Nezainteresirano sam preletio preko naslova na jednom Internet portalu u kojem je pisalo - "Apokaliptične scene Splita nakon prvog dana Ultre". Subota je, rani su poslijepodnevni sati, kroz otvorene se prozore čuje samo zveket žlica, vilica i tanjura. Zrak tek povremeno zapara prdekavi zvuk skutera dok ispušta dušu, a za njim ostaje miris nesagorjele smjese benzina i zraka. Sjedim na terasi kafića u Kaštel Gomilici. Iza mene je prvi dan Ultra festivala i prvi službeni Ultra after party.
Otpio sam gutljaj travarice i vratio se na apokaliptični naslov da vidim što pišu. Istog sam trena zažalio. Riječ je o naslovu koji privlači pažnju čitatelja, dok se u tekstu koji se iza njega krije ne nalazi ništa strašno, niti senzacionalno, a ni uzbudljivo. Piše o apokaliptičnim slikama Splita nakon prvog dana Ultre i razularenim hordama partijanera koji kao zombiji bauljaju gradom.
Apokalipsa danas
Tekst prati desetak fotografija "zastrašujućeg" sadržaja, uglavnom uskih kadrova, koje prikazuju skupine mladih ljudi i puno smeća na tlu koje ih okružuje. Tu su i fotografije iz raznih dijelova grada na kojima su opet mladi ljudi, muški često bez majica, a ženske pak u oskudnijim topićima, vrućim hlačicama, šorcevima ili kupaćim kostimima.
Neki sjede na zidićima, neki leže na travi, neki čuče na pločniku, a poneki se izvalio i na klupi autobusne stanice. Neki kraj sebe imaju limenke piva kao i neke druge limenke. Jedna se cura previla u struku, kao da povraća. Ili joj je ispala leća. Da nije splitske vizure koja resi pozadine tih fotografija, ne bi se niti znalo gdje su snimljene, jer prikazuju tipičnu sliku kakva prati neko masovno okupljanje. Moglo je to biti snimljeno na Jarunu iza nastupa Hladnog Piva, ali i u Ogulinu nakon Thompsonovog koncerta.
Piše u tom kratkom tekstu o kaosu koji je ostao iza partijanera, o neredu, drogi, policijskim privođenjima, zapišanom Splitu, a spominje i Sodomu i Gomoru Dioklecijanovog grada. Opsujem glasno. Lana me pogleda ispod naočala, opsujem još jednom. Kaje sad, pita? Niš, pun mi je kurac ovih sranja koja se medijski plasiraju i koja kreiraju javno mijenje o nečemu.
Ultraš
Sinoć smo, dakle, došli na Ultru. Nikad mi ni na kraj pameti nije bilo da ću jednom ići na Ultru. Ultra festival prate i službeni licencirani after partiji, a s njima imam neku suradnju. Iako sam znao da su nam time osigurane i ulaznice za festival, odlazak na glavni event mi se nije činio vjerojatnim. Tek negdje putem prema Splitu sam shvatio da upravo tamo moram otići, jer sve drugo zapravo ne bi imalo smisla.
Cijeli Ultra festival je više od glavnog eventa. Počeo je već u četvrtak "Resistance Split" opening partijem u baru Hemingway u Splitu. Tamo će se održati i tri službena after partija, svaki nakon jedne večeri glavnog eventa. Glavni event održava se u petak, subotu i nedjelju. U ponedjeljak je na Braču "Regatta party", u utorak je na Hvaru "Ultra beach" u Hotel Amfora Grand Beach Resortu, kao i "Resistance Hvar" u Carpe Diem Beach Clubu. U srijedu je posljednji, završni event, "Resistance Vis", u Fort Georgeu na Visu. Iako masovno percipiran kao trodnevni festival, Ultra je sa svim pratećim programima zapravo šestodnevni fest.
Naoružani samo osobnom iskaznicom, mobitelom i upaljačem uputili smo se prema službenom ulazu Ultre. Lana je, kao i obično, pročitala neka pravila u kojima je pisalo da se unutra ne smije unositi ništa. Ni žvake, ni otvorena kutija cigareta, kao ni otvoreni paket uložaka ili tampona. Ja joj nisam vjerovao da to stvarno tamo piše i da će sve to kontrolirati.
Onda sam na ulazu vidio da nema zajebancije i da uzimaju, kako Ki-ki, tako i žvaku, jer hrana se ne smije unositi. Ona je prošvercala Rondo C, a ja sam već prije smotao, pa ubacio u bočne džepove hlača. Kad me lik na ulazu krenuo pregledavati, pogledao sam u njenom smjeru i upitno gestikulirao - Imaš značku? Ona je već otišla dalje i gestikulirala mi da me ne čuje. Pokazao sam joj palac gore. Lik je mahnuo rukom, neka prođem.
Prešli smo preko montažnih metalnih stepenica i ušli u savršeno osvjetljeni festivalski predprostor. Na trenutak sam pomislio - čemu toliko jarko svjetlo, ali onda sam ugledao dva zagrljena prijatelja u selfie ekstazi. Nema dobre fotke bez dobrog osvjetljenja. A ovo je selfie generacija. Normalno je da ima puno svjetla.
Nas troje smo ušli u gomilu, te se usput dogovorili gdje ćemo se naći za slučaj da se raziđemo. Sa svih su strana nadirale gomile posjetitelja. Ovo je jedno veliko okupljanje ljudi sa svih strana svijeta. Dojma sam da je najmanje domaćih posjetitelja. Evo, tu idemo, viknuo sam ugledavši natpis "Main floor". Ali mi ne idemo na main floor, nego na "Resistance floor" ustvrdio je Sammy koji je bio s nama. Pa da, to i mislim, meni je to main floor, pokušavao sam se izvuć iz sranja u koje sam upao.
Došli smo na tu prostranu livadu, u vrhu koje je bio smješten Resistance floor. Bio je zatvoren u prozračni šator na kojem je bio veliki natpis, pogađate već, Resistance. Nasuprot se nalazio jedan omanji floor na kojem nije cijelo vrijeme bio programa, ali u nekom sam trenu tamo spotao MC-ja i neki hip-hop. S desne strane, na terenu NK Split, bio je main floor sa svojom ultra jarkom rasvjetom koja me je već izvana podsjećala na gigantski luna park. Povremeno bi se začula zaglušujuća eksplozija i u zrak bi poletio vatromet.
Velika je gomila bila na tom glavnom flooru i nisam ni pokušavao prići bliže. Program je na tom flooru uključivao i neprestanu animaciju prisutnih bodrenjem i pozivanjem. Jesu li to bili glasovi izvođača, ili voditelja, to ne znam. Osim EDM beata, u jednom sam momentu čuo i da je bio nastup nekog r'n'b izvođača, jer se ta glazba i pjevanje čulo jasnije od ostatka. Položaji ova dva floora i nisu najsavršeniji, jer na već nekoliko metara udaljenosti od Resistance floora, zvuk istog bude nadglasan zvukom sa glavnog floora. Zvijezda večeri main floora bio je David Guetta.
Funkcionalna glazba
Na Resistance flooru tog je časa nastupao Maceo Plex. Taj je, kubanski amerikanac, pravim imenom Eric Estornel oduvijek bio veliko ime u svijetu elektronske glazbe. Nisam imao nikakvih, a kamoli velikih, očekivanja od nastupa na ovom festivalu, no unatoč tome sam bio radoznao da iz prve ruke saznam ono o čemu slušam već nekoliko godina, uvijek iz druge ruke.
Nekoliko sam puta ulazio unutra i kratko bih ostao. Bila je velika gužva. Malo sam snimao, malo plesao. Glazba je bila nekakva, odnosno nikakva. Nedefinirana. To je suhi, plitki techno, toliko neinventivan i bljedunjav da skoro i ne možeš raspoznati razlike između pojedinih traka. Namjerno pišem traka, a ne pjesama ili skladbi, kako bih bolje predočio o kakvoj je glazbi riječ.
Nasuprot očekivanjima, ovdje nema beskrajnih dizalica i špica, čak su i dizalice ovdje mlake i zaobljene. Beskonačni breakovi ili beskonačno dosadne dionice činele, hi-hata i kicka, sa jedva prepoznatljivim bass lineom, kao kad ti ostane samo malo paštete za zadnju krišku kruha, pa je razmažeš u mikro namaz. Tu mi se polako počinje otvarati cijela slika funkcionalne glazbe. Maceo Plex povremeno uzima mikrofon i podiže atmosferu jednostavnim sloganima.
Nije mi to strano. Krajem osamdesetih u poslu je klubskog DJ-a bio uključen i motivacijski dio, onaj u kojem uzimaš mikrofon i postaješ dijelom programa. Upravo tako sam najviše DJ-ao. Ali onda slijedećih tridesetak godina više nigdje nikoga nisam vidio da tako DJ-a. Tek ponekad bi neki majstor uz sebe imao pravog MC-a, a jedini koji je znao bacit koju rimu bio je Mr. C. Mislio sam da je to u svijetu klubskih, party ili fest DJ-a izumrlo. Eto, nije.
Velika većina onih na Resistance flooru bila je u transu. Ili se tako barem činilo. Gledao sam i osluškivao razgovore, reakcije, ponašanje i skužio da je ekipa u odličnom provodu. Oni ovdje nisu iz istog razloga zbog kojeg bih ja išao na party. Za njih je ovo jedan experience u kojem je glazba samo jedan od pratećih scenskih elemenata. To je vikend izlet, uz vikend opijanje ili konzumiranje nekog stimulansa. Ovdje ima puno emocija. Stimulansi pomažu. Ali fokus ovdje nije na glazbi.
Fokus je na okupljanju, stylingu, masi, osjećaju pripadnosti pokretu, provodu u kojem će se napraviti nešto što se ne radi svaki dan, ili se ne radi nikad. Ovdje će netko probati ectasy prvi put, netko će ispuniti svoju ljetnu stimulacijsku normu, netko će popiti samo pivu, a netko niti to. Većina će na slijedeći "party" doći iduće godine. Neka će cura obući nešto što se neće usuditi obući drugdje, ili nešto za što se rijetko ukazuje prilika. Netko će izgubiti nevinost.
Ta, tkzv. funkcionalna glazba koju puštaju na Resistance flooru je surogat glazba. Ona kao da je sastavljena od raznih DJ alata, ponekad misliš da prave trake tu niti nema, već samo niz syncanih prefabriciranih elemenata. Nasuprot ovome, EDM, koji je zastupljen u velikoj mjeri na main flooru je glazba. To je dance za mlađe generacije, tinejdžere i ostalu manje zahtjevnu publiku. Jeftina je to i za moje kriterije vrlo banalna glazba, ali je neminovno glazba. Ovdje na Resistance flooru je funkcionalna glazba. Ne možeš tu razabrati skladbu od skladbe, pjesmu od pjesme, traku od trake. Tu možeš skontati da se promijenio ritam, ili se uključio ili isključio neki novi zvuk. Sad se više ne mogu odlučiti podsjeća li me ovo na luna park ili Mad Maxa.
Nakon Maceo Plexa pult preuzima Adam Beyer. Ostajemo još neko vrijeme. To čak i ima nekog smisla. To je ipak nekakvi techno. Daleko od toga da je Drumcode, ali ovaj DJ actually pušta stvari koje je netko napravio da bi se puštale u DJ setu. Ne slušamo puno Beyera, promatram ekipu. Mnogi su vrlo predani u svom stylingu. Curke to uglavnom okreću na soft erotiku, dečki ponosno pokazuju svoja tijela ne noseći majice.
Nevjerojatna je količina truda uložena u to savršeno muško tijelo, gdje nisu samo mišići ispravno posloženi i poredani, već je i njihova koža maksimalno njegovana, pa kad se u gužvi okrznete, ne možeš a ne primijetiti tu visoku razinu njegovanosti. Možda nekim curama ili dečkima ovdje nema dovoljne razine muškosti, ali ova ekipa barem fino miriši. Čini mi se da u puno slučajeva investicija ostaje neopravdana. One cure koje su večeras odlučile s nekim otići biraju neke druge likove. Oni valjda njeguju neke druge mišiće. Obzirom da sam ograničen, sve sam podredio muško ženskim odnosima, kao da drugih nema.
Napuštamo prvu večer glavnog eventa i u desetminutnoj šetnji odlazimo prema Hemingway baru. Ulice su puste. Tek pokoja skupina posjetitelja, koje sad definitivno više ne zovem partijanerima, napustila je Ultru. Tamo gdje završava Ultra završava i gomila smeća na tlu. Smeća kasnije ima u krugu oko kontejnera i običnih kanti za smeće. Kriviti 120.000 posjetitelja festivala za smeće, a ne spomenuti se komunalne službe je katastrofalno iskrivljeni i idiotski pogled na stvari. Gradska je komunalna služba trebala udvostručiti, ako ne i utrostručiti odvoz smeća.
Od deset posjetitelja Ultre devet će baciti papir od bureka u smeće, jedan će ga šutnuti bilo gdje. Od deset purgera u Splitu, ili deset prika u Zagrebu, pet ili šest njih će tražit kantu za smeće, dok će preostala četvorica šutnut smeće gdjegod. Ultra je jednom godišnje, a purgeri i prike su tu svaki dan. Skoro će početi after.
Golotinja na Balkanu
Psujem. Opet me ona pita zašto. Kako zašto, radi golotinje, velim. Radi koje golotinje, vrti ona očima? Aha, tu smo! Evo ti si žensko, založi se ti malo za svoj rod, jel stalno ja moram stajat na braniku feminizma i dobivat po pički. Idemo secirat, npr. onu tamo curu. Tenisice, najlonke, kratke hlače, lagana majica ispod koje se vidi grudnjak. Jel to sve. Jeste. Okej. Ajmo secirat onog lika. Japanke i kratke hlače. Jel to sve. Jeste. Okej.
Recite to onda svojim prijateljicama s posla sutra kad budu čitale o Sodomi i Gomori, polugolim djevojkama i ostalim nimalo čednim stvarima. Jedini koji je tu polugol je on, a i to je zato što je išao cijele godine u teretanu, pio shake i jeo banane, a pola plaće davao za hranjive kreme i druge điđe. Puno je uložio i sve je zakurac ako to sad ne pokaže. I još im reci da on sigurno nije taj koji će jebavat njihove kćeri, toga se ne moraju bojati. Pa što onda ne bi i one utkale u sebe malo samopouzdanja pokazavši dupe. Pa nije golo, samo se malo utegla u uske hlače.
Psujem. Opet me ona pita zašto. Kako zašto, radi punkera, velim. Radi kojih pankera, vrti ona očima? Aha, tu smo! Kad sam ja 1987. u malom provincijskom gradu Samoboru nosio lanac oko struka, farbao kosu u crveno, išao kod tapetara da mi zakuje još jedan red zakovica na remen, onda su susjedi iz malog provincijskog gradića to gledali sa kiselim smješkom i klimali glavama, joj joj sinek moj. To je bio najekstremniji oblik stylinga u to vrijeme.
Danas cura ide u trikou pripijenom uz tijelo, a kako je tijelo mlado i lijepo, a triko priljubljen uz tijelo, tako se naziru i sve njene obline. I kakva je ona? Ona je polugola. To je to. Polugola. Trideset i dvije jebene godine kasnije nakon tapetara i zakovica mi još imamo problem suočavanja sa modernijim ili slobodnijim, kao i nekonvencionalnim načinom odjevanja. Tu sam rezimirao sve što sam već jednom i napisao, ali moram naglasiti još jednom na kojoj smo mi stepenici zapeli. Na prvoj.
Najšokantnije odjevenu osobu na splitskom Ultra festivalu, u jednom Londonu, Amsterdamu, Parizu ili Berlinu ne biste niti primijetili. U takvom mindsetu u kojem je naše društvo, nekoliko bezazlenih fotografija najavit će apokalipsu bez premca. Psujem. Opet me ona pita zašto?
After party - dan prvi
Briefly. Nešto manje ljudi od očekivanog. Dobri Roof AW. Druženje i ekipa. Malo sam se i napio. Govorim sebi i drugima kako na Ultru nema smisla ići bez stimulansa. Mjesto za after je odlično. Cijene su splitske, ljetne, ali ne zadaju preniske udarce, već ti jednostavno govore - Alo, prika, jel vidiš ti di si sad? Šta jebeš onda? Pustio sam Red Axes. Uspio sam zadržati potpuno mirni izraz na licu kad su mi se razletile neke dvije stvari u miksu i stoički sam to tjerao oko pola minute dok ga nisam izvukao. Sreća je htjela da mi se to dogodi dok su još bili prisutni gotovo svi DJ-i koji su svirali prije. Dvaput.
Taj sam dan spavao više nego bilo koje subote zadnjih mjeseci, a popodne je padala kiša kao da više neće biti sutra. Kiša je prestala, a kad smo navečer ponovo krenuli na Ultru, ponio sam i duge rukave. Jeben ti ovo ljeto.
Diler
I am sorry, me and my friends, we came from Oslo and we want to ask you if you could maybe help us, prozborila je cura prišavši mi sa strane. Žao mi je, kažem joj. Ona se ispričava što je pitala, ja se ispričavam što nisam od pomoći. Kako večer odmiče, upita je sve više. Potražnja nadmašuje ponudu. Ponude je malo, gotovo da je i nema. Puno se pije. Još više se kontrolira. Efekt je trostruk.
Alkohol ruši, hitna odvozi. Kontrola i sva ta psihoza oko kontrole sprečava ravnomjernu konzumaciju, pa oni agilniji konzumenti potroše sve odmah u startu. Najagilnije hitna odvozi. Policija ima dobru statistiku za uhićenja vezana uz nedopuštene supstance, a hitnoj je pun kurac svega. Proračun se puni, a jedini efekt je spontani odljev turista i veća potrošnja alkohola.
Ako vaše mjesto uzima dobru paru od, npr. bajkerskog okupljanja, onda vi nećete na to okupljanje poslati izvršnu vlast da striktno provodi odredbe nekog Zakona. Na primjer da tamo pretražuju bajkere u potrazi za travom. Jasno da će je tamo naći, jasno da će tamo mnogi prekršiti odredbe nekih Zakona. Rezultat pojačanog rada policije neće izlučiti veliki pomak u sprečavanju kriminala, suzbijanju dilanja, smanjenju ovisnosti i sličnom.
Krajnji rezultat će vjerojatno za državu biti poražavajući. Od činjenice da će potrošit više novaca na proces nego što će uspjet naplatit od okrivljenika, do toga da će izgubiti na strani poreza, jer bi taj okrivljeni, da se nije našao u toj nezahvalnoj ulozi, za to vrijeme trošio pare. Na televiziji bi rekli, u izvanpasionskoj ponudi. Tu je i neracionalno korištenje resursa, gdje se skupog državnog službenika, kvalificiranog kriminalista, troši na neproduktivne radnje.
Netko odlučuje o tome da postoji kritična skupina. Danas su to partijaneri, sutra bajkeri, prekosutra rokeri, uskoro Romi, a onda sigurno i Srbi. Oni su svi nečemu skloni. Pa ćemo mi napravit blic probe, pretrest tu i tamo kojeg da se malo uplaše i suzbit ćemo to u korijenima. Tako razmišlja izvršna vlast, namjesto da državne službenike - Policiju usmjeri da budu uslužni servis, te da se tako i postave.
Da štite i ulijevaju sigurnost, a ne da vrebaju na pizdarije i onda tu provode neprovodivo. Da dignu dupe kad vide konfliktnu ili nespretnu situaciju i da autoritetom i uniformom pomognu riješiti problem, pa makar on bio i banalno isparkiravanje auta. Zateknem se ja u raznim dijelovima ove zemlje na raznim događanjima. Ima područja na kojima se policija postavlja potpuno drugačije.
Hrvatskim majkama i očevima
Isus Krist dragi Bog otac me nemože uvjerit u to da izvršna vlast pri ovako osjetljivim stvarima djeluje bez predrasuda. Posjetitelji Ultre etiketirani su kao partijaneri. Partijaneri se drogiraju i postaju narkomani. Narkomani rade sranja i kradu. Prosječna mater hrvatske maturantice je izvan sebe. Mala je otišla na Ultru, da samo vidiš kak je bila obučena. Ko drolja. Sigurno se drogira sa onim svojim bradonjom. Isuse, kak je on neuredan, a da vidiš kakve majice nosi. Sve nekakve psihodelične. On je sigurno narkoman.
Ne bojte se hrvatske matere i hrvatski očevi. Jer ovi, kao prvo, nisu partijaneri, a ako i konzumiraju neke stimulanse, ne znači da se drogiraju i ne znači da su narkomani. Ni vi ne volite da vas zovu alkoholičarem jer s dečkima svaki drugi petak maznete pet šest rakija, pa se napijete. Ni vi gospođo ne volite da vas zovu neurotičnom babuskarom zato kaj si mrknete dva Normabela, ili nedajbože Apaurina svaku drugu večer. Lepoard uzorak ne proizvodi drolju, niti psihodelična majica čini narkomana. Iako, realno, ne možeš nosit psihodeličnu majicu ako bar jednom u životu nisi probao trip.
Šansa da sjebe, upadne u loše društvo ista je i na Ultri, kao i na Škori, Ceci ili na satu domaćinstva. To što ste im usadili, napravili ste davno prije nego li su krenuli na Ultru. Nadam se da moja djeca svojim vršnjacima ne moraju ovako objašnjavati o svojim roditeljima.
Apokalipsa sutra
Kad konzumenti dođu na drugi dan festivala, na tlu će ponovo biti mjesta za odbaciti neke druge čaše. To je zato što su u međuvremenu počistili. Tako će biti i trećeg dana i svakog slijedećeg kojeg bude, a jednom kad sve svrši, iza posrnule će horde ostati jedino izgažena i zapišana trava. Na kraju će ostati zabilježeno kako je festival pohodilo više od 120.000 posjetitelja, te kako je policija privela stotinjak njih, otprilike jedan promil, što je nekoliko puta manje od privođenja na sličnim manifestacijama ove vrste, kao što su nogometne utakmice ili rock koncerti. Gledano prema ukupnom broju posjetitelja, naravno. Nigdje neće ostati zabilježeno da na istim takvim manifestacijama ostaje ista takva apokaliptična slika odbačenih plastičnih i papirnatih čaša.
U svjesti prosječnih građana koji o ovakvim manifestacijama ne znaju ništa, ostat će samo apokaliptična slika. Iskrivljena i netočna. Oblikovanje javnog mijenja danas je posljedica želje za još jednim klikom više na nekom Internet portalu. Takvi su mediji. Što se vas tiče koji ovo čitate, ne vjerujte bespogovorno niti meni, jer i ja možda širim lažnu i iskrivljenu sliku. Ja tvrdim da to nije tako, ali uvijek treba biti na oprezu. Možda sam ja neki perfidno ubačeni ljevodesničar.
Winxs
Druge večeri glavni event posjećujemo samo iz razloga da malo poslušamo Richie Hawtina. Tako je i bilo. Malo smo poslušali Ričija. Umjesto da kažem da je to zakurac, shvatio sam da je riječ o nečem sasvim drugom. Određenoj skupini velikih DJ imena u jednom se trenu pružila prilika za odličan posao. Lova je dobra, posao je lak. Posao se zove - megafestivali. Glazba treba bit minimalistička. Pri tome ne mislim na stilsku odrednicu minimalizma, već na to da broj gradivih elemenata mora biti minimalan. Imamo dva kicka, jedan hi-hat, tri činele i četiri zvuka raznih sintisajzera.
Kao i u shopping centru, tako i ovdje želimo da klijenti imaju potpuni doživljaj i želimo da glazba kod naših klijenata stimulira potrošnju. To je kao da vodite kondicijski trening. Znate koliko će prosječnom sportašu trebati energije. Tako je i ovdje, sad ih iscrpi, pa nek dođu na rundu i ostave stotinu ili dvije kuna. Onda opet. A onda nek i ogladne. Neki. U toj sveopćoj industrijalizaciji kulturnih događanja, ova vrsta festivala prednjači u nezasitnom mlaćenju para u odnosu na ostale.
Tu nema milosti. To vam bude jasno kad na ulazu morate ostaviti svaku žvaku ili bonbon koji vam pronađu u džepu. S druge strane, svatko može biti upoznat s pravilima prije nego se odluči kupiti kartu. Tržišna je opravdanost tu, potražnja opravdava ponudu i svatko može dobiti svoju Janu od pola litre za trideset kuna. Ovi menadžeri zasluženo ubiru svoje bonuse.
Više me je mladih cura svojim izgledom podsjetilo na Winxice. To i je serija njihove generacije, pa je to na neki način prirodno. A moram priznati da je i simpatično. Nedavno sam objavio neke fotografije sa partija prije dvadeset godina s naglaskom na to koliko je ekipa držala do svog stajlinga. I ova ekipa ovdje drži do stajlinga, možda čak i više. Estetika ionako često više čuči u oku promatranog nego što čuči u oku promatrača.
Da se vratim malo na Richiea, ali i Macea, te Adama, a vjerojatno i na Marca Carolu, koji je bio nakon Hawtina, ali kojeg nisam ostao slušati. Oni su prihvatili raditi jedan dručkiji posao. Tamo na Ultri kad oni rade taj gig, to nije ono po čemu mi njih poznajemo. To je isporuka jednog sasvim drugačijeg načina zabave, koji opet na neki način uspoređujem sa luna parkom. Tamo je ta glazba u funkciji drugih elemenata koji prate cijeli spektakl i ta glazba čini samo pomoćni alat da bi se cijeli spektakl realizirao.
Ono što uobičajeno zamišljamo kao party elektronske glazbe ili rock koncert je nešto potpuno drugačije. Tamo je fokus na glazbi, a sve ostalo su pomoćni alati koji pomažu da se događaj realizira onako kako ga je organizator zamislio. Naravno da su i Hawtin i Beyer i danas dobri DJ-i i da mogu napravit jebeni party. Ali samo ako im je do tog posla i ako ih netko za tako nešto angažira.
Komercijalno gledano, njima to nije interesantno i iz tog se razloga ne vraćaju na takav posao. Zato nemojte očekivati nešto što ste prije poznavali kad vidite na line upu nekog od ovih DJ-a. Ako pažljivije pratite kretanja na sceni elektronske glazbe, jedan je sličan primjer u našem susjedstvu. Vrlo popularan DJ okušao se u branši sličnoj ovoj, pa kad u tome nije uspio, ili možda to nije želio, vratio se korjenima. To je izazvalo dosta veliku osudu drugih kolega DJ-a, ali kako kažu, para buši gdje ni burgija neće.
After party - dan drugi
Sve što sam do sad napisao izašlo je iz mene zbog ispižđenosti medijima i vlašću. Jer šire krivu informaciju i potiču izgradnju pogrešnog javnog mijenja. Nisam napisao ništa o situacijama, emocijama, zanimljivim događanjima. U toj se masi dogodi tisuću kontakata. Masu ih je nerazumljivih ili polurazumljivih, što zbog buke, što zbog jezičnih barijera. Ono što je iskreno i nepatvoreno je jedan festivalski duh zajedništva, jedna generalno odlična vibra, raznolikost rasa i kultura.
U našoj maloj, zatvorenoj i konzervativnoj zemlji ne postoji drugo masovno okupljanje koje pohodi ovoliko puno ljudi različitih rasa, narodnosti, vjeroispovjesti, seksualnih opredjeljenja, rodnih skupina, ukusa i izričaja nego li je Ultra. Osjetiti to nije mala stvar. To sam shvatio onda kad sam zaključio da bi ovaj event bilo glupo propustiti, pa čak i da nisam bio ovdje.
Uopće nisam bio za odlazak na drugi after, došli smo na početak nešto obaviti i onda je krenulo. Moj mozak nije spojio da će se taj dan pojaviti još neki znani i dragi, pa još neki njihovi i skupila se ekipa za after. Završili smo oko pola jedanaest, nevoljko otišli u apartman, a taj me se dan dojmio Chuby, ali i headliner Jon Rundell. Toliko o glazbi.
After je drukčiji od glavnog eventa, da ne kažem da je ABOP. Na after su došli partijaneri. Naravno da među onih sto i nešto tisuća ima i pravih partijanera. I onda je to bila jedna prava afteraška atmosfera, kao iz neke priče. Meni osobno, ova su dva dana dala priliku da formalno, ali i kroz briju upoznam neke ljude s kojima sam dosad imao samo online kontakte, ali i da se družim sa nekima koje viđam samo kad sam u Splitu i okolici.
To mi je jako velika stvar, taman prije odlaska na godišnji, a ovo vam pišem čisto da znate da to što neću ništa objavljivati tri tjedna nije zato što sam narkoman, pa sam u kurcu, nego jer sam na godišnjem.
Pornhub
Ultra je kao Pornhub. Ultra prodaje experience. Ultra ti pokazuje kako je to na partiju i dizajnira ti doživljaje. Kao što ti i Pornhub pokazuje sve tvoje zamislive i nezamislive seksualne ideje. Na Ultru dolaziš jer tamo možeš nešto što ne možeš drugdje. Tako i na Pornhubu gledaš nešto što ne možeš drugdje. Kako ovdje, tako te niti ondje vjerojatno nitko neće vidjeti ili prepoznati. Tamo možeš vidjeti kako bi bilo kad bi ti, ali tamo možeš i probati to stvarno i napraviti.
Različistosti uzrokuju oslobađanje uma i tijela. Što smo više različiti, to je među nama manja razlika. Love you all.
Comments