kroz jednu jedinu pjesmu trebao opisati kako je izgledala ova "gala" večer, te sve sudionike, DJ-a, glazbu, emocije i vibru svesti pod zajednički nazivnik, onda bi to bila pjesma "Chicago - Street player". Pustite si tu stvar i steći ćete dojam o atmosferi u Mastersu te večeri. Sretan rođendan klubskoj večeri forty:fifty. Pepiju sam čestitao već prije, da ne mislite da njega ovdje ignoriram po tom pitanju.
Predivna ekipa, među njima puno znanih, ali ne nužno i redovitih posjetitelja. Odlična atmosfera, vrhunska glazba i jutro bez aftera. Dogode se ponekad i takvi dani.
LED Fest
Obilježavanje dvanaeste godine postojanja "LED Festa" njegovi su organizatori upriličili u obliku jedne plesne večeri u karlovačkom klubu "Mala Scena HD". Dobro je i korisno održavati projekt na životu bez obzira na okolnosti. Ove godine tako nije bilo višednevnog festivala, ali je pod imenom istog održana jedna klubska večer sa jednim gostom i tri DJ-a domaćina.
Gost je bio Ivan Komlinović, dok su ostalu trojku činili Vedran Božić, Naos i DOTS. Mi smo pak, u namjeri da prema Karlovcu krenemo u subotu navečer oko 22 sata, krenuli tek iza ponoći. Tako smo u potpunosti propustili Naosa, ali i stigli taman na DOTS-a. Na ovoj techno večeri, meni je on posebno upao u med. Stilski zanimljiv i interesantan izbor glazbe koji nije nužno uvijek žanrovski orijentiran kao techno.
Slušao sam ga već jednom prije, tada mi je bio drugačiji. Ovdje mi se vrlo dopao, a napravio je odličan warm up za glavnog gosta večeri. U vrijeme kad smo došli u klub, bilo je prilično puno. Ponešto se od tih posjetitelja razišlo u sitne jutarnje, zapravo još uvijek noćne sate, ali je isto tako u te sate u klub došlo ponešto novih posjetitelja. Oni koji su bili cijele noći dijele se na one koji su intenzivno i strastveno plesali, te na one koji su se samo prebacivali s noge na nogu.
Nažalost, ovaj put sramota pada na muške, jer se mahom nisu iskazali u plesu, za razliku od djevojaka. Čast izuzecima, nekolicini njih, ali oni su upravo iznimka koja potvrđuje pravilo. Drug Ivan Komlinović je ubio. Žestokim technom. Minuciozan odabir vrhunskih komada. Set nije bio savršen, ali je bio odličan. Kad sam zadnji put pisao o Ivanu Komlinoviću bio je odsvirao savršeni set. Ovaj sinoć nije bio savršen. Ali to su moji kriteriji, ne dajte se smesti. Ako ste bili tamo i ako mislite da je bio savršen, ostanite pri tom mišljenju i radite na tome da to mišljenje branite svim razumnim argumentima. Živimo u vremenu u kojem silno nedostaje argumentirane diskusije.
Vedrana Božića čuli smo samo u startu, jer smo se u to vrijeme već spremali krenuti nazad u Zagreb. Ovo je također bilo jutro bez aftera. Sve što sam prošli put napisao o "Maloj Sceni HD", a taj tekst možete pročitati na ovom linku, mogao bih napisati i sada. Izuzev nekoliko pijanih dečkiju i njihovog nespretnog lamatanja, u Karlovcu nije bilo loših vibri. Čak ni vibra ovih pijanih nije bila loša, nego jednostavno pijana.
Već neko vrijeme nisam odabrao pjesmu za kraj, pa to činim danas. Love you all.
Travel - Robert Louis Stevenson
I should like to rise and go
Where the golden apples grow;—
Where below another sky
Parrot islands anchored lie,
And, watched by cockatoos and goats,
Lonely Crusoes building boats;—
Where in sunshine reaching out
Eastern cities, miles about,
Are with mosque and minaret
Among sandy gardens set,
And the rich goods from near and far
Hang for sale in the bazaar,—
Where the Great Wall round China goes,
And on one side the desert blows,
And with bell and voice and drum
Cities on the other hum;—
Where are forests, hot as fire,
Wide as England, tall as a spire,
Full of apes and cocoa-nuts
And the negro hunters’ huts;—
Where the knotty crocodile
Lies and blinks in the Nile,
And the red flamingo flies
Hunting fish before his eyes;—
Where in jungles, near and far,
Man-devouring tigers are,
Lying close and giving ear
Lest the hunt be drawing near,
Or a comer-by be seen
Swinging in a palanquin;—
Where among the desert sands
Some deserted city stands,
All its children, sweep and prince,
Grown to manhood ages since,
Not a foot in street or house,
Not a stir of child or mouse,
And when kindly falls the night,
In all the town no spark of light.
There I’ll come when I’m a man
With a camel caravan;
Light a fire in the gloom
Of some dusty dining-room;
See the pictures on the walls,
Heroes, fights and festivals;
And in a corner find the toys
Of the old Egyptian boys.