Izvrtio sam se dva kruga oko gimnazije u Križanićevoj i konačno parkirao na žutom bojom ofarbani trokut, baš nasuprot Canzone. Nedjelja je, tri su sata ujutro, nadam se da pauk ne radi noćnu šihtu. Nekad sam radio u ovoj ulici, a tortelini pršut kadulja bili su mi čest odabir u ovoj trattoriji. Dugo već nisam ovdje jeo. Dugo već nisam ovdje bio. Dok sam spremao stvari, kraj mene je prošlo nekoliko automobila. Neobična gužva za ovo gluho doba noći.
Krenuo sam niz ulicu. Vjetar je na mahove donosio zvukove pjesme i galame. Hmm, ovo nije moj after, više mi liči na tulum gdje se pjeva neka pjesma šireg repertoara. Kao što je ona, "Suzo moja Suzana, brigo moja jedina". Prešao sam na drugu stranu ulice, taman u pravi čas da uhvatim zvuk povlačenja vode u vodokotliću i nečije iskašljavanje u jednom od zagrebačkih donjogradskih šekreta. Siguran sam da me mimoišao i karakteristični odour. Skužio sam da je moj after u ovoj zgradi u prizemlju. Gledam prezimena na zvoncima. Ne prepoznajem niti jedno. Šaljem poruku i učas zazuji električna brava na stubišnim vratima, klik i eto me u još jednoj zgradi, na još jednom afteru.
Ušao sam u jednostavan, ali prostran prizemni stan i iznenadio se brojem, dragih mi i poznatih lica, koje sam ovdje zatekao. Lijepa se ekipa okupila, ni slutio nisam da će ovako biti. Istog sam časa shvatio da je moje netom prije prošlo nećkanje oko odlaska na ovaj after bilo besmisleno. Ovdje sam jednostavno morao biti. Po definiciji. U džepu sam imao otvorenu bočicu Maraskine Travarice, te još nešto u papiriću. Putem sam popio Senzaciju, koja je cijeli tjedan stajala u autu i bila skroz ishlapila. After je bio vrlo živahan. Svi su bili veseli i u elementu. Petra mi je htjela naplatiti upad, 15 kn. Ljudi kad počnu radit za zajednicu, da ne kažem kad odu u politiku, odmah dobiju potrebu nekome nešto naplaćivati. Rekao sam joj nek mi to piše na račun.
U posljednje sam vrijeme često u situaciji da mi pišu na račun. Imam preko nekoliko tih računa na raznim mjestima u gradu i često pomislim kad će me početi tražiti dečki iz Dubrave. No, valjda do toga neće doći. Zato i pišem sad ovaj tekst, da bar neku lovu uberem i zatvorim neki od tih računa. To je fikcija, jasno.
Odštopavanje cijevi
Da ga odmah s početka malo protresem i unesem zbrke, u nastavku donosim horuk pregled jeseni i zime koji su iza nas. Od 22 do ponoći se mahom zagrijavamo po klupskim večerima, a nakon toga mahom do zore, ili do večeri sljedećeg dana, nastavljamo u revijalnom tonu, na svim onim mjestima o kojima ništa konkretno ne mogu napisat, jer su vremena još uvijek fašistička. Kad jednom opet dođe komunizam i drug Tito, onda ću pisat i o tome.
To kaj sam stavio naslov Odštopavanje cijevi, je zapravo manje pretenciozno rečeno - prolazio sam fazu detoxa od pisanja. Jer zapravo nisam, samo mi se zaštopalo u glavi bih li i što trebao pisati. Dakle, odštopavao sam cijevi. Sad bumo vidli kaj bu bilo, ipak su to stare instalacije. Rezime je - ide se, partija se, šuti se i izbjegavaju se murja i Goli Otok. Ne piše se puno, izbjegavaju se senzacionalistički naslovi, kao što to bude, ne znam, u Jutarnjem. Ide se potiho.
Sve je postalo angažirano. Neki dan sam vidio friški grafit na jednoj fasadi boje breskve, nežnoj i sramežljivoj. Grafit poručuje - K.L. heroj, a ne zločinac. Nisam znao jel to o generalima, ili... Bio sam i u "novoj" Jabuci. Dva osam se sad zove, čini mi se. Bil sam, neću reć da bi svašta mogal prigovorit, jer bi mogal, al kak ne pišem radi prigovaranja, nek si sami skubiciraju kaj štima, a kaj ne štima. Odem nekad i do Funka. Najbolje sam se zadnjih mjeseci proveo jedne srijede i jednog četvrtka. U Funku. To mi je skroz deplasiralo vikend. Sjebala ga srijeda. Nekoliko vikenda nisam išao van. Odštopaval sam cijevi.
Zapravo sam opetovano doživljavao "glup sam" moment, kad u petak u 22.30 platim pet banki za upad na program koji traje do ponoći, a idući se dan odvajam od drugih pet banki za drugi program, na istom mjestu, koji isto traje do ponoći. Isto vrijeme, isto mjesto, drugi Didžejevi. Sve skupa još nekako i progutam, da ne kažem financiram. Da ne kažem gospođa financira. Smatral sam da uzimaju preveć, a premalo daju. Što zbog nemara, što zbog općeg kraja svijeta koji skoro dolazi, počeo sam okolo ići sa svojom bocom žestice, kako bih kompenzirao uložena sredstva u punu cijenu kojom financiram program u trajanju jedne četvrtine dosadašnjeg. Rekli su mi da to nije ok radi drugih gostiju i da me mole da to više ne radim. Kao da ja drugim gostima dajem da piju iz moje flaše. Nek si nose svoju.
Kako nema nekih gostovanja, puno sviraju neki novi klinci. Prošla je godina ipak ostavila nešto novo i svježe na ovoj maloj sceni. Nekolicina je to mladića i djevojaka, novih DJ-a, koji pokazuju zavidan interes, vole glazbu, kopaju po glazbi i zapravo dobro DJ-aju. Imena im još neću spominjat, jer ono što je loše, ali o čemu neću danas, je jedno potpuno iskrivljeno doživljavanje uspjeha ili neuspjeha. O valoriziranju i kvantiziranju u doba korone pisat ću možda već drugi put.
Sudjelovao sam u dodjeli nove nezavisne novinarske diskografske nagrade. Nagrada se zove Elektor. Kad bi to bio moj projekt, nazvao bih je Erektor. I onda bi netko s pravom mogao reći. Oni su mene jednostavno erektirali. Moja je popularnost izravna posljedica njihove erekcije. Ili bilo koja druga slična formulacija. U dodjeli nagrade bio sam Tenin asistent, a kako smo dodjeljivali nagradu u kategoriji Techno, potpuno mi se prikladnim činilo odabrati blagi roza stajling sa citatom kineskog filozofa iz doba prije dinastije shang "Don't give a FUCK". Nagradu je odnio Petar, on kuži da mi je majica radi publiciteta i kontroverze. Kao što to rade Pussy Riot. Drugim riječima, ako budem uporan, možda postanem popularniji po pizdarijama, nego što to često postanu i sami laureati nagrade Elector.
Možda sad nekome izgleda da se ja podrugujem ovoj nagradi. To naravno nije tako, ali istina je da želim ponešto olabaviti stvari oko pogleda na ovu ili bilo koju drugu nagradu na ovom malom tržištu. Gdjegod i kadgod netko nekog hvali ili pohvali, smjesta mora odgovoriti cijeloj najezdi onih koji postavljaju tisuću pitanja - a zašto on, a ne ona. Ili, gdje je ovaj? Pa to je neozbiljno, tu nema mene. I slično. Zašiljite olovku, pišite Draženu Baljku, ili nekom drugom liku, pa kad taj bude usmjeravao neke pare za projekte, postoji skroz opravdana šansa da i vi dobijete pare za svoj projekt. Zapamtite, dok god vi ne tražite pare, pare idu nekom drugom. Ne kažem da će, čim zatražite pare, pare odmah i doć. Nije sve baš crno i bijelo.
Na kraju mislim da sam od svih na Erektoru, gle mene, Elektoru, ja najviše profitirao. Na opće užasavanje kluba prijatelja krznenih životinja s jedne strane, te zagrebačkih frajli s druge strane, užicao sam od Flie krznenu bundu od pravog finog zeca, te se u svrhu vlastite promocije fotkao s Mrletom, koji uzgred budi rečeno, nosi običnu jeftilen poliestersku bundu. Frajle su se križale "Jezuš i Marija", a krznoljupci gledaju da završim kao Jimmy Hoffa.
Sve u svemu, dok sve polako odlazi u kurac, ja se dobro zabavljam. U tome mi nesebično pomažu moji prijatelji DJ-i, moji prijatelji koji nisu DJ-i, te dakako moje inspirativne prijateljice, nesebične muze. Najviše mi pomaže, ili odmaže, ovisi kak gledam, moja gospođa i naš, do najfinijih detalja razrađen sustav uzajamnog podjebavanja oko svega, do beskraja i ponovo. Upisali smo još jedan novi kolegij. Sa ovime bih završio ovu sekciju "Odštopavanje cijevi".
Ožujski Božić
Da ima još mladih duhom, dokazuje nam sinoćnji Božić Krishna Christmas u Mastersu. Za punog mjeseca, u ožujku. Oke, nisam siguran za puni mjesec. Ali sve ostalo je tu. U tih nekoliko kratkih sati, Masters je sinoć načas izgledao kao nekad. Više smo sati plesali, gotovo nesvjesni jedni drugih. Svirao je Felver, a flavour je bio kao da je to set na koncertu između nastupa Boy Harshera i Nine Inch Nailsa, s time da se očekuju gosti večeri, a to su Rage Against The Maschine. Stari rejveri bi rekli, zavario ga je. Mlađi bi rekli, čisti TIG var. Ne sjećam se kad sam tako nesputano plesao, okružen istim takvim dušama, a Vinka koja je valjda cijelo vrijeme bila blizu mene je rekla - Noćas smo plesali kao nekad. Da, znam, odgovorio sam. Znao sam da to moram zapisati.
Sinoćnji mi je Masters dao nade da ćemo se jednom vratiti na nekakvo staro i da će ovo koronarno ludilo jednom konačno svršiti. Te da virus ipak neće stradati od nuklearne eksplozije, već od pranja ruku i srpske rakije. Zašto je Felver program nazvao Krishna Christmas, zna samo on. Mi iz publike očekujemo u najmanju ruku još i Constanza's Festivus.
Jesam li spomenuo da je sound u Mastersu opet na glasu negdašnjeg Masters sounda? Čak su se vratili i predatori i promatrači. Dražesne se djevojke uvijaju, ne bi li osvojile naklonost dražesnih mladića. Ovi su uglavnom gay orijentirani, pa se sve svodi na igrokaz. Tek ponekad nekome pođe za rukom da nešto i osvoji. U ovom svijetu prepunom trofeja.
To cut the long story short - Prof. M mi je kroz jučerašnju prezentaciju vratio nadu u DJ-anje. Ideš, ideš, ideš. Nekad padneš, digneš se i opet ideš. Malo mi sad ovo zvuči kao da je Kutle reko, ali tako je nekako.
Tortelini pršut kadulja
Stavio sam podnaslov ovog sadržaja kako bih se lakše vratio na početak i moj odlazak na after. Dok sam u krilu čistio mandarine od koštica, slušao sam predavanje doajena hrvatskog rejva, izvjesnog Antunovića ili Antonovića, koji je svako malo odmahivao rukom na moje godine staža, a sve podupiran od strane prijatelja koji zajedno s njim dijeli slične godine staža. Rekao sam im da ja možda imam samo pedeset, al da nisam balavac, kao i da techno kužim. Nismo se dalje nadmetali.
Pred samo svitanje više nismo puno razmišljali. Misli su plovile, mi smo se trudili. Afterirati. Veselim se da ćemo opet, možda već vikend. Afterirat. I sve što se je promijenilo, opet se mijenja. I opet će se mijenjat. Sve se uvijek mijenja. Samo je after vječan.
I kad svi posustanu, pa se neki glas razuma izdigne i kaže - Idemo doma, pa i onda kad su svi već sigurno došli svojim kućama, te mahom već pozaspali u svojim posteljama, ja krenem doma, pa negdje zastanem. Nekad mi uspije u svem tom metežu ukrasti za sebe komadić vremena.
Nešto što me ispuni, oslobodi, razveseli, upotpuni i oplemeni. Stanem tako na usputnom putu, kraj ceste, iza grma. Zapalim koju, nekad samo sjedim. Bez da razmišljam. Taj ukradeni komadić vremena nešto je što ti daje snage i duha da preživiš nuklearno sutra. Ukradite svoj komadić vremena kad god to možete.
Love you all.