Okrećem se po nevelikoj prostoriji obučenoj u alu foliju ili u nešto još svjetlucavije od toga. Unutra je svega nekoliko ljudi od kojih barem pola ima dreadlockse. Na kraju prostorije je pult sa DJ-em koji vrti neku reggae glazbu. Svjetla light showa u boji šaraju svud naokolo. Malo sam zatečen, jer ovo nisam očekivao. Sam sebi djelujem kao onaj meme sa John Travoltom kad traži portafon. Došao sam ovdje pišati. Hmm, izgleda da WC više nije ovdje. Da ne ispadnem preglup, ostanem kratko tamo, drmusajući se uz taktove laganog duba i lagano promatrajući okolinu. Možda sam se ipak zajebo, pa ušao na kriva vrata. Malo mi je sve nadrealno.
Izađem van. Nisam fulao vrata. Tu je bio WC. Vani, u dvorištu, ima nešto mladih koji se zabavljaju. Pokušavam saznati gdje je sada WC, ali u tome ne uspijevam. Upitam prvi par koji sjedi odmah do vrata znaju li oni. Oni me gledaju kao da duboko o tome razmišljaju, ali ne kažu ništa. Pitam neke druge, ali s njima imam još manje sreće. Oni me nisu ni pogledali. Naletim na trećeg lika i on mi objasni gdje je WC. Shvatim da samo gledam kroz lika. Prekasno sam shvatio da mi objašnjava. Na kraju odustanem od pišanja.
Odem desno i uđem u mračnu prostoriju u kojoj nekoliko desetaka ljudi pleše na neki dosta žestoki ritam. Ništa se ne vidi. Idem potražiti nekog kog znam. Popnem se na stage i zavirim iza pulta. Neka cura pušta glazbu. Druga joj nešto objašnjava. Ja ih nešto pitam. One ne znaju. Pažljivo silazim sa stagea, jer tamo sam se već jednom strmopizdio doli. Opet sam u mraku. Izađem u dvorište.
Ej, jel se sjećaš mene? Podignem pogled, ispred mene je nekoliko njih. Cure i dečki. Naravno, odgovorim, ali nemam pojma tko je od njih to pitao. Srećom, ona se odmah nadoveže. Skužila je da nemam pojma. Ostanem kratko s njom i njenim dečkom. On mi da svoju pivu. Ja njemu smotam pljugu. Sad mi već postaje hladno.
Već smo nekoliko sati u mjesecu studenom. Noćas se to baš osjeti. Dosta je svježe. Mokar sam od znoja. Prelazim dvorište i vraćam se u drugu, znatno veću prostoriju. Vraćam se u dupkom puni Surogat u kojem se odvija Halloween program, a iz kojeg sam izišao prije pola sata s namjerom odlaska na WC.
Mali petak
Kad je u petak praznik, ili kao ovog petka blagdan, onda je četvrtak zapravo mali petak. U gradu danas ima doslovno na desetke Halloween partija, zabava ili nekih drugih prigodnih programa. A ima i nekih koji nemaju veze sa Noći vještica, već se jednostavno odvijaju prema svom uobičajenom planu i programu. Odlučili smo maksimalno iskoristiti ovaj produženi vikend.
Nešto prije ponoći laganim se hodom spuštamo po Tkalčićevoj. Usput srećemo vampire, vještice, kosture, ali i razne druge krvopije. Zadnjih se godina ekipa maskira u kojekakve demone za Noć vještica. To nema veze sa religijom, niti ima veze sa svetogrđem, niti ima veze sa sotonizmom, niti ima veze s politikom. To ima veze samo s time da se ljudi vole zabavljat, zajebavat se i od sebe radit cirkus, a od života maškare.
Mi idemo u Funk. Tamo večeras svira Felver. Odlična prva stanica ovog produženog vikenda. Spuštam se dolje, još nije krcato i dovoljno je prostora za ples. Felver bira glazbu uz pomoć koje istražuje po rubnim granicama žanrova, a usput radi i lagano zagrijavanje. Ispod 110 BPM-a. Sve je to redom izvrsna glazba, sa obiljem groovea i harmonija. S vremena na vrijeme izluči se poneka pjesma koju prepoznaš kao veliki hit iz nekog razdoblja ili iz nekog žanra. Uvijek je riječ o remixu ili o editu.
U Funku cijelo to vrijeme nije velika gužva, a ekipa je večeras prilično u redu. Situacije mahom nisu na rubu incidenta. Tek jedan znatno naporan lik i nekoliko osrednje napornih. Uz ostale neidentificirane, tu je i nešto nas plesača koji pripadamo istoj skupini, što će reći da se na ovakvim mjestima zajedno družimo, ili jednostavno zajedno plešemo bez da i imamo neki osobni kontakt.
Felver u svom setu postavlja svojevrsne granice ili odrednice vlastite estetike, a iste će kasnije kod posjetitelja ostaviti aftertaste. Prva odrednica koju uočavam dolazi iz techno žanra, sa izrazitom Detroit filozofijom zvuka, ujedno i remix koji je dosta dark. Pušta stvar "Angola - Cesaria Evora (Carl Craig Mix)".
Nakon nekog vremena opet prepoznajem melodiju. "Come To My Aid - Simply Red". Moguće da je to bio "Survival mix". To je možda i najburniji ili najveseliji dio večeri. Kad DJ osjeti energiju publike, nastoji je što dulje zadržati. Ubrzo prepoznajem još jednu stvar koja podiže prašinu. Mighty Mouse
Re-edit za Princea i Controversy.
Ove tri pjesme ja možda niti ne bih uočio da među njima nije zajedničkih poveznica. Sve su to redom izvođači koji su instantno prepoznatljivi. Ne možeš fulat glas Cesarie Evore, kao ni glas Micka Hucknalla, kao što ne možeš fulati niti Princeov groove. Što je onda toliko posebno u tom odabiru? Poseban je odabir pjesama, jer niti jedna od njih nije ni prva, ni druga, pa čak ni treća najpoznatija stvar bilo kojeg od izvođača. To su njihove druge odlične pjesme koje su imale sreću, pa su izbjegle biti na svim top listama hitova, a onda nisu niti bile interesantne mainstream radijskim urednicima, pa su ostale svježe i neistrošene.
Između tih je pjesama Felver ispleo mrežu melodija, ritmova ili acida pregrštom nekih drugih pjesama. Gotovo pred sam kraj ponovo nam servira jedno iznenađenje. "Perel - Die Dimension (Marcus Worgull Remix). S time kao da nagovještava skori kraj ove plesne večeri u kojoj je svirao nešto drukčije i stilski neodređenije nego li to uobičajeno radi. Funk je, s druge strane, idealno mjesto za tako nešto, jer prostor, lokacija i publika zapravo tako nešto i očekuju.
Dolazi kraj večeri u Funku i izlazimo u hladnu noć. Krećemo prema garaži, otkud ćemo se spustit u Donji grad.
Maškare
Odlazimo na mjesto s početka ovog teksta. Siguran sam da ste ga po opisu prepoznali. Za one koji nisu, riječ je o autonomnom kulturnom centru Medika, unutar kojeg djeluju barem dva prostora koji se nekako zovu, te valjda još nekoliko njih koji se ne zovu, ili samo ja ne znam kako se zovu.
U Surogatu je na programu večer nazvana "Maškare", a stigli smo tako da ćemo uhvatiti barem jedan dio seta El Commanda. Surogat je krcat i teško se probijam kroz gomilu. Puno njih pleše u svom Halloween kostimu. Ovdje vlada šašava atmosfera. Na trenutke i malo preluda. Došla je još neka ekipa koja je prije bila u Funku. Srećem tamo i neke koje već dulje vrijeme nisam vidio.
Sretnem i Tomeka. To mi je jako bitno. On je zbilja svugdje, pa onda kad ga vidim znam da nisam pretjerao. Ako može on, mogu i ja. El Commando roka kao da ima sklopljen ugovor o rokanju, za kojeg će, ako ga ne ispoštuje, morat platit penale. Previše mi je interakcije i komunikacije da bih se mogao bolje fokusirat na glazbu. Čujem samo da je dobra.
Uskoro on završava i pult preuzima Foxy. On je odličan. Vrlo dinamičan, kako glazbom, tako i u miksu. Glazba malo drukčija, nesvakidašnja. Set žanrovski i stilski skroz različit od onog kojeg sam već jednom od njega imao prilike čuti. Kao i u tom setu prije, tako je i u ovom jasno da ima svoj tok. Ima svoj zvukovni potpis i nema podilaženja. Napisao sam u FB statusu da je on izvanserijski DJ. Još uvijek mislim da je to tako. Slušat ću ga sigurno opet.
Mahom je ovdje ekipa cool. Uvijek bude nekih iznimaka. Neko sam vrijeme neprestano imao lika na dupetu, ali sam ga se uspješno riješio. Danas su svi dobre volje i svi nešto nude. Sve ih ne možeš niti odbiti. Dosad smo već dosta i pili. Plešem neprestano za trajanja Foxyevog seta. Malo me sad već ubija betonski pod. Ipak, ustrajem do kraja. Sad će nakon njega Dodo & Alan. Njih neću moći dočekati da završe.
Izlazim van. Sad je već dan. Vani je dosta ekipe. Komunikacija mi je puna šumova i smetnji. Svi su mi se nekako smakli sa moje frekvencije. Ipak, ponešto komunikacije mi uspijeva. Ostalo vrijeme samo stojim i promatram.
Ej, jel se sjećaš mene? Naravno, odgovorim. Ovaj put barem znam tko me to pitao. Njih dvoje stoje ispred mene. Ona je pitala. Ja se ne sjećam. Čekam da se stvari same kažu. Pričam s njima, ali imam smetnje. I on ima smetnje. Ona mi objašnjava otkud se znamo. Još netko sa strane sudjeluje u priči. Prejak mi je šum.
Bilo je odlično ovdje u Surogatu. Puno drage ekipe, odlična glazba, fina i malo zblurana atmosfera. Vidio sam Miu Wallace. Barem mislim da je to bila ona. Onak u razdrljenoj bijeloj košulji, još joj injekcija viri iz prsa. Otišli smo odande. Kući. Opet nisam uspio čuti Ivnu Ji.
I onda neš išal van
Mislim da danas nećemo ići van. Rekao sam to ženi, na što je ona nonšalantno rekla - OK. Ne moramo baš svaki petak ići van, dodao sam odozgo. Ona je rekla - OK. A i nema danas ništa kaj bi me zanimalo, nastavio sam. Začuo sam je odozdo - OK. Eventualno Masters, nastavim ja. Tamo su Fabian Mateša i Mimi. Pa Mimi uvijek dobro svira, veli ona. Tu ja više nisam mogao trpiti njene provokacije i dogovorili smo se da idemo u Masters. Još nije bila ni ponoć. Vražju mater neš išal van.
Zvao sam frendicu. Već je bila u pidžami. Zajebi pidžamu, idemo na dobru glazbu. Negdje u jedan iza ponoći pičili smo put Mastersa. Tamo je svirao Fabian Mateša. Zajedno s nama, tamo jedva da je bilo trideset ljudi. Čini mi se da smo samo mi bili sinoćnji, sve drugo friška ekipa. Mateša je svirao odlično, a set mu je bio baš fino balansiran. Tu i tamo bi kapnuo poneki novi gost, pa se malo po malo Masters na kraju ipak fino popunio.
Ej, jel se sjećaš mene? Naravno, odgovorio sam, istovremeno razmišljajući da li se to događa ili ja nešto brijem. Ali ovaj put sam se sjećao na prvu. To je valjda treća sreća. Od ovog ljeta. Sa Cresa.
Nakon Fabiana Mateše svirao je Mimi. Stigla je još neka zakašnjela gomila, pa nas je u konačnici zapravo bilo i dosta. Mimi je svirao prilično po mom ukusu. On uvijek svira dobro, ali danas je baš u području koje me posebno veseli. Puštao je "Rando M! - Vanessa Worm". Posebno mi je jaka ta stvar. Čuo sam i Radioslavea, nekog u DJ Koze remixu. Kao i Fort Romeaua.
Onda sam ugledao tu curu u crnoj majici na kojoj je nešto pisalo bijelim slovima. U tri reda. Nisam odmah mogao skontati što piše. Onda sam se nekako uspio pozicionirati tako da je pri jednom prolasku svjetla, kad se ona okrenula u mom smjeru, sve postalo čitljivo. Na majici je pisalo - "Ubojica svake radosti".
To mi je dobro na nekoliko različitih levela. Jednostavno je dobro. Ima statement, ima izričaj, djeluje kao repelent, privlači poglede, pritišće originalnošću. I kako da joj to sve ne kažeš, a da ujedno budeš siguran kako ti ona neće ubiti svaku radost. Šuti i ne seri, govorim sam sebi. Ne možeš baš svakome doć i nešto reć jer je tebi zabavno.
Kad je program završio, a mi izlazili van, dobacio sam joj kako joj je majica super statement i da djeluje. Htio sam je još tražit da je fotkam za tekst, al sam se nešto spetljao. Ustvari nisam se spetljao, nego nisam mogao procijeniti u kojoj mi je mjeri kadra ubiti svaku radost. Još uvijek nisam bio ziher kak će to izać na kraju. Izašlo je dobro, ona nas je uvjerila kako to s majice nije ona, nego je ona baš drukčija, ali ovu je majicu dobila zbog, jer, od... I tak.
Sad mi tu fale neki momenti. Dramaturški rečeno, blackout. Nešto kasnije sam bio doma. Tada je već bilo subotnje prijepodne. I krepao nam je bojler. Srećom samo u dijelu za toplu vodu, a ne i za centralno grijanje. Centralno nam taj dan nije trebalo.
Srpska rakija
Groznica subotnje večeri. Spremamo se u Masters gdje će nastupiti beogradski elektronički bend Tapan, dok će DJ program upotpuniti domaćin Felver i gost Schwabe, ujedno i član Tapana. To mi je sad već treća noć za redom i nisam previše entuzijastičan. Svoje stanje hibernacije drugima predstavljam kao kontemplaciju.
U tom neredovnom stanju natjerao sam nas da krenemo prema gradu više od sata prije ponoći. Usput ćemo popit kavu kod Maje. Koja je bila u Srbiji, otkud je donesla bocu neke dizajnerske rakije. Jednom kad saznam reći ću vam koja je to rakija, u sebi nosi svakojake efekte koji se razvijaju postupno, a djeluju simbiozno.
Kad smo kasnije ušli u Masters, ti su rakijini momenti izazvali vatromet reakcija i skroz sam se prepustio plesu. Rekao bih da je DJ-ao Felver. Zapravo, sto posto sam siguran da je prvo bio Felver. Ne mogu vam reći o kakvoj je glazbi bilo riječ, ali poznajući njega, sigurno nešto jako dobro.
Klub je bio pun. Atmosfera vesela, sa dozom zločestog. Čini mi se da je bilo nekih od prekjučer, bilo je sigurno i nekih od jučer. Ja sam razmišljao o tome koji je uopće dan i što je ovdje deja vu, a što nije. Bilo mi je žao što nismo uzeli i onu srpsku rakiju od Maje. Mojoj ženi nije bilo žao. Ona je rekla da mi više ne treba. Rekao sam joj da je ona ubojica svake radosti.
Glazba je utihnula i postalo je jasno da će sada početi Tapan. Mislim da su me oni dodatno hipnotizirali. Isto tako mislim da nemam baš puno za reći o njihovoj glazbi, valjda zato što sam bio hipnotiziran. Uhvatio sam pokoji segment njihovog live nastupa. Nekih se uopće ne sjećam. Probat ću napravit nepotpunu rekonstrukciju.
Lijevo je saksofonist. Ima bradu. On je aktivan tijekom cijelog koncerta i čini mi se da se njegove dionice usput i sempliraju. Moguće je da sax ima nešto i sa MIDI-jem, pa okida neke sinteve. A moguće je i da ne. Znam da sam bio dojma kako mi se sviđa taj drive koji donosi prilično saturirani, da ne kažem zasićeni, zvuk saxa.
Do njega je, bit će, Schwabe. I on ima bradu. Ali drukčiju. On upravlja Roland TR-8 ritam mašinom. Primijetio sam da ritam mašina kod Tapana radi decentno. Beat ne preuzima primat, niti ima prenaglašenu ulogu. Tamo je i laptop. Nisam pogledao ekran, al nagađat ću, s velikom šansom da pogodim. Na laptopu je Ableton. A u Abletonu svi drugi elementi njihove glazbe uređeni u aranžmanima.
Onda je tu slijedeći, treći, lik. Njega se uopće ne sjećam, niti se sjećam što je imao ispred sebe, niti što je radio. On mi je totalna enigma. Možda treći lik uopće nije ni postojao.
Skroz desno je zadnji član benda. Ovisno o postojanju ili ne trećeg lika, ovaj je četvrti. Ili treći, ovisno, jel? On ima dva bongosa i činelu, dvije. Sve postavljeno kao bubanj set, a opet nije pravi bubanj. I on je cijelo vrijeme aktivan.
Tapan su mi bili jako dobri. Ali da bih mogao nešto suvislije i smislenije napisati o njihovoj glazbi morat ću ih poslušat još jednom. I da ne bude treća večer za redom. I da ne bude previše srpske rakije. Tada sam prvi put te večeri pomislio kako ujutro ne bih trebao u SF.
Istovremeno sam sreo sijaset poznatih i dragih ljudi, kao i neke koje rijetko srećem po partijima, ali kad dođu, bude pravi party. Zasvirali su Schwabe i Felver, neko vrijeme čini mi se zajedno, a onda je do kraja nastavio Felver sam. Legao mi je taj prvi zajednički dio, a da zapravo ni ne znam u kojoj je mjeri bio zajednički. Pustio sam si da ostanem hipnotiziran. I dalje nisam skroz bio siguran koji je točno dan.
Opet sam čuo Princea. Nisam siguran jel to samo u mojoj glavi ili je za istač. Erotic City, onaj neki make love not war remix. Kasnije Theus Mago sa Correspondanta. Zango Zango. Zadnjih pola sata sam jedva čekao da on prestane svirat. Nisam više mogao. Tada sam drugi put pomislio kako sada ne bih trebao ići u SF.
Izašao sam van. Tupio pogledom u stup. Na stupu je bila naljepnica. Na naljepnici je pisalo kurčina. Nemate vi pojma, pomislio sam. Otišli smo na manji, intimni, potpuno nerazvratni after koji je gospođa razjurila negdje oko tri popodne. Ubojica svake radosti.
Love you all.