Neke su stvari stvar principa. Ja nisam uvijek principijelan. Ja često nisam principijelan. Nekad prije smo mi u kući imali neki dogovor da cure prije odlaska na spavanje stave punit mobitele na jedino mjesto u stanu gdje je bilo dovoljno priključaka za struju. To naravno nije bilo u njihovoj sobi. Principijelnost sam u tom slučaju simulirao tehničkim rješenjem u obliku razvodne letve koja se nalazi u dnevnoj sobi, pa ne moram inzistirati oko toga da cure ne odlaze na spavanje s mobitelima.
Sad su već prošle neke godine i njima je to postala stvar navike. Jedino što se letva s punjačima za mobitele, tablete i ostalo preselila u radnu sobu koja je u međuvremenu postala studio, pa je i prikladno zvučno izolirana. Ah, da, mobiteli su im po noći stišani. A one spavaju u drugoj sobi.
Shvatio sam to nakon što sam ih bezuspješno pokušao dobiti na telefon desetak puta. Nedjelja je ujutro, spavaju. Nesa treba u pola jedanaest na trening. Nema šanse da se probude. A konačno sam na afteru. Jebem ti principijelnost. Pa makar i simuliranu.
Uglavnom, najgore je s aftera otić prvi. I još se izvuć na djecu. Još je i mrvicu licemjerno, jer i sam ne mogu zaspat bez glazbe, koju praktično slušam na mobitelu, pa praktički stalno spavam s njim, a njima kao nisam dao da imaju mobitele u sobi. Nije bilo štekera.
Tako već godinama tvrdim kako nam ne treba fiksni telefon, jer na njega zovu samo oni koji ti nešto oće uvalit. On se uvijek dovoljno čuje, pa ako si uporan i neprestano zvoniš, sigurno ćeš probudit onog s druge strane. Konačno, a samo zahvaljujući vlastitoj principijelnosti, smo odjavili fiksni telefon. Evo, nema tjedan dana. Jebem ti principijelnost.
Jel moram posebno spomenut da se ona probudila i zvala nas taman kad smo s aftera krenuli doma probudit je?
Benefit party za Milu
Skromno i jednostavno nazvan, ovaj party u organizaciji River Festivala, održan je s plemenitom namjerom prikupljanja novca za liječenje. Takvi nesretni i tužni povodi uvijek dovoljno senzibiliziraju javnost. Pa nam i pokažu koliko smo zapravo nesenzibilizirani u svim ostalim životnim okolnostima i situacijama.
S druge strane, ostave u nama nadu da ipak imamo neku svijest koja nije kolektivna, a koja nas može ujediniti prema zajedničkom cilju. Zasad, eto, samo kad je u pitanju dječji život. I dobro da je tako, jer inače ne bismo bili ljudi.
Party je u Željezničaru. Već znate da volim taj prostor, ali još nisam bio tamo kad je party u velikoj dvorani. Sad sam bio i sad ga još više volim. Toliko da ozbiljno razmišljam o pokretanju sessiondigger klubske večeri upravo u Željezničaru. Svaki tisućiti posjetitelj dobiva vlastoručno potpisani ašovčić s maskirnom futrolom za nošenje. Multipraktik, može ga se nositi sklopljenog, može se pretvoriti u lopatu ili motiku, te u stolac. Nastojat ću oko ove ideje biti maksimalno principijelan.
Da će ovaj benefit party biti malo drukčiji od drugih, govorio je već i sam line up. Izgledao je kao raspored kvalifikacionih utakmica za neki turnir. Deset DJ-a razvrstanih u pet parova back to back.
Back 2 back
Back to back znači da se DJ-i mijenjaju na svakoj pjesmi. Eventualno ako sam jako nabrijan onda žicam priku da me prika pusti da sviram još jednu stvar. Za takav back to back DJ-i moraju imati kompatibilnu glazbu. Dalje sve ovisi o ljubavnom trokutu i kemiji između njih dvojice i plesnog podija. E, da, moraju se minimalno podnosit, ne bit u svađi i pričat.
Prošlog sam ljeta u Trogiru svirao back to back sa likom kojeg sam upoznao taj čas za pultom. Svirali smo kao da nam je to stoti, a ne prvi put. Ove sam godine slušao neke druge DJ-e back to back, kojima to međusobno nije prvi put, pa nije u sebi nosilo tu povezanost i nadopunjavanje, već je zvučalo kao da svaki navlači u svoju stranu.
Najveći broj back to backova danas su komercijalnog karaktera. DJ-i brzo skuže, ili čak štoviše, unaprijed se dogovore, da puštaju svaki po blok pjesama. Dvadesetak minuta ili duže u komadu. To ustvari znači da ne sviraju back to back, već blok to blok. Zato što su svjesni da u trenutnim okolnostima partija, glazbi koju imaju, raspoloženju, ili već nečim ne mogu u klasičnom back to backu dobiti kontinuitet, fluidnost, cjelinu. I magiju. Zato im kažem da su komercijalnog karaktera.
Jer, priznali ili ne - DJohn Doe b2b DJane Doe na najavi izgleda atraktivnije od John Doe, Jane Doe. Čak i kad su neka manje generička imena u pitanju.
Parovi
Vratimo se na naših pet parova i kvalifikacijsku listu. Line up je bio slijedeći:
Art Lentz b2b Dujo
Jakov Kolbas b2b Nebuloz
Fabian Mateša b2b Tonko
El Commando b2b Labud
Allan b2b Denis Beifuss
Prvi par smo ladno propustili, jer petak je i ne možeš ići van prije pola jedan. U Željezničar smo došli kad su Kolbas i Nebuloz već vrtili. Jakova Kolbasa sam jednom malo slušao, sigurno je to bilo u Mastersu, a čini mi se da je i tamo vrtio sa nekim b2b. Nebuloza sam slušao u njegovom vinilnom setu na Platfusu i znam da mi se dopao. Isto bih rekao i za ovaj set koji su njih dvojica svirali.
Zapravo, sjećam se da sam pomislio kako je ovdje već dovoljno ljudi i kako je dovoljno sati da bi se moglo ići i tvrđe i brže. Za trajanja njihovog seta prilično se popunio prostor velike dvorane Željezničara. To je valjda vrijeme kad dolazi većina posjetitelja.
Bilo je ugodno vidjeti puno poznatih i dragih lica, a srećom light nije bio preintenzivan, pa je i to pridonosilo opuštenijoj atmosferi. Previše igranja sa lightom treba ukinut. Treba štedit struju. Nekoliko crvenih ili plavih usmjerenih reflektora koji tu i tamo zablinkaju ili blicnu kao da su pokvareni. Zamisli da reflektor žmirka svake dvije sekunde. Pali se, pa se gasi. E sad zamisli da mu se pokvario automat pa nasumično tu i tamo zablinka, a ostatak vremena tupo svjetli u jednu točku. To bi trebala biti osnovna rasvjeta.
Tri do četiri puta u noći smije se upaliti usmjereni jaki reflektor, ili više istih, na način da se upali postupno do maksimuma. I taman kad shvatiš da bi svjetlost i zapitaš se - WTF?, kreneš da ćeš se zagledati u lica, a on se ugasi. Stroboskop i dim mašina moraju svugdje uvijek i obavezno biti.
Onda su nakon Kolbasa i Nebuloza pult preuzeli Fabian Mateša i Tonko. Slušao sam po jednom obojicu. Fabian Mateša je zvukom bliži mom ukusu. U njihovom back to backu, a nisam gledao kako često se izmjenjuju, ja bih mogao pogađati koja je stvar Matešina. Vjerujem da bi puno i pogodio. Ali oni su glazbom bliski i zapravo je uzbudljivo na flooru osjetiti kako je sad drugi stavio stvar. Jednostavno osjetiš to stilski. Mislim da ne griješim, unatoč što ih pojedinačno nisam slušao više od jednom. Dobri su mi bili jako.
Za dobar zvuk se pobrinuo Saso Mange Soundsystem. To je vrhunski, s ljubavlju rađen sustav, kojeg dečki kad postave odmah i propisno podese, izmjere odziv prostorije, naprave nužne korekcije, kontroliraju i mjere sound i kad event počne, te eventualno dodatno podešavaju. Imam super iskustvo s njima i zbilja su za svaku preporuku.
Floor velike dvorane je prekriven nekim oblikom linoleuma ispod kojeg su, čini se, daske. Barem je takav osjet i amortizacija. Tamo nije zamorno plesati. Plafon je u valovima prekriven nekim tkanjem, koje vjerojatno ima ulogu absorbera, tako da je i akustika cijele prostorije na zavidnom nivou.
Kad bih tamo radio party, omogućio bi pristup publici i iza DJ pulta, te na taj način stvorio intimniju atmosferu, ne nužno Boiler Room, ali neki ples i veselje da. And vibes too. Prostora ima. Iz nekog čudnog razloga cijelu večer sam išao u ženski WC i čudio se zašto su tamo samo cure. Srećom nisu me baš nešto puno pitale, držao sam se kao da su one ušle u krivi zahod. Ali da nije bilo tako, ne bih uhvatio ovaj natpis. Volite se, ljudožderi!
El Commando i Labud. Obojicu sam slušao više puta. Obojica su DJ-i koji ulaze u moj prvi odabir kad je o partijima na domaćem terenu riječ. Ovaj mi je njihov set bio glazbeno interesantan. Dobar i za malo angažiranije razbacivanje uz obilje neparne metrike, iliti break beata. Međutim, kako od jednog i drugog puno očekujem, ovaj mi se set nekako učinio kompromisnim. Isprva kao da su se nastavljali na dvojac koji je bio prije njih. Nisam ni kod njih obračao pažnju na to koliko se često izmjenjuju, ali sam neprestano imao dojam kako se Labud uklapa u El Commandovu priču i ne želi iskočiti, dok bi meni bilo interesantnije čuti svaku od tih priča zasebno.
Sve do ovog dijela taj je party bio nekako easy going. Nitko od DJ-a nije izazvao neku veću reakciju publike. Sve se nešto pleše, đuska, mingla, ali nema ekstaze. Za kraj su ostali Allan i Denis Beifuss. Oni su uspjeli složiti najupečatljiviji set. Možda ispočetka i nije tako izgledalo, ali što su dalje išli, to su bolje funkcionirali. Posebno zadnjih sat i više vremena su bili izvrsni. Tu je i publika malo krenula sa reakcijama.
Bilo nas je, pa sve skupa, više od nekoliko stotina. Dobar odziv koji je prema broju deklarativnih online supportera mogao biti i bolji. Izašli smo iz Željezničara u suncem okupano jutro. Planinari koji se skupljaju tamo iza Lisinskog su trpali svoje stvari u gepek autobusa i gledali nas kao da smo čudni. Isto i mi njih. Kod mene u autu je svirao Placebo.
"My computer thinks I'm gay What's the difference anyway?"
Da sam imao sto kuna, otišao bih odmah preko ceste na jutarnji trening. Tamo je, naime, Sound Factory. To je tako prikladno.
RA: meme
Eh, da, tekst je ovako naslovljen. Siguran sam da znate o čemu je riječ. Netko je montirao Jeff Millsa na Resident Advisor karticu, retuširao ga kao da je riječ o atraktivnoj crnkinji, sa prepoznatljivim Millsovim crtama lica i nazvao ga Jeff Milf.
Onda je krenulo viralno. Cet se raspojasao, pustio svu svoju kreativnu energiju i napravio cijeli serijal odličnih meme-ova. Onda je on tražio timeout, pa sam se i ja priključio. Tako sad ja na dnevnoj bazi obrađujem i izbacujem manje i više poznate domaće DJ-e. Cet je u tome kreativniji od mene. Mislim da moraš imati jednu dozu karikaturistike da bi to uspješno napravio. Meni to fali. Al svejedno ih radim.
Konačno Masters
Jebote, fali mi Masters. Već tjednima nismo tamo bili. Bar mi se čini da je tako. Zato smo, nestrpljivi kakvi jesmo, sinoć u Masters došli već prije jedan sat iza ponoći. A došli smo na njihov Forty:Fifty program u kojem je gostovao Labosh. To nikako nisam smio propustiti. Zašto?
Višeslava Laboša sam upoznao krajem devedesetih. On je tada bio jedan iz generacije mlađih zagrebačkih DJ-a i pratio ga je glas DJ-a od estetike, a naginjao je break-beat glazbi, pogotovo drum and bassu. Putevi nam se nisu često sretali, ali onda smo u nekom periodu izdavali časopis techno.hr gdje nam je i on bio suradnik, pa se taj kontakt na neki način zadržao.
Posljednjih sam ga godina sve češće počeo sretati u klubskom životu Zagreba, pa sam i upio dio njegove filozofije glazbe i zvuka, te sam si stvorio sliku o tome kako bi on mogao puštati. Očekivao sam DJ set kojem je važnija selekcija i estetika od tehničke izvedbe, a iznenadio sam se kad sam vidio da je donio puno ploča. Zapravo nisam očekivao da će puštati s ploča. Moguće da je uz vinile kombinirao i playere, no zapravo nisam na to obratio pažnju.
Nema tog mjesta na koje mi je ugodnije ući u komad noći od Mastersa. Ako dođeš dovoljno rano, dok je još plesni podij prazan, a tek poneka dama se otima od šanka i prepušta ritmu, možeš osjetiti jednu posebnu atmosferu. DJ polako valja, u ovom slučaju Jogarde, neku glazbu s kojom ne možeš puno, ali koja traži od tebe da se gibaš. Znam da DJ u tom času čeka reakciju, pa ako se potrudiš sa svojim pokretima motivirat ćeš i njega na neki odlučniji potez.
Jogarde je polako ubrzavao i nisam se dobro ni snašao kad sam čuo "Leonor - King Of Elephants In The Sequence (Curses Remix)". Ne bih griješio dušu, ali čini mi se da su se tad negdje već zamijenili Jogarde i Felver koji se samo odjednom pojavio. A nismo ga očekivali do jutra. Jogarde je tada misteriozno nestao. Ja mislim da su njih dvojica istovremeno organizirali još neki party negdje, pa su se tako switchali da ovdje i ondje nitko ništa ne primijeti. Kad saznam da li je bilo takvog partija napisat ću vam to ovdje. A napisat ću i koja je to ekipa bila ondje.
Gotovo sam siguran da je Felver pustio i "Modula - Robotic Body Shake" sa Bordello A Parigi etikete. Definitivno mislim da je to bilo prije Laboša.
Labosh
A onda je došao red i na gosta. Htio sam ga doživjeti odvojeno od svoje skupine (ovo zvuči kao da smo čopor babuna) i ostao sam u priličnoj gužvi na sredini floora. Isprva se činilo kako Laboshu treba malo vremena da se navikne na dinamiku razglasa, te kako malo oklijeva u miksu. Poznajem taj osjećaj kad nakon dužeg vremena sviraš na većem razglasu i kad ti nedostaje osjećaj koliko ti je koji track zapravo glasan ili prodoran, pa oklijevaš sa glasnoćom pri umiksavanju.
Nakon nekog vremena kad mi se činilo da se već trebao priviknuti na razglas skužio sam da je njegova tehnika miksanja drukčija. Nije rijetkost da DJ-i na samo miksu ne traže atraktivnost, već im je u filozofiji prezentirati neku stvar tako da se čuju i neki elementi koji bi u dinamičnom miksu sa gomilom aranžmana preko aranžmana bili izgubljeni.
Takav DJ miksa na breakovima, ili dovoljno istanji beat kako bi ušao sa drugom stvari koja opet u tom trenu ne forsira neki beat, kako bi onda ritmički krenula nakon što miks završi. Isprva sam primijetio poneko negodovanje od nekog iz publike tko je očekivao kulminaciju koja je izostala, da bi isti taj već tren kasnije opet bio uvučen u ritam. Nakon nekog vremena Labosh je na tim mjestima počeo dobivati pozitivne reakcije publike.
Kao da su prihvatili njegove teasere i počeli ga bodriti. I zbilja, on bi uletio s nekim pločama koje su izvrsne. Sjećam se jednog dijela u kojem je izvrsno ukalupljeno neko jazz muziciranje sa prilično ozbiljnim tech house ritmom.
Generalno je Laboshev set deep-house set koji se naslanja na tech, nisam siguran da li i u jednom času ulazi u techno. Rekao bih da ne. Nije toliko bitna klasifikacija koliko to da steknete osjećaj kakav je to set. Mislim da je puštao Jimi Julesa. Jednu noviju stvar.
O njegovom glazbenom životu možete pročitati u mnoštvu članaka na Internetima, pa ja ovdje o tome neću pisati. Navest ću samo da je DJ-iranje samo jedna od njegovih poveznica s glazbom i kako ne nastupa u kontinuitetu, već, radije bih rekao, povremeno. Spomenuo sam u jednom jutarnjem statusu kako mislim da još samo dva naša DJ-a mogu složiti takav set sa ovom vrstom glazbe.
Pri tome nisam mislio samo na izbor glazbe i nisam uzimao u obzir tehničku izvještenost, već fokus na priču koju DJ želi prezentirati, na formu koju želi zadržati bez da podilazi publici (čak i na nesvjesnoj razini) nekom atraktivnom tehnikom miksa, npr. korištenjem filtera.
Skvič! To ukratko opisuje tehniku korištenja filtera u miksu. Najjednostavniji oblik je propustiti stvar koja je na odlasku kroz High Pass Filter. Taj filter pušta kroz sebe samo visoke tonove. Kao šlauf kad stisneš, a ono voda pršti. Onda DJ tako zatvara (tehnički zapravo otvara) filter, pa glazba nestaje, kao da si stisnuo crijevo, pa ode u šiiišššt, pa skvič, pa ga opet preko šiiišššt vrati u bum-bum. Onda svi viču - Daj ga, daj ga! Idemo! Onda ga on da, pa ga opet uzme. I tako nekoliko puta. I onda ide druga stvar.
Labosh to ne radi. Možda i radi ako se napije. Ali u subotu nije bio pijan. Meni je bio odličan. Ja sam doduše i želio da bude odličan, pa je moguće da sam i subjektivan. Al opet, znate kolko sam ja DJ-a poslušao u zadnje vrijeme. Nisam fotkao Labosha. Kad ga drugi put sretnem opalit ćemo selfi pa ću objavit. Sretan sam što sam ga poslušao i drago mi je da je bilo po mojim očekivanjima.
Profesor M. je preuzeo pult od Labosha i on mi je zapravo potvrdio da je ovaj bio dobar. Jer on mahom svoje najbolje setove odsvira kad je prije njega jako dobra svirka. Onda Felver kao da mora bit bolji. I tako sve dok nije došla čistačica, a on u svom, sad već poznatom, stilu pušta prvo instrumental, a onda i malo vokala. Ovaj put "Yello - Lost Again". Pjesma je to iz 1983. godine. Znate je po refrenu koji ide:
"I wish the wind was cold I want to hold you baby hold Only in your arms I'm lost Don't look at me"
I onda taman kad misliš da je gotovo, svjetlost već gasi romansu, a svijest o skorom kraju sve dublje prodire do tvpjih misli, tražiš jaknu i gledaš tko je gdje, a on stavlja posljednju stvar.
"I've felt better I've been up all night I can feel it coming The morning light"
Depeche Mode - Cover me u Dixon Remixu. Tako Felver zatvara Masters. Na putu kući slušamo Aquarius iz mjuzikla Hair.
"Harmony and understanding Sympathy and trust abounding No more falsehoods or derisions Golden living dreams of visions Mystic crystal revelation And the mind's true liberation Aquarius! Aquarius!"
I onda smo bili na afteru koji je sjebala principijelnost. O tome ste čitali na početku teksta. Love you all.