Napravio sam si probleme i stvorio situaciju. Kako god da pokušam riješiti probleme, samo pogoršam situaciju. Otkad je ponovno krenuo sramežljivi clubbing, silovan mjerama, ja mu i takvom jadnom, pružam svaku priliku. To znači da sam u jednom ili u dva kluba svakog petka i subote, a u posljednjih mjesec dana to uključuje i nedjelje. Kad kažem da sam u jednom ili dva kluba, onda su to u uglavnom, zapravo isključivo Aquarius i Masters. Nije to zato što drugih nema, već zbog toga što se tu pogodio niz programa koji mi odgovaraju.
Pomaknuta šema
To je skroz poremećena situacija, jer da bi clubberski nešto iskusio, trebaš u klub otići što ranije. Razni fundamentalisti tamo znaju biti već u 18 sati. Ja sam isprva jedva stizao do 22.30, ali s vremenom sam se malo izdrilao, pa sad znam u klubu biti već u 21.30. Izuzev nedjelje u Mastersu, tamo dođem ranije. Nedjelja ima taj štih. Nekad netko ukrade sat ili dva od zabrane, pa se tada clubbing malo produlji, ali to je neizvjesno i s tim ne možeš računat.
Isprva sam odlučio da neko vrijeme neću pisati o takvom clubbingu. Nije mi ulazilo u moj koncept pisanja. Uz to, htio sam prvo dovršiti jedan tekst koji mi visi nad glavom. Da se razumijemo, meni je ova promjena zakurac. Pišem zakurac zajedno, jer onda lakše zajebem fejsbukovu mašinu koja traži proste riječi. Zakurac mi je dakle to, da idem van navečer i vraćam se kući odmah iza ponoći. Dobro, budimo iskreni, ja se ne vraćam uvijek kući iza ponoći, već uglavnom nastavljam dalje, ali jasno je da o tome ne mogu pisati. Ali niti to nije uvijek sigurno. Uvijek je jedino sigurno da je neizvjesno. I onda me jedan dan počelo peglat. Ovo ovdje je bilo jako dobro, ono tamo je bilo odlično. Šteta je nekaj o tome ne napisat. Ja bih mogao. Ali ne mogu to onako kako bih ja htio. Onda sam se još drilao. Da bih mogao. Moći.
Sjedenka
Stolovi i stolci na flooru i oko njega sjebu mi skroz klupsku koncepciju i percepciju. Jer, kao takvi, ti stolovi i stolci loše utječu na clubbere. Koji su isto mahom sjebani. Od cijelog cirkusa koji traje već cijelu vječnost, ali i od koncepcije. Sretnu se nakon puno vremena. Imaju si puno za reći. Stolovi i stolci su kao diler, koji stoji iza ugla i čeka da ti proda, teške i po život opasne droge.
Oni privuku ljude, koji onda oko stanu oko stolova i počnu sa pričicom. Nećete vjerovati kakve sam stvari vidio. Nekad i sjednu. Na stolce. Nasred floora. Ova dva mjesta, na koja sam odlazio proteklih mjeseci, svoj program rade na otvorenom. Na terasi. Svako malo dolazi murja, jer je netko napravio prijavu zbog buke. Pa traže da se stiša. Kad se stiša, onda taj chit-chat postaje još izraženiji. Neki moji frendovi i poznanici misle da sam se nešto na njih napizdio, jer stalno bježim negdje u mrak. Taman kad me pronađu, a ja, zavraga, opet odem.
To je jebeno zarazno. Taj chit-chat. I sebe samoga sam zatekao u nekoliko situacija, kad je i mene poneslo. To te uzme učas. Isprva ni ne primijetiš. Kad skužim da sam i ja postao dijelom toga, odstupim korak u nazad, napravim znak križa spram pričalica i pričalaca, te dreknem - Bjež' od mene Sotono! Ne pali uvijek, a i sve je više nevjernika. Dugo sam razmišljao o tome i odlučio da je vrijeme za zamjenu uloga. Sad ću ja igrat rolu đavla.
Koncept
Oko nesretnog koncepta pisanja sam pričao sa onim svojim drugim ja. Relativno smo se lako dogovorili kako se privremeno može tolerirat pisanje u skladu sa trenutnom životno-scenskom situacijom. Ja sam izrazio zabrinutost da više ne znam napisati ništa zanimljivo, on me razuvjeravao. To znači da ću morat imat manji apetit po pitanju tekstova, a morat ću dosta i prešutit. Zamisli da napišem - Aquarius je bio dupkom pun. Sad policajci i sanitarci dolaze svako malo, onda bi dolazili svako puno.
Dobro, to ne bih ni napisao, jer Aquarius nije u ovom periodu nikad bio dupkom pun, ali i to će se jednom promijeniti. Mislim da većina ne kuži koliko se tamo promijenila atmosfera, program, ali i sam klub. Kao i koncept. No, vratimo se mi na slavljenika.
18 ti je godina tek
Masters je, kao klub, dakle, navršio 18 godina. Moja starija kćer je proljetos navršila 18 godina. To uvelike objašnjava zašto sam ja propustio prvih 15 Mastersovih godina. Ostale tri godine nisam propustio. Jer, jednom kad sam došao, više mi se nije odlazilo. To mi je postao omiljeni klub, a kasnije sam skužio da ima i neke nenavedene extras. Ujedno mi je to postao i rehabilitacijski centar, spa, kafana, salon za masažu, vikendica, psihijatrijska klinika, te aromatsko lječilište.
Jučer, u nedjelju, a to je već četvrta za redom u kojoj Masters ima zanimljiv program, tamo je bio rođendanski party. Mastersov. Primjereno neprimjerenim mjerama, taj je program počeo u 16 sati, a završio u vrijeme kad ona zamusana cura iz bajke gubi staklenu cipelicu. U ovoj priči nije bilo princa da je spasi, a napisati da je bilo princeze koja ju je mogla spasit, bilo bi totalno cheesy, da ne kažem ljigavo.
U ovoj su, po nekdašnjim prilikama skromnoj, a u današnjima raskošnoj, rođendanskoj proslavi, protagonisti redom bili - Felver, Tijana T i Mimi. Felver je od samog početka ugrijavao i rasplesavao publiku, dok je kasnije Tijana T dirigirala većim dijelom večeri. Okupilo se sjajne publike u nekom broju, vidno željne plesa, partijanja i zabave.
Tamo smo bili već prije 17 sati. Nakon nedjeljnog ručka, fino mi je legla piva. Oko 18 me uhvatila mala kriza, pa sam otišao u auto ubit oko. Ipak sam ja u pogonu još od petka. Mislim da sam ubio nekih četrdesetak minuta, što je više nego dovoljno da me rekuperira za slijedećih nekoliko sati. Onda mi je Lana donesla neki topli sendvič.
Tko god da je u Mastersu naručio te sendviče, te tko god da ih je napravio, klanjam mu se do poda. To je bilo jako fino. Mislim da je unutra bilo i sitno narezanog svježeg kupusa. Rekao bih zelja, jer tako inače kažem, al onda bi neki mogli mislit da je bilo friške sirove blitve, pa bi mogli steć pogrešan dojam o sendvičima. Nakon sendviča sam se malo popravio, frizura i ostalo, da baš ne budem kao da me poplava izbacila i krenuo nazad gore.
Na samom me ulazu uvjerilo da je život lud, pa sam potisnuo svoju konzervativnu stranu i već slijedećeg sam časa kročio Mastersom ponosno svjetlucajući. Ako mislite da to i nije nešto novo, jer ionako mi ćelava glava stalno svjetluca pod reflektorima, ovaj put za to su bili zaslužni glitteri na mom licu. To mi je bilo skroz cool, jer drugi muškarci uglavnom nisu svjetlucali, a nekolicina koju sam htio nagovorit nisu bili oduševljeni idejom. Kak su tek oni konzervativni.
Tijana T
Skužio sam da još uvijek svira Felver i instalirao sam se u nekom prikrajku zadovoljno plešući. Nakon kraćeg sam se vremena zapitao, kako i kada je on to okrenuo zvuk u drugom smjeru, koje su sad ovo stvari što pušta. Kad sam podigao pogled vidio sam da ga je zamijenila Tijana T. Nasmijao sam se sam sebi. Elegantno se uvukla u njegov set, nisam ni primijetio. Primijetio sam tek nakon druge ili treće stvari da nešto ne štima i da mi to ne paše stilski uz njega.
Slijedeća se dva sata nisam maknuo sa floora. Isprva sam sam u sebi pokušao reagirati na neke njene momente, ali sam sam sebi rekao da se smirim. Ovaj me klupski poremećaj od proljeća do danas isto malo iskvario. Počeo sam analizirati neke nebitne stvari i zapravo se ne prepuštati DJ-u, a samom sebi obrazlagao sam to činjenicom kako će ionako sve brzo svršit. Ne želim tako razmišljati. To je bez veze, da ne kažem zakurac.
Tijana T isprva je gradila svoju priču zaraznom repetitivnošću elemenata, koji su se skladno nadograđivali. Na trenutke bi bili ispresjecani melodijama, ali trik je bio u tome da nas je htjela uvući u hipnotičku petlju. Tako da se samo mrdamo u svojoj zoni i očekujemo da nas iznenadi promjena. To mi se jako sviđalo. Uz dosta spretnosti i iskustva, za to je potrebno i prilično samopouzdanje. Tu lako izgubiš publiku. Njoj se to nije događalo.
U nekim, taman pravim trenucima, ona bi napravila zaokret, ili samo mali pomak, u neki drugi smjer. Rekao bih da sam u tom prvom dijelu čuo neku verziju Fishera - Freaks, ali ne sjećam se onog dijela kad kaže - Shoes come off and freaks come out. Tu negdje je bila i stvar za koju bih ruku dao u vatru da je neka verzija Josh Winka - Don't laugh, ali bez smijanja, ili s nečim sličnim umjesto smijeha. Pa onda jedan remix ili edit za Kraftwerk i Computer World, te siguran sam, Mark Alow - Walking alone sa etikete Bondage music.
Ako ćemo bit diskografski korektni, ovo je dobar balans između techna i housea, zavaljan u jako dobru formu, s pravim omjerom hipnotičkog i repetitivnog. Povremena iskakanja Tijana T napravi ubacivanjem melodičnih traka, bez da mijenja ritam. To je onda zavodljivo i baš je dobro za nedjeljnu večer. Na neki način zadovoljava one koji se žele jako isplesati, kao i mene, koji se jedva držim na nogama, ali želim plesati.
Do tog je noćnog sata već prilično zahladilo. Plešući na terasi, to se ne osjeti. Ali ako se malo pomakneš prema otvorenom, uvjeriš se da je vani sve, samo ne idila. Rekao bih da je Tijana T pogodila publiku nakon prve dvije ili tri stvari koje je pustila, a onda je mogla nastaviti u kojem je god smjeru htjela. Generalno sam dojma da je otišla u jedan jači techno negdje u posljednjoj trećini seta. U tom je dijelu bilo više izmjena ritmova i stilova.
Tu je bilo nekoliko masnih stvari, koje su iskusniji partijaneri odmah nagradili reakcijom. Pogotovo se sjećam jedne stvari koja je imala jedan zajebani i u groove zakopani loop. Hrvatica, koja je u tom času plesala do mene, počela me pikat. Koja je ovo stvar Šuflaj, ajde, ajde. Nemam pojma, reko sam, moglo bi imati veze sa Carl Craigom. Onda je ona, čini mi se Shazamirala, al nisam je posle pital jel zna kaj je to bilo. Meni je zapravo u glavi zvonilo K, možda ipak ne kao Carl Craig, možda kao Kenny Hawkes - Play the game. Ttr rt, rtr tt, ttr rt, rtr tt. Samo taj sample i beat su elementi koji su mi ostali zvoniti u glavi, bez vokala i inog. Skroz jaka stvar. E, to me zanima, ako je netko spotao, slobodno nek se javi. Ne bih isključio ni Kenny Larkina.
Tijana T miksa vrlo čisto. Pri tome mislim da je balans donjeg, srednjeg i visokog registra odlično pogođen, pa je samim tim mix fluidniji, sa više detalja i bez side-efekta koji uzrokuje da se u nekoj od te tri zone dogodi prezasićenje određenim frekvencijama, koje onda kvari zvučnu sliku. Slušao sam je prije samo na njenom prošlogodišnjem nastupu na Stereotipu. Ovo je bilo samo nekoliko metara poviše, jer Stereotip se održao dolje, na teniskim terenima, ali potpuno drugačije.
Tada sam već počeo gubiti snagu, pa sam neko vrijeme proveo unutra sjedeći. U jednom mi se trenu učinilo da sam vidio Shark girl, ali dok sam razmišljao jesam li budan sanjao, ili je to bilo stvarno, više je nisam uspio ugledati. Tek povremeno bih izašao na terasu, hvatala me i zima od umora, ali ustrajno sam plesao zadnjih pola sata. Tijanu T ispratili smo raskošnim aplauzom. Playeri, na kojima se dotad sviralo, spretno su zamijenjeni gramofonima i sa završnom je rođendanskom svirkom počeo Mimi. Netko je pak, nespretno, udario u pult, čuo se onaj zzzzipp, kad igla poleti preko ploče, načas je ispao jedan kanal, bilo je nekoliko trenutaka tišine, a onda se opet sve vratilo u normalu.
Tada sam već bio svjestan da više nisam svjestan i oko pola dvanaest sam otišao doma. Sretan i ispunjen. Mislim da je i Masters nakon te večeri ostao sretan i ispunjen. Ali i punoljetan. Želim mu još puno ljeta. Jedna, zavidno velika jezgra, nas clubbera ustrajna je u tome da nastavi svoj clubberski život i povijamo se pod mjerama. Siguran sam da ima puno njih koji bi htjeli isto, ali ih u tome sprečavaju okolnosti. Željno očekujem dan, zapravo noć, kad će to sve biti iza nas.
Nisam snimio niti jednu fotografiju. Ova na coveru snimljena je 2. rujna 2018. godine u 5:53 ujutro. Već sam je prije objavljivao. Meni je ta fotografija posebna. Izvorna je, bez filtera. Samo crveni reflektori. Kada slijedeći put ponovo uspijem uhvatiti ovaj kadar, to će značiti da je sve ovo iza nas.
Love you all.