Forest People, Platfus i cajke

Nedjelja je ujutro, vani je sunčano, miriši na roštilj kojeg će tek kasnije početi peći po okolnim dvorištima. Ljudi idu u crkvu. Ja ne idem u crkvu, ali prolazim pored crkve. Nekad lijepo pjevaju. Zborno. Siguran sam da i na "cajkama" nekad lijepo pjevaju. Bez obzira na, meni stranu, estetiku te glazbe, po čistom zakonu vjerojatnosti, između toliko pjevačica i pjevača, netko mora lijepo pjevati. Kakva god pjesma bila.


Crkva i cajke


Oni koji vole cajke mahom ne mare za one koji ne vole cajke. Oni koji ne vole cajke uglavnom previše mare za one koji vole cajke. Slično je i s onima koji idu u crkvu, kao i s onima koji u crkvu ne idu. Mi ljudi zapravo, jako puno "marimo" za druge ljude koji imaju drukčije navike, koji slušaju drugu glazbu, ili čija su uvjerenja suprotna od naših.


Pri tom smo mi, zapravo ja i neki od vas nismo, nego neki naši koji ne vole cajke jako opterećeni onima koji vole cajke, posebno njihovim duhovnim i kulturnim navikama. Oni pak, s druge strane, vrlo malo ili uopće ne vode brigu o našim, istim tim, navikama. Jer, zašto bi njih bolio kurac za to kakvu glazbu sluša tamo neki sessiondigger. Te da li Maja ide u crkvu ili ne ide. To je privatna sessiondiggerova i Majina stvar.


Ja jako puno pazim da se ne izjašnjavam sa zgražanjem oko stvari kojima se netko bavi ili koje netko radi, a mene ne interesiraju ili mi se ne sviđaju. Najbolji primjer su upravo cajke i crkva. Zašto bi ja, recimo, imao potrebu napisati da su svi koji slušaju cajke seljačine i balvani. Ili da kažem, npr. kako su oni koji idu u crkvu bolesno zadojeni. Vi ćete se odmah složiti sa mnom i prikloniti se mom načinu razmišljanja, jer za sebe smatrate da ste otvoreni, tolerantni, moderni i ne znam kakvi još. Možda ste i seksi.


Ormar i kosturi


I taman kad smo to riješili, otvorimo ormar, a unutra kosturi. Ormar je u ovom slučaju Internet, a kosturi su komentari ispod objava, statusa ili članaka.


"Ja ne znam kak neko može slušat tu seljačku muziku, to je samo neko zavijanje i nabijanje." "To su sve Bosanci koji su došli tu sa sela i sad nama tu uništavaju Zagreb."



Ovo bi, na primjer, mogli biti komentari ispod teksta pretenciozno nazvanog "Racija u narodnjačkom klubu". Siguran sam da ih mogu u kratkom vremenu na Internetu pronaći na desetke. Sve su napisali, u jebote, sve smo napisali mi. Otvoreni, tolerantni, moderni i seksi.


S druge strane, u komentarima ispod teksta, opet pretenciozno naslovljenog "Teknjić Festival ove godine dovodi DJ-a Ghostly Producera" jebeno izostaju komentari seljaka. Neki je buraz u komentaru napisao kako je prošli Teknjić bio do jaja i kako je DJ Synke peglao do jutra. Maja je dodala srčeko, netko drugi dva smajlija, jedan je stavio animirani gif, a neki klinac napisao kako je pojeo sedam bonbona. I baš nikad nitko ne napiše kako je taj techno samo nabijanje i zavijanje i kako samo seljačine slušaju takvu muziku. Ja te komentare neprestano tražim i nikako ih ne nalazim.


Kako to?


E pa tako. Bit ne seljak je puno više od slušat techno. Na primjer, radiš na sebi svaki dan. Radiš i druge stvari osim ruku među noge, pa povuci, potegni ili uguraj pa vadi. Ili samo trljaj. Jedna od glavnih stvari na kojoj bi svatko od nas svakog dana trebao raditi je - Gledaj svoja posla i uživaj. Jer seljak koji sluša cajke isto tako gleda svoja posla i uživa. On si usput i pjeva:


Vetar ljulja čamac, riba trza mamac, a obalom cura šeta, pecanje ometa!


Mi, odnosno ako ste vi kao što sam i ja, radili na sebi, onda ne vi i ja, nego neki naši, su jako egocentrični i netolerantni. Jer mi smo, zapravo neki naši, istančanog ukusa, profinjenih manira, sa puno stila i seksi. I kako se onda može tolerirati nešto što nam se ne sviđa? Kad mi imamo najbolji ukus i super manire. I seksi smo.


Kako biti jako seksi?


Poanta ovog nešto duljeg uvoda je jednostavna misao. Pun mi je kurac pljuvanja i sraćkanja po nečemu što nije u sferi vlastitog interesa. Cajke su najbolji primjer. Manite se cajaka, crkava i sveg što vas ne zanima ili što ne volite, te ne pljujte i ne omalovažavajte one koji vole drugo i drukčije. Jer time samo pokazujete koliko ste zapravo netolerantni, nemoderni, zatvoreni. I niste uopće seksi.


I nemojte slijedeći put kad vas zasvrbi, u komentaru tog nekog teksta, objave, statusa ili članka napisati - "Ja uopće ne razumijem kako netko može slušati tu glupu glazbu." Jednostavno nemojte ništa napisati. Vaš komentar je na tom mjestu suvišan i nepotreban. Osim ako je riječ o filozofskom članku čija je tema razumijevanje cajki kao glazbenog pravca. Što više takvih komentara izostavite osjećat ćete se u najmanju ruku sve više i više seksi. A to svi žele, zar ne?


Platfus


Iako sam ja suptilno predložio da organizatori Platfusa, nove zagrebačke klubske večeri koja se odigrava u klubu Aquarius, isti preimenuju u Platypus, oni su moj prijedlog u potpunosti ignorirali, pa mi ne preostaje ništa da im se do daljnjega obraćam kao - Platfus. Platfus je, dakle, bio u petak u Aquariusu.


Najavljeni su DJ-i Tonko, Mario Franjić, te Mimi. Ja pojma nisam imao tko je Tonko. Burraz Tomo mi je htio uvalit spiku da je to Brighton, pa sam mu reko da znam da je to on. Kaj da se ja sad s njim svadim o tome jel to tako ili nije.


Tonko je mladi DJ iz Vodica. Tek mu je, valjda, dvadeset. Ovo je neprovjerena, rekla kazala, informacija. Ali tu je on negdje. On je otvorio Platfus, odnosno prvi je svirao. Mi smo se u Aquarius dovukli oko pola jedan. Ja sam muški kročio u klub, a Ona se spičkala preko stepenica. To su one dvije koso odrezane na ulazu u plesni podij, koje su u mraku, pa ih ne vidiš.


Srećom po Nju, spičkavanje nije rezultiralo nekom težom ozljedom. Samo je malo više boli ruka koja ju je ionako već prije boljela. Čuo sam i da se još jedna, puno mlađa od Nje, tamo isto tako spičkala. Došao sam na ideju da upravi kluba predložim jedan diskretni downlighter kojeg se može izvesti sa LED rasvjetom, pa će se tamo manje spičkavati.


Tonko


Već nakon pola sata bio sam zadovoljan. Nije sad Tonko iz Vodica kraj svijeta. Ne može ni bit, kad je tek mladi DJ. Ali Tonko svira mahom dobru glazbu, sve je to uravnoteženo jedno s drugim. Miksevi su mu fini, traju, ništa ne iskače ili ne odskače. Cijeli je set uravnotežen. A sad da li bi trebao biti baš tako složen ili nekako drukčije, to je njegova vizija, koju on sigurno od nastupa do nastupa usavršava.


Kako odmiče njegov set, osjeti se mladenački entuzijazam. Tonko nam želi pokazati i svoje druge strane, pa u set stavlja i dionice kojima bi vrijeme i mjesto bili nešto kasnije, a ne u prvom setu večeri, no to mu nije za zamjeriti. Na kraju krajeva, podigao nas je na neki nivo nešto ranije, što samo po sebi uopće nije loše.


U prvom dijelu seta neki momenti, ja ću ih nazvati tribalistički, ali to je samo zato što ne nalazim drugi adekvatni izraz mi trenutno ne leže. Valjda sam ih se zasitio, ili mi se ne sviđaju, no ne tako davno sam slušao i puštao glazbu koja je imala takve elemente. Tko kaže da neću opet. U drugom dijelu seta više punijeg tech-housea. Sama završnica zapravo kao da je party u špici. Skoro da i je, obzirom da je Tonko svirao do dva sata iza ponoći.


Dobro je što ekipa Platfusa svog mladog gosta stavlja u line up između dvaju domaćina, jer time zaista promoviraju mladog DJ-a na pošten način. Hoće li ekipa Platfusa uspjeti animirati veći broj posjetitelja kad opet bude na line upu neko manje poznato, ili potpuno nepoznato ime, ostaje za vidjeti. Moje iskustvo ovdje je kao i već neki broj puta do sada.


Vrlo često se slušajući mlade i neafirmirane DJ-e nauživam dobre glazbe i dobrih setova, nego kad su u pitanju neka mnogo razvikanija imena. Velki palac gore za Platfus i Tonka. Nek nastave ovako. Ja ću sigurno doći. A trebali bi i vi. Bolje biti support na flooru Tonku iz Vodica nego se razočarat u neko veliko ime, koje zapravo često ne nosi veliki doživljaj.


Tonko je član vodičkog crewa Metz Attack. Drugi dvojica su Fabijan Mateša i Carnero. O Mateši sam već pisao, a Carneru se još nisam našao sa one strane pulta.


FM


Uvijek dosad FM je po mojoj mjeri i ukusu. Dapače, ja ga i nahvalim preko svake mjere. U petak mi je bio samo ok. Ili nije bio moj i njegov dan u zvijezdama, horoskopu i čarobnoj kugli, ili je on malo švrljao tamo i onamo i bio nekako predivlji za mene. Nije on bio loš, dapače, ja sam bio na podiju aktivan cijelo vrijeme. Ali onda mi ga je bilo dosta.


Ispalo je da mi je dosta i Aquariusa i na kraju nismo ostali do kraja. Mimija nismo čuli. Budemo drugi put. Ovaj, iznimno raniji, odlazak doma pravdam korizmom i odricanjem. A i tinejdžerke oko pola šest ujutro najčvršće spavaju. U kontekstu uvoda ovog teksta napominjem da je odricanje korisno prakticirati bio vjernik ili ne. Ja sam se odreko dva sata clubbinga u petak i cijelog aftera kod Maje. To nije ona Maja koju sam već dva put prije spomenuo u tekstu.


Platfus će definitivno biti jedna od klubskih večeri kojoj ću, nadam se, biti česti gost. Svakako treba spomenuti da Platfus ima izvrsni razglas, zvuk je odličan u svim dijelovima kluba. Nema izobličenja i pretjerane glasnoće i ujutro kad izađete van čujete ptičice, a zujanja u ušima nema. To je zbilja odličan osjećaj.


Ovaj Platfus nije bio pretjerano posjećen. Isprva nas nije bilo niti trideset, a kasnije se nešto više popunilo. Srećom, kasnije je došla jedna redovna ekipa, što je utjecalo na malo stješnjenije muvanje po flooru. Nekako mi se čini, na sveopće zadovoljstvo. Mislim da sam vidio Ivu, ali nisam sigurnan. S tim njenim frizurama, kao da svaki put upoznajem novu osobu.


Na šanku imaju samo Coronu, ali to je skroz ok. Video projekcije crtića Popaj su naprasno prebačene iz crno-bijelog u boju kad je došao FM. Nitko ne može znati zašto je tomu tako.


Elektron


Elektron je švedska firma koja se bavi izradom samplera, sequencera, ritam mašina, sound procesora i t-shirta. T-shirtove rade samo svoje reklamne. Ne rade po narudžbi.


Elektron je isto tako i naziv techno večeri u klubu Depo. Ove subote na line upu su: Forest People, Ivan Komlinović i Hadji. Ja sam se nabrijao na Foresta, kod Komlinovića sam bio popodne dok je on lemio svoje novo prepojno polje. Danas se to moderno kaže - patch panel ili lirskije patch bay. Nemam pojma tko je Hadji.


Magnetik Music


Za Magnetic Music nisam nikad čuo. Ali sam čuo da je u subotu navečer u Pločniku Magnetik Music na kojem će svirati Chamae, Felver i Mobo. Nemam pojma tko su ovaj prvi i treći. Za Felvera znam.


Jako volim ići u Pločnik. Tamo se skupi jedna ekipa koja je baš svojstvena tom mjestu. Manji broj njih viđam i na ostalim mjestima na koje izlazim, dok neke viđam samo u Pločniku. Tamo se uvijek dobro pleše, piva je manje od dvadeset kuna, a sound je odličan. Mi smo ciljano došli na Felvera i bezobrazno ignorirali ostalu dvojicu. Nemoš sve i da oćeš.


Felver je svirao od ponoći, pa do kraja. Pločnik je klub koji zatvara u dva sata. Može to izgledati kao hendikep, no ja mislim da je to baš dobro. Na taj način on nama koji smo krenuli u clubbing služi kao mjesto za zagrijavanje i kao odskočna daska za dalje. Sviđa mi se taj koncept. Slično je i s Funkom koji zatvara u četiri. I onda možeš reć da si bio na dva partija.


Moj kum Mimi, al to nije DJ Mimi, nego samo moj kum Mimi je radil za neku firmu koja dela pivu. Oni su na tržište prvi plasirali pive u staklenoj flaši od dva deci. Kad sam ga pital - koji kurac, kajeto, on mi je rekal. Kak ne kužiš, pa to je da bi buraz mogal reć - Popil sam deset piva. Tak sam i ja bil na dva partija.


Znači prije Depoa i techna smo malo išli na Felvera i na house. Od ponoći pa do dva sata on je podigao tu tamo ekipu na razinu euforije i mislim da veću konsolidiranost floora nisam doživio u zadnjih osam do jedanaest partija na kojima sam bio. Nije to samo do profesora M. To je i do floora. Ekipa za pedeset i pet.


A i tamo sam dobio kompliment kakav muškarac u mojim godinama rijetko dobiva, pa mi je sve skupa još i draže. Nije sad važno kakav kompliment. Neka ženska mi je nekaj lepo rekla. A ja sam odmah jače uvukao trbuh.


Felver je završio na način kako to često radi u zadnje vrijeme. Uzme neki stari hit čiju će melodiju svi prepoznati, onda pusti instrumental, pa eventualno zblenda neki edit ili samo vokalni mix na taj instrumental, to tak složi da taman misliš da znaš koja je to stvar, a onda te sjebe jer izostavi glavni dio refrena, pa se opet čohaš po glavi kak si glup, a navrh jezika ti je. Tak je bilo i sinoć.


To je fuckin' mindwarp. Napravio je to već preko nekoliko puta. Efekt je taj da tog časa tamo znaš koja je to stvar, ali drugi dan doma, a pogotovo ako pišeš tekst, ne znaš.


Forest People


Sad smo se vratili na Elektron, večer u Depou. Zapravo smo nakon Pločnika išli u Depo. U Pločnik je došla i Mima, pa je sve skupa bilo veselije. Ima valjda već mjesec dana da nismo svi skupa išli negdje.


Kad sam ja prvi put prije koju godinu vidio da piše Forest People, mislio sam da je to više njih. Pa su se nazvali šumskim ljudima. Onda sam poslije čuo da je to jedan lik. Onda su mi rekli da je iz Bosne i da je to prežestok techno za mene. I tako sam ja Foresta odmah otpisao.


Ondak mi je Ivan ipak rekao da obratim pažnju na njega, jer on pušta samo svoju produkciju, a to kao radi predobro, da ne pišem uvijek prejebeno. Ondak smo mi točno prije godinu dana, jedne snježne večeri krenuli put Rijeke raditi Road2Moondance u riječkoj Crkvi.


Tamo idem u Crkvu. Forest aka Dragan Lakić je došao busom u ZG, pa smo se mi do Rijeke fino napričali vicova i neš malo kvantne fizike. Ondak je on tamo svirao. Ja sam napisao i neki tekst na tu temu i skužio da je lik predobar, da ne pišem uvijek prejeben.


Ondak sam ga valjda slušao još jednom ili dvaput. Ondak smo zajedno i svirali na Novu godinu u Splitu. I tu ja više nisam imo šta za reć. Lik je prejeben. A još se pored svega zove i Oleka. Jebeš me sad ako znam šta mu to znači. Mislim da je to neka opskurna riječ koja opisuje neke žešće sjebane emocije. Al može bit i neš sasvim drugo. Kao gefufna.



Dragan Lakić aka Forest People aka Oleka dakle živi na rubu šume aka pored šume. Ovo je kao da počinjem Crvenkapicu. Ne, stvarno, čovjek živi blizu šume i kao mali je uvijek maštao o nekim tamo ljudima koji žive u šumi, pa kad je odrastao i kad se ostavio harmonike i uhvatio techna nazvao se tako po tim šumskim ljudima. Odat ću vam jednu tajnu. I danas se kriomice zna uhvatit harmonike.


Došli smo oko pola tri, kad je on već pola sata mrvio floor. M je došla prije nas jer ona ide biciklom i najbrže u gradu savladava udaljenost od kluba do kluba. Pogotovo ako je vani hladno, jer joj je onda zima, pa mora brže vozit, pa se ugrije. Ona je već plesala. Klub je bio osrednje popunjen. Atmosfera je bila prava techno depoovska. Mračna i hladna.


Al nemojte sad mislit neljubazno hladna. Ne, nego ono hladni smo, cooleri, samo techno. U mraku. Forest piči stalno četvrta-peta. Tek tu i tamo u zavoju ubaci u treću, al onda da gasa, pa ga zabije u crveno i s međugasom prebaci u četvrtu. E, takav vam je otprilike techno koji on kući izrađuje, pa onda u klubu i pušta preko razglasa.


Dakle, njegov je zvuk nečist. Distorzije, kompresije, overdrive, tako da zvuk bude kao na Gibson Les Paulu kad prebaciš na donji humbucker. Kako sam ga ja sad već više upoznao kroz nekoliko setova, u cjelosti ili djelomično, tako ja imam jednu svoju definiciju njegovog techna.


Kao prvo, to je prilično jaki techno. Rekao sam već da on pušta isključivo vlastitu produkciju u klasičnom DJ setu. Dakle, preko playera. On svoj techno mentalno gradi kao da je house. Zašto to kažem? Zato jer svaka njegova stvar nosi u sebi nešto novo. Drukčiji zaplet ili rasplet. Melodiju ili ne. Vokalni sample ili nešto drugo. On je cijelo vrijeme jako dinamičan i ne postaje dosadan niti u jednom trenu.


Tko je više čitao moje tekstove, mogao je već više puta naići na moment u kojem opisujem kako mi dosta DJ-a u nekom trenu postanu zamorni. To može trajati 15-20 minuta, ali za to vrijeme su mi dosadni. Kod Foresta tog nema. Sa svakom te novom stvari iznenadi. Potrošio nas je do kraja svog seta u potpunosti. Moram reći da se to ne odnosi na mlađe Depo techno underground dancere. Oni su šibali i dalje.


Forest je u Depou svirao izvrstan set i drago mi je što sam barem nekoliko ljudi nagovorio da dođu poslušat ovog dečka iz Prnjavora, zapravo iz jednog sela kraj Prnjavora. Nije da ga ja hvalim jer mi je ispričao puno vicova, nego je on izvrstan. A i moja žena ga jako voli.


I dala je najkonstruktivniji osvrt na njegov set u povijesti, otkad ona daje osvrte na setove nekog techno DJ-a, a to je sad prvi put. I kajaznam još, neki njegovi setovi na Soundcloudu imaju triest-četrdeset hiljada slušanja, po hiljadu lajkova. Kajaznam i Steffen Berkhahn aka Dixon bude jako sretan kad neki njegov set na Soundcloudu bude slušan triest-četrdeset hiljada puta.


Korizma


Nakon Foresta pult je preuzeo Hadji. To je bio još jači techno ili tu negdje ili sam ja već bio slabiji. Super techno. Odlično on to gradi i pušta. Ali ja nisam mogao nego još možda sat vremena. Tražio sam pogledom Maju, ali je više nisam vidio. Nije valjda da je i ona posustala. Ne sad.


Drug Komlinović se za vrijeme korizme odrekao čuvanja vlastite produkcije u ladici i počeo je izdavati na Bandcampu. Prvi EP pod imenom Ape izdan je prije nekoliko dana. Odmah je bilo jasno da će trebati brainstorming i za merch. Tu je uskočila Maja i u roku keks napravila t-shirt sa coverom Ape EP-ja. Tak da je Ivan za Elektron imao Ape EP majicu sa lampom. Elektronkom. Elektronskom cijevi. Kao iz starih televizora ili novih skupih audio pojačala.




I Maja je imala tu majicu. Ja mislim da ona u svom bon-tonu ima još tih majica. Kao i onih sa DJ Hella za koje sam već u jednom tekstu napisao da kad bi ja imao takvu majicu, nosio bi je na sve partije. Već sam htio reći Maji da ću svima otkazati i samo s njom ići van. Sad sam to malo stavio na hold da vidim kako će se razvijati stvari sa tim majicama.


Ne moram sad posebno napominjat da nije bilo aftera. Bila je super ekipa u Depou, neke stalne posjetitelje tamo već identificiram. Nevjerojatno je koju oni imaju energiju, ja jedva držim korak s njima na flooru. Pozdrav Metkoviću.


Pjesma za kraj govori o proljeću, napisao ju je engleski pjesnik i novelist Philip Larkin. Love you all.



The Trees


The trees are coming into leaf

Like something almost being said;

The recent buds relax and spread,

Their greenness is a kind of grief.


Is it that they are born again

And we grow old? No, they die too,

Their yearly trick of looking new

Is written down in rings of grain.


Yet still the unresting castles thresh

In fullgrown thickness every May.

Last year is dead, they seem to say,

Begin afresh, afresh, afresh.







Blog post