Evo vješalice, ispružio sam ruku sa plastičnom vješalicom prema curi koja je stajala ispred garderobe. Skinuo sam svoju hoodicu i nabacio je na stolac koji je stajao u kutu garderobe. Ona mi je pružila vješalicu s kaputom koju sam objesio straga desno. Osvijetlio sam taj dio mobitelom i pokazao joj prstom - tamo iza, u uglu ti je kaput. Ona me pogledala dok sam se izvlačio van, pa me pita - što neću dobiti neki broj?
Nema brojeva, kažem ja. Self service ti je ovo, ja sam ti samo objesio kaput da se ne moraš ovuda provlačiti. Pogledala me sa upitnikom iznad glave, a onda slegnula ramenima, okrenula se i otišla. Već je prošlo jedan iza ponoći. Nasred kluba još je uvijek bio postavljen jedan stol, a oko njega okupljena neka mlađa ekipa. Glazba je svirala. Neke stare ploče. Funk koji se preljeva u disco, pa se vraća u funk i tako opet. Žamor. Ugledam frendicu s kojom sam došao, slegnemo ramenima i naručimo piće.
Svenoćac
Petak je, još je nekoliko događanja u gradu, izgleda da se ekipa rasula svud pomalo. Ne sjećam se kad je u Mastersu u ovo vrijeme nasred podija bio postavljen stol. Ne dam se smesti i pozicioniram se u prednji dio podija, neposredno ispred DJ pulta. Prepustim se ritmu i pokušam se mentalno odmaknuti od žamora, stola i stolica, svjetala reflektora i svih drugih remetitelja mog filma. Nisam jedini. Sve više nas biva uhvaćeno u taj funky loop kojeg polako gradi Brighton.
Večeras je samo jedan DJ. Brighton. Svira svoj cjelonoćni set, a kako koja ploča iscuri, tako se i svjetla malo priguše, te se još netko pridruži plesnom podiju. Nije prošlo puno vremena, a sve se odjenom polako počne transformirati. Podij je opet samo za plesanje. Stol je nestao. Povučen je negdje u stranu ili je iznesen na terasu. Prigušena svjetla počinju pratiti ritam. Krenuo je light show. DJ bira angažiranije ploče, one koje nas malo više pokreću. Gibamo se. Glazba je sada glasnija.
Kao što zrake sunca ujutro razbijaju maglu, tako i ovdje osjećaj klubske atmosfere, sloj po sloj, prekriva donedavnu atmosferu kafića. Masters se budi. Rekao bih da su već dva sata ujutro. Nije nas puno. Taman dovoljno da se rasporedimo po flooru i malo odlučnije krenemo sa plesom. Osjeća to i Brighton, pa kreće sa transformacijom disco-funka u house. Sve to nekako ide bez najave, samo osjetiš kako te je groove jedne ploče prenesao u groove slijedeće ploče. Svaka je posebna na svoj način. Nisu to neke pjesme koje biste prepoznali ili koje ste čuli na radiju. To su sve neka izdanja koja te nose i ponesu, rijetko koju prepoznaš. Samo jako dobra glazba.
Ovo je još vrijeme u kojem Brighton spaja ritmički nekompatibilne stvari, vješto miksajući i stvarajući dojam kako to sve može zajedno. U tome i uspijeva. Spretno podmeće intro razlomljenog ritmičkog potpisa u sad već zamućeni groove ploče koja je pri kraju. Ponekad i čuješ neke nesavršenosti. Nisu to izdanja savršeno poravnana za miksanje sa minutom ili više uvoda ili završetka, pa da ti ostavljaju puno prostora za suptilno blendanje i nečujni prelazak na novu stvar. Ovdje se DJ na svakoj stvari mora potruditi napraviti skok.
Treba pogoditi taj trenutak u kojem ćeš skroz zamutiti onu pjesmu koja je na kraju, a da sa onom koja dolazi pogodiš njen prvi udarni moment. Nekad je to kick, udarac ili beat, a nekad je to harmonija Hammond orgulja, ili povremeno isječeni sekvencirani dio bas linije, koji provučen kroz neke akustičke filtere započinje svoju transformaciju u punokrvni acid. I dok tako tih prvih nekoliko sati provodim opuštajući se uz nepredvidiv Brightonov izbor, osjećam da je gužva sve veća. Sad smo u pravoj klubskoj atmosferi. Transformacija je završila. Ubrzavamo.
Dogodi se nekad taj kritični spoj glazbe, vibre i emocija, u kojem kao da se sve stopi u kompaktnu masu, pa svi uhvate jedan zajednički val na kojem onda svak za sebe samostalno jaše. Pogodilo se to večeras ovdje. Dobar dio noći Brighton održava taj val kojeg je uspio pogoditi u trenu kad se u klubu stvorila kritična masa prisutnih. To je kao da kuha čobanac u kotliću. Isprva je založio i napravio dobar žar. Kad se skupilo nas više vrsta mesa koji smo slobodno plesali, onda kao da nas je uhvatio u svoj vrtlog, kao da nas je zamiješao šefljom. Sad samo povremeno baci kladu na vatru, okrene šeflju, a mi se onda još neko vrijeme, nošeni inercijom, vrtimo po kotliću.
I dok Brighton kao glavni kuhar stavljajući i miksajući ploče održava živahnom zakuhanu masu, ista ta masa u čobanac dodaje okuse i arome. Podlije vinom, začini fino mljevenom paprikom, ubaci feferon, pospe prstohvatom gljiva. Pa ispije rakiju. Povremeno se istrgnem iz vrtloga, pa prošaram po klubu. Naletim na nekog, ostvarim kontakt, pa se pustim da me glazba opet uhvati u svoje. Napunilo se prilično. Gužva je. Ali ne smeta, ova današnja je nekako prisna, nije ona bodljikava, već je sva nekako mucasta. Lako se gužvati u njoj. Rijetko se dogodi da u toj gužvi na flooru bude tako meko, gotovo podatno. Danas nema ili gotovo da nema udava, nasilnih, slupanih ili divljih na loš način.
Rane jutarnje sate Brighton dočekuje sa nešto tvrđim zvukom u odnosu na onog koji je bio u špici noći. U jednom me času sve podsjeća na "Urban sound of Amsterdam". Volim taj zvuk, vrati me to u zlatno vrijeme tog labela s kojeg nam je došlo toliko puno dobre house glazbe. Nagovarao sam neke poznate da dođu na večerašnji program. Neki su došli, ali došli su i neki drugi kojima se nisam nadao. Skupilo nas se dosta i svi smo upali u taj kotlić, te se zavrtili u vrtlogu dobre glazbe i odlične atmosfere.
Ispunjen i iscrpljen skupljam svoje stvari jer znam da će skoro kraj. Nek se prije barem malo osušim, zapalim, trgnem jednu putnu, pronađem svoju partnericu u zločinu, pa da napustimo ovo mjesto za danas. Za to nam je trebalo otprilike pola sata. Brighton je u svom cjelonoćcu napravio miks dobrih ploča i pošteno nas provozio.
Jutro je iznenađujuće blago, kao da je pobjeglo zagrljaju zime. Klizimo preko mosta prema Novom Zagrebu. S desna ogroman mjesec na rijeku spušta srebrne zrake, dok se istovremeno na lijevoj strani sramežljivo sunce probija kroz niske oblake. Oboje gotovo poravnati sa tokom rijeke. Pomalo nestvarno.
Apsorber
Kad se baviš glazbom, tonskom tehnikom, kao i zvukom općenito, apsorber je tvoj česti prijatelj u teškim situacijama. Njegov je zadatak, kada je o zvuku riječ, upiti sve što je viška. Apsorber je, uz difuzor, najčešći oblik akustičkog tretmana prostorije. Danas sam s dečkima radio apsorbere. Bušili smo rupe. Bušilicom. Na koju smo montirali krunsku pilu. Prvo su oni spalili svoju pilu jer su prebrzo vrtili. Onda sam ja spalio svoju pilu jer sam je pregrijao. Onda su oni otišli kupiti treću pilu. Treća je pila bila prava pila. S njom smo dovršili posao. Onda su oni otišli dovršavat apsorbere, a ja krenuo razmišljati o tome da moram poć van.
Brzi tečaj iz apsorbera za laike. Znate ono kad u praznu sobu stavite radio, pa odvinete nek svira tekkno dok vi krečite. Ono sve zvoni, odzvanja, susjedi pizde, a vi krečite. To da zvoni i odzvanja događa se i inače. Kad okrečite sobu i vratite tepih, fotelju, objesite o zid ulje na platnu, stavite zavjese i policu s knjigama, a sa stropa objesite neku kokedamu, onda će onaj isti radio sa tekknom manje nervirat susjede, a bit će bolje i ugodnije za slušat. To je zato što će ove sve stvari koje ste unesli djelovat kao apsorber.
Jer dok krečiš, onaj acid iz zvučnika ide ravno u zid. Kad udari u zid, onda se odbije i vraća nazad. U međuvremenu je iz zvučnika krenuo drugi komad acida. Sretnu se putem, opiče jedan u drugoga, pa skrenu i opiče u drugi zid. To jednom kad krene, ne prestaje. Onda pojačaš, jer više ne čuješ dobro. Onda se sve još progresivnije raspadne, pa bude još gore. Ali zato kad okrečiš i napuniš sobu, onda si na konju. Jer ne može acid proć npr. kroz policu s knjigama. Zapne negdje na Tolstoju ili u debeloj "Velikoj kuharici za početnike" koju nikad nitko nije otvorio, pa ne zna više izać van.
A kad imaš studio, onda ti je sve to problem na kvadrat. Onda trebaš još i apsorbere. Tako spriječiš da se svi ti zvukovi svojevoljno kreću prostorom i rade pizdarije. Zato smo radili apsorbere. Mnogim bi zagrebačkim klubovima poneki apsorber mogao pomoći na njihovom putu prema boljem zvuku. Indeks kvalitete zvuka u zagrebačkim klubovima rapidno pada cijelu prošlu godinu i dosegao je svoju najnižu točku otkad to ovaj zavod bilježi.
Postoje doduše klubovi kod kojih nije bilo promjena ili značajnijeg pada u kvaliteti zvuka, a jednom prilikom sam svjedočio i poboljšanju. To nažalost nije pomoglo rastu ovog indeksa i ti su se klubovi izgubili u nemilosrdnoj statistici ne tako dobrog zvuka.
Trente mille passi
Subota je, nekoliko je zanimljivih događanja u gradu. Odlučio sam ići u Masters. Tamo je u programu Reforma gost Omar. Zato i idem. Inače ne bih išao. Bio sam nema dugo na Reformu. Brijem da bih otišao negdje drugdje. Imaju na Reformu i drugog gosta, Pytzeka. Malo sam njaak-njaak kad god su dva gosta, jer bi ja da moj favorit svira dulje. But, jebiga.
Mislim da generalno ekipa više voli kad ima više DJ-a. Kajaznam, onda valjda misle da dobivaju više za uložen novac. Na tom me području konzumerizam jako žulja. Osobno volim kad je omjer DJ-a po satu što manji. Sad se pitam jesam li ovo matematički dobro napisao. Ma jesam, da. Putem do Mastersa sam ponešto zaglavio ovdje ili ondje. Sad kad gledam unatrag, uopće je čudo što sam tamo konačno i stigao.
Danas nema stolova, atmosfera je klubska, glazba je glasnija, a i u startu je nešto više ljudi nego jučer u isto vrijeme. Meni se isto malo smanjio "attack rate", zato što sam jučerašnji, bolje rečeno ovo mi je drugidan, a i zato što sam putem do Mastersa istrošio neke healove koje sam imao. Plus vodka.
Uvodni dio vrti izvjesni MAC o kojem nisam saznao ništa više osim da mu je DJ ime MAC. Kasnije mu se pridružuje Nicole, pa njih dvojica drže neki tok i zagrijavaju za Omara. Sve je to house i tech-house, nešto više progresivnijeg karaktera od onog za što vjerujem da će isporučiti Omar. Njih dvojica to balansiraju, pa kad god Nicole potegne, Mac malo prikoči. Meni paše, jer noć prije sam napravio svojih prosječnih 30.000 plesnih koraka, a i sve ostalo je djelovalo na mind & body, pa se malo čuvam.
Nedavno sam skužio da mi mobitel broji korake. Uz to što me nadzire i na sedamnaest drugih načina, još mi i broji korake. Znao sam to doduše i prije, ali toliko dugo nisam otvorio tu aplikaciju da sam i zaboravio na tu statistiku. Iz radoznalosti sam išao pregledavati vikende, pa sam ustanovio da subotom, a to je najveći dio partija koji bude petkom, te nedjeljom, što je pak najveći dio subotnjeg partija, napravim najviše koraka. Ako sam ekstra puno plesao bude i do 45.000 koraka, a ako sam ekstra malo plesao onda bude tek nešto više od 17.000 koraka. Tridesetka mi je neki generalni prosjek. To je više koraka no što je poljubaca u pjesmi Adriana Celentana.
Očeš i pikac
Činilo se da je brojčanim stanjem gužva bila manja nego dan prije, ali je bio veći broj onih od čijeg koegzistiranja na flooru strepiš. Iako su muški ti koji prednjače, ni curama to nije skroz strano. Za razliku od prošli put, sada nije bilo većih agresivaca. Samo šlampavaca i ignoranata. Ti ili ne reagiraju kad im se suprostaviš u obrani vlastitog intimnog prostora, ili pokažu da su shvatili, a onda opet nastave po starom. Zalij, poguraj, nagazi.
Kod cura koje su vlasnice "sveg prostora u klubu" postoji druga taktika. One su izuzetno probitačne u osvajanju prostora, ali čim ga osvoje prestaju mariti za taj prostor i kreću u daljnja osvajanja. Ako se pak slučajno dogodi da ti oskvrneš njihov intimni prostor reakcija je trenutna, gotovo na granici incidenta. Ja se u zadnje vrijeme na flooru trianguliram. Kad skužim da je situacija unfriendly, strogo pazim da se plesanjem ne mičem iz svog zamišljenog četverokuta. Osim ako me ne izguraju. Ali onda ostajem u slijedećem četverokutu.
Na taj način osiguravam sam sebi svoj duševni mir, jer sam siguran da sam maksimalno obziran prema svima oko sebe. Naravno da je ovo u praksi teško ostvariti, sigurno i ja nekad nekog guram, a vjerojatno i iritiram. Ali ima situacija u kojima znam da ne ugrožavam nikoga, pa ostanem iznenađen kako se situacija razvije. Ona pleše desno od mene. Uzima dosta prostora, kreće se u svim smjerovima. Večeras je već sto puta udarila u mene sa svih strana. Svaki se put pomaknem. Al nekad i ja moram proći pored nje, jer mi je recimo čaša tamo negdje.
Najčešći oblik mog grubog zadiranja u njen prostor je klasični efekt "očeša" u manevru prilaska k čaši. "Očeš" nastaje kad u gomili prolaziš pored nekoga, pa se, najčešće nadlakticom, očešeš o nečiju nadlakticu. Drugi najčešći oblik grubog zadiranja u prostor je plesom inducirani efekt "pikac". Isti nastaje kad za vrijeme plesanja istovremeno mašeš i rukama. Pri tome ti zbog urođene antropološke mane prsti budu najisturenija točka.
Ako osoba do tebe isto tako pleše, onda se pod određenim okolnostima može dogoditi da se tvoja i ta druga ruka nekad sretnu u zraku. To je obično vrlo površan dodir, prsti o prste, ili prsti o podlakticu, odnosno prsti o nadlakticu. Obično traje oko 150 ms, dakle ne traje, te najčešće ne izaziva situaciju.
Ja sam te večeri već iskoristio nekoliko života jer sam jebene rizle spremio u jaknu ispod pulta. Po iste sam išao preko nekoliko puta. Dvaput sam sigurno izazvao "očeš". Glazbom i inim zaluđeni mozak je to ignorirao. Žuta lampica se nije palila. Kasnije je plesačica s desna izazvala "pikac", a ja sam propustio odmaknuti se na drugi kraj kluba. Naposljetku sam potpuno izgubio kontrolu. Više nisam mario za ništa. Poput podivljale zvjeri sam izazvao dva "pikca" u manje od jedne minute.
To je naravno bilo slučajno i nenamjerno, ali je istovremeno bila i kap koja je prelila čašu, te me ona odlučno i čvrsto zgrabila za zglob i odgurnula na sigurnu udaljenost. Pri tome sam se ja ponašao kao ignorant, kao ništa ja ne kužim, a zapravo onaj drugi ja, ili obojica imamo tihu misu sa egom. Ovaj cvili ko da mu je ne znam koji kurac bio.
Briga te, govori mu drugi ja, ajde pleši i ne seri - govorim mu pravi ja. On plače ko pičkica, misli da je govno, onaj drugi ja ga smiruje, pravi ja gledam da li nas netko vidi, mislim si - što će ljudi reć. Pusti, nisi govno, govorimo mu obojica. Ali jesam, ego i dalje tuli. Isomiki, izjebo sam se s njima dvojicom dok nisam smirio situaciju. I maknuo se na sigurnu udaljenost.
Jasno je meni da curama u ovakvoj okolini često nije lako. Bude nekad preko nekoliko nasrtljivaca koji kao da su na štandu s voćem. Pa moraju opipati svaku voćku da vide koliko je tvrda ili mekana. Jasno mi je da su curkama radari uključeni, a DEFCON na 3. Jebote, ja se nekad na partiju moram ponašati kao da me zaustavila američka policija i držim ruke da ih svi vide. Nije se jednom dogodilo da je lik do mene agronom koji provjerava zrelost voćki. Pa ti dokaži da je to bio on, odnosno da nisi bio ti.
Pretpostavimo hipotetsku situaciju i zamislimo da sam to zaista bio ja. Zamislimo još da imam fetiš na "očeš" ili "pikac". Recimo da me to uzbuđuje. Dodir mog nokta o njen nokat. Još ako je lakiran, uzbuđenje se udvostručuje. U toj se hipotetskoj situaciji postavlja pitanje - Zašto misliš da si toliko posebna da sam odabrao baš tebe za zadovoljavanje svojih strasti?
Omar
Ako nekome treba uvod za Omara, reference može naći u slijedećim tekstovima: Pulse, Rave Bal Lukavec i Matthias Schober, Saturnalije i Platfus. Vjerojatno sam se već i tamo ponavljao, pa da ne postanem skroz dosadan. Ne znam kad je Omar počeo svirati. Odjednom je svirao. Sjećam se da je nakon nekoliko stvari bilo jasno kako je napravio respektabilan uvod. Osjetilo se da je sad došao netko drugi sa nekom svojom pričom. Tu sam se maksimalno prepustio glazbi, iako su okolnosti te večeri bile puno teže. U odnosu na večer prije, ovo je bilo kao off-road vožnja. U smislu gužve, prijateljskog ili ne naguravanja, te očeša i pikca.
Nisam se dao izvući iz tog Omarovog seta nikako. Ne mogu ga niti dobro opisati, jer nisam imao namjeru ništa pisati, htio sam još ovaj vikend pauzirati, pa nisam hvatao momente koje bih mogao rekonstruirati. Onda mi je prijateljica na afteru rekla - Kako to misliš, nećeš ništa pisati? Pa tako, neću, namjeravao sam još ovaj vikend pauzirati. Svašta, kaže ona. Ne možeš to tako, reče ona i otpuhne dim.
Mogao ili ne ja to opisati, to je bio odličan set sa puno dobre glazbe kakvu ćete možda i čuti drugdje, ali neće imati u sebi tu notu koju ima kad to složi Omar. Ako eklektičnost promatramo kao sposobnost da na tebe utječe široki spektar glazbenih žanrova i stilskih usmjerenja, onda je Omar eklektičan. On će kroz svoj set plasirati raznolikost, dok istovremeno poštuje svoju viziju zvuka.
Njegov je set uravnotežen, ima tok, događaju se zanimljive dionice, nema niti jednog dijela u kojem bih rekao - uff, sad mi je ravan. Ili, uff sad mi je dosadan. On nije taj tip DJ-a. To je zanimljivi tech-house koji ima suštinu i ne upada u generičke forme. Nekad već u prvom dijelu nečijeg seta znaš da je posebniji od većine drugih. Ne znaš točno definirati zašto je tomu tako, ali to jednostavno osjećaš. Tako je sa mnom ovaj put. Prilično sam uvjeren u to da nisam subjektivan kad o tome pišem.
Pytzek
Moji i njegovi putevi se još nikad nisu sreli. Sudbina je htjela da on namještajući svoju prvu stvar greškom ugasi player na kojem je zadnja Omarova stvar. Ako ga netko u potpunosti razumije, onda sam to ja. Ja sam sam sebi prošle subote tri puta ugasio krivi player. Srećom bilo je manje društvo, no ipak su negodovali. Zapamtite, nitko ne voli kad se na partiju stisne stop na krivom playeru.
On mi dolazi kao zadnji DJ u drugoj noći, nakon što sam slušao svog favorita te večeri. To ga ne stavlja u dobru poziciju. Još k tome moram misliti i na to kako se ponašam, odnosno koliko se zabacujem, pa me to dodatno sputava. Njegov je set ovdje bio prilično veseo. Mahom je glazba unutar moje comfort zone. Nisam se raspametio, ali sam plesao cijelo vrijeme. Mislim da je on to dobro odvrtio i nemam ja tu kaj reć osim da sam se zabavljao i da načelno ne upadam u tu glazbu cijelim sobom.
Vjerujem da će se dogoditi prilika kad će okolnosti biti drukčije i kad ću bit sposoban izreći nešto više. U godinama koje su iza mene nisam nikad o njemu čuo neke loše stvari. To je onda valjda glas koji ga prati. Pred sam kraj sam već pomalo posustao. Moji su tada već otišli na after. Ostao sam do kraja. Opet sam upao u beskontaktnu situaciju iz koje sam izguran, ali o tome vam nemam puno za napisat, jer sam bio lijen podići pogled i izustiti - Koji kurac? Radije ću opsovat na semaforu. Ima više smisla.
Otišao sam na after i ugodno chillao sa predragim mi ljudima. Predvečer sam shvatio da je sutra radni dan pa sam počeo uvažavati Lanine primjedbe o tome kako bi bilo vrijeme da idemo doma.
Ostaje mi još pjesma za kraj. Nisam ništa fotkao. Prasca sam fotkao ljetos u Rotterdamu.
Love you all.
A Change Of Luck - Theresa Ann Moore
It is said that a four leafed clover
Brings good luck to those that find
In the middle summer I looked all over
For a magic leaf of four… a rare kind
Then one day I discovered a quad-leaf
Inconspicuously growing in the lawn
Good luck would mine… this was my belief
Tomorrow will improve starting at dawn
The next morning I brushed my teeth
Then splashed warm water on my face
I did not notice the cat beneath my feet
Tripped and fell with no time to brace
Standing with bruised knees I wondered
How can this happen, how is it possible?
What twist of chance caused this blunder?
In too much haste… I was accountable
Then I realized that maybe I was fortunate
It least I did not break my bones in the fall
Hope for luck, turned out to be a distraction
Maybe an uneventful day is the luckiest of all…
Comments