Pretpostavimo da ste laik za elektroničke glazbene instrumente. Kao laik razumijete razliku između električne gitare i synthesizera, svjesni ste da bisernica nije elektronički glazbeni instrument, kao što to nije ni harmonika, ali da synthesizer upravo to jest. Elektronički glazbeni instrument.
Kad vam netko kaže synthesizer, vi odmah zamislite klavijaturu povrh koje je smješteno puno raznih gumbića, klizača, lampica raznih boja, kao i malih displaya na kojima obično piše "Program 42" ili "Loading pattern". Takvih je synthesizera nebrojeno puno i gotovo svaki band koji nije striktne rock ili punk orijentacije, barem u nekom od svojih kreativnih izričaja koristi synthesizere. Takvi synthesizeri se najčešće viđaju, a sa stražnje strane obično velikim slovima piše ime proizvođača.
Najpoznatiji su Roland, Yamaha, Moog, Kurzweil i Solton. Ovaj posljednji je neizostavan na svadbama iliti pirevima, kao i na vatrogasnim zabavama. Može ih se vidjeti i na jadranskim terasama dok srpanjsko sunce odbija zaći za obzor, a vi škiljite nakon druge čaše crnog vina. U tom se času iz zvučnika začuje poznata melodija.
"No New Year's Day to celebrate, No chocolate covered candy hearts to give away. No first of spring, No song to sing, In fact here's just another ordinary day."
Dok u sebi pjevušite refren "I just called to say, I love you", ili ako ste mlađa generacija "Anđelko, sused, I love you" možda niste niti svjesni da su svi zvukovi omiljene vam melodije izašli iz synthesizera. I zvuče baš kao oni Stevie Wondera. A već nekoliko minuta kasnije, dok ćete naručivati još jednu čašu crnog vina, muzičar će pritisnuti neke tipke na synthesizeru. Bank 2, Pattern 1, a iz zvučnika će se začuti sasvim drugačiji zvuk i krenut će neka druga pjesma.
Svaki taj zvuk koji izlazi iz synthesizera sačinjen je od električnih signala koje su generirali neki sklopovi u synthesizeru. U ovom našem synthesizeru sa jadranske terase postoji spremljeno nekoliko tisuća različitih zvukova, pa ih muzičar samo bira po potrebi i eventualno ponešto korigira.
Kao laik, možda znate, a možda i ne, da postoje i neki drugi synthesizeri. Na primjer, oni koji uopće nemaju klavijature, već su u nekoj maloj kutiji sa opet puno buttona, potenciometara, prekidača i lampica. Synthesizer oblikuje zvuk, ne moramo nužno imati klavijaturu da bismo odsvirali melodiju. Električne impulse synthesizeru možemo proslijediti i na neki drugi način, na primjer, pritiskom tipke na nekakvom kontroleru, ili na tastaturi računala.
U oba slučaja, imali klavijaturu ili ne, u ovim su synthesizerima neki standardni osnovni moduli, koji su ovisno o modelu povezani na ovaj ili onaj način. Projektni su inžinjeri osmislili najbolju kombinaciju za određeni model. Na takvim synthesizerima nemate mogućnost mijenjati tu topologiju. Možete samo mijenjati parametre zvuka, odnosno ulazne ili izlazne parametre nekog od modula koji čine synthesizer.
Ove dvije vrste synthesizera zadovoljavaju 95% svih korisnika. Tu sam brojku jako paušalno ispalio i možda uopće nije točna, ali nam jasno govori da je riječ o većini svih korisnika. No, što je onda sa preostalih 5%? Oni koriste jednu treću vrstu synthesizera. Oni koriste modular synthesizere, ili u žargonu rečeno, modulare.
Modular
Modularni se synthesizeri sastoje od modula, osnovnih gradivih elemenata od kojih se sastoje i prve dvije vrste. Razlika je u tome što kod modulara sami određujemo topologiju synthesizera povezujući ulaze i izlaze modula kablovima, pa tako dobivamo željeni zvuk na način da ga pustimo u jedan modul, tamo mu namještamo parametre, pa ga onda šaljemo u slijedeći modul, pa opet u slijedeći. Osim što povezujemo module da bismo stvorili put kreiranja našeg zvuka, tu još imamo i cijeli niz drugih opcija i mogućnosti, kao što je na primjer, mogućnost da prolazak našeg zvuka kroz neki modul bude i okidač nekom drugom modulu za neku radnju sa tim ili nekim drugim zvukom. Mogućnosti su beskonačne.
Upravo to spuštanje na najniži nivo kreiranja zvuka, slaganjem i povezivanjem modula u synthesizeru je najkompleksniji i najprestižniji oblik korištenja synthesizera. Uz to dolazi i specifičan zvučni potpis modulara, kojeg su prije ere elektroničke glazbe već dobrano koristili u psych rocku. Možemo slobodno reći kako je "sviranje" na modular synthesizeru gornja granica do koje možemo doći u korištenju synthesizera i jedna od poželjnijih umjetničkih formi za nekog synthesizer glazbenika.
Korištenje modulara je složeno i komplicirano. Promjenom radnih parametara pojedinog modula možemo stvoriti vrlo interesantne promjene u zvuku, ali ga isto tako i nepovratno uništiti. U produkciji današnje elektronske glazbe postoji dosta primjera korištenja modular synthesizera, ali vrlo malo, svega nekoliko izvođača koristi modular synth u live nastupu. Modulari su ipak puno više alat u studiju, a manje na pozornici. Stoga ne čudi da glazbenike koji nastupaju koristeći u live setu modular synth gledamo s puno većim poštovanjem.
Kompakt
Još prije mjesec dana sam kupio ulaznice za Kompakt u Aquariusu ovog petka. Par dana prije petka iskočio mi je Mastersov program u kojem Brighton ima klubsku večer sa DJ Foxyem. Iste te večeri u Boogaloou se održava Future Sound Of Zagreb. To je jubilarno izdanje povodom 20 godina otkako se održao prvi FSOZ. Trajat će dvije noći, petak i subotu. Na tri će floora nastupiti 28 izvođača. Headlineri su techno DJ-i, dok ostatak line upa popunjava domaća techno, house i trance ekipa.
FSOZ sam odlučio propustiti. Ovih dana nisam u điru sa velikim partijima koji se održavaju na više floorova, pa se još protežu i na dva festivalska dana. Načuo sam i nešto o tome da u Zagrebu nastupaju Ukrajinci ARTBAT, ali taj event zapravo nisam pravo niti pogledao. Sve to u istom danu, s time da sigurno ima još poneko događanje u nekom od klubova.
Na Kompaktu će nastupiti izvođači iz Kompakt Records ekipe. Jonathan Kaspar je cijenjeni producent i osobno pratim i volim njegovu produkciju. Nisam ga dosad nikad čuo kao DJ-a. ANII je ime koje viđam u potpisu nekih remixeva i znam da mi je interesantno. Isto kao ni Jonathana, tako ni ANII nisam čuo u DJ setu. Ona je Poljakinja i jedna je od mlađih članica Kompakt ekipe. Treći je Rex The Dog. Njegovu produkciju jako volim, a on izvodi live. U svom live setu koristi modularni synthesizer.
Kompakt je klubska večer koja je proizašla iz projekta Tanzen kao nešto kompaktnije izdanje istog. Riječ je o istoj ekipi koja stoji iza organizacije, a čini mi se da privlači i istu publiku. Ja sam sebi stvorio neku svoju sliku Kompakta, a to se pokazalo pogrešnim onog časa kad smo došli pred klub. Skužio sam to kad smo vidjeli da se ulazi na desni ulaz. Ja sam mislio da se Kompakt održava u malom Aquariusu. Već je to bilo pogrešno. Održava se u velikom prostoru, koji je ipak za ovu priliku, ponešto kompaktiziran. Barem u dijelu pozornice za izvođača koja nije uvučena u onaj stražnji prostor, već se primakla plesnom podiju, odnosno zauzela jedan njegov dio.
U pola jedan u Aquariusu je već bilo prilično popunjeno. Warm up je radio Cet. Plesalo se lagano na glazbu koju je puštao. Radio je warm up upravo onako kako i treba, uravnoteženom glazbom, sa dovoljno groova da nas održi rasplesanima, bez namjere i potrebe da radi neku izraženiju kulminaciju seta, kako bi nas mogao prepustiti onome tko dolazi nakon njega. U tom času nisam vidio time line, pa nisam ni znao tko je slijedeći. Kako je Cet privodio svoj set kraju, sve sam više bio siguran kako će nakon njega biti Jonathan Kaspar. To se dalo naslutiti iz dinamike i iz zvuka do kojeg je u tom času već došao Cet. Tako je i bilo. Cet je Kasparu majstorski pripremio radne uvjete.
Jonathan Kaspar
Volim njegova deep house izdanja sa Objektivity etikete. Remixirao je Catz'n Dogz, Hyenah, kao i Braunbecka. Izdavao je i na Crosstown Rebels, Kompaktovom KX, te na Pets Recordings. Nema tih izdanja puno. Kvaliteta prije kvantiteta. Preuzeo je pult od Ceta i krenuo prilično nenametljivo. Već ispočetka je bilo vidljivo kako će njegov set biti građen na progresijama. Među prvih nekoliko skladbi koje je pustio bio je i "Few Nolder - One". Ovaj je Litvanac već dugo godina na sceni i zapažen je kao producent. Ovaj EP je njegovo prvo izdanje za etiketu Needwant. Ako poslušate tu pjesmu, na trećoj se minuti događa break koji kao da je i filtriran, odnosno linearno su oduzeti ili smanjeni niski tonovi. Taj dio pjesme najbolje opisuje kakav je bio set Jonathana Kaspara.
On se trudi naglasiti svaki break, a ako negdje i nema breaka, on ga simulira skidanjem basa, ili korištenjem high pass filtera, što je na neki način, opet skidanje basa. Kaspar je svirao set sa jako dobrom glazbom na koju smo neprestano plesali. Kako je sve to jako dobra glazba srodnog zvučnog potpisa, nije presudno kojim redom će DJ staviti stvari. Ne može puno zajebati. Jonathan Kaspar podiže atmosferu i intenzitet upravo tim naglašavanjem breakova, nakon kojih obično kreće respektabilni build up, ili neki dobar kick.
Meni to postane dosadno, predvidljivo i zamorno nakon što DJ to napravi više od par puta u cijelom setu. Kaspar je to radio i više puta u jednoj pjesmi. Dio publike na to reagira onako kako je on i zamislio da će reagirati. Uzbuđenjem i većom angažiranosti na nadolazeći build up. Dio publike to baš i ne cijeni previše. To je jeftin način za stalno izazivanje pozornosti. DJ tu dobija bodove od dijela publike, bez da puno promišlja o tome da izlaskom iz safe zone, odnosno avantgardnijim odabirom glazbe, pozornost izaziva na druge načine. Promjenom zvuka, ritma, nadogradnjom, bilo stilskom ili harmonijskom.
Nešto može biti i u tome što su svo troje iz istog tima po prvi put došli nastupati u Hrvatsku. No mislim da DJ koji je rezident u kelnskom Gewölbe klubu ne bi trebao imati problema s takvim nečim. On je korektan DJ koji pušta dobru glazbu, na čiji se set možeš dobro naplesati i zabaviti, ali prema mojim kriterijima ne spada u DJ-e koji su po bilo čemu posebni. Njegov set može u nekim okolnostima ispasti ludo dobar, dok će uglavnom biti malo iznad prosjeka. Najviše zbog kvalitetne glazbe koju bira.
Puštao je i neke od svojih remixeva. Prepoznao sam onaj za Vimalu i Spectre, kao i za Braunbeckovu Samsu. Da li bih ponovo išao slušati Kaspara? Sigurno da bih. Ali ne bi imao neka velika očekivanja. Solidan DJ i izvrstan producent.
Svi ti dragi ljudi
Na Tanzenu, a sad vidim da je tako i na Kompaktu, najviše volim tu raznolikost u ekipi koja se tamo okuplja. Ovdje je definitivno uvijek najširi krug ljudi koje srećem, a redovito je atmosfera odlična. Dodajmo tome besplatno voće, popust na kreditne kartice i happy hour za pijaču, kao i čistačicu koja redovno obilazi WC, sve što bi čovjek ovdje još mogao poželiti je drveni pod. Onda noge ne bi ujutro bile tako drvene.
Ovdje redovno srećem i neke koje zapravo ne poznajem, ali je iz kontakta jasno da smo se nekoć negdje upoznali. Tako je bilo i ovaj put. Uvijek ima netko kog ne skužim. Još bi bilo super da su konobari malo više funky. Oni svi skupa sa šankom uvijek djeluju kao da ne pripadaju tom mjestu i vremenu. Malo mi vuku na šalteruše. Iza šanka. Ni techno im ništa ne može.
Bilo je nekoliko onih krivih likova. To su oni koji remete miran protok energije među plesačima i plesačicama. Uvijek se napizde između tebe i nekog kraj koga plešeš i onda upadaju u neki svoj zavodnički trans u kojem ne mare više ni za čiji intimni prostor. Pažljivim promatranjem tog ponašanja u zadnjih dvadeset i pet godina ustanovio sam da taj zavodnički trans još nikada nije polučio uspjeha na objektu kojeg se zavodi, bez obzira na spol, rod ili vjeroispovjest. Jedan od tih likova je baš bio neki grmalj.
Rex The Dog
Pravim imenom Jake Williams, ovaj Britanac rodom iz Brightona na sceni elektronske glazbe nalazi se još od sredine devedesetih. Izdavao je za Hooj Choons, FFRR, Mute, Hundehaus, a danas i za Kompakt. Osim iza aliasa Rex The Dog, njegova izdanja nalaze se i iza projekata Mekka, Planet Perfecto, te JX. Rex The Dog nastupa u live setu koristeći modularni sintisajzer. Još bolje od toga. Jake Williams je zaljubljenik u DIY elektroniku, pa je tako svoj modular napravio sam.
Uz modularni synthesizer, tu je i komp na kojem vrti Logic, što je zaista nesvakidašnji izbor za klubski live nastup. Uz to ima i neki MIDI kontroler. Modular je efektnog izgleda, pa je i postavljen tako da publika može vidjeti kad on nešto podešava, a mogu se vidjeti i lampice koje blinkaju, trepere, ili se pale i gase u skupinama, kreirajući, ponekad više ili manje, apstraktne geometrijske forme. To zapravo ima veze s onim što se događa u modularu, odnosno u glazbi, ali publici to uglavnom nije bitno, osim kao light show atrakcija.
Moje cure su se na taj modular nakon partija referencirale kao na staru telefonsku centralu, dok su fantastične skvičave zvukove karakteristične za modular opisale kao "na trenutke iritantne i nepodnošljive". Zato sam i morao napisati onaj cijeli uvod o sintisajzerima. U povijesti modularnih sintisajzera bilo je više ljudi koji su uz pomoć modulara radili beep i blop zvukove, te dodavali efekte na već postojeće zvukove, ali je malo onih koji su na modularu svirali kao na instrumentu. Rex The Dog na modularnom synthesizeru svira kao na instrumentu. To ga u velikoj mjeri izdiže iznad ostalih.
To je superioran analogni zvuk, koji nije preproduciran i koji se stvara unikatno svaki put. Jer on ne može sve radnje isto ponoviti u svakom setu. Zbog toga je svaki njegov set jedinstven, a svaka je njegova skladba svaki put odsvirana na unikatan način. Cijeli je njegov set dinamičan i ima neku svoju priču. Uspoređivati ga sa klasičnim DJ setom nema smisla. Ova izvedba više spada u kategoriju koncertne izvedbe. Rekao bih da u cijelom setu postoji jedan trenutak u kojem Rex malo više prezentira što sve to modular može, dok ostalo vrijeme koristi modular isključivo kako bi proizveo glazbu, bez pretjeranog korištenja nekih efekata ili drugih zvučnih modifikacija.
Njegov mi je set bio jako zanimljiv i odlično mi je sjeo. To nije kraj svijeta, niti je najbolji live na kojem sam bio, ali spada u sam vrh. Izveo je meni omiljenu stvar Teufelsberg sa Kompakta, kao i nedavno izdanu skladbu Vortex na istoj etiketi. Još sam zapazio i Sicko, njegovu nekoliko godina staru stvar. U jednom je času izgubio borbu sa modularom, sve mu se raspalo i jednostavno je stišao glazbu, resetirao uređaj i nastavio nakon par desetaka sekundi pauze.
To po ničemu nije umanjilo vrijednost njegove izvedbe, niti je na bilo koji način utjecalo na sveukupnu atmosferu. Vrlo brzo je krenuo dalje, a svima je bilo jasno kako nije lako upravljati svom tom skalamerijom, gdje svaki čas nešto može krenuti po zlu, pa stoga nikakvih zamjerki ili upitnih pogleda nije ni bilo. Zaslužna je za to sigurno i glazba koju je stvarao prije, ali i poslije tog trenutka.
Iz pouzdanih sam izvora čuo da Rex The Dog nije baš u najboljem odnosu s mačkama. Kao uostalom ni većina pasa. Rex je iskusni majstor koji radi dobar i zanimljiv live nastup kojeg ću ponovo rado slušati i gledati kad mi se pruži prilika.
ANII
A onda je za pult stala ta simpatična zvrkasta cura sa frizurom koja lagano vuče na minival i krenula puštati glazbu. Dakle, njoj energije i flowa ne fali. Ona grabi široko po žanrovima i podžanrovima i nije fokusirana na jednu prirodu zvuka. Za mene je to skroz dobar pristup. Taj način cijenim isto kao i onaj u kojem DJ bira ploče na način da kroz cijeli set ima jednu prepoznatljivu odliku zvuka.
Ona ima vrlo čvrst i odrješit sound, vješto miksa i zanimljivo bira glazbu. Primijetio sam da svira dosta recentnih izdanja, ali stavlja i stvari stare više godina. Ona je Poljakinja, opuštena je, dok je iza pulta, a na njoj se vidi kako je cijela u tome. Sve skupa pri tome zvuči zabavno, ima dobru dinamiku, ne ponestaje joj energije i rekao bih da što duže svira, to joj bolje ide.
Svirala je zadnji singl David Kochsa sa etikete Belter, stvar pod imenom Ghost Trance. Vrlo jaka, zašiljena stvar. Puštala je i Chaima nekoliko puta. Zatim Whitesquare i Visual Distortion Of Reality. Tu stvar u zadnje vrijeme mnogi vole stavit. Dobra je stvar. Zatim neki od remixeva za Claude Von Stroka i Who's afraid of Detroit. ANII je svakom slijedećom stvari sve više osvajala publiku i činilo se da joj nema granica. A onda je roknula stvar koja je pomela sve do tada.
1999. godine je američki DJ i producent Paul Johnson izdao stvar koja je postala veliki i bezvremeni hit. To je pjesma "Get Get Down" sa albuma "The groove I have". Prošle je godine na "Moody Recordings" izašlo izdanje sa šest remixeva te stvari. Jedan od tih remixeva je i onaj Matthew Anthonya. To je floor killer i stvar s kojom je kulminirao njen set.
"Down, down down, d-down D-d-down, do-do-do-down Down, down, down, down"
Pustila je i Kölschov remix za "Butch - Countach". Premašila je radno vrijeme za gotovo pola sata. To naravno nikome nije smetalo. ANII je bila izvrsna. Samo je u jednom trenu imala manji gaf koji se očitovao u plitkosti basa ili kicka u stvari koju je umiksala. Kao slabi prdac naspram onog što je bilo prije. Ali i to je izvukla na simpatičan način. Od nje nisam ništa očekivao, a dobio jako puno. Zato je ona meni favorit večeri. Vidjelo se na njoj da je i ona uživala, a na kraju se moglo vidjeti kako je i sama zadovoljna svojim setom.
Ovo mi je bio prvi Kompakt, a ako se ne varam njima je bio drugi po redu. Sviđa mi se. Okupila se odlična ekipa. Ujutro kad smo izašli van bilo je maglovito i prohladno, a činilo se kao da je vodostaj jarunskog jezera znatno povišen. To vjerojatno i je tako, obzirom na količinu kiša koju imamo u posljednje vrijeme. Srećom kiša nije padala. SF ne radi, aftera nema. Živote, težak li si.
Špeksi
Jebem ti sve bude u petak, pa onda u subotu ništa. Ajde, nije baš ništa. U Podmornici su Sergej i Dvojac sa svojom večeri "Too young to stop". I u Mastersu ima nekaj, skoro da ni pogledao nisam. Metz Attack sa Spekki Webu. Pojma nemam kaj je to, zvuči kao neka zajebancija. Čekaj malo, pa to su oni dečki koje supportiram. Vodički crew. Ajde idem pročitat. Joj, opet mi ne zvuči dobro. Šamanski zvukovi, koji k?
Na kraju si mislim ovako. Ako se mene dojmila njihova mjuza i njihovo DJ-anje, te ako isto upada u moj glazbeni ukus, onda bi po tom sistemu neki gost kojeg oni dovode, jer je njima baš dobar, trebao u velikoj mjeri i meni biti dobar. Idemo u Masters na Metz Attack.
Eto nas iza ponoći, svjetla Betlehema dopiru s vrha tribina i zasljepljuju nas još dolje na parkingu. Ovo mora da je Španjolac na lightu, opet misli da je na Zrću. Ispalo je da je to samo u svrhu kreiranja warm up atmosfere i da nije Španjolac. Ugasili su svjetla prije nego li sam morao u auto po cvik cange.
Glazbu je puštao Carnero. Klub se polako punio. On je vrlo strpljivo gradio set i respektabilno dugo se zadržavao na nižem broju BPM-a. Vješto je podmetao stvari skroz drugog ritma i nije dozvoljavao da bilo što iskoči i naglo podigne energiju. Ali je isto tako sa svakom slijedećom stvari po malo otvarao i okretao isprva u acid, a kasnije i u druge atraktivne forme, da bi završio sa prilično podignutom atmosferom koju je prepustio gostu. Dojmljiv i estetski zaokružen set. Dosta glazbe na koju se ne nalijeće svaki dan. Rekao bih da sam i ja nekako osjetio duh šamanizma utkan u prvi dio njegovog seta.
Večeras je ovdje nešto poznatih, te nešto uvrnutih, ali u simpatičnom smislu, nikako ne u negativnom kontekstu. Nekih nema. Pijem travaricu, dobra je. Otpušta trave. DJ pult preuzima gost. Gost je nizozemski DJ čije je stage ime "Spekki Webu". Nikad prije čuo za lika. Lik stavi prvu stvar. Mi se pogledamo. Kao, pa nije ovo zajebancija. Lik stavi drugu. Jebote. Treću. Ovo je skroz ozbiljno.
On je drugačiji. Kad to kažem, ne mislim da je poseban, ali svira drukčije. Ima u sebi jednu notu belgijske i nizozemske produkcije. Okvire seta postavlja oko techna, deep techa i trancea, ali tako da sve to zajedno svira kao da je techno. Prilično sam siguran da je u početnom dijelu pustio staru stvar "Pirupa & Pigi - Gave U Ass (Le Club)". Pušta Nick Curlya - Reverie. Imam to izdanje i volim metnut tu stvar. Na zanimljiv način, usporeno, ubacuje i starije trance stvari. Čak i goa trance, kao što je "Jellyfish - Lullaby". U špici seta je gotovo na hard technu, kao što je Modular Phase. Opet pred kraj kao da odlazi u stariji deep tech.
Odsvirao čovjek respektabilan set. Svirao do kraja, pa i preko kraja. Pojma nisam imao što očekivati, a ovaj nas je lik uvukao u techno na način da nam ga je ispresjecao sa stilski i žanrovski drukčijim stvarima, te sve skupa učinio jako zanimljivim. Ima vrlo techno izraženi način miksanja, gotovo da bih rekao kako neke elemente miksa ugrađuje da zvuče na način kako to zvuči kod Luke Slatera.
Spekki Webu je ime koje si upamtite. Ako naletite na ovog DJ-a, nastojte ga ne propustiti. Zanimljiv i dručkiji pristup glazbi i setu. Vrlo je koncentriran na ono što radi, ali kako je vrijeme odmicalo, a njeogovo samopouzdanje raslo, prilično se opustio i prepustio ritmu i plesu. Skroz neočekivano smo bili na odličnom partiju. Nakon kojeg opet nije bilo aftera. Živote, težak li si. Love you all.