Jamačno se pitate kako su se, pobogu, ova četvorica našli u istoj rečenici. Oni su, naime, protagonisti vikenda koji je iza nas, a predstavljaju tri različite skupine DJ-a. Ta njihova pripadnost skupini uvelike određuje našu percepciju njih kao DJ-a, ali i njih same kao DJ-e. Kroz njihovu, zapravo moju, priču, ispričat ću zašto je nekad manje upravo više, a možda vam usput otkrijem i još pokoju tajnu iz glamuroznog života DJ-a i svijeta elektronske glazbe.
Pet rečenica o vikendu
U petak se održao prvi Tanzen u sezoni jesen/zima 2019/2020. Tanzen je ugostio DJ-e berlinskog labela, kluba i agencije Watergate. To su redom bili Kristin Velvet, Jimi Jules i Hyenah.
Uvod za Watergate ekipu napravio je domaćin Tanzena - Mozer. U subotnji smo se izlasku odlučili za Mastersov program u kojem su cjelonoćac, svenoćac ili allnighter odsvirali Gars & Dujo.
Pohodili smo Aquarius u cjelosti, a onda i Masters. Ispalo je da su i jedna i druga večer bile natprosječne po glazbi, ekipi i atmosferi, ali na potpuno različit način.
Tanzen
Ušavši u veliki prostor Aquariusa nekih pola sata prije ponoći, preletio sam pogledom plesni podij na kojem još nije bilo puno ljudi, te se u polumraku zavukao na podest iza lijevog šanka i počeo tamo plesati. Glazbu do ponoći pušta Mozer. Njemu ćemo jednom posvetiti više pažnje, sad smo došli na sam kraj njegovog seta.
Mozer pušta pred kraj neki tech-house, a jedna od njegovih završnica je i Plychord, Markus Homma i Benny Grauera sa Cyclic Records. Ovo je tek toliko da se malo uhvatite u njegovu mrežu, pa da ga i poslušate kad slijedeći put bude neka prilika.
Mozer točno u ponoć miks pult prepušta Watergateovoj Kristin Velvet. Ona kratko silazi na podij da ocijeni snagu zvučnog pritiska i potom preuzimajući pult pojačava glazbu i time najavljuje početak plesne večeri. Kristin Velvet svira house DJ set u kojem već na samom početku pušta dvije stvari sa EP-a Daniela Steinberga za etiketu Arts & Legs. Jedna od te dvije je stvar Monday To Sunday.
Između stavlja stvar koju zajedno sa Felix Da Housecatom potpisuje i sama. Osim što čvrstim house zvukom najavljuje kakvu glazbu možemo od nje očekivati, Kristin podiže i broj okretaja, pa sad njen house ide brže od Mozerovog tech-housea. Kristin nas od samog početka drži fokusirane na plesni podij.
Milicija trenira strogoću
Da ne bude sve kako ja hoću. Nisam se još ni zagrijao, ponoć je netom prošla, a pokraj mene prolazi uniformirani policajac. Iza njega i drugi, dok treći prolazi dalje hodnikom. Razmišljam o tome koja je crna sila njih nagnala da malo iza ponoći, uniformirani i naoružani, dolaze na ovu plesnu klubsku večer. Srećom, kratko se zadržavaju i potom napuštaju klub.
U ovom našem uređenom sustavu ulazak policijske patrole u klub, oko pola noći, ne doživljavam kao čin ulijevanja sigurnosti i povjerenja, već kao metodu sijanja straha i pokazivanja autoriteta. Naročito sam sretan što će oni i ovaj mjesec dobiti plaću. Podsjetimo, njihova plaća dolazi, između ostalog, i od poreza na naše plaće, kao i od poreza na našu potrošnju, te svih drugih poreza i nameta koje plaćamo.
Znači ovako, mi radimo od ponedjeljka do petka. Neki i vikendom. To što zaradimo bude oporezovano. Kupimo kartu za Tanzen, a tamo potrošimo i nešto novaca na pivu i sok. Od tih para također dio ide za porez, između ostalog i za njihove plaće. Potpuno je znači normalno da policija petkom uvečer dolazi u klub jer provjerava da li je sve ok s plaćom. Koji kurac?
Kristin Velvet
Ljutnju i negodovanje izazvane policijskim posjetom kao rukom odnosi Kristin Velvet, koja sada već dobro drma floorom. Kristin ne ispušta niti komadić energije, u njenom setu sve pršti od dinamike i groova. Ona dosta dobro komunicira sa ekipom na flooru. U kulminaciji svog seta nije joj stran niti techno u službi housea, pa pušta "Lazer Beams - Green Velvet & Harvard Bass", pjesmu koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Kristin Velvet puna dva sata drži istu energiju i isporučuje punu kuću housea, a kad odvali neki klasik, u nekom ne tako čestom i uobičajenom remixu izazove spontane ovacije publike. Gledajući njeno ime na line upu mislio sam si kako bi bilo super kad bi u ekipi Watergatea umjesto nje nastupio Floyd Lavine. Sad pred sam kraj njenog seta shvaćam kako bi to bio gubitak za sve nas. Ona je jednostavno izvrsna. Njen je set veseo, plesan, nije mekan, niti cheesy, ima u sebi acida, ali i naramak techna, te nešto malo njene produkcije.
Kristin nas sve redom oduševljava, pobire glasni aplauz i prepušta miks pult glavnom gostu večeri, Jimi Julesu. Nadmašila je sva naša očekivanja, pogotovo moja, koji od nje zapravo, očekivanja, nisam ni imao. Ona se spušta na floor i neko vrijeme ostaje plesati zajedno s nama.
Jimi Jules
Jimija sam propustio poslušati prije nešto više od dvije godine u Mastersu. Bilo je to u okviru jedne od dvije ondašnje večeri, "Fnck your dreams, this is heaven" ili "Oben". Govore da je tamo bio odličan. Ja ga poznajem samo po njegovoj produkciji i suradnjama, kao što je ona sa Oliver Dollarom. Osvojio me svojim albumom "Equinox", koji je izašao u vrijeme kad je i nastupao u Mastersu.
Iste je godine izašao i fenomenalni EP Bogota, na Watergate Records, ali i EP pod nazivom Lost Love na Zukunft Recordings, etiketi istoimenog Zürichškog kluba. Ta su izdanja jedinstvena u svijetu elektronske glazbe po stilu kroz koji se Jimi Jules glazbeno izražava. Osim što su jedinstvena, ta su izdanja i glazbeno kompleksna, ali i dovoljno prljava da ih se ne ubraja u mainstream.
Jimi Jules je diplomirao glazbu na Zürichškoj akademiji umjetnosti, smjer jazz. Porijeklo vuče s Kariba, otkud valjda dolazi i njegov urođeni osjećaj za ritam, kao i slobodnije, ne-europsko razmišljanje. Pitam se da li u zemlji iz koje on dolazi, a to je Švicarska, policija obilazi klubske večeri s namjerom da pronađe nešto ili nekoga u prekršaju, pa privede i optuži, a sve s krajnjim ciljem naplate kazne, odnosno uzimanja još novca od poreskog obveznika. Je li kreativni razvoj pojedinca našao plodno tlo u našim, za gosta i izvođača, stresnim uvjetima? Ili je povoljniji u švicarskim uvjetima? Ostaje nam da nagađamo.
Sa'će da nas biju sile svjetske milicije
Vrijeme je da počnemo brinuti oko sitnica koje su nam danas normalne i koje su nam svakodnevnica. Jučer su u Aquarius policajci došli sa određenim zadatkom. Ovaj put je to kontrola maloljetnika, što gotovo da je maloumno, jer je ovo klub na kraju grada. Klinci od 16-17 godina koji uglavnom nemaju novaca za taksi do Aquariusa, nemaju novaca ni za ulaznicu, niti bi je mogli kupiti jer postoji door policy, a samim tim nisu ni u klubu, deset minuta iza ponoći.
Sutra će policajci doći sa drugim zadatkom, na primjer pregledati kakve majice nosimo, pa će uhapsiti mene koji imam majicu sa listom trave i nekog lika na čijim plećima je predsjedničino lice stilizirano kao kita (kita - stručak cvijeća, a ne kurac kako ste pomislili), s natpisom Kitarović. Onda će na red doć pederi, a onda i Srbi.
Jimi Jules opet
Vvratimo se mi na Jimi Julesa. Početak njegovog seta na neki način zvukovno nosi njegov pečat, odnosno njegov prljavi i jazzerski složeni sound. Stilski najbliže njegovom zvuku je zvuk Robag Wruhmea. Stvari koje ispočetka pušta nisu mi pretjerano poznate. Prepoznajem odličnu "Afrika - Osborne" u tom prvom dijelu, kao i nekoliko stvari sa PETS Recordings.
Jimi Jules vrlo vješto izvlači taj zvuk u tech-house, vozi gotovo do ruba techna, da bi se u srednjem dijelu svog seta opet vratio u nešto što ima prljav producentski potpis, zvukovno u njegovom miljeu. Iz toga opet odlazi u neke stilske figure koje ne očekujemo. Jimi Jules se u mahu, odmah na početku, spustio iz Kristinih 128 BPM-a u 122 BPM-a, ili još manje. Pri tome nije izgubio nimalo energije i zaveo je kompletan plesni podij.
Cijelo vrijeme ima eye-contact sa publikom koja odlično reagira na njegove poteze. U drugom dijelu svog seta pušta vrlo moćni singl Belter, za švedsko-afričku skupinu Off The Meds koja djeluje u Stockholmu. To je ona stvar, sa vatrenim vokalom koji repa, na jeziku kojim govore pripadnici druge po redu Bantu etničke skupine, Zulu u južnoj Africi. Gotovo da je nevjerojatno kako sjajne stvari u glazbi redovito dolaze sa hladnog sjevera Europe.
U svom se DJ setu Jimi Jules glazbeno ne približava svojoj produkciji, već samo nekoliko puta dotiče taj zvučni potpis. Maksimalnu snagu doseže sa potpuno novim izdanjem za Saved Records, pjesmom "Journey - Black Circle", te nastavlja nešto kasnije sa "Myd - Bouncer". Sve skupa upotpunjava sa maestralnom "Fleet Indian II - Ikaro Grati" sa etikete TRAUM. Mislim da ove tri pjesme dovoljno opisuju u koju zonu snage i energije odlazi Jimi Jules u špicama svog DJ seta.
Jimi Jules je magičan, onozemaljski. Fluidnost, istovremeno jazzerska opuštenost i banging napetost su odlike njegovog seta. On sam se potpuno uključuje u izvedbu, a i pokazuje publici kako i on uživa u svemu tome. Jimi Jules isporučio je dva sata unikatne izvedbe, a mi za to vrijeme nismo prestali plesati.
Vizuali, neoni i banane
Tanzen ekipa se svojski trudi da svaki put isporuči neki novi detalj kroz vizualni identitet kluba i sadržaj večeri. Ovaj put su to tri video zida visoke rezolucije, smješteni sa strane i iza DJ-a. Na tim se video zidovima vrte slogani, natpisi, hashtagovi, animacije i ostalo. Vrlo efektno, međutim meni osobno nešto bez čega ja mirno mogu plesati cijelu noć. Ti video zidovi isijavaju i veliku količinu svjetlosti, koja uz light stvara dosta osvjetljen prostor. Za moj osobni ukus i previše osvjetljen. Mene bi sigurno proglasili mračnjakom kad bi tražio da smanje količinu svjetla. Čini mi se da ukusima gostiju, a Tanzen posjetitelji su šarolika ekipa, odgovara ovaj osvjetljeniji klubski prostor.
Dosta se često dogodi da intenzivni reflektori svijetle direktno u publiku, pri čemu oni koji imaju problema sa vidom, ili astigmatizmom, ostaju zasljepljeni ili zamućena pogleda još nekoliko minuta nakon što se ugase reflektori. Možda problem leži u tome što je pozicija VJ-a na galeriji, dakle iznad publike, pa on kad usmjerava reflektore zapravo ne vidi da to radi direktno publici u oči. Ili je to danas tako đir.
Novost u Tanzenu je voćni bar u prostoru A1. Ja sam jeo banane, a jeo bi i naranče da mi ih je netko ogulio. Nisam vidio da li su drugi jeli, ali vidio sam crni zastor koji dijeli A1 od ostatka kluba. On djeluje kao zabrana ulaska u taj prostor, pa ljudi ni ne pokušavaju ući jer misle da se tamo ne smije. Iako, postoje natpisi. Ali tko još danas to čita? A tamo banane. I naranče. I još neko voće, samo što je bio mrak, pa nisam vidio koje. E, tako bi mrak trebao biti tamo gdje je party. Moš ga jebat kad ekipa voli light show i voli da reflektori piče u bojama, snopovima, kao i da šaraju svud okolo. Nije im mrsko ni ako se upali stroboskop ili tako neko drugo jako blješteće isprekidano svjetlo.
Hyenah
Zadnji gost iz Watergatea je razvikani Hyenah. Poznajem ga po njegovoj produkciji, ne kao i DJ-a. Ne znam što očekivati. Hyenah je dio RISE evenata, afro glazbe kojoj je u Watergateu predvodnik Floyd Lavine. Hyenah ima produkciju od koje se pada na dupe. Njegov DJ set je afro karaktera, ali ne onaj afro na koji ste navikli, sa tipičnim tribal elementima. Njegov je afro mističan, to je mračna strana Afrike. Njegov afro je hijena afro. Poslušajte njegovu stvar "Hyenah - The Golden Cage Of Yesterday (Da Capo Remix)", pa ćete u nekoliko minuta steći dojam kako zvuči njegov DJ set.
Možda najpoznatiji njegov produkcijski uradak je onaj sa Lazarusmanom, u meni omiljenom Frankey & Sandrino remixu - stvar "The Idea". Njegov DJ set nema dodira sa takvim zvukom. Hyenah nastupa u nekakvoj homemade izvedbi kostima sa pokrivalima za glavu nalik na arapske turbane, a lice mu je skriveno iza plastičnog štita-maske, kao za varenje, iliti švasanje. On nas vidi, mi njega ne vidimo.
Onak iskreno. Dovoljan je jedan Boris Brejcha. Ajde još i Claptone. Ne treba nam još jedan maskirani. Oni istinski i izvorno zamaskirani izvođači radili su to iz dva razloga. Jedan je bio sasvim prozaičan. Lica su im bila na svim potjernicama, pa su stoga preko lica navlačili čarapu, odnosno da me jebeš ne mogu se već pola sata sjetit kak se kaže za onu masku što je navučeš preko lica, a da ti se vide samo oči. A nije ona kožna što je nosi Zed sa ciferšlusom na ustima, kao što bi neka SM duša među vama mogla pomisliti. Drugi je razlog još malo više prozaičan. Ti prvi maskirani bili su oni istinski underground umjetnici, koji su u prvi plan htjeli staviti glazbu i osloboditi je tereta svoje osobnosti kao autora ili izvođača. Njima je bitna bila glazba, a ne oni sami, bilo da su izvođač ili autor. To je bila njihova deviza.
Kod Hyenah mi se čini da je tako. On samom svojom pojavom stavlja fokus na sebe kao izvođača. Meni se čini da to umanjuje vrijednost njegove svirke više no što je čini atraktivnom. Atraktivnom je čini samo za video snimanje. Tako se i pri samoj njegovoj pojavi pale kamere na mobitelima, mnogi ga žele snimiti, a on tada gestikulacijom pokazuje kako ne želi da ga se snima. Jebiga, šta si se obuko ko cirkusant, kad ne želiš cirkus. Daj se odluči.
Hyenah je glazbeno zanimljiv. Dramatičan i napet. To nije glazba koja mi je sva u fokusu. Štoviše, meni od te glazbe treba koja stvar tu i tamo. Nikako mi ne treba dva sata u kojima Hyenah prelazi preko nekoliko stilova i čini se kao da stalno traži publiku. On je angažiran, nema padova, ne gubi energiju ni napetost, ali kao da pomalo gubi floor. Zadnjih pola sata njegovog seta jedva sam izdržao.
Kristen i Jimi su nas već prilično istrošili, a Hyenah do samog kraja ne posustaje. A pod je betonski. I tak, tabani me peku kao da sam hodao po žeravici. Maja je imala majicu "Salon des amateurs" istoimenog kluba u Düsseldorfu. Taman za mene. Bio bih joj je skinuo, ali nisam mogao, žena mi je bila tamo.
Hyenah pušta nešto stariju "Africanism All Stars - Les Enfants Du Bled", zatim nekoliko Manoovih remixeva, posebno dobar onaj za "Remedy - Agoria & Manoo feat. Noemie". U samoj špici svog seta Hyenah stavlja neki remix za Michael Jacksonov Thriller. Nešto u stilu Citizen Deep Edita. Pušta i Toto Chiavettu, kao i Alex Niggemanna.
Hyenah je zanimljiv jer je profilirao taj dark afro, pomalo horror zvuk, ali oblikovanje i fluidnost seta, po mom mišljenju, nisu ni izbliza dorasli prethodniku Jimi Julesu, kao ni setu Kristin Velvet. Daleko od toga da nije interesantan i dobar. Jednostavno nije toliko odličan i izvrstan kao ovo dvoje.
Sa zadnjim Hyenahovim taktovima kroz krovne se prozore naziralo danje svjetlo. Već smo na kraju rujna, osjeti se to po noćnim temperaturama, ali i po zori koja kasnije sviće. Pred jutro sam u Aquariusu već pomalo drhtao. Ne toliko od uzbuđenja koliko od hladnoće. Dolazi hladno doba godine. Uskoro ćemo iz klubova izlaziti stisnuti i usukani, s rukama duboko nabijenim u džepove.
Iza nas je još jedan Tanzen na kojem se okupilo dosta poznate ekipe i na kojem smo se izvrsno proveli. Ne znam kad ćemo opet biti u prilici slušati u Zagrebu Jimi Julesa. Ovo je bio izvrstan nastup, koji su upotpunili njegovi suradnici iz Watergatea. Da nas je bilo pedeset više, bilo bi puno žešće, ovako je bilo samo žestoko i dobro, a imali smo dovoljno prostora za ples.
Tanzen ima tendenciju privući domaće DJ-e koji u dan kad se održava nemaju gažu, pa ih se tako ovdje skupilo, ha, recimo više od pet, a manje od deset. Respect. Još da je stavit drveni pod u veliki prostor Aquariusa, gdje bi nam bio kraj.
Velika subotnja ponuda
Mali grad sa velikom klubskom ponudom. To bi mogao biti clubberski slogan grada Zagreba. Ovo je zapravo samo hipoteza, jer Zagreb u nekoj bližoj budućnosti neće imati clubberski slogan, niti uostalom bilo kakav drugi slogan koji bi imao neko alternativnije, nevašarsko ili dublje značenje, ili bi zadirao u neku subkulturnu skupinu. Ali zato imamo subote u kojima ne nedostaje klubske ponude.
Tako je bilo i ove subote. Petar Dundov allnighter u Depou, Jan Kinčl & Matija Duić u Aquariusu, AfterNeven na "Zagreb Tribes" eventu sa tripoidnim vizualima i Saso Mange ljubičastim sound sistemom koji jebeno svira, te neki kurac u Surogatu, Hrwoe u Funku, odnosno Dujo & Gars u Mastersu.
I tako smo se sretno udata gospođa i ja uputili prema Mastersu. Bilo je hladnije nego li je to bilo večer prije. Došli smo tamo oko pola jedan, a tamo kao na Zrću. Španjolac radi light, još ga pere atmosfera sa Zrća, Masters sija kao Betlehem. Istog sam se časa pridružio diverzantskoj skupini čiji je cilj bio onesposobiti sva svjetla, osim po mogućnosti, jednog crvenog reflektora. Španjolca nakon toga nismo uspjeli naći.
Sa dolaskom hladnijeg vremena nestanu neke dvojbe u Mastersu. Tako sada na flooru više ne smrde govna iz kanalizacije. Sad ako smrdi, onda je do čovjeka. Odnio sam u Masters kolača što ih je prijateljica pripremala i ponudio ljude. Red je. Mahom su bili oduševljeni. Bilo nas je malo, ali smo bili jaka i energična skupina, vrlo kreativnog i otvorenog razmišljanja i pokreta. Dvojac iza pulta je to prepoznao odmah u startu i upali su u jam-session.
Četvorka iz naslova
I sad se tu vraćamo na sam početak i na objašnjenje što, dovraga, rade ova četvorica u istom naslovu. Vi koji čitate moje tekstove znate da često naglašavam kako su mi više glazbenog užitka pružili domaći malo afirmirani ili neafirmirani DJ-i od nekih puno većih i razvikanih imena. Neki mi moji prijatelji već govore - ma daj, pa tebi se sve sviđa. Nije to baš tako, ali istina je, meni se puno više toga sviđa, jer se trudim dati šansu nečemu što ima potencijal sviđati mi se.
Uzmimo za primjer Kristen Velvet, ili Hyenah. Oboje su poznati strani DJ-i koji u Zagrebu još nisu svirali. Ili su svirali jednom, nebitno. Oni dolaze, naprave dobru žurku, svima bude ok, ali. Koji ali? Oni dolaze s misijom. Misija je pokazati se u najboljem svjetlu svoje izvedbe. Njihov set traje dva ili tri sata. Za to vrijeme oni moraju opravdati svoje ime i ono što s njim dolazi, moraju zadovoljiti publiku, na nepoznatom su terenu, možda im je set potpuno neprilagođen za trenutni prostor, publiku ili vibru. Oni imaju više od nekoliko potencijalnih razloga za fail, isto kao što imaju i preko nekoliko potencijalnih razloga za uspjeh.
Uzmimo da su bili uspješni, kao što su bili Kristin Velvet i Hyenah na Tanzenu. Ona je stvorila odličnu atmosferu, on je isto složio zavidnu atmosferu. Ni jedno od njih dvoje nije složilo "Bog te jebo" atmosferu. Za to im nedostaje vremena, opuštenosti, poznavanja prostora i publike. Oni moraju jako paziti kako će držati ritam i dinamiku svog seta. Tek ako su jako iskusni sa puno gaža u dupetu, onda mogu i malo opuštenije pristupiti. Rekao bih, kao Jimi Jules, ali on je jedna potpuno druga klasa i uopće ga ne bi trebalo uspoređivati sa ovo dvoje.
S druge strane Gars & Dujo su u Mastersu pred pedesetak, njima uglavnom poznatih clubbera ili partijanera. Njihova je svirka opuštena, nepretenciozna i pretvara se u jam-session. To samo ide, lijepi se jedno na drugo. Nastane jedna lagano vozeća kompozicija koja nikud ne iskače, niti se naginje u krivinama. Ide kao da se med iz staklenke cijedi. Gusto, lagano, ljepljivo.
Onda je tu i prostor. U ovom slučaju Masters. Kaže jedan moj prijatelj da u Mastersu možeš pustit bilo kaj i da će sve bit dobro. Ok, to možda jest malo previše generalizirana konstatacija, ali činjenica je da u Mastersu sam prostor rješava 25% posla. Publika riješi još 15%. DJ-u ostane za riješiti 60%. I onda je DJ puno manje opterećen. S druge strane, svirao je pred tom, domaćom publikom, već sto puta. Ne mora se dokazivati. Nema promotora koji očekuje nešto određeno. Nema neke velike love, pa da se mora trsit da je zaradi.
I još kad si dvojica tak pašu, to je bolje od seksa, jedan stavlja pjesmu, a drugi miksa. Tako je sinoć bilo u Mastersu. Iz ničega, odjednom, sami od sebe, Gars i Dujo su se uvukli u jam-session kojeg su vozili od ponoći, pa sve do sedam ujutro u jednoj neprekinutoj priči, u kojoj su se pojedine pjesme topile jedna preko druge.
Takvi DJ-i onda pruže nešto što se ne može dobiti od stranaca, osim ako nije riječ o Ian Pooleyu ili Terry Francisu koji su pred ovom publikom, na ovim mjestima, svirali sto puta, pa su tu kao doma. Tako zavrte da sa svakom slijedećom stvari samo dolazi novi val miline i učas dođe kraj. Odjednom se pitaš - Tko je upalio svjetlo?
Takvi su bili Dujo & Gars. Takav je Nebuloz, takav je Dodo, Franjić, P.D. Ricco, El Commando, Alan, Vedran Gapulja, E1, Savage, Foxy. Spomenuo sam ovih par što sam ih slušao zadnje vrijeme. Ima ih još, ne mogu ih se sad svih sjetiti, pa sam odabrao samo ove što su mi friški u sjećanju. Brightona namjerno nisam spomenuo jer zadnjih par puta što smo se vidjeli nije uopće svirao nego samo nešto zabušavao.
U našem narodu baš i nema neke strukovne izvrsnosti, osim ako nije riječ o visokom školstvu i akademski obrazovanim stručnjacima. Letvica koju si postavljaju domaći DJ-i često je tako visoko postavljena da ih čini znatno vrsnijima od DJ-a iste kategorije (broj gaža, godine staža, ...) koji dolaze iz drugih zemalja. To je često neprimjećeno i mnogi zaziru od odlazaka na, primjerice, Duju & Garsa. Moram to ovdje opet ponoviti. Podržite lokalne DJ-e, pa i one za koje niste nikad čuli. Standard koji u Hrvatskoj imamo po pitanju mladih, nepoznatih ili lokalno poznatih DJ-a je vrlo visok i rijetko će vas neki od njih razočarati. Zauzvrat će vam pružiti spontanu, neadrenalinsku zabavu. Vožnju u kojoj ćete zapravo doživjeti sve one momente zanosa i transa, te povezanosti sa glazbom i plesačicom, kao i plesačem kraj sebe.
Gars & Dujo su sinoć u Mastersu napravili večer za pamćenje. Njih je tako dobro išlo da je to jedno čudo. Oni su tako skladno nizali stvar na stvar, a obzirom da su radili back to back, skladno su se nadopunjavali. Nekad stvar koju su odabrali teško ide na ovu koja svira. Njih dvojica tada ne odustaju. Odlaze u miks kojem je cilj ne poremetiti strukturu i vibru u kojoj smo mi na flooru. Izvlače miks toliko dugo dok ne ispadne potpuno uglađen i u potpunosti utkan između dvije pjesme.
Oni su sinoć fantastično svirali, a po mom su mišljenju na jednom jedinom mjestu imali ulet sa jednom stvari kod koje sam stekao dojam da se sad nešto promijenilo. Znači, na tom je mjestu bio prekid energetskog toka, prekid flowa. To je bila stvar Techno Terror - SFX. Sad se pitate koji kurac Astral Projection iz ranih devedesetih radi u setu Duje & Garsa za subotnju Masters večer. E, kreativni su dečki skroz. Svašta upakiraju, a ponešto i prepakiraju.
Ubacili su kroz noć odličnih stvari u miks. Po sjećanju ću navest nekoliko uspješnica. "Out Of Here (Roman Flügel Cosmic Disco Drama Rework) - Benedikt Frey feat. Javolenus. Zatim "Shabak Shalom - Red Axes", pa onda "Phil Gerus - Ohashi Sky Garden (Richard Sen Remix)". Suludo dobra "Massimiliano Pagliara - Connection Lost".
Afterglow
I kad se to tako pogodi, kao u njihovom setu, sa ekipom koja je tamo bila na flooru, onda to ispadne fantastično. Tako je ispalo njima i nama sinoć. WC se nije zaštopao. Pive nije nestalo. Netko će reć - a kakav je to onda usrani party bio. E bio je odličan party koji se savršeno nadovezao na isto tako odličan party od prethodnog dana. Znam samo da sam plesao neprestano, a u špici večeri nas je bilo i zavidan broj na podiju.
Uskoro ćemo pokušati postaviti u WC-u Mastersa škrabicu u koju ćete moći ubaciti dobrovoljne priloge za humanitarnu akciju "Udruge zrelih partijanera" pod geslom - "Servisirajmo Formula mikser". Sva prikupljena sredstva bit će namjenski utrošena za popravak miksera, a eventualni višak utrošit će se na restauraciju izvorne ljubičaste boje.
Love you all.