Sinoć nisam bio vani. Istina, hengao sam sa frendom u njegovom studiju i lebdio nošen stringovima koji su izlazili iz njegovog novog synthesizera. I valjda zbog još nečega. Uzbuđenosti, pojma nemam. On mi je još u srijedu poslao poruku - Kud se ide ovaj vikend? Petak - Funk i/ili Masters, subota valjda ništa, nedjelja White Lies koncert, kratko sam odgovorio. Par sekundi nakon što sam poslao poruku zazvonio mi je telefon.
Kak to misliš, u subotu nikud? Ma ono, nema u gradu niš kaj me interesira, imamo neki familija kumovi rođendan popodne, u nedjelju idemo na koncert, pa je subota ispala slobodna. Nadam se da ovo nije početak kraja, zabrinuto me upitao? Ne, ni slučajno, ma možda nekud i odemo. Na kraju sam, da bi sačuvao obraz i integritet, u subotu završio s njim, pa smo jako studiozno proučavali neku glazbu i njene utjecaje, lebdili i sve još nešto.
Ček, a prošli vikend si bio negdje, nisi ništa pisao? Ma bio sam u... di sam bio, jebote? Ne radi mi Fejs, samo malo. Aha, ma joj. Kaj? Ma niš, mislio sam taj prošli petak ići u Surogat. El Comando i još netko, ne mogu se sad sjetit. Al onda me Dav zajebo. Kak te zajebo? Ma krenuo me popodne prcat da kaj ja samo moram bit na trendovskim mjestima, kaj se ja nekaj preseravam i da idemo na Felvera & Zuzu u Operu. Ti nisi normalan, Feki je izvuko stare stvari, idemo supportat, bla. Navlačio me.
Predrasude
Već sam prije Ženi reko da nema šanse da idem u Operu. It's not for me. Imam predrasude. Za ponos nisam siguran. Zakaj imam predrasude? Prema fotkama, najavama evenata i ostaloj koreografiji koja prati klub, zaključio sam da to nije mjesto gdje bih ja volio izlaziti. To je mjesto za neku drugu publiku i neku drugu estetiku.
Međutoa, Dav me napilio i svašta mi je već nešto nabrojao, tak da sam mu reko - ok, ali da se tamo nađemo kod ulaza. Naravno, veli on. Spustio sam se dolje i stisnutih usana promrmljao - idemo u Operu. Ona se pak samo nasmijala kao da ispraća moj ponos na daleki put. U pola jedan smo bili u Petrinjskoj pred ulazom u Operu. Sami. Jer drugi nisu došli prema dogovoru. Tako da smo u Operu ušli sami.
U velikom svjetlom, čini mi se pinky osvjetljenom foajeu. Nikad nisam mislio da ću za mjesto na koje izlazim partijat napisat da ima foaje (foyer), no sad mi se ta riječ čini najprikladnijom za opisati prostor u kojem sam se našao. Lijevo je klub, desno garderoba i zahod, a čini mi se da postoje i neke stepenice koje idu prema gore, al to sad više nisam siguran. Predrasude su rasle, ponos je sve više padao.
TB-303
Roland TB-303 je monofoni analogni bass synthesizer koji u istoj kutiji ima i sekvencer kojem možeš programirat patterne. Slično kao na ritam mašini. Ima jedan usrani analogni oscilator sa dva valna oblika i jedan VCF filter kojem možeš podešavat rezonancu, rez, envelope, vrijeme raspada i valjda još attack. Nije važno. Kad je napravljen, uređaj je zamišljen kao dodatak gitaristima, posebno bas-gitaristima i klavijaturistima. Bio je potpuni promašaj. Roland nikad nije dizajnirao beskorisniji uređaj.
Samo jednom u životu sam vidio da netko koristi taj uređaj s njegovom izvornom namjenom. Bio je to klavijaturist, lagat ću, ali možda Naturalne mistike i to negdje krajem osamdesetih.
A onda je netko vražju stvar uštekao dok je radio techno. Rodio se acid zvuk, a TB-303 i razne njegove inačice, kopije, klonovi i replike postali su najtraženija roba na Internetu. Modernu se elektronsku glazbu gotovo ne može ni zamisliti bez tristotrojke.
Dok smo tako stajali u foyeru Opere (bogtejebo kak ovo zvuči nepartijanerski, ali sam zato dobro zamaskirao psovku da me Fejsbukov odjel za ćudoređe ne može skužit), slegnuli smo ramenima i rekli - a kaj sad, ajmo ostavit jakne na garderobi. Tamo su ljubazni i uslužni i nije im teško na jedan broj i višekratno okačit neke stvari. Ti si gost, oni šljakaju. Dobio sam i plastičnu karticu sa brojem.
Dobio sam broj 303. Ajde, falakurcu, biće da je svemir čuo moj nemir, pa mi poručuje - Ne budi drama queen, pojedi čokoladicu i ne seri. Ušli smo u klub gdje su Felver & Zuza već dobro prašili. Miješali su plesni house novijih i starijih izdanja, back to back. Mislim da sam prvo spotao "Danny Tenaglia - Music is the answer".
Big Ben
Bio je to disco klub u Bogovićevoj. Bio sam tamo nekoliko puta osamdesetih. Vizualno se sjećam samo stepenica. Sjećam se još i da mi se nije dopadao taj klub, kao ni ekipa koja se tamo skupljala. Ja sam bio klinac iz Samobora koji je morao stići na zadnji bus u pola dvanaest, a prije toga i tramvajem na Črnomerec, pa iskreno nisam puno od tog kluba ni doživio. Taman sam izašao iz punk faze, nije to nikako bilo za mene. Odviše šminkerski, ja sam tada tek dobio prve koleđice koje još nisam nosio u javnosti. Bijele čarape već jesam. Danas nikako ne mogu zamisliti da nosim takve cipele. A to su samo cipele. Uvijek neki ponos kad ga ne trebaš.
Gledam sad ovdje u Operi puno klinaca, svi u želji da izgledaju što više atraktivnije, šminkerski, brendirani, frizirani. Minice, mrežaste čarape, dekoltei, bijele košulje, lakirane cipele i čizme iznad koljena. Oni ne nose koleđice. Cure forsiraju seksualnost. Prema drugim curama. Al ne zato što im se baš sad liže pička, nego da nadrkaju frajere koji se za to vrijeme nalijevaju cugom, pa kad ih one kasnije dođu hvatat za ponos, ovi za ništa više neće bit sposobni, a ni ponosni. Pri tome mi je glavom proletila misao - Tu sad stupaju na scenu odlikaši. Oni su štreberi i nisu cugali više od jedne pive. Samo što kad si odlikaš i kad imaš osamnaest to ne kužiš. Sad ja to kužim. Zato, širite ovaj tekst među odlikašima.
Mene je cijela ta scenografija sa pripadajućom koreografijom podsjetila na Big Ben. Nemam pojma zašto. Ne sjećam se da su se tamo cure nabadale curama na - što već. Skužim da je ovo zapravo super prilika da vidim kako se zabavlja jedan drugi mlađi dio urbane populacije među kojim se ne krećem često, pošaljem Davu poruku - Platit ćeš ovo skupo. Al ne zato kaj sam bio nadrkan, nego da ga malo provociram.
Za to vrijeme Felver & Zuza izmjenjuju tune. Spotam "Sandy B - Make the world go 'round", u nekom, valjda, Deep Dish remixu. Dolazi i ostatak ekipe. Spazim neke cure koje znam iz Mastersa, pa onda još neku ekipu, sjetim se da sam ja tip koji se dobro zabavi i na domaćoj svadbi u lokalnom seoskom Vatrogasnom domu i prepustim se retrospektivi housea u zadnjih dvadeset godina, te još nekim manje ili više sirovim strastima.
Back to drek
Jednom je Tomo reko da kad on i ja budemo radili back to back, nazvat ćemo to - back to drek. Dvojac Felver & Zuza sam već jednom slušao u back to back aranžmanu i nisu mi legli. Antonio Zuza je DJ koji meni potpuno odgovara izborom glazbe i volim ga slušati. Felver, valjda isto tak, već sam pisao o tome. Ali nisu mi taj prvi put legli, a sa tim sam se stavom pojavio i ovdje u Operi. Ajde dobro, za profesora M. znate, ne moram vas sad farbat, da ne kažem lakirat.
Onda sam se sat vremena borio sa predrasudama, tijekom kojeg vremena su se njih dvojica udružili sa nekim svemirskim silama i počeli se skladno nadopunjivati. Vidjelo se i da dobro komuniciraju body languageom.
Puštaju deep-house iz 1995. godine. "Mood II Swing - Move Me", puštaju Kerri Chandlera, Carl Craiga, Mr. G-ja. Jebem ti predrasude, a i ponos da ti jebem, ne znam kad će opet netko pustiti ovakvu selekciju u jednoj noći i zapravo ne znam koje je mjesto za to primjerenije od ovog. Sad sam već sretan zbog svih ovih klinaca ovdje.
Dovoljno je zvučnih i poznatih stvari koje danas DJ-i mahom ne sviraju, ali ih ti klinci na neki način prepoznaju. Ovdje je dvojac koji im je odlučio prirediti zabavu sezone. I praše punom parom. Mislio sam da sam prepoznao i "Ubu - Pixels", ali nisam sad više siguran. Instantno sam zadrhtao, ali nije bilo to. Očekivao sam da ću čuti:
"Very soon we would both be completely twisted
but there was no going back back back.
We would have to ride it out."
Nije se dogodilo. U tom sam času već pomalo zamjerao osoblju Opere što tijekom večeri nisu sklonili većinu stećaka, monolita ili stolića, kako god da ih želite zvati, koji su po mom mišljenju znatno priječili širenju plesne groznice po podiju. Skroz naprijed je bilo nešto bolje, pa sam otišao tamo.
Curtis Mayfield
Američki soul pjevač, kompozitor i gitarist, vjerojatno jedna od najutjecajnijih soul persona u američkoj glazbi druge polovine dvadesetog stoljeća (1942. - 1999.). Njegov je repeortar golem, nabijen soulom, funkom, jazzom i bluesom. U njegovom bogatom opusu nalazi se i jedna blues pjesma iz 1973. godine nazvana "Right on for the darkness".
Monumentalna skladba koja počinje stihovima:
"I am blind and I cannot see You are there, your petty evil don't bother me Playing all the clothes you wear Laugh at me, pressed and clean, and I don't care"
te završava u, aranžmanom gotovo odvojenom, melodijskom passageu gdje u prvi plan ističe osnovnu melodiju koja se bluzerski dotad protezala kroz cijelu pjesmu. Tamo, na samom kraju, počevši od šeste minute. Poslušajte. Čini mi se da je ta pjesma kasnije bila i dijelom soundtracka nekog filma novijeg datuma.
Right on
U času kada noć doživljava svoj vrhunac, DJ-i iza pulta odlučuju staviti jednu od najupečatljivijih stvari s početka dvijetisućitih, pjesmu koja u sebi nosi melodiju toliko snažnu, ljepljivu i trensetičnu da još nisam sreo nikog kome se ta stvar ne bi svidjela. Uz sve to upakirana je u ritam koji je dovoljno čvrst, a aranžman je taman toliko decentan da stvar koriste i oni koji naginju potpunom mainstreamu, kao i oni koji se od istog odmiču u, ajmo reć underground.
Malo sam se prestao forsirat sa undergroundom otkad sam prošlog ljeta pao sa pozornice Moondance festivala. Tad sam zaključio da je i plain ground dovoljno čvrst, jasan i postojan, te da mi isti čas ne treba još i underground.
Stvar koju su pustili je inspirirana Curtis Mayfieldovom pjesmom. Napravio ju je škotski producentski dvojac iz Glasgowa koji se zovu "Silicone Soul", a ime joj je "Right on". Izdana je na legendarnoj Soma etiketi, ali i na Vendetta Records, te na VC Recordings. Osim instrumentala, na vinilu su i radio, te disco edit. Neka izdanja imaju i "Steve Lawler's Inside Space Mix".
Sa klasičnom instrumentalnom izvedbom Felver & Zuza obilježili su vrhunac večeri. Iako su nakon toga pustili i antologijsko izdanje iz 2001. godine, "Simon - Free at last" sa isto tako antologijskim sempliranim govorom Dr. Martina Luther Kinga koje je ovaj izrekao na stepenicama memorijalnog centra Lincoln 28.08.1963., tijekom marša na Washington za pravo na rad i slobodu, a koja nikog ne ostavlja ravnodušnim.
Važno je da ovdje stavim taj komad Lutherovog govora. Pročitajte i izvan konteksta pjesme koju jako volite.
"I have a dream One day This nation will rise up and live out the true meaning of its creed We hold these truths to be self-evident That all men are created equal
I have a dream That one day on the red hills of Georgia The sons of former slaves and the sons of former slave owners Will they be able to sit down together at the table of brotherhood?"
Unatoč Simonu, "Right on" je za mene bio vrhunac večeri. Tako ohrabren retrospektivnim nadahnućem ove dvojice iza pulta, krenuo sam gore k njima i sugerirao da ako postoji trenutak za metnit Jaguara, to je onda sada i ovdje. Nisu metnili Jaguara. Kasnije sam dobio poruku iz ureda glazbenog urednika da će bit jednom drugi put. Strpljen spašen. Dotad, jaguar u svom prirodnom okruženju.
Došlo je i jutro. Poderane mrežaste čarape, razdrljena košulja, ljepljiv pod i razmazana šminka, te potpuni kolaps morala, a kod mene i ponosa. Feler & Zuza puštaju posljednju stvar. Obrati pažnju na posljednju stvar.
"La da dee da dee da.
La da dee da dee da."
"Gypsy Woman - Crystal Waters". Klubska himna devedesetih. Pjesma čiji refren zna staro i mlado. Pjesma čiji veseli ritam i catchy "la da dee da dee da" refren oraspoložuju svakog bila je odličan izbor za kraj ove večeri. Bolje nisu mogli odabrati.
Meni je opet na licu bio zadovoljni smješak. Pjesma je to koja pjeva o ženi koja pjeva. Ta je žena ostala bez posla, a onda i postala beskućnica. Odlučila je pjevati na ulici kako bi zapravo isprosila novac. Bez obzira na sve, ona drži do svog izgleda, pazi na šminku. Njen je stav - ako već tražim od ljudi da mi daju novca, onda ću barem izgledati pristojno, ako već ne reprezentativno. Ovaj put ponos bez predrasuda.
"She's just like you and me
but she's homeless, she's homeless
as she stands there singing for money."
Poslije smo bili na afteru do pola dva i da ne pišem sad ponovo tko priča, a tko ne priča, čitajte prethodne blogove. Ja jedva čekam nastavak. Pričanja na afteru.
Opera je odličan klub. U prostoru negdašnjeg kina Central. Impozantnih dimenzija, zavidne akustike. Ako volite klubove disko tipa, u kojima igra svjetlosti i video animacija čini znatni dio scenografije, ovdje ćete se sigurno dobro zabaviti. Dobro je da je takav klub upravo u centru grada.
Zaključili smo da je, što se nas tiče, jednom godišnje ok da odemo u Operu. Sve više od toga je zadiranje naše subkulture u neku drugu subkulturu. Ne treba to prečesto.
Ends at: Tomorrow
Zbog orijentacije u tekstu sad smo na prošloj suboti, to je treći ožujka, za slučaj da vam je pala koncentracija. Ja znam da meni padne. Padne mi od evenata na Fejsbuku, koji počnu u 23h jedne večeri, a završe u 6h idućeg jutra. Prije nego počnu, sve mi je jasno. Manje više. Ali jednom kad počnu i nakon što završe, više ne kužim kad su bili. Sad mi piše da je to bilo trećeg ožujka, a zapravo je bilo drugog ožujka.
Vrijeme je izmišljena stvar i ono zapravo ne postoji. Ali mislim da fizičari ne znaju izračunat neke stvari bez vremena, pa zato još uvijek imamo vrijeme. Fizičari zapravo vladaju svijetom. Ja sam pobornik bezvremenskog sustava. Zamislite samo koliko bi stvari bilo jednostavnije. Ne bi više bilo - "Gdje si ti zadnjih pola sata?", ili, "Nije mogao niti deset minuta".
After Neven, Maja Pa, Savage
Subota se navečer, dakle, planira provest u Mastersu. Savage organizira vrlo maštovitu, nezamislivu i neobičnu kombinaciju koju se jednostavno ne smije propustiti. Na line upu su Maja Pa, After Neven i Savage. To je kao da ideš na festival na kojem će nastupit The Neville Brothers, Nine Inch Nails i Radiohead. Nisi baš siguran kaj bi si mislio, ali znaš da će bit jedinstveno.
Ja sam si to zamislio ovako, a tako sam rekao i Njoj - Line up ti je slijedeći, Savage, Maja Pa, After Neven. Savage je domaćin, a i najumjerenija je struja, Maja je rock'n'roll, a Neven je ionako After. Uopće nije bilo tako. Razmišljao sam "inside the box". Savage je to posložio na skroz drugi način.
After Neven je bio prvi. To je otvorilo jedan skroz drugi doživljaj njega kao DJ-a. Sad svira warm up i pri tome ima prilike napraviti bitno drugačiji koncept seta od onog kojeg uobičajeno pušta u šest ujutro. Već se smatram njegovim fanom, iako ne znam ima li on fan club, kao i da li bih ja uopće ikad i bio član nečijeg fan cluba. Kako god, bio je odličan. On je DJ koji odgovara mom glazbenom ukusu u potpunosti, a njegov pristup slaganju seta je zanimljiv, konzistentan sa pažljivo biranom glazbom i zavidnom vještinom miksanja.
Nakon Nevena bio je Savage. Tada sam skužio da si je on to namjestio tako da može odsvirati nešto što u zadnje vrijeme nije imao prilike. Morao je napraviti spoj između Nevenovog warm upa i Maje Pa. Nebum pisal o njemu, jer se ne slažemo oko ocjene njegovog seta. To je valjda zato kaj ga ja nisam slušao davno prije, već samo zadnjih godinu-dvije dok je njegovao jedan određeni zvuk. Meni je ovaj set na skali do deset bio blizu devet, on se na to samo nasmijao. Samo kaj mi nije reko - dečec, dečec. A ja sam stariji.
Za Maju Pa sam znao da neće krenuti sa nekim sentišem. Nisam siguran kolko se među mladima, pardon mlađima od mene uopće koristi riječ sentiš. Prema nekim on-line definicijama riječ je o glazbenoj kompoziciji koja uzrokuje ubrzani rad srca parovima koji uz nju plešu. Istovremeno, sentiš usporava vrijeme, pa zbog tog rastezanja vremena ne osjećamo ubrzanje rada srca. To bi bio jedan od protuargumenata ukidanju vremena.
Sentiši nas postavljaju u ranjivo stanje sa visokom količinom ugode, pogotovo ako smo u dodirnom odnosu s osobom sa kojom smo ujedno i u nekom drugom odnosu. Ukoliko te osobe nema u blizini, sentiš potencijalno može baciti u bed, pa se ne preporuča konzumirati ga. Neki se kasnije teško nose sa sentišima, što se može dijagnosticirati kao blagi postraumatski sentiš poremećaj.
Kako sam ja već prije par puta slušao Maju Pa i kako mi se taj njen zvuk jako sviđa, tako sam ja znao da će to bit izazovno. Kondicijski gledano. Nije lako odradit njen trening. To sam i njoj osobno htio reći, ali kako je ne poznam, već sam nekoliko puta svojim (i njenim) prijateljima DJ-ima reko nek me s njom upoznaju. Oni su me svi redom odjebali, odnosno nisu nas upoznali, a ja sam po prirodi sramežljiv, pa nisam ništa sam poduzimao. Neću sad imenom i prezimenom nabrajat koji su to sve bili, znaju oni to.
Kaj se Maje Pa tiče, rekao bih da je bila nešto blaža nego što je to bilo posljednji put kad sam je slušao u okviru programa bRave. To je bilo i za očekivati, jer i ona se uklopila između ove dvojice. Lakše sam odplesao cijeli njen set. Možda imam više kondicije nego prije.
Onako odokativno rekao bih da je bila u rasponu od Simple Symmetry sa Corespodanta pa sve do RotRauma. Ako sam dobro uhvatio, puštala je i nešto sa Résilience LP-ja od Maxime Dangles izdanog na skryptöm recorsds. To mi je odličan LP. Volim pustit "Face reality".
Odlično je to bilo. Odlučno i snažno. Toliko da je jednostavno vapilo za uvodom u obliku antipoda kroz definiciju sentiša. Na kraju su ona i Savage bacili i jedan back to back, što je isto tako bilo jako poticajno za plesanje. Ostali smo tamo do kraja, nismo išli na after. Ja sam si mislio - je li to početak kraja?
Nadrkani tjedan
Slijedi jedan nadrkani tjedan. Gotovo sam uvjeren da ste ga i vi tako doživjeli i proživjeli. Moral u padu. A onda je opet došao vikend. I petak kojem sam se posebno veselio.
Pips u Funku
Pips petkom u Funku je za mene novost na repertoaru. Slušao sam ga jednom ili dvaput, ne sjećam se više. Jednom sigurno u nekom više lounge popodnevno večernjem setu, te možda još jednom u okviru programa Casa. Ali ne puno. Znam samo da me zainteresirao. Sjećam se da sam se iznenadio i neuobičajenom spoju Serato softwarea kao izvora zvuka i Pioneer klubskih playera kao kontrolera. Ne sretneš često nekog tko na ovaj način koristi Serato i playere.
Ne znam da li je i sad u Funku koristio Serato, ali znam da je to skroz nebitno. Pips je složio super zabavnu večer u kojoj smo plesali cijelo vrijeme, bez da smo i u jednom trenu imali neki moment gledanja u DJ-a, tkzv. WTF pogledom. Nepretenciozno, sa obiljem dobre glazbe, puno naslova koje i sam imam u kolekciji.
House koji pleše po svim podžanrovima i ima u sebi obilje funka, disco motiva, a nije mu stran niti odlazak u malo tvrđi klubski tech-house, pomalo nesvojstven Funku. Svakako jedno iskustvo koje želim ponoviti, pa ću se i više posvetiti samom Pipsu kao DJ-u.
Ujutro me Beko pita di je after. Prijatelju, odgovaram mu, sramota me reć, al nema aftera. Opet mi je glavom proletila misao o početku kraja. Mislim da je ipak samo riječ o privremenom padu morala i nedostatku ponosa. Zbog predrasuda. Ili čega već.
Pjesma za kraj danas dolazi od američke pjesnikinje mlađe generacije Brandee Lyann Hilbert. Love you all.
Making Love - Brandee Lyann Hilbert
Underneath the moonlit sky, beneath a blanket of stars, I lay with you in a land afar. It's so quiet; all I can hear is my breath I vaguely take with you so near. You have my body bound. I'm lost in your presence, where I can't be found. You kiss my neck; it feels so nice. You have me feeling so enticed. As my body emerges, it yearns and it urges to feel your embrace and to taste your taste. As you put it in, a little smile grins. Should I whisper, faster? Or should I scream for my Master? You're pulling my hair, I feel, as if I were floating on air. As I tremble and begin to shake, you quiver and quake. Underneath the moonlit sky, beneath a blanket of stars, I'm yours, wherever you are.