Na zgradi preko puta moje vije se državna zastava. Zapravo se ne vije, nego se omotala oko koplja, mokra je i izgleda jadno. Na mojoj zgradi nema zastave. Nema ni koplja, niti nosača. To je zato jer je moja zgrada građena u samostalnoj i neovisnoj Hrvatskoj, dok je zgrada preko puta građena u vrijeme Jugoslavije.
U ime svih nas iz pedeset i neke
Zgrade građene u vrijeme Jugoslavije obavezno imaju nosač za zastave. U demokraciji nema potrebe za nosačima na svakoj zgradi, pa se radi uštede, ali i zbog sveopćeg pucanja kurca nacije isti više ne ugrađuju. Samim tim se niti ne ističe državna zastava na državni praznik.
Književnim rječnikom rečeno - Mi smo se na hrvatsku zastavu posrali čim smo je dobili. A kako nemamo nosač na zgradi, onda je tako posranu ne možemo nigdje ni okačit kad je državni praznik. Dan neovisnosti je jedan takav. To je tih i samozatajan praznik.
Krajem rujna po firmama se počinje spominjati produljeni vikend. Svi se čude i konstatiraju da su Svi Sveti tek za nešto više od mjesec dana. Onda netko pametan konstatira kako 8. listopada ima blagdan. Onda ga netko pametniji poklopi i kaže da to nije blagdan, nego državni praznik.
Onda gledaš i ne vjeruješ zašto skupina odraslih ljudi ulazi u diskusiju u kojoj jedni drugima objašnjavaju razliku između državnog praznika i blagdana i pri tome se još niti ne slažu. To začas postane naporno, a i vrijeđa intelekt promatrača. Tada je pravo vrijeme za kontranapad. Protupitanjem - A koji je praznik osmoga?
Dan državnosti. Ne, Dan domovinske zahvalnosti. Ne, nije! Dan nezavisnosti. Taj je američki, naš je Dan neovisnosti. A kad je onda Dan državnosti? 25. lipnja. Pa kaj nije? Nije, do 2001. godine je bio 30. svibnja. Čekaj, a Dan neovisnosti? On je 8. listopada, iako je povod zapravo bio 25. lipnja. Zašto onda nije 25. lipnja? Zato jer je onda Dan državnosti. Aha.
Sumnjaju neki da nosi nas pogrešan tok
Kad državni praznik padne na ponedjeljak i to bude neradni dan, nedjelja postaje pravo vrijeme za još jedan party. Obzirom da je ponedjeljak neradni dan, onda će se sva ekipa dodatno opustit i olabavit kočnice do kraja. To ne bi bilo tako kad bi ponedjeljak bio radni dan. Onda bi party bio u subotu, a nedjelja je ionako uvijek neradni dan, pa razina euforije nije tolika. Obzirom da ima onih koji rade i nedjeljom, moram ih spomenut barem deklarativno. Dakle, ima ih, ali mi se čini kako je kod njih razina euforije prilično niska kad je nedjelja u pitanju.
Ja znam da nas čeka još sto ofanziva
Organizatori rasplesane klubske večeri forty:love za nedjelju su najavili "Independence day 710". Zvuči kao ime za trodnevni trance festival u pustinji Gobi. Istovremeno je na samom rubu granice trasha, pa zapravo idealno opisuje taj naš hrvatski dan neovisnosti. Mislim da je sinoćnja ekipa iz Mastersa najveselije i s ljubavlju proslavila Dan neovisnosti, što je izdiže iznad ostatka hrvatske populacije.
Na stranu sad što nam je pucao Kurac za Dan neovisnosti. Dame su bile nešto pristojnije, njih je samo bolio Kiki. Da bi proslava bila još veličanstvenija, organizatori su najavili okupljanje s početkom u 17 sati. Objavili su i nekonvencionalni line up. Čim sam ga vidio, imao sam osmijeh od uha do uha. Redom - Felver od pet, Ian Pooley negdje oko devet, Tipura oko pol noći i Jogarde da finišira.
Čekaj, kak to, pa ja sam mislila da će Feki zatvorit. Ma jel, a isto si mislila i da će Ian Pooley bit u prime timeu. Pa daa. Ja baš mislim da je ovo puno bolje. Zakaj to misliš? Zato jer je Felver domaćin i nemaš ga prilike često slušati u opening setu. Onda zato kaj Ian Pooley ima stopedeset prime timeova sa zagrebačkom publikom, a Tipura nema. I baš će bit dobro da ga čujemo u higlightu večeri. A Jogarde bu već znal kak zaprt birtiju.
Čekaj, kakav je to line up. Ajmo još jedan krug. Objasnio sam i njoj dok smo sjedali u auto put Mastersa. Izgledalo je kao da će kišiti. Toplo, vlažno i ljepljivo. Slankastog okusa koji se topi i nestaje dok sve miriše na dinje. Kasnije je polako počelo rositi, a konačno je pljusnuo i pravi pljusak.
U nama je sudbina budućih dana
U pravo vrijeme nas troje smo bili na podiju Mastersa, istovremeno u čvrstoj vezi sa šankom. Listopadni sumrak u sedam sati navečer već je prelazio u noć, a svijeće postavljene po stolićima podizale su razinu romantike. Čini mi se da u to vrijeme u Mastersu nije bilo nikog željnog romantike, ali svi su uvjeti postojali. Tada je i WC još čist, a papira ima.
Za to vrijeme Felver je vrtio glazbu koja je često nosila dozu arogantnosti. Neke progresije i ritmičke promjene zaista su zvučale kao da ne pripadaju tim istim pjesmama. Vrlo angažirano. Nemalo sam ostao iznenađen kad je pustio Jessie Ware i Overtime. Ja sam mislio da je Jessie tinejđerska pjevačica koju sluša moja mlađa kćer. Svakako sam siguran da je pustio jedan remix za "The XX".
U konačnici je on taj svoj revijalno-artistički aranžman pretvorio u pravi plesni house-disco-nu-na spektakl. U nedjelju navečer, prije devet sati, Felver je zavrtio zavidno popunjeni Masters kao da je u najmanju ruku subota prije pola noći. Plan da poslušamo njegov opening set, pokazao se ispravnim pristupom. Ovakvu plesnu selekciju zaista ne možete često čuti.
Ian Pooley
Koji je ovo DJ? Nekoliko sam puta odgovorio sinoć na ovo pitanje dok je puštao Ian Pooley. U svijetu ima puno poznatih i dobrih DJ-a. Svega nekoliko njih ulazi u kategoriju onih koji su ostavili svoj trag u elektronskoj glazbi i koje možemo počastiti epitetom posebnih zasluga u razvoju elektronske glazbe. Ian Pooley je jedan od njih.
Ovaj je DJ i producent iz Njemačke, a na sceni elektronske glazbe aktivan je od početka devedesetih godina. Njegovu diskografiju čini šest autorskih albuma, više od šezdeset EP-ja, te singlova, nebrojene suradnje, ali i izričaj pod nekoliko pseudonima. Quiet Daze, The Low Frequency Band, Ansicht, Bluelite, Ides, John Skipper Trax, Pinnchiky, Silvershower i The Modulor neki su od njih.
Njegova je produkcija uvijek top-notch, a zvukovno uvijek odskače od prosjeka. Uz predanost producentskom poslu, Ian Pooley je uvijek bio odličan DJ. Kako house, tako i techno. Tijekom godina sam ga u DJ setu slušao mnogo puta. Nije mi svaka njegova faza uvijek legla. Tek bi ga s vremenom prokužio u nekom segmentu.
U posljednje dvije godine slušao sam ga tri puta, ukupno četiri ako računamo proteklu noć. Ova zrela faza Ian Pooleya mi je jako dobro legla, a posebno dobar set odsvirao je na Novu godinu popodne u Mastersu. Bio je ponedjeljak.
Njegov album Meridian je vjerojatno i njegov najupečatljiviji uradak. Drug Komlinović je spomenuo taj album neki dan dok smo secirali lik i djelo Ian Pooleya. Jučer prijepodne sam preslušao taj album nakon dugo vremena. Preporučam i vama. Dvadeset mu je godina tek, a zvuči bezvremenski.
Mislio sam da otprilike znam kakav će set Ian složiti. Izvrstan house vrhunske produkcije i vožnje. Međutim on je i tu pomaknuo granice i zapravo odsvirao jedan više techno nego house set u kojem nije nedostajalo Radio Slavea, ali ni ploča starih gotovo trideset godina, pa sve do najnovije produkcije.
Ian Pooley izveo je za zagrebačku publiku još jedan masterclass čvrstog zvuka u kojem je miješao stare i novije stvari. Jedna stara stvar koju je pustio bila je i "Thomas Bangalter - Outrun".
Već dosta prije ponoći Masters se njihao uz Pooleya koji je iz minute u minutu išao prema sve tvrđem zvuku, odnosno prema technu. Nekoliko rasplesanih skupina održavalo je dobar mooving u Mastersu, a nekolicina njih je još uvijek pokušavala uhvatiti vlastiti odraz u prostor-vremenu.
On je pak dobro pogodio snagu do koje treba ići kako bi se na njega mogao nastaviti Igor Tipura.
Tipura
On je Hrvat sa životom u Njemačkoj. Tamo, osim što je uspješan DJ, vodi i vlastitu etiketu "Kitjen", a surađuje sa imenima poput Lauera ili Gerd Jansena. Label Kitjen pažljivo bira izdanja koja objavljuje, a među poznatijim imenima na njihovim se izdanjima nalaze Shit Robot, Suzanne Craft, Hotel Lauer i Fantastic Man.
Igora Tipuru imao sam prilike slušati jednom u DJ setu, tada prije headlinera Ian Pooleya. Sinoć je Tipura za mene imao ulogu headlinera, unatoč poznatijem Pooleyu. Načelno mekšem Tipuri, Pooley nije ostavio nimalo lak zadatak.
Pun floor Mastersa podgrijan dobrim tehnom, Tipura je dočekao houseom koji se protezao u disco, funk, calypso i samba vode. Kroz trajanje njegovog seta do izražaja su dolazili njegova komunikacija s publikom, samouvjerenost pri ulasku u sporije ili break dionice, kao i odličan izbor glazbe u kojem nije nedostajalo zlatnih klasika.
Uz CJ Bollanda u Arman van Helden remixu, pustio je i Spacer Woman od Charliea, Italo disco iz 1999. godine, ali i Fantastic Man - Trance Sexual sa onog labela na kojem lik čekičem lupa po nakovnju.
Tipura je držao prilično visok ritam uz određenu promjenu stila. Kako je njegov set odmicao, tako se on sve više približavao tom jednom house zvuku koji balansira između disco i electro funka i housea inspiriranog etno motivima, poput sambe "Porridge Bulleta - Benga Benga".
Njegov set je klubskog ugođaja, a on se ne libi promijeniti stil ako publika tako diše. Set je to koji ima tendenciju privući širu publiku, ali bez i najmanje naznake ulaska u, generalno rečeno, mainstream.
Iako mekši od Pooleya, Tipura je u udarnom terminu doslovno zapalio publiku i odvrtio jako plesan i ugodan set koji nije pretenciozan u umjetničkom smislu, ali je skladno i zanimljivo složen. Sigurno nikog ne ostavlja ravnodušnim.
Složila se s time i jedna moja kužerica nakon što smo pitanje osobnog ukusa (njenog!) ostavili po strani. Ja se samo nadam da je i on bio zadovoljan s nama koji smo bili na flooru.
Jogarde
Ein Tag, ein Traum, Die Nacht, Das Licht. Ein Mund, Ein Wort, Doch kein Gesicht.
Jogarde je rješavanju problema pristupio skroz opušteno. Bez ideje o vremenu koja bi ga podsvjesno priječila da izvede neke od svojih egzibicija. Na primjer, kako smiksati dvije stvari koje se ne miksaju zajedno a da ne zajebeš. Ili pustiti pjesmu kojoj se nitko ne nada.
On voli nekad bit malo progresivan, bilo je tako i jučer. "Rob Hes - Ctrl", "German Brigante - Got It", ili "The Joint - 4 da people". Highlight njegovog seta za mene je Perel - Alles. Ovi gore stihovi su iz te pjesme, a poetski opisuju cijelu sinoćnju večer nakon koje danas ne osjećam noge. Ipak je to dvanaest satna smjena.
Jogarde je završio svoj set negdje oko pola sedam ujutro triptihom u kojem je dominirala stvar koja počinje riječima:
Djevojku bez imena,
sreo sam u snovima.
Nosila je haljinu,
satkanu od sjećanja.
Već sam kod njega primijetio da tu stvar voli pustiti na kraju cijelonoćne šihte u Funku. Neno Belan - Vino noći - Remix neki nečiji. Kužerice bi sigurno znale koji i čiji.
Al' negde u nama je bitaka plam
Party bez DJ-a bi čak i mogao zamisliti. Samo nek' je glazbe. Ali party bez ekipe i bez Stipe ne mogu. Jučerašnja je ekipa bila super. Pijani su bili samo pijani. Ne i idioti. Gužva malo do osrednje gužvasta.
Obradovao sam se dijelu svoje ekipe za koji nisam računao da će se ovdje pojaviti. Zbilja ste iznenadile. Happy, smajli, srce, kuća, tratinčica.
Obradovao sam se i dijelu ekipe koja nije moja, ali uvijek postanemo jedni drugima "Naši i vaši" kad se nađemo na plesnom podiju. Mislim da sam prilično izgazio i nalaktario dečka u prugastoj majici i curu kovrčave kose. Oni nisu niti jednom ništa prigovorili. Word. Respect. Sorry.
Mazno sam tri Becksa, sve ishlapilo odmah, te još po nekoliko, nekih drugih. Highlight mog dancerskog dijela ove večeri otpada na dragocjeni moment u kojem i Profesor M. pleše s nama na podiju. Mislim da se on u plesnim koracima ne može nosit sa mnom. Ipak sam ja mlađi.
Računajte na nas
Idu dva kalkulatora ulicom i pjevaju. Zajebavam se. Koncept u kojem se trudiš pomaknuti vrijeme dolaska u klub na kasno popodne ili ranu večer sve bolje uspjeva. Često je forty:love tako koncipiran i često ti termini donose izvrstan program.
Prema toj formuli ja npr. dođem u klub pet puta za redom. Četiri puta prvo odemo po nekog. Ili čekamo nekog. Onda odemo kod nekog drugog, pa tamo slušamo glazbu i svašta još nešto. Onda se odvučemo do kluba negdje između jedan i dva sata.
Ako pak jednom od tih pet puta preskočimo ove radnje i odmah odemo u klub, pa tamo odradimo sve nabrojano, prešli smo taj kritični trenutak ranog odlaska u klub. Biti na matineji uz probrani program vrijedno je pravljenja te male iznimke. A nekad bude i peka. Jučer nije bilo peke. Srećom jeo sam prije. I poslije.
Nisam snimio niti jednu fotografiju. Zato jer nisam mislio pisati. A onda mi je u nekom trenu prišao lik, bio sam uvjeren da je to Luka i rekao mi kako voli čitati moje tekstove. I nisam onda mogo neš' ne napisat. Pa sam u tekst stavio neke stare fotke iz Mastersa, one koje slučajno okineš dok drkaš po telefonu. Da ne ispadne da sam površan, stavio sam i jednu frišku na kojoj smo Kori i ja.
Ali isto tako, uhvatio sam sve vas, sve nas, nekoliko puta u hipnotičkom zanosu. Osjetilo se sve. I strast i zanos. I ljubav. I srebrni čarobni štapić kojim je mahala jedna, valjda, čarobnica. Nažalost, ja u tom trenu nisam bio njen čarobnjak i nisam joj mogao produljiti magiju. Iako je Jogarde tri puta stavljao "još samo jednu stvar", njoj je to bio drop, samo takav. I bila je ona spremna, gotovo političarski, uvući nas u spiku kak' da to nastavimo - jer "ne možemo joj to radit".
Oni koji me poznaju znaju da bi ja i osam satni after napravio radi jedne duše kojoj bi to predstavljalo nešto veliko. A siguran sam da bi se tamo našlo još pedesetak posrnulih duša koje bi nam se pridružile. Razmišljam ponovo o uvođenju portabl razglasa u gepeku. Vi za to vrijeme razmišljajte o mjestu. Učestala su jutra koja odlaze neispraćena afterom.
Dotad vas pozdravljam, neke sa bok, a neke sa doviđenja. Love you all.
I Am Not Yours - Sara Teasdale
I am not yours, not lost in you, Not lost, although I long to be Lost as a candle lit at noon, Lost as a snowflake in the sea. You love me, and I find you still A spirit beautiful and bright, Yet I am I, who long to be Lost as a light is lost in light. Oh plunge me deep in love -- put out My senses, leave me deaf and blind, Swept by the tempest of your love, A taper in a rushing wind.