U stanu punom ljudi glasan žamor ometa moje, sad već usporene, misli. Tu je još i glasna glazba i zapravo ne čuješ nikoga, ili pak čuješ samo dio, a tek ti onda ništa nije jasno. Svi nešto blebeću, a moja sugovornica konstatira kako sam ja prilično šutljiv. To mi je od rakije, mislim si, pogledam je i shvatim da do tada ništa nisam niti rekao. Tehnički mi ona uopće nije sugovornica. Kažem joj da je to od glavobolje i da čekam da me pukne Brufen. Usput mi je i drago što se, eto, pojavio netko kome će prvi dojam o meni biti šutljivost.
Više od polovice ove ekipe znam, ili ih barem viđam okolo. Tek neke od njih do sad nisam nikad vidio. Mislim da ni svoju sugovornicu do sad nikad nisam vidio, iako njenog partnera jesam, njega već neko vrijeme prepoznajem. Idem otjerat šutljivi dojam, pa sve nešto da ću reć, al sve nešto neće iz mene izać. Jedno mentalno stanje skroz blizu fjake.
Bio sam na tvom rođendanu prije koju godinu, kažem ja njoj. Ma daj, veli ona. Je, istina, samo mislim da se tad nismo upoznali. Ustvari, siguran sam da nismo. DJ lagano vari, netko s vremena na vrijeme otvori rolete, pusti jarke zrake sunca, svi se počnu buniti, ovaj zatvori rolete. Već mi se dva sata piša, ali svaki put kad na to pomislim osjetim ono mentalno stanje koje mi kaže - pomalo! Pa se ni ne pomaknem. Kao fikus sam. After ide dalje. Jedem bananu i razmišljam o ćevapima, kao i o ostalim kozmičkim relacijama.
Fikus jebote, to je to, sad sam se sjetio. Nije mi to prvog časa skroz doprlo do mozga, ali kod pišanja je. Taj sam party spomenuo kad sam pisao tekst o Borutu Cvajneru, a stavio sam fotografiju fikusa jer nisam htio stavit fotku sa private rođendanskog partija od ekipe koje uopće ne poznajem i na koji nisam niti pozvan, nego sam došao preko veze. After i dalje ide svojim tokom.
Phono
Sinoć se u dvorcu starog grada Siska održao Pulse 2019. Line up su činili redom - Omar, Kristijan Molnar, Dav i Felver. Od njih četvorice, trojka je DJ-irala, dok je Dav izvodio svoj live nastup. Pripreme za ovaj Pulse bile su u zraku već dva-tri mjeseca, a sve se ustreperilo dan prije polaska, kad se počelo tražiti mjesto više po autima.
Pulse je stari sisački event elektronske glazbe, a ja sam ga pohodio nekoliko puta dok se još održavao u klubu Dali. Pokretačko organizacijska snaga došla je od dvojice domaćih DJ-a, a bogami i braće, Omara i Jasmina. To se događalo nekako kad smo zašli u dvadeset i prvo stoljeće. Kad to ovako napišem zvuči kao nešto iz bilježnice Broja Jedan.
Nama je tada taj izlet na party iz Zagreba u Sisak bio poseban doživljaj, a cijela ova ustreperenost danas podsjećala me da je isto tako bilo prije gotovo dvadeset godina kad bi odlazili u Sisak. Mislim da ta dobra energija iz prošlosti i danas nalazi načina da se ugradi u jedan novi Pulse party.
Tamo smo došli prije ponoći. Parkirali na ledini kraj dvorca i dok sam još spremao stvari po autu čuo sam glazbu. Nekad znaš da je to glazba, ali zapravo ne čuješ ništa razgovjetno, već samo kako nešto negdje udara. Meni je ovdje od prvog časa bilo jasno da čujem tamburaše. Alo ekipa, jeste vi sigurni da smo mi došli na pravo mjesto. Jesmo, viču njih tri, evo tamo su i drugi. Izađem iz auta u hordu podivljalih komaraca, triput se namažem Autanom i sad potpuno razgovjetno čujem "Otvor ženo kapiju, man' se očenaša..."
Bogtemazo, ako je i remix, za Omara je previše. Pa kud da udri baš na tamburaše. Ne znam kako da to drukčije kažem, osim da sam bio malo razočaran. Već sam počeo vikati da ja sad ne idem na tamburaše, al su me cure smirile i rekle mi da je tu i svadba. Ma neka je svadba, mislim si ja, ali kad dolazim na party radije bi da čujem beat nego tamburaše. I onda se predamnom ukaže slika. Stvarna, nadrealna, mistična i kičasta u isti čas. Potegnem iz pljoske, slika je ista. Potegnem još, slika se ne mijenja.
Lijevo od mene je impozantan visoki dvorac, desno je livada, a na livadi je šator. Šator je bijele boje, u njemu su svatovi. Sve je u bijelom. Šatoru su podignute stranice, na proslavi je sad neka kulminacija. Dim mašine stvaraju gustu bijelu izmaglicu koja jedva da se odiže pola metra od poda ili malo više. Izvana to stvara dojam kao je cijeli taj šator, zajedno sa uzvanicima, dolebdio ovdje iz nekog paralelnog svemira. Kao da je "Čardak ni na nebu ni na zemlji".
Prolaz prema dvorcu nije remetio zabavu svatovima, kao ni uljuđena rejverska populacija, pa je ovaj jedinstveni oblik suživota između rejv partija i tradicionalne svadbe na kraju urodio i nekim simbiozama, odnosno alternativnim vrstama druženja. Jer, na svakoj svadbi ima netko tko bi u tom času radije bio na partiju, isto kao što na svakom partiju ima netko kome bi baš sad lego jedan Mišo.
User
Prošavši kroz kapiju pored nasmiješenih redara našli smo se među visokim zidinama zamka. Kao odsječeni, ovdje su nestali tamburaši i izronio je fini Omarov sound uz koji je, tada već prilična gomila, đuskala na flooru. Maja je htjela da idemo na šank, a prvo što sam ja putem skužio je da pod nije ravan. U mraku to ne vidiš i može ti bit iznenađenje. Srećom, nisam se razbio. Omar je puštao smirenu, a opet razigranu plesnu glazbu u kojoj sam spotao Jimi Julesa, i to neku od njegovih novijih stvari, npr. Karma Baby.
Puno više od toga nisam ni uspio uhvatiti u Omarovom setu, jer je ispalo da ima izuzetno puno poznatih, što je odmah u startu dizalo adrenalin i obećavalo dobar provod. Ipak bih se uz povremeno nestajanje u mraku distancirao od svih i prepustio se pokretima i nekako mi je jako brzo došao kraj njegovog seta. Završio je izvrsno sa Perel i Alles.
Nakon Omara na time tableu je bio Kristijan Molnar. Ubrzo nakon što je on počeo, počele su i prve kapi kiše. Sitno, dosadno i postojano. Iznad DJ-a su podigli i držali neku ceradu, bio sam negdje u sredini, ili više prema stražnjem kraju prostrora. Kiša je neko vrijeme sipila, meni je u glavi bilo skroz svejedno. Hoće li sada pljusak, ili će samo jako padat, hoće li sipit ili prestat? Što god da bude, svejedno mi je. Tu gdje stojim, tu ću i dalje plesat. Oko sebe sam vidio samo isto takve. Nigdje nije bilo onog - Joj evo kiše, pa se odmah briše!
Samo partijaneri, u tom času kao i ja, blago telećeg osmjeha, okrenuti prema onom tamo iza DJ pulta koji zamješava party sastojke. Srećem neke svoje drage i dražesne. Rasplesana su i light osvjetljenja. Točkice i zvjezdice. Opet idem s Majom na šank. Nekad se potrefi, pa budu dvije tri Maje, kao na ovom partiju, onda mi to dobro dođe u tekstu. Neće me poslije moć zvat na red - Zašto si napisao da smo ovo i ono? To sam za drugu Maju napisao, kažem i riješim se problema.
Imam ja neke koji su već i četrdesetu prešli, treći su dan na partiju, al nedaj bože da napišem da smo zveknuli po pivu. Kaj ak neko pročita. Je, sigurno, pa nije ovo Večernjak, nego blog zapisi nekog noname lika.
Mislim da je Kristijan Molnar krenuo sa nekom ljubavnom pjesmom, ali sa Drumcodea. Npr. Alan Fitzpatrick - Love Siren. Već u to vrijeme je postalo jako upitno što i kako moji radari detektiraju. Ponešto je to i zbog utjecaja alkohola. Izgubim pojam o vremenu, poremetim slijed misli, izađem van, sjebu me tamburaši ili Mišo i Grdović, požderu me komarci, vratim se unutra, odem s Ivom na šank i krene dobra stvar.
Onaj čas tamo sam točno znao koja svira. Imao sam i omot pred očima. Skoro sam siguran da je Margot - Magico Disco (Medical Disco Red Axes Remix), a sad mi se čini da je bila Marvin & Guy - Discotheque. Nisu one toliko slične, koliko je meni u glavi ostao samo sample "Disco". Kako god bilo, obje su stvari odlične i realno je da ih Molnar i odsvira u nekoj konstelaciji, pa sigurno nisam puno promašio. Isprva sam bio više uključen u njegov set, a kako je odmicao, tako sam i ja malo odmakao.
Činilo mi se da mi je dovoljno ono što sam čuo, ali da se moram malo posvetiti i druženju. Molnar je odlično svirao. Za mene koji sam ga u zadnje vrijeme češće slušao nije bilo nekih ludih iznenađenja koji bi me prikovali za floor i dopustio sam si predah. Malo sam minglao. Povremeno bih sreo i Lanu, što je i prirodno, jer smo zajedno i došli. Ona bi mi nešto rekla, na što bi se ja oglušio i gestikulacijom pokazivao da ne razumijem ništa od glasne glazbe.
Loop
Bez pojma o tome koliko je sati, dočekao sam i kraj Kristijanovog seta. Sad kreće Dav. Dav je skraćeno od Davor, a ne od Davitelj. On izvodi live nastup. U tom liveu, naravski, izvodi vlastitu glazbu. Nije da je izvodi u šetnju, nego je pušta na zvučnike zanesenoj masi. Tehnički gledano, Dav koristi Ableton, čak mislim u potpunosti bez vanjskih kontrolera. U Abletonu ima scene i aranžmane.
Ukratko, ovaj sam cijeli set proveo u fokusu. Znači da sam se izoštrio i uključio unutra do kraja. Što s ove strane, što s one strane floora. To je tech-house koji u sebi ima groove i soul. Ima funk elemente, ima drive i fluidnost. Već sam ja njega prije slušao, kao i njegovu produkciju. I bio mi je dobar. I produkcija također. Zapravo nisam imao očekivanja, osim da će to biti solidno napravljen set sa glazbom koja mi odgovara.
Ispalo je da mi je taj set zapravo ono kaj bi ja na ovom partiju izdvojio kao highlight. To je kad dobiješ nešto visoko iznad očekivanja. Dav je ovdje napravio jako interesantan live koji ti cijelo vrijeme ne daje stati, a istovremeno te neprestano iznenađuje novim elementima zvuka u času kad ih najmanje očekuješ. Recimo to ovako - Dav zna smiriti, polako poskidati sve osim ritma i nekog basslinea, pa onda taman kad te uhvati i uljulja, iskoči sa nekim klavir solom ili stringsima u nekom obliku koji te baš onako, iznenadi.
Njegov set trajao je od vremena kad je još potpuno mrak, pa do vremena kad se već prilično razdanilo. Mnogima je to najljepše vrijeme, a Dav se potrudio da to ovaj put obilježi zaista odličnim setom. Imam nekoliko video snimki koje sam si pregledao prije nego sam ovo krenuo pisati, sve skupa ne više od desetak minuta, snimljene u raznim trenucima koji su me se u nekom trenu dojmili. Kako su to produkcijski njegove stvari, koje sve niti nisu izdane, teško mi ih je s nečim usporediti, pa mi je ovih nekoliko kratkih videa dobar podsjetnik da je zbilja bilo kako sam napisao.
Jer, Dav je zajebant, on je meni mogao staviti nešto u piće od čega bi ja poludio za njim, zapravo za glazbom koju stvara, pa napisao kako je to super, jebeno i kul. Međutim, ja sam se osigurao da mi čaša ne stoji nigdje sama, a pljoska ne izlazi iz bočnog džepa hlača. Tako da on za to nije imao prilike. A ja mogu mirno napisati da je bilo jebeno i super.
Sample
Profesor M. Felver. Zadnji u nizu. Dan je, ali kao da je noć. Već u startu skužim Sid Le Rock - Kismet. Od tog časa sve je naelektrizirano. Electro tech house, deep dark and techno. Felver se mirno nadovezao na Dav-a, a onda je krenuo mutiti vodu. U jednom sam času išao tražiti kapu šiltericu da mu dam da si je stavi, jer je on svirao jedan komandantski set. Kao da komandira na kondicijskom treneru američkih marinaca. Takav stav, postrojim vas, pa ima da radite, zauzme npr. Radioslave. Otud šilterica.
Obzirom na količinu njegovih svirki kojima prisustvujem mogu slobodno reći da znam ili očekujem kakvu će on otprilike glazbu svirati. Mislim da me na ovo ništa nije moglo pripremiti. On je, naime, gotovo ne upotrebljavajući techno, razbio sve prisutne na flooru upravo technom. Tako je to zvučalo i tako se to osjećalo. Skroz je pročitao ekipu. Bilo je tamo puno onih koji praše po raznim velikim technijanama. Primijetio sam da je neke od njih ostavio otvorenih usta i bez daha. Greg Gow, Dave Seaman, možda i Damon Jee.
Felver je tako odsvirao set kakav ja od njega uopće nisam očekivao. To je valjda i obilježilo Pulse. Svi su tamo odsvirali neočekivano. Neočekivano dobro. Nisam dočekao njegov kraj. Nekih pola sata ili više prije kraja otišao sam kontemplirati, što je zapravo fini izraz za - išao sam u auto presvuć majicu i doć k sebi.
Usput sam i bilježio dojmove i emocije i bio sam siguran da Pulse moramo ponovo pohoditi. Dobre energije nije falilo. Falilo je jedino pijače, jer su šank ranije zatvorili iz samo njima poznatih razloga. I to baš kad mi je Maja trebala platit piće. Ili je to ipak bila ona druga Maja.
EQ
Sound je na Pulseu bio odličan, ekipa je bila onosvjetska. Namjerno ne kažem ovosvjetska, jer tuđe je uvijek bolje. Svadbe ujutro nije bilo, čardak je ostao na zemlji. Mima i ja smo se fotkali ispod onog za mladence. Fotkala nas je Lana, tak da je to bilo autorizirano. Fotku vam ne smijem pokazat, jer mi Mima to nije autorizirala.
Podnaslove unutar ovog teksta složio sam iz slogana sa Pulse 01 promo CD-a, a oni pak kad im uzmete po prvo slovo od svakog naprave baš - Pulse. Odličan after nakon toga napunio nas je energijom za tjedan koji je pred nama, donio neka nova poznanstva i priliku da domaćinima poželimo - pozovite nas opet. Uvijek je dobro kad party ima svog lokalnog psa. I ovdje je to bio neki pas.
Love you all.