Sjedim u autu parkiran u jednoj maloj ulici iza Glavnog kolodvora i drkam po mobitelu. Tu sam već skoro pola sata, već je pao i mrak. Vanda me treba nazvati kad stignu. Ustvari je već trebala zvati. Zovem ja nju. Gdje ste? Prošli smo Sesvete, kaže ona. Stižemo za pola sata. Razmišljam zašto vlaku treba pola sata od Sesveta do Glavnog kolodvora. Piša mi se. Ulicom stalno netko prolazi. Mladi bračni par sa djetetom, srednjovječna žena koja se očito vraća s posla, zatim petorica tinejdžera koji su izašli iz obližnje kuće u jednom oblaku dima. Biciklisti.
Zvoni mi mobitel. Konačno su stigli. Odbacujem ideju o pišanju u obližnje grmlje. Okrenem se autom i krenem prema Glavnom kolodvoru. Tamo je pokupim, a onda se još cijelu vječnost vozimo Branimirovom. Kak je bilo, pitam? Dosadno, veli ona. Kaj, nisi našla niš interesantno, opet ću ja? Izgleda da im lik koji je bio vodič nije uspio zaokupiti pažnju. Srednjoškolci. Pa oni su pametniji i od njega i od mene. Barem oni to tako misle. Bili su na nastavi u prirodi iz povijesti i geografije. Nemam pojma u kojem su gradu bili. Znam da je prema Slavoniji. Iz škole nam stalno šalju neke suglasnosti na potpis. Bila je suglasnost i za ovaj izlet. Ne možeš to sve upamtit. Jutros smo druga kćer i ja umirali od smijeha, ili bolje rečeno od ljudske gluposti. Ona je danas isto imala jednu suglasnost za potpis.
Politička korektnost
Ovaj put su u školi nadmašili sami sebe. Poslali su na potpis suglasnost štampanu na trećini A4 papira, kao što je ona cedulja koju dobijete kod doktora, a koja sadrži upute za skidanje visoke temperature. Ovaj je put riječ o manifestaciji kojom se obilježavaju "Dani kruha", a u okviru koje će svećenik blagoslivljati kruh. Formulacija te suglasnosti je ovakva. Ja, taj i taj, roditelj tog i tog djeteta, iz te i te škole, te tog i tog razreda, izjavljujem da sam suglasan da moje dijete boravi u istoj prostoriji u kojoj će svećenik blagoslivljati kruh.
Ta je suglasnost prešišala onu u kojoj se izjašnjavamo suglasnima da se učenica fotografira na zajedničkoj razrednoj fotografiji. Onak. Pa normalno da će se fotografirat. Jel zbilja ima neki roditelj koji brani da se dijete fotografira na zajedničkoj razrednoj fotografiji? Koji su mu motivi? Ili smo postali apsurdno "politički korektni" u svim segmentima života. To je skroz u kurcu.
Toj se generaciji kroz Instagram može rekonstruirati cijeli život. I sigurno će zajednička razredna fotografija bit problem. Siguran sam da oni koji nemaju doticaja sa vjerom mogu najnormalnije prisustvovati nekom događaju u kojem se provodi neki vjerski obred. Kako bi inače živjeli na ovom svijetu? Kako onda svoje dijete uče o različitostima? Tako da im brane različito?
Na svakoj toj suglasnosti moram napisati svoje ime i prezime, OIB i još valjda nešto. Onda to djeca odnesu u školu i daju razrednici. Na papiriću. Upravu škole, na primjer za GDPR, boli kurac. Zašto na svakom tom papiru treba ponovo i iznova pisati OIB? Poznato je tko su djetetovi roditelji. Imenom, prezimenom, adresom i OIB-om.
Nije da ima djece koja imaju više očeva ili više majki, a onda još da ti očevi ili majke imaju ista imena i prezimena, te stanuju na istoj adresi i možemo ih razlikovati samo po OIB-u. To je smislio neki drkač u birokraciji. Osim kaj je drkač, još je i nesposoban za sve za što se može biti nesposoban. To vidiš kad trebaš upisati email adresu na liniju čija je duljina prikladna za kućni broj, ali njega si ionako već prije upisao na pola metra dugu crtu. Volio bih se obračunati sa onima koji dizajniraju te formulare. Verbalno.
Izlet u nepoznato
Ne bih li saznao gdje su bili, postavljam neka naoko bezvezna okolna pitanja. Nikako da povedem razgovor u tom smjeru. A glupo mi je pitat je - Gdje ste bili? Kakav sam ja to roditelj. Potpisao sam suglasnost, zapravo gospođa je potpisala 98% suglasnosti, ja samo možda dvije-tri. Ona mi je i rekla gdje nam dijete putuje. Taj dio ja nisam čuo. Ne mogu ja tu ništa napraviti. Moj mozak to selektivno otpili ako mu ta informacija tog časa nije potrebna. Ali ipak me krenula sreća. Vanda je govorila kako se ne sjeća naziva mjesta na kojima su bili, a ja u šali dodam - Dobro, da li se barem sjećaš u kojem ste gradu bili? Naravno, u Slavonskom Brodu. Uh, ovo je bilo lako. Ona konstatira da joj se sviđalo tamo. Ja upitam - Kaj, rimski ostaci? Aha, znači to su bili Rimljani, na to će ona? Nego što nego su Rimljani. Jebiga, nisu oni slušali tog lika dok priča.
Neka, glavno da ste vi išli na izlet, pardon nastavu u prirodi. Nek država potroši i na vas. Imaju oni para, svaki mjesec im dajemo. Jednom će imati i stručnjake koji će znati procijeniti kolika je duljina crte dovoljna da se upiše jedna Gmail adresa osobe prosječnog imena. Ona mi usput pokazuje fotografiju Always uloška sa krilcima, zalijepljenog pri plafonu vagona. Izgleda kao mali anđeo sa bucmastim tijelom i krilima, dok onako djevičanski netaknut bdije nad putnicima HŽ-a.
Izleti u poznato
Sad već ima neko vrijeme da nisam napisao nikakav tekst, što ne znači da nigdje nisam išao. Bio sam u Depou na eventu skromno nazvanom 36. Svirali su Volster, Ivan Komlinović i Man From The Lab. Tehnjača. Žešće kategorije. To je bio onaj ponedjeljak prije praznika. Praznik je bio u utorak i imao je neke veze sa državotvorstvom. Taj smo dan svi znali što se obilježava. Drugi smo dan zaboravili. Onda su nam još iz Vlade došli s nekim šibicarenjem datumima, te su uveli još neke datume da nas zbune. Taj je party bio ujedno i rođendanski party od Shark girl. Nazvala ga je jednostavno brojem godina. 36. Al zajebala se, poslije je skužila da joj je tek trideset i pet.
Bio je to dobar party. Komlinović je debitirao svirkom na playerima. To je rezultiralo jednim osvježenjem u njegovom setu po pitanju glazbe, ali i realizacijom nekim ideja o strukturiranju miksa i glazbe koje on kani izvesti korištenjem tri playera. Volstera sam tada prvi put slušao. Nije skroz glazba u mom interesu, ali je jako dobro. Meni osobno ne prečesto. Man From The Lab mi je te večeri bio prežestok, ili sam ja samo bio umoran. A kakav da bude nakon Berghain pucačine.
Nisam izdržao do kraja, otišao sam pola sata prije kraja. Na izlazu sam spustio glavu i navukao kapuljaču da me netko ne bi vidio kako odlazim s partija prije kraja. Nakon toga brzo je došao i vikend. Počeo je u petak, a bili smo u Podmornici na programu "Too Young To Stop". Tamo su nastupali Sergej Snooze i Dvojac kao domaćini, te Felver kao gost. Dvojac je jedan lik, bez obzira što ime sugerira drukčije. Felver je skurio osigurače od razglasa, pa je na kratko stala glazba. Nije da je party bio tako jak, nego su osigurači bili loši. Za to vrijeme nije se spontano razvila pjesma.
Ja sam te večeri htio u Masters na Labuda i Cvajnera al me Ela nagovorila da idemo u Podmornicu, jer je ona imala feeling da će se okupit zanimljiva ekipa sa raznih strana. Jebote, stvarno je tako i bilo. Bojim se da se ona možda ne bavi nekim vradžbinama. Ostali smo u Podmornici do kraja.
Išao sam i na koncert Chemical Brothersa. To je veliki audio vizualni spektakl za mase. Kad si tamo i kad si dio mase, mora ti bit dobro. I meni je bilo dobro. Vrhunska produkcija, atraktivni vizuali, poznata glazba, masa ljudi, travarica i dva tipa sa puno sintisajzera, odnosno neke druge elektroničke opreme sa kojom proizvode glazbu.
Masa je ljudi po netu svršavala od najjebenijeg koncerta. Ja nisam. Meni to nije najjebeniji koncert. Meni je najjebeniji koncert nešto tipa The Rolling Stones. Ovo mi je show, ili kako sam već rekao, spektakl. I zaista je odličan.
Nakon koncerta je bio i after u Boogaloou na kojem su svirali DJ Frx i DJ Mary. Mary je razorio. Sa svojim je electro cold zvukom koji je na granici tech-housea i techna, za trajanja cijelog seta držao visoku napetost i nije gubio energiju. Cijelo je vrijeme imao floor koji je bio u punom pogonu. Možda i nešto najbolje od Marya što sam do sada slušao u ovom glazbenom miljeu. Frx je odličan, zabavan i veseo, ali njega sam puno manje slušao, jer sam igrom slučaja završio iza stagea u velikoj sobi. Ali primijetio sam da je pustio "Mark Knight & Funkagenda – Man With The Red Face", rework Laurent Garnierovog klasika.
U Boogaloou sam sreo Pericu. Znamo se kratko vrijeme. On organizira kojekakve koncerte. Od 11. do 13. 10. se u Boogaloou odvijala Ča-val fešta. Taj su dan nastupili Gustafi, Livio Morosin, kao i posebni gosti - Kuzma & Shaka Zulu. Tamo sam stigao taman na njih, pa sam uhvatio kraj njihovog nastupa i upio djelić njihovog đira. Opet sam Pericu zaboravio pitati zna li narisati konja.
Kuzma & Shaka Zulu su konceptom slični Chemical Brothersima. To su također dva lika, doduše sa puno manje sintisajzera i drugih elektroničkih uređaja za proizvodnju pjesama, ali sa vizualima i masom ljudi. I sa dim mašinom. Oni imaju samo jedan sint koji uopće nije uštekan i koji im je možda samo bio stolić za neka njihova dva kontrolera. Uz mikrofone to je sve što njih dvojica imaju i to im je dovoljno da Lito ide mala, kao i da se u mojoj ulici ne prodaje trava.
Velika soba Boogalooa je dupkom puna. Više od tisuću ljudi je ovdje. U Domu Sportova je bilo možda osam tisuća ljudi. Koliko god nam se Kuzma & Shaka Zulu učinili tisućama milja daleko od Chemical Brothersa, koliko god ne bili u mogućnosti usporediti ništa iz njihova dva svijeta, osim da možda sva četvorica ponekad piju vodu, ostaje činjenica da je tu tisuću ljudi. U vrijeme kad je u gradu koncert Chemical Brothersa na kojem je, valjda osam tisuća ljudi. Između jednih i drugih je apsolutno sve nesrazmjerno. Osim broja posjetitelja.
Mary je, kako sam već rekao, bio odličan i tamo smo ostali skoro do kraja. Morao sam napravit ovu malu reviziju izlazaka kako vi ne bi pomislili da sam ja neki seronja koji bez veze piše i izmišlja, a zapravo uopće ne izlazi van.
Last minute aranžmani
Sad malo o vikendu koji je iza nas. U petak sam planirao otići u Masters na bRave, a u subotu u Funk na Vedrana Gapulju. U subotu su svi išli na Krudera & Dorfmeistera. Ja sam propustio kupiti ulaznice u prvoj rundi, a kad sam ih prije koji tjedan htio kupiti, vidio sam da su po 240 kn. Dvije ulaznice i neka cuga 600 kn. Budžet ih nije volio.
Odmah sam si u glavi napravio kompenzaciju. Peter Kruder i Richard Dorfmeister su 1998. godine izdali album "K&D Sessions". Dvostruki je CD sadržavao njihove odabrane remixeve koje su napravili u godinama prije tog izdanja, kao i nešto njihove izvorne produkcije. Taj je album postao neka vrsta obvezne literature, čak i za one koji ne prate elektronsku glazbu. To je remek djelo, a usudio bih se reći i njihovo najistaknutije životno djelo.
O njihovom se DJ setu uvijek priča kao o nečem posebnom. Ja sam si isfurao da to nije "K&D Sessions" i da to ne mora bit baš nekaj jako posebno. A onda sam si isfurao još i to da ne volim ići u Laubu na glazbena događanja, jer tamo uvijek dođe puno wanna be something ekipe, koja je tamo kao na špici. Vidjeti, biti viđen i puno chit chatati. Uglavnom, slijedeći put moram zajebat last minute aranžman i kupit kartu što prije. Jer je jeftinije i ne trebaš poslije kompenzaciju.
bRave na kraju nije bio dovoljno jak magnet za izlazak, a zajebo ga je opet jedan last minute aranžman. Glazbeno umjetnička udruga Baltazar, koja stoji iza organizacije programa u Željezničaru, ali i drugdje, slavi prvu petoljetku. Line up je takav da nije ostalo puno prostora za razmišljanje. A još k tome baš volim Željezničar i već dugo nisam bio tamo.
Petoljetka
Ekipa iz Baltazara je super, ali sjeban im je sistem članstva. Svaki put iznova ispunjavam članske podatke, iako doma već imam nekoliko članskih iskaznica. Dođem tamo, pružim iskaznicu, curka pogleda u kompu jesam li u bazi, zaključi da nisam i pruži mi formular prijave članstva i kemijsku olovku. Onda ja to ispunim u nadi da ću slijedeći put biti u sistemu. Birokracija je kao virus. Nezaustavljivo se širi i nikada ti ne pomaže.
Večeras su oba floora u pogonu, s time da je na velikom flooru iza DJ pulta i stage za live izvedbu benda. Na velikom flooru su dva live sessiona, onaj Fogsellersa i onaj MRFTB trija. Uz njih, tu su i DJ-i Brighton, Alan & El Commando, te Man From The Lab. Na malom su flooru Zmayo, Mihael Delič i Inner.
Idem u Željezničar s curama. Jedna od njih je moja žena, al mi se ljepše vidi kad je utrpam u zbirnu imenicu. Došli smo nešto prije jedan sat iza ponoći. Ako se po dvorištu party poznaje, onda je unutra sve krcato. Šipak. Nije. Ima ljudi, ali daleko od toga da je Željezničar krcat. Virnem na veliki floor. Brighton pušta ploče. Ekipa pleše. Pozornica škripi i stenje od siline basova. Sve brenči.
Tamo gdje se pleše je sound ok. Ovaj bi prostor puno profitirao od jednog malog akustičkog make up-a. Puno je refleksija i ako podij nije gusto pun, te refleksije se ne lome, pa sve skupa nije zvukovno izvrsno, ali je dovoljno dobro.
Na malom je flooru priča drukčija. No, tamo je i akustika druga priča. Tamo je odlično. Pušta Zmayo. Neku kombinaciju breaksa, elektra, progresivne glazbe. Oldschool, ako je po pločama suditi. Energično, dosta i žestoko. Moraš se dobro oznojiti ako ga želiš pratiti. Meni odgovara, ne nalaziš svaki dan na ovakvu glazbenu ponudu. Tamo provodim većinu vremena za trajanja njegovog seta.
Neuobičajeno za Željezničar, ali ovdje na malom flooru je večeras jedan "onaj" lik. To je onaj koji sedamdeset i tri puta prođe kroz tebe, nagazi te, zalije pivom ili sve odreda odjednom. Ovdje ekipu mahom ne poznajem, ali raspoznajem dvojicu ili trojicu, kao i jednu curu. Njih tu i tamo vidim po raznim mjestima u gradu. Rekao bih da je tu i nešto Zmayine publike iz trance ili psy trance priče. To zaključujem temeljem stylinga. A možda sam i previše stereotipan. Povremeno se šetnem do velikog floora gdje Brighton standardno ima jako dobru glazbu, ali njegov set ne doživljavam, jer sam većinu vremena na breaksima. Putem prikladno naletim na šank, te nekad nešto i trgnem. Kao, na primjer, vodku.
Dobro mi je tu lego Zmayo, jer tu mjuzu nemam gdje ni kad isplesati. Tu sam ga baš pogodio, a pogodio je i on mene. Baš kad je završio krenuli su Fogsellersi sa svojim, drugim po redu, nastupom te večeri. To nije dugo trajalo, ali je bilo sjajno. Oni su elektronski bend, neka vrsta electro fusiona, nazovimo to tako. Zanimljivi su, imaju dobar groove, sa dosta prepoznatljivih elemenata elektronske glazbe, pa se tamo u Željezničaru na njih pleše gotovo isto kao i na neki DJ set.
Na ovom je flooru ipak nešto više meni poznate ekipe, ali i DJ-i su više iz mog miljea, pa je to i logično. Ne znam zašto, ali u Željezničaru uvijek odlazim na ženski WC. Tek negdje u toku noći skužim da je s druge strane i muški. To mi se sad događa već neki broj puta. Mislim, nije da me to brine, al sad kužim zakaj me cure čudno gledaju kad s njima stojim zajedno u redu.
Slijedeći DJ set na velikom flooru su Alan & El Commando. Slušam ih manje od sata i prilično su mi žestoki. Oni to uvijek odlično rade, ali ove večeri sa znatno žešćom glazbom nego što sam ja kod njih navikao. Leo me nagovara da idemo u Sound Factory. Ustvari, nije me nagovarao, nego jednom pitao. Cure nisu zainteresirane, što nama dvojici baš i odgovara. Bacim oko na Fejsbuk najavu, u pet bi tamo trebao krenuti Mile, a poslije njega i Robotko.
Dvadeset do pet i mi smo već u autu, te krećemo za SF. Pojedemo čokoladicu, odnosno neki müsli bar koji samo sa jedne strane ima čokoladu, ali je hranjiv. Ima u sebi puno kojekakvog junka i šečera. Imamo i mandarine, ali smo ziheraši, pa za svaki slučaj uzimamo vitaminske tablete.
GrOOve Factory
Ovako se zove današnji program u Sound Factoryu, a čine ga Stankoff, M.I.L.E. i Robotko. Upravo negdje oko pet sati ujutro skrećem u ulicu u kojoj je SF. Istovremeno stišavam glazbu sa glasnoće 52 na glasnoću 24. Ne želimo raditi buku i eventualno uznemiriti stanare okolnih zgrada i kuća. Brijem da ni vi to ne želite kad idete u SF. Zato zatvorite prozore i stišajte mjuzu. Sami si morate odrediti s kojeg broja na koji morate stišati.
Dobro je znati i da SF ima prilično veliki predprostor ispred samog ulaza u klub, pa svi oni kojima treba 15 - 20 minuta da se dogovore i vide jel imaju para, hoće li trebat žicat i sve to još nešto, mogu ući unutra i time izbjeći da vani rade galamu. Treba mislit na dobrosusjedske odnose. A dolazi i zima, pa će vani biti hladno.
Unutra za pultom je krenuo M.I.L.E. Odmah je ubacio u petu. Ja sam prvi put ovdje u novom prostoru, pa minglam. Tresss! Čelom u ogledalo. Trebao sam znati, kao i prije koji tjedan u Utrechtu, da to nije neki lik koji mi je sličan, nego da sam to ja. Osim mene samog i onog mene u ogledalu, ovdje je još preko nekoliko, znanih i poznatih. Odmah je ugodnije. Sound je ovdje odličan. Prostor je ponešto i akustički tretiran. Primijetio sam to u uglovima na stropu, dok je iza i oko DJ-a uloženo još više napora i stavljena je akustička spužva koja ima funkciju apsorbera, a zbog svoje neravne površine, na neki način i difuzora. UV svjetla je taman dovoljno da ti malo iskrivi realnost.
Atmosfera je uzavrela. Vlaga u zraku je kao i u starom SF-u. To je od ekipe. Prostor je ponešto atraktivniji, ali dovoljno običan. Na stropu je splet nekih cijevi za ventilaciju koje vijugaju kao da su pobjegle iz filma Terry Gilliama. To je baš dobro. Svjetla ima više nego prije, ali ne previše. Mislim, meni je svjetla svugdje uvijek previše. Mile svira kao svjetski prvak. Ne mogu se načudit kako sa svakim slijedećim miksom zadržava energiju, a povremeno je diže i na skroz drugu razinu. Cijeli je set zaokružen i niti u jednom trenu ne pušta "pogrešnu" stvar, iz koje bi se morao izvlačiti.
Floor je ovdje prilično do jako popunjen. Ovdje svi plešu do maksimuma. Popijem pivo i sok. Kao u pjesmi Hladnog piva. Ostanem bez para. Leo ostane bez snage. On ode doma. Ja ožednim. Robno se razmjenim sa nekim prikom i on mi zauzvrat kupi pivu. Mile završi u osam i kao svaki pošteni DJ ostane još plesat. Smjeni ga Robotko.
On ne nastavlja istom žestinom, već drugačijom žestinom. U duhu svog zvuka sa prilično tech-electro balansiranim setom. Povremeno koristi i vinile. Nekad ulazi u zahtjevne mikseve. Publika to možda niti ne primijeti, jer sve ispadne kako treba. Ali ja dok ga gledam, mislim si, ti si lud. Ali to je normalno. To drajva DJ-a. Da nekad miks bude na rubu. Ispočetka nisi siguran da li to stvarno tako treba biti. Onda kad miks prođe, skužiš da je valjda tako trebalo biti. Robotko je jako dobro vozio, ali ga ja nisam mogao dočekati do kraja.
Negdje oko pola deset sam zaključio da mi je vrijeme da krenem kući. Izljubio sam i pozdravio meni drage ljude, pa van. A vani krasno sunčano jutro. Sjedio sam još u autu dvadesetak minuta i kontemplirao. Zapravo sam samo sjedio. Neki mi dečki na odlasku dobace kako će sigurno pasti neki rivju. Kaj da ja sad njima objašnjavam da ja ne pišem rivjue, nego blog. Nije govno, nego se pas posro. Njima je to rivju, mogu ja filozofirat kaj god hoću. Dobro mi je u ovom novom prostoru. Ne sumnjam da ću se tu opet naći.
Bonus u svemu tamo je ekipa. Neka uvijek bude vibra kao jučer. Iako je bilo dosta ljudi s kojima se družim, koje znam odavde ili odande, uz ovaj vibe to postaje puno manje važno. Sreo sam tamo neke klince koji su išli na Paula Van Dyka. Bili malo zbunjeni. Malo sam ih zabavio nekom neobaveznom spikom, a oni su me samo promatrali bez riječi. Jedan od njih je na kraju potvrdno klimnuo glavom kao da odobrava sve što sam im rekao. Još jedan bonus je kaj su bile neke meni drage curke iz Samobora s kojima rado plešem.
K+D
Nisam išao na Krudera & Dorfmeistera, kao što sam i napisao na početku. Mislim, još me to malo ždere, pa moram to još jednom spomenut.
Kompenzacija
Vedran Gapulja & YunnanSound u Funku. Ovaj prvi meni je jedan od najinteresantnijih novijih, mlađih, neznanih, ili kako god hoćete DJ-a, danas u Hrvatskoj. Za ovog drugog nisam nikad čuo. U Funku oko jedan sat iza ponoći ima srednje puno ljudi. Dolje se uglavnom pleše. Neki forsiraju bahatost. Stranci. Izgleda to ovako. Gužva nije tolika da bi morali gaziti jedni po drugima. Dapače, ima dovoljno prostora i za razbacanije plesanje. Ovi stalno šire svoj prostor i uopće se ne obaziru na to što te guraju, gaze, laktare, pa bio ti muško ili žensko.
To mi je skroz nejasno. Od mlađih ljudi koji putuju svijetom očekuješ veću osvještenost i izraženiju empatiju. Ne očekuješ od stranih posjetitelja nerede i probleme. Ovi rade sve kontra. Da sam kojim slučajem neki veliki frajer, ili barem heroj ulice, sve bih ih spičkao sinoć tamo. Imagine this.
Nu, kud sve, tud još i tih nekoliko morona. Srećom, brzo su otišli. Njihova su mjesta popunili neki novopridošli koji su se došli zabaviti i plesati. Isprva je svirao YunnanSound. To je neki glazbeni đir koji nije moj, barem ne za plesanje ili klubski ugođaj. Skužio sam da mi je dolje vruće, kao i to da je mjesto u kutu ispred WC-a slobodno. To mjesto u Funku je kao neki social hub. Tamo staneš i onda kontroliraš one koji dolaze izvana, one koji dolaze odozdo, one koji dolaze odozgo, one koji idu u WC i one koji idu iz WC-a. Nema boljeg mjesta za socijalizaciju od tog. Čuje se i glazba, pa si možeš lagano i plesat.
Poslije Yunnana krenuo je Vedran Gapulja. On sa svojom glazbom upada direktno u centar mog interesa, a u zvuku mogu povući paralelu sa DJ Savageom, odnosno sa Safehouse filozofijom. Na kraju krajeva, on je njihova škola. Slušao sam ga više puta, uvijek mi je dobar, nekad i odličan. Jučer je bio izniman. On je svirao set prepun glazbe bogate aranžmanima, sa zvučnim potpisima raznih stilskih pravaca, ali uravnotežen i ujednačen.
U tom setu nema podilaženja, ali ima iznenađenja. Publika je izvrsno reagirala na neke glazbene elemente. On je vrlo strpljivo gradio taj set i iako je svirao blizu 125 BPM-a imao si dojam da se cijela stvar odvija nenametljivo i lagano. Posebno je uravnoteženo miksao, pravovremeno otkrivajući ili skrivajući elemente neke skladbe.
S tom je glazbom moguć i drukčiji pristup. Atraktivnije miksanje koje će značajnije izdignuti atribute neke pjesme sigurno je jedan od provjerenijih pristupa. On taj adut nije koristio. U miksevima nije koristio napadne elemente iznenađenja, već ih je uvodio vrlo uravnoteženo, sa visokom dozom estetike.
Iako on iza sebe nema veliki broj gaža, njegov pristup i način na koji radi DJ posao kao da govore drukčije. Uz sve to on upada u kategoriju diggera i ja se ozbiljno uvijek iznenadim nekoj glazbi koju čujem kod njega. Nekad sam i zavidan. Al to mu neću reć. Imam nekoliko loših i mutnih fotki, al neću objavit ni jednu jer se on nije ni jednom nasmijao. Dok je bio iznad miksera, njegovo je lice odavalo krajnju ozbiljnost.
Danas ima puno DJ-a. Neki su bolji, neki su lošiji. Oni koji su lošiji najčešće to nisu u tehničkom smislu, već u glazbenom. To loše dolazi od činjenice da nedovoljno istražuju i slušaju glazbu, kao i od toga da nisu shvatili da ih slušanje dobre glazbe puni kreativnošću. Kod nabavljanja glazbe računaju da dobro i poznato ime ili etiketa jamče dobru glazbu, što najčešće nije tako. Mnogi se uz to povode i za trendovima i za hitovima i na taj način samo upadaju u prosječnost, a nekad niti u to.
Love you all.