• Facebook Social Icon
  • SoundCloud Social Icon
  • Instagram Social Icon
  • Twitter Social Icon

Blog post

Daniele Baldelli


Kiša je rominjala, činilo se kao da tek počinje padati. Tih nekoliko metara od kluba do parkinga, ja sam razmišljao kako da sad pozovem taksi. Google mi je kao prvog vratio onog jednog koji je uzeo ime kao i funk-soul band iz sedamdesetih. Neću tog, mislio sam, stalno je po medijima, ali nikad zbog nečeg pozitivnog.

Evo, tu je moj taksi, rekao je taj niski lik koji me cijelu noć podsjećao na Al Pacina. Ah, da! - zaključio sam ugledavši bijeli auto sa TAXI oznakom. No no, not this one, that one - rekao je "Pacino" držeći u ruci dvjesto, ili da prostite, dvjesta kuna.

Desno je bio parkiran neki monovolumen za kojeg ja nikad ne bih rekao da je taksi. Vozač nas je čekao. Ispratiti čovjeka do taksija je zapravo značilo kako je netko već pozvao taksi, a mislio sam kako i to moram napraviti. Jedna briga manje. Ah, te male stvari koje život čine.

Taksist je pokazao prstom na "taksimetar" koji to odavno već nije, već je zapravo tablet sa nekom aplikacijom i na iznos od 40 kn koji je zauzimao pola ekrana. Do hotela bi moglo biti još toliko, rekao je. Pola od toga će biti dovoljno, rekao sam Talijanu, pokazujući na njegovih dvjesto kuna. Htio sam mu reći još neke stvari, ali često s Talijanima zapnem kad je Engleski jezik u pitanju. Čak mislim da to nije stereotip kad su u pitanju Talijani, već činjenica. Jednom ću naučiti talijanski.

Ipak, tih nekoliko komplimenata glede njegovog DJ seta Talijan je razumio i sa smješkom se zahvalio. Rukovali smo se, a nervozni taksist je već kretao. Mislim da je i Talijanu već bilo dosta. Nedjeljno jesensko kišno i prohladno jutro, iza njega je cjelonoćni gig, a njemu je već šezdeset i šest. Ne smijem to zaboraviti spomenuti svojim prijateljima kojima je trideset i šest i kojima je cjelonoćna avantura izazov.

Walking in the rain

I've been walking in the rain just to get wet on purpose...

Pjevušio sam vraćajući se polako prema klubu dok je sitno kišilo. Ovih dana u Zagrebu će koncert održati Johnny Marr. As far as I know, možda je to već i bilo. Zapravo se taj čas uopće nisam mogao smisliti da li je Johnny Marr sa Bernard Sumnerom osnovao bend Electronic. Instinkti su mi govorili da jest. To je ono kad si siguran, a pojavi se crv sumnje. Kako god, često pjevušim ovu pjesmu, bez obzira na Smithse, New Order ili Electronic.

I've been trying to impress that more is less and I'm repressed...

Opet u klubu

Ubrzo sam ponovo ušao u zahuktali klub gdje je Profesor M. vrtio neke divlje trackove, a meni se činilo da sam čuo neki od remixeva Naser Bakera nedavno izašlih na Circus Recordings. Otkako je preuzeo pult Od Daniele Baldellija nije spustio visokoenergetske disco/house/rock'n'roll tenzije.

Bio sam na podiju ispred pulta za trajanja cijelog njegovog seta. Činilo mi se kao da on ustvari uopće nema ideju što i kako svirati, nego jednostavno napikava po instinktu. Problem s njim je da i kad napikava, to ispadne bolje nego bi vi i ja i mogli zamisliti, ili složiti.


Mislim da je puštao i Mind Enterprises - Gemini. Iza projekta Mind Enterprises stoji talijanski DJ i producent Andrea Tirone. Klub se drmao, nitko nije želio posustati. Vratio sam se na floor i osjetio kako me ponovo probada iznad lijevog bedra. Nezagrijan sam početkom večeri napravio jedno od onih glupih istezanja kad sa vozačkog mjesta želiš dohvatiti nešto što je na stražnjoj polici auta i kratak si za tri centimetra. Toliko se možeš istegnuti. Nezagrijan. Yeah, right.

Dva sam dana virozan uglavnom doma preležao i trebao sam biti pažljiviji s naglim pokretima. Ignorirao sam usputne komentare o godinama i oprezu. To su sranja. Događalo mi se to i s dvadeset. To da se nezagrijan istegnem. Uostalom, vidio sam tu na flooru maloprije i jednu curu, znatno mlađu od mene, koja pokazuje iste simptome kao i ja. Čini mi se, upravo sa lijevim bokom. You're not alone...

Felver je zatvorio Masters negdje oko osam sati ujutro. Bez velike pompe. Ide stvar. Otpadne synth. Ide stvar. Otpadne bassline. Ide stvar. Otpadne hi-hat. Ide stvar. Otpadnu tom-tomovi. Ide stvar. Ostane samo beat. Ode beat.

Cosmic Temple

Cijela ova večer je izrazito talijanska. Možda se to na prvi pogled ne čini takvim, jer line up ovog forty FIFTY-ja čine Dave Mothersole (UK), Daniele Baldelli (ITA) i domaćini Jogarde & Felver (HR). Ipak, vidjet ćete koliko je tu Italije.

Daniele Baldelli svoj je cosmic-balearic-funky-tribal-rock-disco set priveo kraju s nekim disco editom koji tek daje naznake da se iza njega krije "Sympathy for the devil" Rolling Stonesa.

Pleased to meet you, hope you guess my name.

Kao da je nakon svog, nevjerojatno energetičnog DJ seta želio zagrebačkoj publici poručiti:

Please allow me to introduce myself, I'm a man of wealth and taste. I've been around for a long, long year, stole many a man's soul to waste.

Negdje u tom finalnom dijelu seta pustio je i moj highlight večeri, All Along The Watchtower. Ne sjećam se baš, ali kao da je netko remixirao Barbaru Keith. Tako je zvučalo. Ali ova je večer bila, da se tako izrazim, izrazito na rubu i na trenutke kao divlja mačka. Sa izbačenim kandžama.


Daniele Baldelli talijanska je DJ legenda, a počeo je s tim poslom prije nego sam se ja rodio. Ja o njemu gotovo da nisam ništa znao do prije nekoliko mjeseci kad mi je prijatelj poslao njegov album "Cosmic temple". Dotad sam ga smatrao samo DJ-em, koji je uz to i legenda. A legende su često urbani mit.

U ovom slučaju, mit je lažan. Daniele Baldelli prezentirao se zagrebačkoj publici u formi koja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Zaboravite elektronsku glazbu na kakvu ste danas navikli. Zaboravite house i techno.

Cosmic Disco

Ovo je istinsko disco iskustvo. Disco koji zvuči moderno, a u kojem se cijelo vrijeme osjeća jaka energija. U sebi gotovo uvijek ima funky groove. Često ima potpis Italo disca. Na trenutke se u njemu osjeća njemački novi val iz osamdesetih. Standardni sastojak mu je klasični rock and roll.

Ambijentom oponaša balearic i nu-disco forme, te vlastitu, autohtonu, cosmic disco atmosferu. Ne dozvoljava vam da stanete s plesom. Nema u sebi breakove ili čudne promjene ritma. Precizan i snažan.

Ponekad vas iznenadi nekom svojom cinematic formom. Kad je krenuo s jednom stvari čija melodija neodoljivo podsjeća na produkciju Ennia Morriconea koju je radio za filmove Sergia Leonea, prva misao bila mi je - Hej, kad ovo rade Red Axes to zvuči kao odlična zajebancija. Kad ovo radi Daniele Baldelli, to je jebeni juicy stuff. Osjećaš se kao da jašeš prerijom. U kojoj je instaliran soundsystem.

Tribal, Funk, R&B

Baldelli u set ubacuje disco klasike koji nisu isfurani, pa ih niti ne uočavaš na prvu. Jedan takav primjer je "Sultana - Titanic" u Nicky Siano remixu. Nicky Siano bio je rezident u legendarnom Studiju 54, ali i u njujorškom The Gallery-u. Čini mi se da je u tom, tribalističnom, dijelu seta bilo i Manu Dibanga - Soul Makossa.

Siguran sam da sam čuo Talking Heads - I Zimbra. Stvar su napravili Brian Eno i David Byrne, a iz vremena je kad se Byrne dobrano inspirirao afričkom glazbom. Vjerojatno u nekom remixu ili editu.


Taj cijeli tribalistični dio talijanske disko priče Daniele Baldelli započeo je sa suzačetnikom Cosmic disco zvuka, svojim sunarodnjakom, DJ-em i producentom poznatim kao T.B.C. - a to je Claudio Tosi Brandi. Poslušajte njihov EP "Cosmic Roots". Ako vam je više do afro zvuka, poslušajte i odličnog talijana DJ-a Beppea Lodu.

Zatim "Funky Nassau - Ray Munnings" u tko zna kojem remixu. Siguran sam da sam tu stvar čuo, jer sam je vizualizirao uz vinil ploču.

Kako to, kako to, kako to

Da bi uopće mogao napisati nešto faktografski smisleno imam neki svoj model mentalnih mapa. Neku situaciju nastojim fotografski upamtiti i letimično bacim pogled na sat kako bih je kasnije lakše smjestio u prostor-vrijeme. Funky Nassau sam upamtio uz Motown Records.


Na koncu uopće nije riječ o Motown Records, već o Moton Records, na koncu na mojoj ploči uopće nije Ray Munnings, već tko zna tko, ali asocijacija i mentalni zapis pomognu da se sjetim stvari i momenta.

Primavera

Zagazili smo duboko u jesen, pa da se barem malo vratimo nazad u proljeće. Otud podnaslov. Ali ima i još nešto. Ne pjeva li Pino Daniele - Primavera? To mi je u mentalnoj mapi. A zapravo je zajeb.

Tullio De Piscopo je talijanski bubnjar i pjevač koji je osamdesetih imao veliki hit "Stop Bajon". U toj stvari refren sadrži riječi "Primavera, Primavera". Uvijek kad čujem tu stvar mislim da pjeva Pino Daniele. Daniele, ali Baldelli je sinoć pustio i tu stvar.

Jestofunk

Jestofunk sam otkrio devedesetih u Gradni u Samoboru. Tamo su imali nekoliko albuma koje bi kroz dan vrtili. Otad je Jestofunk kod mene čest gost u playeru. Jestofunk je talijanski acid-jazz band kojeg je osnovao Claudio Rispoli, poznatiji kao DJ Mozart, klasa DJa poput Daniele Baldellija. U konačnici i on je jedan od začetnika cosmic disco movementa. Ubi me sad ako znam što je od Jestofunka Baldelli sinoć pustio, ali njihov zvuk dovoljno dobro poznajem da mogu reći kako ih je pustio.

Disco balearic mood

Paolo Amato je, pogađate već, također talijanski DJ. Na njegovoj "Paolo Amato Collection" tracklisti nalaze se i "The Dynamic Superiors - Face The Music". Ta mi stvar najbolje opisuje Baldellijev dodir sa sa klasičnim disco zvukom, iz kojeg je dosta gazio u balearic zvuk.

Opasne veze

Posebno dobar i jak dio seta Baldelli naslanja na electro i new wave zvuk. Iako sam već highlight večeri dao pjesmi Bob Dylana, sad kad pregledavam te mentalne mape, vidim da sam imao još jedan highlight. Liaisons Dangereuses - Los Niños Del Parque.

"Liaisons Dangereuses" su bili njemački pop bend iz osamdesetih koji je radio elektronsku glazbu. Osnivači Beate Bartel i Chrislo Haas bili su istinski pripadnici ondašnjeg njemačkog novovalnog pokreta. Taj je bend kratkog vijeka i slabe produkcije imao nevjerojatno jak utjecaj na razvoj techna, industriala i u ne tako dalekoj poveznici izuzetno utjecao na filozofiju Detroit zvuka.

Poslušajte Los Niños Del Parque i biti će vam jasno o čemu govorim.

Magični žuti orkestar

Još jedna izvrsna skupina s kraja sedamdesetih koja je isfurala synth zvuk s atmosferom japanskog synth-popa je "Yellow Magic Orchestra". Baldelli je pustio njihovu stvar "Firecracker" u nekom remixu. Kad god čujem tu stvar, a nekako si mislim da Jogarde nekad pusti tako nešto, ja pomislim - Hej, Alexander Robotnick.

I opet zajeb. Ali ostane u mentalnoj mapi. Nisam sinoć čuo Alexander Robotnicka, ali "Yellow Magic Orchestra" jesam. Usput, iza aliasa Alexander Robotnick krije se, pogađate već, Talijan Maurizio Dami.

Daniele Baldelli

Teško je opisati Baldellijev set. Netko me u jednom trenu pitao (Boris?) - Baš me zanima koliko ćeš ga nahvalit u tekstu? Rekao sam - Najviše! Najbliže ovakvom setu što sam ja dosad čuo bio je stari samoborski DJ Neno. On je, doduše, pomalo diskriminirao bjelce u glazbi koju je puštao, ali je načelno glazba imala ovakav isti groove. Znam za barem još jednog domaćeg DJ-a kojeg već neko vrijeme želim poslušati, a za kojeg slutim da bi mogao raditi set sličan ovom. Zasad se znamo samo preko Fejsa.

Baldelli vam prezentira najbolje od disco glazbe i glazbe koja se pušta u discu. Njegova najbliža poveznica prema klasičnom houseu je "LTJ Experience - Beggar Groove". Iza projekta LTJ Experience je, pogađate već, talijanski producent Luca Trevisi.


Priznajem da je Daniele Baldelli u meni probudio sjećanja na neke stvari o kojima su pričali stariji DJ-i dok sam bio klinac i koje sam faktografski upamtio, ali ih nisam mogao izvući u potpuni kontekst. Prisjetio me Baldelli i na stvari koje smo radili u vrijeme kad je DJ-anje imalo drugačiji model rada.

Vrijeme je to gramofona na kojima nije bilo regulacije brzine, vrijeme kad si glazbu imao na vrpcama ili kasetama i kad nije bilo beat matchinga, a kad je posao DJa bio prošarati kroz sve segmente popularne glazbe.

Podsjetio me na to u trenutku kad sam već prepoznao neki za redom rock klasik u disco ritmu. Sjetio sam se svojih disco večeri koje bi kulminirale prijelazom iz Italo disca u pop-rock. U neki Simple Minds, ili, tada još dobar U2.

Baldelli sve to prezentira kao jednu cjelinu u kojoj se ne osjeti prijelaz žanrova, jer je sve upakirano u čvrst i jasan groove, a produkcijski na najvišem nivou.

Dave Mothersole

Ako se vratimo na početak stoljeća i vrijeme prodora londonske tech-house scene, jedan od njenih protagonista, te čovjek koji je uz Eddie Richardsa, Terry Francisa i Nathan Colesa definirao tu scenu bio je DJ Dave Mothersole.

Mi smo jako voljeli taj zvuk i rado smo posjećivali sve partije na kojima su svirali ovi dečki. Bio je tu i ostatak ekipe iz Londona, ali njih čuvam za njihovu vlastitu priču.


Dave je sinoć radio svojevrsni lounge warm-up koji se neprimjetno pretočio u pravi plesni warm-up. Počeo je zapista nepretencioznim, gotovo radijskim miksanjem. Skoro pa potpuni fade out, pa fade in slijedeće stvari.

Publika je možda jednom ili dvaput reagirala iznenađeno, ali nakon toga više nisu ni primjećivali ovaj, za klub, neuobičajen način miksanja. Dave Mothersole pokazao je da moving i atmosfera mogu biti povezani i neprekinuti i na ovaj način. Na kraju krajeva to je vrijeme kad je floor još prilično prazan, a većina ekipe još nešto chit-chata.

Tu je bilo izuzetne atmosferične, techy, acid-jazz i druge, kolokvijalno rečeno, lounge glazbe, mahom iz devedesetih. Upamtio sam Nu Guinea - Nuova Napoli. Nu Guinea je, pogađate već, talijanski projekt iza kojeg stoje Lucio Aquilina i Massimo Di Lena. Nuova Napoli je odličan LP prožet Fender Rhodes zvukom.

Mislim da je on pustio Kraftwerk - Tour De France. Ako to nije bio Jogarde? Koji god, mislim da je bio Dave i da je bila riječ o Francois Kevorkianovom remixu.

Izuzetan izbor za početak večeri i uvod u Daniele Baldellija, Dave Mothersole je odsvirao sa vinila i kao i svaki put do sad, oduševio zagrebačku publiku, ovaj put jednostavnim, gotovo radijskim, izborom odlične glazbe. Dave je s nama ostao do samog kraja večeri.

Jogarde

On je otvorio večer. Da sam ja puštao glazbu u tom terminu i toj atmosferi, ja bih, između ostalog, vrlo vjerojatno pustio neki Spandau Ballet. Jogarde je pustio "Leb i Sol - Čuvam noć od budnih". Nikad u tom času ja ne bi pomislio na Leb i Sol.


Iako, tamo krajem osamdesetih, to bi mi bilo na repertoaru gotovo svake večeri. Danas valjda imam predrasude. Svaki se dan u svom životu borim protiv nekih predrasuda. Ponekad netko drugi pomogne, kao u ovom slučaju.

Samo ta crtica o Pepiju sa samog početka večeri. I samo da se zna, došli smo prije 22 sata. I već je bilo dosta ljudi. Slijedeći put, svi oni koji cvile da im je kasno ići van u pola noći, haloooo! Može to i ranije.

Cat People

Već sam napisao da je ova noć bila na rubu i kao divlja mačka sa ispruženim kandžama. Možda je najbolje opisuje pjesma iz naslova, s time da je početak na:

........WITH GASOLINE!

See these eyes so red, red like jungle burning bright. Those who feel me near, pull the blinds and change their minds.

Kad kažem na rubu, ne znači da je bila incidentna. Naprotiv, bila je na rubu lascivnosti. Na trenutke i preko ruba, kao plesač na žici kad se iskrene u jednu stranu, pa se opet vrati u balans.

U jednom je času, meni draga plesačica, uz koju plešem kao da smo iz istog plesnog tima, zaključila kako je večeras ovdje prilična gerijatrija. Ona i ja nikad ne pričamo. Plesni su nam pokreti dovoljna komunikacija. Sinoć smo i razmijenili par rečenica. Kažem vam da je sve bilo na rubu.

Jaku energiju i dobar groove dali su i neki angažirani dečki. Znam da ih je nekolicina mojih čitatelja. Njima svaka čast. Kao i Felverovom glazbenom prijatelju iz Singapura. Nisam mu upamtio ime, ostavio sam čoveka ispred hotela u nekim jutarnjim satima.

U neko sam doba razmišljao i prelistavao mentalne mape, kako ću objektivno prenesti dojam. Činilo mi se u tom trenu da sam euforičan po pitanju Baldellija. Onda sam skužio Hrvaticu kako pleše sa blaženim izrazom lica, zatvorenih očiju. Plesao sam tako nekoliko minuta intenzivno je promatrajući i skužio da nije do mene i moje subjektivnosti. Stvarno je atmosfera izuzetna. Ona ne zna da sam je ja gledao. Kako je njen muž bio u drugom kraju kluba, gdje je bila i moja žena, činilo mi se skroz korektnim gledati je u njenom intimnom momentu užitka.

Tu je bila i ta nemirna cura. Ona je često na mjestima gdje i ja. Uvijek donese dobru vibru na floor. Uleti, malo pleše, pa nestane. Pa tako opet. Volim kad ona tako uleti, sve nas pokrene na još jače i ode.

Sa zadovoljstvom primjećujem već neki po redu forty na kojem se okupi određeni broj domaćih DJ-a, što bivših, što sadašnjih, svi s namjerom da se dobro zabave i isplešu.

Void

Ne kao rezultat funkcije u programiranju, već kao zvučnik - monitor. Sinoć je u Mastersu bio Void monitor. Mišljenja sam da je ta silina Void monitora spriječila DJ-e da osjete Mastersov sound, a i srednji dio spektra monitoring sistema se prelijevao preko Mastersovog sound sistema.


Rezultat je bio drugačiji, oštriji i nebalansiraniji sound od kojeg mi danas cijeli dan zuji u ušima. Ali isplatilo se.

Ne znam više gdje je početak, a gdje kraj ove priče. Love you all.

Pjesma za kraj, pogađate već, talijanskog pjesnika Umberta Sabe.

Our Moment, ili izvorno "Sai un’ora del giorno che più bella".

Our Moment - Umberto Saba

Do you know a more beautiful time of day than evening? More beautiful and less loved? That hour which precedes the sacred hours of idleness; the hour when work is intense, and a host of people are seen on the streets;. over the squared mass of the houses, a shadowy moon, one you can scarcely discern in the quiet air.

It’s the time you abandon the countryside to take joy in your dear city, from the gulf to the mountains various aspects in its beauty unite; the hour when my life in flood flows like a river towards the sea; and my thoughts, the swift tread of the crowd, the workman atop his tall ladder, the lad racing to leap on his rumbling cart, all seem to freeze in the act, all this motion acquires the look of immobility.

It is the great hour, the hour that best attends our time of harvesting.

#DanieleBaldelli #fortyFIFTY #Felver #Jogarde #DaveMothersole