Cijeli me život nešto veže za Sloveniju. A nije uže. Prvo sam rođen u Sloveniji. Tada se iz Samobora išlo u rodilište u Brežice. Tako da su svi iole pristojni Samoborci tih godina dolazili na svijet u Sloveniji. Onda sam s biciklom odlazio u Mokrice. To je bilo kad sam bio klinac. Tamo smo istraživali i radili druge stvari koje klinci rade kad ne istražuju.
Onda sam bio DJ u klubu Omega u Čatežu. Onda me tamo našla moja današnja gospođa. To je bilo onog ljeta kad smo preselili program Radio Samobora na bazene Čateža, te smo s pozornice emitirali program. Nedjeljni lokalni radijski program je u gradu poput Samobora bio jako popularan. Slušao se u svim kućama.
Jedne nedjelje imali smo sponzorirani program u kojem smo trebali i promovirati proizvode sponzora. Sponzor nam je bio jedan sex-shop, a proizvodi, odnosno pomagala, odnosno igračke su bili njihovi proizvodi. Kako sam bio u ulozi voditelja, tako sam se i agilno, te sa žarom uhvatio opisivanja i načina korištenja vibratora, butt plugova, kuglica većih, te manjih, šupljih ili sa dvostrukom kuglicom, prstenova za penis, analnih gelova i svega još koječega. To je bilo 1989. ili 1990. godine.
Mama je doma kuhala ručak i, naravno, slušala radio. Rekla mi je kasnije da mi je emisija zbilja jedinstvena po sadržaju i da se to zbilja ne može čuti nigdje drugdje. I otkud znam sve o tim pomagalima. Ja mislim da je to znanje bilo instinktivno i kreativno.
Onda sam u Sloveniju otišao u vojsku. Onda sam u Sloveniji pobjegao iz vojske. Onda sam u Sloveniji bio sa teritorijalnom obranom. Onda sam u Sloveniji bio u zatvoru. Onda sam pobjegao iz Slovenije. Onda sam htio pobjeć iz Hrvatske, a to je išlo jedino preko Slovenije. Onda sam tri-četiri godine svaki vikend prolazio kroz Sloveniju na putu za Zagreb, te još jednom pri povratku u Austriju.
Onda su me Slovenci ispisali iz matične knjige rođenih. Onda sam ja prestao ići u Sloveniju. Onda sam ipak išao u Sloveniju kupiti svoj Numark mixer. Onda sam još nekoliko puta išao na neke koncerte u Sloveniju, poput R.E.M. ili Leonarda Cohena, te sigurno još neke. Nikad nisam podigao mehrwertsteuer za mixer.
Onda je ljubljanski klub K4 u svom programu Solvd kao gosta najavio Felvera. Onda sam odlučio nakon nekog vremena opet otići u Sloveniju.
Prihajamo v deželo
Petak popodne. U Zagrebu kiša samo što nije počela padati. U smjeru Slovenije je sve crno. Kao da dolazi smak svita. Nas četvoro je već u pet popodne bilo spremno za pokret. Oko sedam smo već bili u Ljubljani. Na pogrešnom mjestu. Pa smo otišli na pravo mjesto. Organizator partija napravio je jedan pre-event, svojevrsni pre-party u restoranu Kucha (Kuća). To je vegeterijanski restoran posebno ugodne atmosfere. Imaju odlične sendviče sa nekim namazom koji nalikuje pašteti od tune. Jasno, nema unutra tune, ali je jako fino. Ja bi si unutra još stavio jedan bečki, onda bi to bilo kompletno. Oni to ne toleriraju.
Tamo je Felver svirao neku ugodnu glazbu, bio je i live stream, možete i sad to pogledat. Naći ćete link na fejsbuk stranici SolvdMag. Povremeno ćete vidjeti Heidi ili mene kako se ljuljamo na ljuljačci. Imaju u restoranu i ljuljačku. To je apsolutni vrh. Imaju neku kraft pivu. Ja obično popijem vulgaris pivu, ovdje sam popio nekoliko tih kraftova i mogu reći da je rezultat isti.
Nek popijem više od tri pive, kakve god da jesu, boli me glava. Mogu popit osamnaest rakija i neće me bolit glava, ali od tri pive će mi već kucat u čelu. Ostali smo u Kuchi dok nas nisu potjerali. Bilo je još rano za otići u klub, pa smo iskoristili priliku i prošetali po mirnoj, tihoj i spokojnoj Ljubljani. Sve do jednog cocktail bara. Zove se Kolibri i super je. Uređen kao u doba prohibicije, sa dosta baršuna i petrolej zelene. Serviraju samo koktele i za to su stručnjaci.
Uz vrhunski pripravljene i prezentirane napitke ide i priča. Kako se u koktele osim alkoholnih pića dodaje i još drugih sastojaka, tako i priča ima svoju dubinu dok priča o tome kako pojedini sastojak koktela utječe na njegov krajnji okus, izgled ili miris. Popio sam dva njihova koktela, a onda tražio da smućkam i jedan svoj. U pola čaše vode sam istresao jednu vrećicu Brufena 600, promiješao i popio. Tada me već jebeno bolila glava. Srećom, ovaj prašak brzo radi.
K4
Najpoznatiji slovenski klub nakon Ambasade Gavioli je ljubljanski K4. Klub je zadnjih godina prošao određenu transformaciju, izmijenila se postava, nova ekipa sad vodi klub i osmišlja program. U okviru programa Solvd, kao DJ-i su najavljeni Felver, Evident, R. Bade i Alex Ranerro. Felver je trebao biti zadnji na line upu.
Ušli smo u klub. Fotografiranje nije dozvoljeno. Morao sam obrisati i potpuno nevinu fotografiju ulaska u klub na kojoj nije bilo ljudi, bio je zapravo samo strop, jer mi je bio fora. Dupkom su ga popunili narančastim žaruljama.
Rekao bih da su glazbu u to vrijeme puštali Evident i R. Bade, zajedno ili pojedinačno. Sve neki tech-house koji za moj ukus i funkcioniranje na flooru ima dvije mane. Najmanje. Previše breakova, te premalo beatova. Kao da stalno negdje lebdimo u breaku. Pušenje u klubu nije dozvoljeno. Postoji prikladan, otvoreni i grijani prostor za pušenje vani. Čini se da to svi poštuju bez iznimke.
Ako netko i zapali u klubu, pojavit će se redar i zamoliti gosta da ode van popušit do kraja. Iako su redari obučeni gotovo kao specijalci, ovakve intervencije izvode poput batlera. Njih ne zanima što pušiš, niti su nabrijani na to što ti pušiš, već jednostavno obavljaju svoj posao odnoseći se prema tebi kao prema gostu. Onako kako to radi konobar u restoranu ili teta na recepciji hotela.
Party se odvijao na malom flooru kluba K4. Mali floor ima odličan sound i jako dobar light. Light je to koji nema niti jednog reflektora. Umjesto reflektora strop su prekrili plazma erkanima. Na tim se ekranima, kao da je riječ o jednom velikom ekranu, vrte neke jednostavne grafičke animacije, te na taj način stvaraju efekt light showa paleći ekrane dijelom ili u potpunosti i popunjavajući ih bojama.
Već je ovdje bilo dosta plesača. Isprobao sam nekoliko pozicija i taman što sam se narihtao unutar željenog prostora, ugledao sam ga. Raver iz 1996.-te. Jednostavno obučen u traperice i majicu kratkih rukava, njegov ga rejverski dodatak čini uočljivim i originalnim. On nosi stare skijaške naočale narančastih stakala.
Špica
To je bila Udruga za zdraviju subkulturnu scenu. Bavili su se edukacijom i harm reductionom po pitanju uzimanja droga na način koji je mogao zainteresirati konzumente. Špice u Hrvatskoj već odavno nema, a koliko je meni poznato, ne postoji ni slična Udruga, a bogami ni program.
U Sloveniji još uvijek djeluje DrogArt, koji je i postojao prije nego je Špica krenula s radom. U K4 su također imali svoj pult sa materijalima, ali i narančama, limunima, kao i priborom za konzumaciju. Između ostalog imaju i papiriće za jednokratnu uporabu koje zarolaš tako da dobiješ cjevčicu. Poslije baciš, ne gura nitko drugi to u svoj nos, sve je higijenski i kako treba biti.
Kako sam ja odrastao prije obje ove Udruge, tako se danas ni ne interesiram previše za sve što oni nude, tako da više od ovog što sam napisao nisam tamo niti upio. Ali dobro je znati da netko brine za vas, te kako ćete i što, te koliko.
Atmosfera u klubu je bila prilično živa. Unatoč relativno konfekcijskoj glazbi, ovi plesači i partijaneri su aktivni, živi i glasni. Sedam od deset muškaraca ne zna što bi sa sobom, ali čvrsto drže svoju pivu u ruci. Ostala trojica plešu skupa sa mnom i sa ostatkom cura. Neke cure isto ne znaju kaj bi sa sobom, ali sve su mlade, pa još i Slovenke.
Guranje, gaženje, mutavost, priča sa frendicom, kao i zalijevanje hladnim pićem za vrat po ničemu se ne razlikuju od onih u Mastersu ili Funku, pa sa te strane gledano, uopće ne zaostajemo za zapadnim susjedima. U to je vrijeme klub već poprilično pun, a DJ-i pripremaju publiku za nadolazećeg gosta.
Z Felverjem na hude haus partje
Sa ovim ću sloganom svakako jednog dana napraviti atraktivne T-shirtove koje ću podijeliti svim fanovima, a dotad neka slogan stoji kao podnaslov. Felver je započeo čvrsto, u svom stilu, te uz ovacije publike. Odsvirao je slovenskoj publici upečatljivi set u kojem je prošetao po nekoliko pravaca, a koji su svi redom odplesali i odpratili bez zaustavljanja.
Iako tamo u K4 prilično paze na provođenje vlastitih pravila, u jednom se trenu prostor iza DJ-a ipak napunio ekipom, pa su tako ekstatično plesali dok je Felver gradio set. Mislim da ih je redar nakon toga razjurio. I ovdje, kao i drugdje, cijelo vrijeme je negdje u mojoj blizini bio onaj tip što samo stoji i nikad se ne miče. Povremeno se primakne nekoj curi. Povremeno je baš ispred mene. Davež. Uglavnom se maknem ili ga ritnem.
U WC-u uglavnom ima papira. U WC-u nema nikakvih interesantnih natpisa ili grafita. Sve nešto nemušto. Puno smo senzibiliraniji za zahodsku poeziju od susjeda Slovenaca. Tamo nema ni druženja u zahodima. Ne sklapaju se nova poznanstva. Barem je tako bilo ove večeri. Mislim da bi se ekipa tamo trebala više okrenuti ovim važnim dijelovima partija.
Nekoliko kulminacija postiže Felver sa tim floorom i pomalo mijenja glazbeni stil. Za mene vrhunac večeri dolazi uz "Freedom - Seeing without eyes". Strašna je to traka i apsolutno me vraća dvadeset godina unatrag sa svim onim što nosi u sebi. Felver je sad već neki broj puta stavlja.
"Wide open hearts
Never growing apart
Finding freedom
From all our suffering"
Rano te večeri upoznam lika, družimo se, ne mogu se otet dojmu da mi je lice poznato. Nakon nekog vremena obojica u isti glas izgovaramo - Ja tebe znam! Znam da ga znam, kao što i on zna da mene zna. Vjerojatno je puno partija iza nas, a svoj svoga uvijek nekako nađe. Drago mi je kaj sam i v deželi našel svojega.
Zadnjih sat vremena uzimam predah, te se predajem kontemplativnoj aktivnosti u vidu izležavanja na kauču u backstage sobi. Ugodna im je ta soba, akustički izolirana, mekani kožni trosjedi. Dva lika i ja. Oni su Slovenci i dvadesetak su godina mlađi od mene. Njima je strašno smješno kako mi na hrvaškem izgovaramo neke riječi ili imena. Ime Domagoj im je posebno, jebeno smiješno. I misle da mi generalno za njih velimo da su Janezi. Tak nekak i je. Ja sam njima rekao da je meni Zdeslav smješnije od Domagoj, a oni skoro da nisu povjerovali da kod nas ima Zdeslava.
Kako bih barem malo prekršio pravila, potajno sam opalio ovu jednu fotku. Ako me budu nešto pitali, reći ću im da mi je fotografija došla emailom od nepoznatog pošiljatelja.
Maestralno ili teatralno Felver završava svoj K4 set, a publika je više nego zadovoljna. Počeli smo se spremati. Dok smo na izlazu iz kluba čekali jedni druge, gosti su izlazili, a neki su sa sobom nosili i svoje piće. Priznajte, sigurno vam se nekad dogodi da klub zatvara, a vi baš imate punu čašu nečeg. I onda odete sa tim van, popijete do parkinga, te ovisno o tome koja vas furka fura, čašu ili flašu odložite na betonski zidić, ili je opičite o betonski zidić.
I u jednom i u drugom slučaju ima posla za druge, a moguće i štete. Klub ostane bez čaše, čaša se razbije, netko se ozlijedi. Klub mora angažirat ljude da ujutro pročešljaju okolicu i pokupe čaše ili flaše. Kako god okreneš ne valja. U K4 to riješavaju na najjednostavniji i najjeftiniji način. Čak ni osoblje ne mora biti posebno podučeno za tu radnju. Jednostavno, oni vam na izlazu iz kluba daju plastičnu čašu i zamole vas da si pretočite svoje piće, a njima ostavite staklenu čašu ili flašu.
Isto tako, ako ste na ulasku imali sa sobom neko piće, mogli ste ga ostaviti na ulazu, pa ga podignuti na izlasku. Ove dvije prakse bih preporučio svim klubovima. Uz praktički nepostojeću investiciju, podižu svoje poslovanje (ugađanje gostu) na jedan viši način. Jesam li spomenuo da se redari ophode prema gostima kao prema gostima, a ne kao prema potencijalnim izazivačima nereda? U Zagrebu je tako u Mastersu i Depou. Na drugim mjestima još uvijek imam osjećaj da me redar gleda kao potencijalnog izazivača sranja.
Prema Zagrebu smo vozili šutke. Slušali smo grupu Talk Talk. Kad smo ušli u Zagreb ja sam pustio Zvonka Špišića - Trešnjevačku baladu. Nitko u autu nije progovorio ni riječ. Vjerojatno su si mislili - koji kurac?, dok se ja ipak nadam da su sa užitkom slušali ovu nespretnu, ali zgodnu pjesmu. Razišli smo se u miru i otišli svak svojoj kući. Završila je naša mala slovenska epizoda. Pred nama je mirna večer sa odlaskom u Funk.
Five in a row
Taman kad sam pomislio kako idemo samo u Funk, na tri različita mesinđera sam dobio tri različite poruke od tri različite osobe. Idete kuda poslije Funka? Idete u Masters? Odjednom su se počele otvarati mogućnosti i opcije.
Kratko iza ponoći bili smo u Tkalči. Savage u Funku. Savage u izvrsnom izdanju gdje mu se poklopilo više stvari koje su bile potrebne za atmosferu i za drive koji je pružio. Plesali smo uz njega do kraja, odnosno do četiri sata ujutro. Highlight Savage isporučuje uz, ni više ni manje, Blue Monday - New Order.
"How does it feel To treat me like you do? When you've laid your hands upon me And told me who you are?"
Jedan je lik satima stajao usred Funka, gotovo da se nije ni pomaknuo, pogleda tupo uprtog u jednu točku. Prema stepenicama. Imao je pogled Normana Batesa i blago stisnute šake. Kako sam ja plesao ispred njega, te mu se na momente i unosio nekim jačim potezom, počeo sam ga promatrati. On nije reagirao ni na što. Nije mi preostalo nego ga nakon nekog vremena upitati je li dobro i da li je žedan.
On me pogledao i najcool glasom rekao - Yes, thanks, I am fine. Just waiting for the structure.
Ohh, right! - rekao sam ja i nastavio plesati. Bilo mi je lakše jer sam vidio da tip nije psiho. Ok, vidio sam da nije opasan.
Iz Funka uvijek izađemo ležerno i u miru. Tamo nas nitko ne tjera van. Tako je bilo i ove večeri. Podebljani za dodatno društvo i s dogovorom da nastavljamo u Mastersu. Funk je na neki način bio treći party za redom na kojem smo bili u nepuna dva dana.
U Mastersu je u organizaciji River Festivala, event, ovaj put prigodno nazvani Mrtvi River, glavni gost španjolski producent i DJ "K-Effect" uz kojeg nastupaju i domaćin Dujo, te Fabian Mateša. Tamo smo došli na drugi dio K-Effectovog seta. Glazba je to koju prilično poznajem i pratim, cold-wave, hard-wave, electro, italo, dark. Španjolac bira pjesme koje imaju neku cirkusku zavrzlamu u sebi i koje na moment opasno udaraju u rubove moje zamišljene estetske mreže.
Malo sam popio, pa onda dim mašina, light i ostalo čine da sam malo manje fokusiran na detalje. Moguće je da je razlog i to što već drugi dan za redom partijamo bez odmora, ali to ne bih nikada priznao. U tom času ja i ne znam kakav je line up, a Fabiana Matešu nisam ni očekivao. Ja sam od tog flajera akceptirao samo K-Effect i NEIN Records.
Ušao sam na floor odostraga i polako se kretao prema naprijed. Na jednom sam mjestu zastao dok ne procijenim kuda ću dalje, kad sam začuo iza sebe glas - Dragi, molim te nemoj tu stati, borim se za komadić prostora za ples. Vrlo pristojno izrečeno, ali znaš da ona zapravo misli - Samo da mi se ovaj kreten sad ovdje ne napandrči. Pobjegao sam kao ofuren. I plesao izvan njenog komadića prostora za ples.
Ona piški
I opet čekam u muškom WC-u. Ulaze ona i on. Već smo se prije upoznali. Njoj se piša, a i meni se. Njemu ne, ali i on ide s nama u WC.
Ja njoj pričam kako mi je ona jedna cura prije koji mjesec, dok je pišala, rekla - A ti se okreni. Njoj je to smiješno i veli nama dvojici da se ne moramo okretat dok ona piša. Pa se nismo. On je iz Litve. Ili možda iz Latvije. Ona je iz Zagreba. Code name - Chloe.
Fabo
Da je Mateša iz Samobora, zvali bi ga Fabo. Ovako kad je iz Vodica ne znam kako ga tamo zovu. Kako god ga zvali, Fabian Mateša je bio posljednji i preuzeo je pult od K-Effecta. Ja sam vidio kad se to dogodilo, a čovjeka i poznajem, te prepoznajem, ali tamo u Mastersu ja njega samog uopće nisam povezao sa njim samim i gotovo do samog kraja sam si razmišljao da moram ići pitati koji je to DJ. Jer mi je bio bolji od K-Effecta. I onda mi je Sammy rekla - pa Fabian je to. Ma koji crni Fabian, ne svira on večeras. Sad sam ja nju zbunio, a onda sam opet pogledao Fabiana i skužio da je to Fabian. Mozgu ili kaši unutra do tog časa zbilja nije bilo važno je li Fabian uistinu Fabian.
To je sad već neki za redom glazbeni smjer u kojem smo prilično kompatibilni. Jako dobro je on to odsvirao, čvrsto i bez da je gazio po rubu kao njegov prethodnik. Onda je netko pustio dan u noć, prekinuo čaroliju, a pojavila se i teta čistačica. I tako je došao kraj i ovom Mastersu. Još pola sata nakon završetka, parking je bio pun ekipe. Kuju se planovi i razmijenjuju se dobra i usluge.
Ja svoj plan imam, ne znam za Nju.
SF
Je li ovo zapravo Science Fiction, zapitao sam se kad sam parkirao ispred Sound Factorya. Ona mi je uzela ključeve od auta i rekla da se mogu doma vratit busom, te je pod izgovorom brige o djeci, nedjeljnom ručku and stuff otpičila doma.
Ja sam pak ušao u Sound Factory. Prije me Ona zvala da se vratim po pljosku. Strpao sam je u džep od jakne. Ovdje me redar ne gleda kao potencijalnog izazivača nereda, već samo kao potencijalnog kretena koji će sam sebi stvorit problem, jer će izgubit mobitel ili osobnu, ili tako već neki cirkus.
Unutra je bilo kao u sauni. Baš kako treba. Svirao je Robotko. Svirao je žestoko, povremeno bi stavio i pokoju ploču. Srećom, bilo je tamo i ekipe koju znam iz Samobora, ali i nekih koji su bili u Funku iste večeri. Kao i Sale. A Sale je isto bio u Funku. Fotkali smo se u zahodu da nam ostane za sjećanje. Poslije sam još sa nekima u zahodu vodio neke važne diskusije. Poput one u kojoj sam jednom mladom DJ-u govorio kako će sad svirati Jakov Kolbas, a on me pitao - Hoće li to biti malo jači techno. Nee, sumnjam, odgovorio sam mu, prije neki house, tech-house. Pogledao me pomalo razočarano. Na njegovu sreću ipak je bilo prilično techno.
Dobijem poruku. Od Đine. "Sve si ih attendao!" Oči mi se ispune onim sitnim srčekima, a nitko na flooru ne skuži da sam odjednom u turbo burst modu.
Robotko je zaružio prema kraju na tvrđi zvuk, a na njega se nadovezao Jakov Kolbas. Njegove prve dvije-tri stvari su možda i dale naslutiti da će on biti u nekom deep moodu, ali je on to demantirao sa svakom slijedećom puštenom pločom. Kao da mu je trebalo malo da pogodi, prošetao je kroz nekoliko različitih soundova, a onda je pogodio. Meni se čini da je to bilo kad je pustio "Hey Big Girl - Gary Becka". Od tog trena nadalje sve je bilo techno. Mislim da je puštao i jednu ploču Martin Buttricha.
Bližilo se podne. Kolbas završava u podne. Sitni tračak razuma lagano razdrmava moju idilu. Sve mi se više skupljaju misli koje govore da moram doma. Odlazim na garderobu. Oblačim jaknu. Pozdravljam se sa svima. Kolbas je završio, Krešo Leboš će vjerojatno rekreacijski svirati dalje. Idem. Vraćam se. Plešem. Vruće je. Skidam jaknu. Skidam vestu. Skidam majicu. Ostajem. Nešto manje od sata. Kratko prije jedan ponavljam proceduru i ovaj put zaista i izlazim iz Sound Factorya.
Vani kiša sitno rominja. Idem prema pothodniku. Srećem lika koji mi se smije sa sto metara. Dok prolazi kraj mene obraća mi se - Eee, a kako bi bilo da nismo bili sami? Da, da - odgovaram i nastavljam prema kolodvoru. Nema više ništa u pljoski. Uđem u pothodnik i zajebem se. Kupim hrenovku u lisnatom u prvoj pekari. A onda ugledam drugu pekaru koju više volim.
Tri mlada policajca legitimiraju prolaznike. Meni iz džepa strši pljoska. Na crnim hlačama imam ogromne bijele fleke od znoja. A još sam se i zasrao sa nekom tjesteninom. Nisu me legitimirali. Pravio sam se da idem na kavu. Bizarno ili ne, kafić je bio zatvoren. Iza mene je pet partija.
Gospodine, kuda vi idete? Otvorio sam oči i vidio ZET-ovog šofera koji je ponavljao pitanje. Trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim da smo u VG na kolodvoru. Aha, zaspao sam i promašio stanicu. Gdje vi idete, ponavljao je on. Tu do groblja, velim ja. Stanicu prije me opet zvao da provjeri hoću li sići.
Pjesma za kraj govori o snovima, a napisao ju je američki pjesnik Langston Hughes.
Love you all.
The Dream Keeper - Langston Hughes
Bring me all of your dreams,
You dreamer,
Bring me all your
Heart melodies
That I may wrap them
In a blue cloud-cloth
Away from the too-rough fingers
Of the world.
#k4 #solvd #felver #alexranerro #funk #savage #masters #keffect #dujo #fabianmatesa #soundfactory #robotko #jakovkolbas #kresolebos #hrenovkaulisnatom