Prošli vikend smo išli na koncert. Antivalentinovo, ove godine prigodno nazvano - Karentinovo. Edo Maajka, TBF i Let 3. Solidna kombinacija. Edo ima odličan bend kojeg su loše izmiksali. TBF je genije, a u glavi mi samo, kako tija bi ga metnit. I močni Let 3. Nikad se nisam previše palio na ikonografiju koju oko sebe stvara riječki bend Let 3. Zapravo mi ta scenografija koju oko sebe podignu glazbenici nikad nije bila važna, osim kad mi nije odgovarala. Tada bi mi pak smetala, dugo sam primjerice izbjegavao slušati Marilyn Mansona. Lik mi nije legao.
Mislim da je stvar u izboru šminke. Ako je to plavo crvena munja posred čela i obraza, onda mi je ok. Ovaj me čovjek uznemiravao svojim izgledom. Onda sam valjda u nekom momentu prestao biti blesav i počeo ga slušati, a ne gledati. Pa sam pobijedio te iracionalne strahove od baba roge. Let 3 sam počeo slušati tamo negdje prije albuma Živi kurac. To znam po tome što sam, kad je izdan, već znao gomilu pjesama s kurca.
Mlađi se možda neće sjetiti, ali naziv albuma bio je u to vrijeme kontroverzan i nimalo popularan. Na naslovnici CD covera naslov je glasio "Živi kurac", a na prednjoj strani prozirnog CD poklopca bila je naljepnica koja je prekrivala naslov s covera, a na njoj je pisalo "Živi i odlijepi". Treba znat zajebat sistem.
Riječke pičke
Let 3 spada u bendove na čijim sam koncertima bio više od pet puta. Možda čak i deset u njihovom slučaju. Kad su prošle nedjelje napustili pozornicu i kad su se upalila svjetla, mignuo sam njoj očima, a iz njenog pogleda se vidjelo da idemo. Ako dobro procjeniš, pola minute prednosti u startu te rješava moguće gužve na izlazu. Od kretanja prema izlazu odvratile su nas tribine. Uz stupanje 1-2-3-4 malom se dvoranom Doma sportova jednoglasno zaorilo. Riječke pičke! 1-2-3-4! Riječke pičke! 1-2-3-4!
Malo je bendova koji dosegnu ovako intimni kontakt sa svojom publikom. Ta neodoljiva čarolija jezika, umjetnosti i strasti. Kad Let 3 pjevaju o pičkama, to je u kontekstu uličnog izraza čije se značenje odnosi na ženu. Kad im publika skandira, to je u kontekstu uličnog izraza za seronje ili kukavice. Gdje je u svemu tome strast? Pa pička.
Razmišljao sam kako na to, da ih se zove pičkama, gledaju Rječani. Vjerojatno ih to ne dira. Zašto bi ljudi koji su iz svog kreativnog duha u glazbi i umjetnosti stvorili svu tu, za naše okvire, avantgardu, imali problem s tim što ih neki lik na Internetu naziva pičkama. Riječkim. Onda mi je uletio neki tekst Vedrane Rudan koji doduše još nisam pročitato, ali je samom njenom pojavom nestao cijeli problem sa pičkama. Nitko ne pičkara više od nje. Još k tome, ona je iz Rijeke.
Fala Bogu, Crkva
Crkva je riječki klub za koji se dobar glas daleko čuje, pa sam i ja tako već više puta čuo za Crkvu. Ustvari, to je jedini riječki klub za kojeg sam čuo u zadnje vrijeme. A bogme i u predzadnje. Crkva je jedinstvena, pa čak i ako tamo nikad niste bili, kao što to nisam ni ja do jučer. Jedinstvena je po tome što obitava u gradu čijim stanovnicima ne predstavlja problem što bi od tako nadjenutog imena pojedincima mogao pasti mrak na oči. Sodoma, Gomora, and shit.
Isti bi sigurno imali problem i s pičkom, odnosno kontekstom iste. Dakle, taj kontekst je jedna zajebana stvar.
Crkva recimo, u kontekstu imena kluba, može imati slijedeća značenja:
mjesto koje je njegovim štovateljima toliko značajno, pa uzimaju metaforičko ime koje asocira na uzvišenost,
provokacija i dizanje tlaka dežurnim licemjerima, kao da poručuje - mi smo subverzivni i avantgardni, buntovni i ne strahujemo vaše strahove,
mjesto gdje se pjeva, pleše i zabavlja opušteno, kao što to često bude po crkvama u Americi.
Mislim da u Hrvatskoj kakva je danas ne postoji još neki grad u kojem bi mogli nazvati klub tim imenom? Zagreb se boji vlastite sjene. U Splitu izvođenje Frljićeve predstave priječe oni koji nikad nisu bili u kazalištu. Nastalo cijelo sranje.
Ta nemogućnost prihvaćanja ili nemogućnost razumijevanja stvari u kontekstu zrcali se na cijelu društvenu zajednicu. Kad su stvari tako postavljene, mnogi ne razvijaju svoju osobnost i otvorenost, ne trude se spoznati ljepotu i bogatstvo u različitostima. To nije zbog toga što nemaju tu sposobnost kao osobe, već zato što su tako postavljene društvene norme pod kojima se većina povija. Cijeli sustav dizajniran je kako bi demotivirao slobodni način razmišljanja.
"Fala Bogu, Crkva" znači da još postoji sjeme slobodnog uma i da ponekad, samo ponekad, negdje nikne, a u ovoj priči to je grad Rijeka. Spremajući se za odlazak u Crkvu osjećao sam se kao neki sportaš prije važnog natjecanja. Podigla mi se razina adrenalina, čak me obuzela i mala doza treme. Trema proizlazi iz poštovanja prema riječanima. Jesu li oni bolji clubberi? Kakvom energijom zrače? Adrenalin se podiže od očekivanja, glazbe, čke.
Road 2 Moondance
Svi putevi vode u Trogir. Iza maštovito odabranog imena krije se niz pre-evenata u obliku klubskih večeri koje promoviraju Moondance festival. Ovaj Road 2 Moondance ide u Crkvu, u Rijeku. Čini ga rezidentni tim DJ-a koji proizvode program kakav se ne nudi svaki dan. Skeptik aka Pero Fullhouse, Ivan Komlinović LIVE i Forest People aka Oleka.
Dogovorili smo se da krećemo u 19h. Ali samo dvojica od četvorice. Nismo znali da jedan stiže tek u 20.30h. Dva i pol sata kasnije od planiranog mi već izlazilmo iz Zagreba. Eto prilike. Sad ću ih maltretirat glazbom. Kako ne bi pali u stanje šoka od nagle promjene, ispočetka sam ih zavarao zavarenim Wata Igarashijem s labela The Bunker New York. Nakon što su se opustili i pojeli sendviče onda sam nehotice prebacio na The men in the glass booth sa BBE. To svakako poslušajte ako volite disco i funk zvuk.
Kasnimo, konstatirao je Pero. Ivan je zaključio da nam treba sat i pol za slaganje opreme i sound check. Klub se otvara u ponoć. Dragan nas je obogatio nizom anegdota, od Banja Luke do Berghaina.
Začas smo bili pred crkvom. Kiša pada, 23 su sata. Ulazimo u Crkvu. Ja sam smatrao da moramo sačuvati određeni dignitet, kako Crkve, tako i nas samih, pa sam dok smo sva četvorica ulazili u Crkvu rekao: "Only true rebels always walk alone".
Ivan je dodao - ja doma imam izdanje DJMaga u kojem je interview sa Derrick Mayom u kojem on daje, ovu sad već, legendarnu krilaticu. Oni svi imaju jakne. Ja plešem, meni jakna smeta, pa ja nemam jaknu. U Crkvi je bilo hladno. Onako hladno kako to znade biti u crkvi. Smrzli smo se. Ja kao pička. Reko sam da neću više pisat pička. Al stvarno sam se tak smrzo. Ledene ruke. Srećom, pa vodka.
Normizacijski sustav DJ-ovanja
Ovaj standard ima za ulogu definirati i objasniti razlike u tipovima DJ-a. Ljudi tog često nisu svjesni, pa svačemu prigovaraju i govore gluposti.
DJ set
U ovaj tip spadaju svi oni DJ-i koji kupuju gotovu glazbu i puštaju je na način da na lijevom uređaju puste jednu pjesmu koju pojačaju, na desnom uređaju puste drugu pjesmu koju ne pojačaju. I onda krenu pojačavat drugu, a sve da bi stišali prvu. Ovo je najčešći pojavni oblik i tip DJ-a.
DJ set+MTSSB
Make This Song Sounds Better je tehnologija uz pomoć koje DJ set širi krug djelovanja i dodaje pjesmama koje pušta ono što im organski nedostaje. Kick. Udarac. Bas. I druge začine po potrebi.
Live set - uz korištenje računala
Ovdje DJ ima svoje (ili tuđe) zvukove, sampleove i aranžmane u softveru, te vanjski kontroler kojim upravlja funkcijama u softveru, kao što to uobičajeno radimo pomoću miša i tastature. Moguće je da DJ ima i gotove skladbe, iako je češće riječ o tome da ima složene strukture skladbi, pa u svakoj od izvedbi, kao da svira neki konvencionalni instrument, a to može raditi na jedinstven i neponovljiv način ili pak može automatizirati cijeli proces tako da izvedba bude uvijek ista.
Najčešći softver koji se koristi u ovom slučaju je Ableton live. U njemu su instrumenti/sampleovi/loopovi nanizani po kanalima uz odgovarajući efekt ili simulaciju nekog instrumenata. U aranžmanu je određen redoslijed i vrijeme početka, odnosno završetka pojedinog tracka. Kao neki Gantt chart. Velika prednost ovakve vrste nastupa je mogućnost dobrog tajminga, jer aranžman određuje koliko će pojedina dionica trajati. Velika mana ove vrste nastupa je postojanje nestabilne i slabe karike u lancu. Računala. Koje može zeznuti na sto raznih načina. Jedan od češćih zezova je zez kad DJ zaboravi strujni adapter. Uglavnom to bude Mac, što eliminira veći broj potencijalnih kandidata za posudbu adaptera. Ne pišem zajeb, već zez, jer sam puno puta pisao pička, pa mi se čini da bi tekst mogao biti malo nastran.
Live set - bez računala
DJ ima na raspolaganju samo hardverske uređaje poput ritam mašina, efekata, sekvencera, kontrolera, sintisajzera. Nema unaprijed spremljenih trackova niti aranžmana. Svaki zvuk treba proizvesti na licu mjesta. Svaki parametar uređaja treba podesiti u datom trenutku.
Osim toga, na raspolaganju su mu i sampleovi spremljeni u memorijskoj banci neke od mašina. Sve te uređaje koji kreiraju zvuk DJ mora miksati na više kanala.
Mana ovog pristupa izvedbi je nepostojanje tajminga. DJ može graditi strukturu skladbe prema svojim zamišljenim frazama. Prvo dva bara bas bubnja (dum, dum, dum, dum) sa činelom (cincincin, cincincin, cincincin), u trećem baru kreće hi-hat. Ckck, Ckck, Ckckckck. Potrebna je zavidna vještina i dugogodišnja praksa u interakciji s publikom da izgradiš strukturu, lift-upove, prelaze i ostalo, a da se sve dogodi u pravom trenutku.
Još jedan veliki nedostatak ovog tipa je nemogućnost prilagođavanja publici i trenutku vrstom seta. DJ set će uvijek sa sobom imati takve skladbe iz kojih može napraviti nekoliko različitih vrsta setova. Live set nema tu mogućnost. On ima samo ono što je pripremio. Ne može staviti onu brzu stvar. Niti Jaguara.
Tri DJ-a
Moondance rezidenti jučer su nastupali na tri različita načina. Skeptik aka Pero Fullhouse je klasični DJ set sa glazbom na pločama.
Forest People aka Oleka je DJ/producent koji glazbu pušta sa digitalnih medija koristeći player. Posebnost Foresta je to što on pušta isključivo vlastitu glazbu. Dakle, glazbu koju je kreirao i producirao u vlastitom aranžmanu, pa je snimio kao pjesmu na USB stick, uštekao u player, ide i peva.
Ivan Komlinović nastupa kao klasični vinil DJ i producent, ali nastupa i u Live setu - bez računala. Jučer je u Crkvi radio Live set.
Crko Maršal
Dobrih petnaest minuta prije dvanaest bio je postavljen njegov live setup. Upaljene su ritam mašine, lampice svjetle, a neke i trče. Ne čuje se ništa. Sumnja prvo pada na jedini komad opreme koji je donio netko drugi. Mikser, sigurno je problem u njemu.
Na pola puta do prelaska na plan B pronašli smo grešku, dva krivo uštekana konektora. Uvijek postoji plan B, on je obično siromašnija verzija plana A. Srećom, sinoć su kratko iza dvanaest stečeni uvjeti za plan A. I ovaj ide i peva.
Riječke pičke
Nije da se ponavlja podnaslov, to je nit vodilja. Ova misao it podnaslova prošla mi je glavom oko jedan iza ponoći kad je u Crkvi bilo svega nekoliko, ne baš euforičnih posjetitelja. Kad to kažem, mislim na one koji su se zavalili na stolce, oko šanka i po separeima. Kad ni u petnaest do dva nije bilo značajnije više ljudi, vidio sam u glavi ovaj naslov. Poslije dva sata Crkva se počela puniti na kapaljku. Jedan par je plesao. Skeptik je bio britak, plesan i snažan. Preselio sam se na floor i razmišljao hoću li imati što upiti. Nije valjda da ćemo bit sami na partiju.
Dobra vila
I dok sam se tako uvlačio u hipnotički ritam, uočio sam plesačicu. Već na prvi pogled bio sam siguran kako više ne treba brinuti oko energije, aure, kozmičkih čestica i svega što čini dobar mood na nekom partiju. Učas smo se identificirali i kovali plan kako da vlastitim plesnim primjerom motiviramo i druge da užare podij. Uz onaj par od maloprije, sad nas je već četvoro. A bit će nas i više. Polako mile kasni riječki clubberi i popunjavaju podij. Neki novi i neki što su se krili po kutevima i zakutcima.
Volim taj osjećaj kad plešeš uz nekog s kim imaš kompatibilan način pokreta, ali i prihvaćanja i razumijevanja onog što DJ servira. Vidio sam da je dobra vila otplesala mnogo partija. Iz svoje male Sport Billy torbice, u kritičnim je trenucima vadila vodu, žvake, mmm, neke jako fine energetske pločice. Podsjetila me na zlatne dane brižnosti prema drugim partijanerima, raverima. Žvake su bez aspartana. Tek tolko da se zna. The Magic is in the Details.
Dobra vila širila je svoju auru među svima nama, a onda kao i u svakoj dobroj bajci, nestala prije zore. Jutros krenem poslati poruku - tenxić, ovo, ono.
Potražim na Fejsu, kad ono - 28 mutual friends. Pisao sam nedavno o njima, mutual friendsima. Vidiš, čak i u Crkvi. Svijet je mali, everything is connected.
Zvijezda
Ckrva se, počevši od tri sata, već dosta napunila. Stalo bi tu puno više ljudi, ali ovako je bilo dovoljno popunjeno, a opet sa komfornim prostorom za plesanje. Do jutra je floor bio dosta gusto popunjen, a Crkva ima i pretprostor u kojem je hengalo još par desetaka ljudi. Rječani nisu ispali riječke pičke. Dogodio se party.
Kad je ušla zvijezda večeri, to se moglo osjetiti u zraku. Ona dolazi kao cura sa stavom - I am the badest motherfuckin' bitch and I'll show ya all. Svjesna učinka kojeg ima na druge, ona kruži po flooru, a svojim plesnim pokretima i provokativnim outfitom razbudi i one koji su već pomalo klonuli. Ona je isto širiteljica dobre vibre. Njen je pristup drugačiji, ona igra na kartu svoje dominantne pozicije i to joj najčešće uspijeva.
Volim promatrati nespretne reakcije muških kad je riječ o plesnoj interakciji s curom poput nje. To ne implicira da moje nisu nespretne, već samo da volim promatrati tuđe. Mala nevina zabava.
Ja sam je opisao kao da je iz Tarantinovog filma. Siguran sam da je mila i draga osoba kojoj bi se svidio način na koji sam je opisao. Nešto me na njoj podsjetilo na Robin Hooda. Karakteristična boja.
Onaj par od maloprije
Možda oni uopće nisu par. Možda su samo bili zajedno. Svejedno, bili su u paru, pa su par. Dovoljno je da vam se pogledi jednom sretnu i da iz toga pročitate emocije trenutka i osjetite mindset. Cura je zaista bila neumorna plesačica koja bi povremeno prosurfala podijem. Ja sam dao sve od sebe, ona nije prestajala sa plesom. Njen partner ili pratitelj je bio nešto manje u pokretu, ali ostavio je dojam nekog tko, kao i ona, istinski uživa u technu i plesu. Oni su ostali do kraja. Potpuna predanost trenutku, piercing u usni.
The rest of the best
Bilo je više muškaraca, zapravo znatno više, nego što je bilo cura. Dečki su prilično glasni u bodrenju DJ-a, znaju fućkati i nadglasati razglas, ali cijelo vrijeme plešu, imaju ok vibru, ne šire lošu energiju i vole da udara žestoko. Riječki rockeri nisu pičkice, zašto bi to bili clubberi ili raveri.
Kako ne bih zanemario ostale cure, one u priču ulaze u kontekstu manje-više opisanom u uvodnom dijelu teksta. Modne kombinacije i styling za nijansu su slobodniji od prosjeka koji inače srećem. To znači da se hrabrije odjevaju smione kombinacije. Ipak je ovo noćni klub Crkva.
Prostorija u kojoj je plesni podij je vrlo visoka, a završava u vrhu drvenom konstrukcijom krovišta. Visina daje dobar reverb. Ukratko rečeno, to je svojstvo prostora da zadrži postojanje zvuka. Drveno krovište sa četiri različite strane i poprečnim gredama svojevrsni je raspršivač (difuzor) zvučnih valova. Akustika je u Crkvi odlična, sound je moćan, a tehničar obilazi DJ-e i provjerava da li sa signalom odlaze u clipping (izobličenje, pisao sam u jednom tekstu o tome). Ako to rade, on ih upozorava i stišava. Kad on ode, oni natrag pojačavaju.
Uz sve to, bočni i stražnji zid su dodatno tretirani akustičkom spužvom. To je ona spužva rezana tako da na njoj ostaju izrezane male piramide koje svi vole opipati i stisnuti. Da vide kako je to kad stisneš spužvu. Neki su razočarani kad vide da je osjećaj isti kao i kad stisneš spužvu. Light je u Crkvi odličan, a na panelu iza DJ-a se reproduciraju neke apstraktne grafičke forme.
Zanimljiv je način na koji sam doživio taj background. Misao je možda bila sugestivna, proizašla iz imena kluba, ali taj je zid meni izgledao poput onog koji je iza oltara u crkvi. Ovaj, još k tome, kao da te gleda odozgo. DJ pult je u ulozi oltara, a DJ je onaj koji šalje Riječ. Može i beat.
Crkva ima i galeriju koja se nalazi u stražnjem dijelu, a do koje vodi atraktivno stepenište. Ispod galerije u dnu prostorije je prostrani šank. Zamišljam kako je kad se party pretvori u rave, kad je puna galerija i kad su stepenice pune. Kad sve diše napred nazad. Kad neke cure sjede na šanku, a neki dečki leže ispod šanka. Sad mi je Crkva ostala to dužna. Doći ću jednom na naplatu.
Skeptik
Skeptik odlazi dalje no što je išao kad sam ga zadnji put slušao u Karlovcu. Priređuje neočekivane obrate i gura publiku do ruba. Radi sve ono što ne očekuju. Ide to polako. Ovi širitelji dobre vibre, oni to prihvaćaju odmah. Fućkaši se malo bune, ali prihvaćaju i oni.
Onda kad ode predaleko i uhvati se gradiva za slijedeći semestar, nagradi publiku nekom skladbom za koju zna da će izazvati ovacije. Skeptik je vozio set koji je trajao više od tri sata i pripremio maestralni izbor novih i starih ploča.
Ivan Komlinović live
Ovo je sad jako zajebana tema. Zajebana je zato što smo mi dugogodišnji bliski prijatelji, što ja poznajem njegov koncept rada, što do zadnjih par godina nisam volio njegov techno DJ set, što sad volim njegov DJ set i još što, aha, što postoji mogućnost da budem subjektivan.
Uz sve to, ovo je prvi put da ga na partiju slušam live. Neovisno o tome poznajem zvuk koji stvara, ali nemam pogled na cijelu priču koja čini live set. Nešto o glazbi koju stvara ostavit ću za drugu priliku, a dotaknut ću se koncepta i osnovne strukture glazbe.
Ukratko, riječ je o technu, koji katkad ima solidan dojam izvornog housea. To je sound koji je proizašao nakon pomnog odabira komponenti koje čine sustav. Svaki pojedini gradivi element u njegovoj glazbi oblikovan je kako bi dobio snagu, moment i prljavost.
To je ona prljavost koju The Clash imaju u odnosu na Toto. I fought the law vs. Africa. Nekad je to grubo, nekad distorzirano, provučeno kroz neki od ljepljivih ili muljavih efekata. Komlinović jako dobro ubacuje organske dodatke poput acida ili pak kratko obrezane činele čiji zvon zamućuje njen osnovni čisti zvuk.
Bas je ovdje uvijek snažan, precizno oblikovan da ne interferira sa ostalim elementima, ali grubo obrađen. Bez finog finisha.
Komlinović dobiva odličnu reakciju publike. On ima svoju priču s koje ne skreće. Njegov će live set evoluirati sa svakom novom svirkom, kao što će to biti slučaj i sa cijelim njegovim setupom.
Ovaj na kojem sad radi live čine: Elektron Octatrack Sampler, Elektron Analog Rytm, Elektron Deep Heat, Boss multiefekt, El Capistan - Tape Echo Delay - strymon, compressor, 8track controller, Veromona mono lancet lead & groove synthesizer, 12-kanalni mikser, kao i još jedan mali uređaj sa 12 potenciometara, ponešto prekidača, malim displayem u sredini, a za kojeg uvijek zaboravim što je i čemu služi. Bubnut ću sad da je to, kao i Vermona, synthesizer.
Mogao sam popisati oznake uređaja i napraviti bolji opis, al to mi totalno nije đir. Ta kombinacija hardvera svira žestoko. Proizvodi zvuk na drugoj, višoj razini. Acid koji dolazi iz tog velikog zvuka je poput Dementora koji lebdi iznad floora, da bi se naglo i direktno zabio u tebe i već slijedeći tren nestao iz Gryffindora.
Komlinović je prema publici obziran. Vozi ih solidnom brzinom u sportski spuštenom automobilu tvrdog ovjesa, po makadamu preko brda. Putnici sretni stignu na odredište. To ga ni na koji način ne čini romantičarem. U tom su setu svega dva tri glasovna sempla. Nemam pojma što govore.
Ivan prati svoj osnovni sinopsis koji segmentira dijelove seta na zasebne cjeline, unutar kojih bilježi pozicije bitnih kontrola po uređajimma, ali i natuknicama skicira gdje se nalazi fokus njega kao izvođača. To su skice za mentalne mape. Mislim da on već letimičnim pogledom na sinopsis rekonstruira mentalnu sliku. Kad poznaješ uređaje, onda znaš što će se dogoditi promjenom nekog parametra, a s vremenom memoriraš i neke pozicije koje proizvode zvuk koji koristiš. Kao i kod konvencionalnih glazbenih instrumenata, gitare na primjer.
Set je bio izvrstan, a on besprijekoran i metodičan. Budući da Ivan radi kao ton majstor, poznavanje karakteristika uređaja i umjeće podešavanja njegova je svakodnevnica. To mu pomaže da odabere najbolje od proizvoda i da kreira u potpunosti jedinstven zvučni potpis.
Jako sam ponosan što moj dragi prijatelj to radi na tako vrhunski način. Tu je vještinu godinama brusio i isprobao na desetke raznih uređaja kako bi pronašao sebi svojstvenu kombinaciju. Techno koji izlazi iz ovog seta je pitak, plesan, intrigantan i hipnotički repetitivan.
Forest People aka Oleka
Dragan Lakić. O njemu sam čuo. Spremao sam se na jedan od njegovih zagrebačkih gigova, ali se nešto ispriječilo. Očekivao sam jaki techno koji mi neće odgovarati. Dragan je odličan dečko koji svojom osobnošću ne odaje da iza sebe ima više nego respektabilnu karijeru na zaista visokoj razini.
On producira glazbu, remixira tuđe skladbe, a vlastiti proizvod plasira u klasičnom DJ setu. On je žešći od prve dvojice, ali konkretan i jasan. Unatoč žestini, elementi njegove glazbe su jasni. Kratko sam pratio njegove pokrete na mikseru. Uzbudljivost i dramu u onome što svira često stvara ili potpomaže korištenjem ton kontrola ili filtera na mixeru. Time simulira naglo nestajanje zvuka koji kao da odlazi niz lijevak.
Njegov rad zaslužuje zaseban tekst i više slušanja. Neozbiljno bi bilo da analiziram njegovu glazbu temeljem onog što sam čuo u nekoliko sati. Zahtjevniji je za umorne noge i radi vrlo slušan i plesan techno.
Njegov set završio je u sedam ujutro kad su se u Crkvi upalila svjetla. Kad je spustio klizače i kad je nestalo glazbe, svi smo stali. Nije bilo naznake da netko kreće kući. Nakon kraćeg skandiranja Forest People se vratio na BIS i još petnaestak minuta svirao uz upaljena svjetla.
Crkva me nije razočarala. Očekivao sam više domaće publike. Ostao sam sa pitanjem nad glavom. Je li to veličina i snaga klubske populacije koju Rijeka nudi? Razuvjerite me Riječani. Može i u Crkvi. Tamo zaista želim ponovo otići.
Nemam pjesmu ovaj put, ali kako sam puno puta napisao pička, stavljam jedan cvijetak da malo uljepša tekst.
On the road again
Izašli smo u kišno riječko jutro. Ne tako hladno koliko vlažno. Već prije Grobnika počeo je padati snijeg. Na Orahovici je cesta bila potpuno prekrivena. Nakon Tuhobića snijeg je padao sve jače. Konačno je sve bilo bijelo. Prava zimska idila.
Svi su DJ-i sigurno dovezeni na željena odredišta. Nema straha za hrvatski ili bosanski techno.