Htio sam u ovom naslovu barem jednu riječ koja ne počinje slovom F. Instinktivno sam napisao "Esej" i na lak način došao do slova "E".
Međutoa, neki je dan starija tinejđerka dovršavala svoj tekst za "LiDraNo". To je smotra literarnog, dramsko-scenskog i novinarskog stvaralaštva učenika osnovnih i srednjih škola. Njena je majka ustrepereno i ushićeno objavila svim ukućanima, a tu spadamo mlađa tinejđerka, Kori i ja, kako je "esej" gotov.
Korektno sam primijetio kako to vjerojatno nije esej, već neka druga forma, jer da bi nešto bilo esej mora imati neku tezu, argumentirati je, izvući zaključke i.... Jebeš sad esej, na kraju je ispalo da je to bila priča. Fikcija.
Usput, njeno pisanje nema veze s mojim, kao ni moji afiniteti s njenima. Slučajno se potrefilo. Mislim da svojoj djeci ne trebaš sugerirati čime bi se trebali baviti, već ih samo podržati u onome što su već sami odlučili.
Kad zauzmete takav stav, većina vaših poznanika će se složiti s vama. Deklarativno naravno, jer stvarno to ne misle i neće činiti tako. Opiru se korištenju desne strane mozga, a da toga nisu ni svjesni.
Jasno je sad da ne mogu u naslov staviti "Esej", kad ovo nije esej. Nije ni fikcija, radnja je zasnovana na činjenicama i stvarnim događajima. Feljton zapravo potpuno odgovara ovoj formi.
Fuck, preostaje mi samo "F".
Shih Tzu
Kori je pas. Ne onaj iz nedavnog teksta, pardon feljtona. To je bilo davno. Kori ima četiri godine. I potpuno je zen. Sam sebi i svima oko sebe. Morao sam ga spomenuti jer me već neko vrijeme, dok stojim pred otvorenim frižiderom, gleda "onim" očima. Shvatio sam da mi zamjera što pišem o svemu, a njega baš i ne spominjem.
Zovi čovika
Funk je vrsta glazbe. Spoj soula, rhytm & bluesa te jazza. Allrounder kindda thing. Ima dobar ritam, četiri četiri metrika, voli ga Europa i Amerika.
Nekad za miris kažeš da se "čuje". Za funk možeš uvijek reć' da se "osjeti". U svakoj svojoj formi, bilo 2+2+2+2, 3+3+2 ili nekoj trećoj. Parni broj, ništa čudno, paše svima.
S druge strane, Vojko V, čije sam stihove parafrazirao, ima petnaest puta teži posao. Njegova je glazba u sedam osminskom ritmu, a to je čudno. Ajde dobro, nije čudno, ali je odd. I nepaše svima.
Ljudi vole parno. Tako je "normalno". Nametnuto civilizacijsko i društveno postignuće. Nek je k tome još i simetrično, eto ti ga, američki san. Nemoj da je netko bio drukčiji.
Neparno je već u startu sranje. Uvijek preostane još jedan. S kojim nemaš kud. Jer je sve podređeno parnom. To je čudno. Nek je k tome još i nesimetrično, eto ti ga, avantgarda. Uvik kontra.
Sad bi moglo ispast da sam sebi skačem u usta. Prvo kažem da je funk super, jer je sve parno, a onda kažem da je to sranje i da je neparno bolje. Mislim, daj se odluči.
Bitno je razmišljati izvan zadanih okvira. Recimo na primjeru američkog sna. Idilična slika domaćice koja ispraća muža na posao, zatim djecu u školu, a onda se uređuje, jer dolazi majstor za bojler. I eto ti neparnog problema.
Potpuna parnjačka devijacija.
Kod funka je jednostavije, vidi samo 3+3+2. Razbij jednog parnog na više manjih neparnih i eto ti revolucije iznutra. Zato se funk "osjeti" i zato ga se "čuje".
Osvješteni buntovnik.
U neparnom je više kreacije i života. Nije sve što je parno loše, loše je što se neparno potiskuje "civilizacijskim dostignućima". Dvojka u Fibonaccijevom nizu je osigurač. Osigurava balans koji sprečava kaos koji bi nastao kad bi baš sve bilo neparno.
Poslušajte "Zovi čovika" - Vojko V. Više puta. Pjesma je genijalna. Na više razina.
Riki
"Funk" je i ime zagrebačkog klubskog prostora u kojem je jučer bila jedna dobra subotnja večer nazvana "Felver u Funku".
Nikad nisam bio u Funku. Pogledao sam prije nekog vremena gdje je uopće Funk. Kad sam vidio adresu sjetio sam se da sam jednom bio u nekom klub-kafiću u Tkalči, ali okolnosti su zblurane. Sjećam se da je bio na desnoj strani ulice kad ideš od trga.
Siguran sam da smo išli tamo jer je netko naš tamo DJ-ao. Ne znam kad je to bilo, možda devedesetih. Sjećam se i da je lijevo od ulaznih vrata bio šank. Samo jedna prostorija, ne prevelika. Sva su mi lica mutna. Jesam li tamo bio sa samoborskom ekipom, ili DJ ekipom? Ne znam.
Pomislio sam kako bi to mjesto mogao biti današnji "Funk". Ne sjećam se kako se to mjesto gdje sam bio tada zvalo. U taj sam čas pomislio na Rikija. Možda je on tamo trebao svirati.
Riki je bio nekih pet godina mlađi od mene. Kad imaš dvadeset i jednu, uglavnom se ne družiš s klincima od šesnaest. Samobor je mali grad, svi se često sretnu. Riki bi me uvijek pozdravljao i bio ljubazan. Ja sam već godinama DJ-ao, on je tek počinjao. Valjda zato.
U godinama koje su slijedile, mene je život odvojio od DJ-anja, ali i od Samobora. Svratio bih tamo subotom navečer. Riki je nekad DJ-ao u "Gradni". Mi smo pili za šankom. On je ostavio pult i došao me pozdraviti. Mi se nismo družili. Znali smo se, ali ne i poznavali. Kasnije bih tu i tamo nešto čuo vezano uz njega ili o meni.
Shvatio sam da je on mene poznavao, ali ne i ja njega. Žao mi je što je bilo tako.
Taj me klinac naučio ponešto o ljudima. I sad dok pišem i pokušavam se svega sjetiti, smješak mi je na licu. Da sakrijem suze ako netko uleti u sobu. Riki nije više s nama, bolest ga je odvela. On je bio Ričard lavljeg srca.
Da li je to bio "Funk" i da li je bio DJ Riki sad više nije važno. Ubuduće kad netko pita idemo li u Funk ja ću se sjetit njega i... Naravno da idemo.
Instant crush
Onog časa sinoć kad sam povukao za kvaku i otvorio vrata "Funka" znao sam da je to mjesto kojeg se sjećam. Ušli smo u tu prostoriju u kojoj nije bilo previše ljudi. Mjuza praši, poznajem taj zvukovni potpis. Tražim pogledom pult, nitko ne pleše.
Ugledam druga Španjolca koji mi odmah veli - Felver je dole i sve je krcato, a gore ne znam kaj je. Nisam ni znao da ima dole, a kamoli gore. Jebote, ovo će bit gore-dole. Heidi mi je već rekla da ima"dole", ona je kužerica.
Sišli smo dolje. A dolje mrak. U smislu da nema svjetla pa je mrak, a i kao opisni pridjev. Dupkom puno, zavidan zvučni pritisak, ekipa u petom elementu. Trgnem tekilu. Oćeš i sok, pita me žena? Ne, odlučan sam.
Podrum, stara gradnja, stropni svodovi u cigli. Akustika, sound, atmosfera, vlaga i znoj. Intimnost. Vidim neke poznate. Felver je DJ. Gužva je, nagazim neke, više puta. Imaju brade, veći su i jači od mene. Osjećam da ne treba palit radare.
Prijateljski raspoloženo i otvoreno društvo. Jao, bit će me ovdje. I ženi se sviđa. Ona je došla sa mnom, ali je inkognito. Nismo zajedno, rasparili smo se na na neparne jedinke. Bacim oko na nju s vremena na vrijeme, vidim, dobro se drži.
Povremeno se zbližimo, kissy kissy and stuff. Lik mi dobacuje - Ne moraš se brinut, ne bumo je mi odveli. Čekaj krivo si me shvatio, zaustim. Već je nestao.
Ovdje dobro drma. Vadim mobitel, mijenjam quick dial. Stavljam "Funk" na dvicu.
Everything is connected
Nisam uopće imao namjeru pisati o izvedbi profesora M. Već sam pisao dvaput, još se ni tinta nije osušila. Pisat ću opet, ali ne danas. Da pišem danas bilo bi superlativa. Tako je on to odvozio. Čuo sam dosta znane i neznane glazbe. Odreda dobre.
Na pisanje su me natjerali prostor, atmosfera i ekipa. I tri pjesme, skladbe ili stvari koje sam sinoć čuo, a čiji je utjecaj na publiku bio orgazmičkog karaktera.
Iza te tri pjesme nalaze se tri odvojene glazbene priče od kojih svaka u sebi nosi neke elemente i poruke.
Majid Bekkas i Yotam Avni
Gnawa je etnička skupina crnih robova koji su negdje u jedanaestom stoljeću dovedeni s područja subtropske Sahare u današnji Maroko. Dovodili su ih iz raznih zemalja, s područja Nigerije, Senegala, Čada i Malija. Među njima su bili i Berberi, koji su bijele puti. Zajedničko im je bilo to što su potlačeni, ali i što nemaju zajedničku kulturu.
S vremenom su oslobođeni ropstva i postali su dijelom marokanske zajednice, a stvorili su i vlastitu kulturu. Vjera koju prakticiraju je "mistyc and spiritual version of Islam". Ne znam ovo napisati na hrvatskom, osim kao "mistična i duhovna verzija Islama". Valjda religije i trebaju biti mistične i duhovne. Prepisao sam sa nekog portala opis.
Gnawa glazba je službeni termin za njihovu, u osnovi, blues glazbu. Gnawa je rijetka vrsta glazbe uz koju ćete gotovo uvijek pronaći podatak kako je u potpunosti sekularizirana.
Majid Bekkas najpoznatiji je i najistaknutiji predstavnik Gnawa glazbe. Multiinstrumentalist, kompozitor, profesor klasične gitare i jedan od direktora festivala "Jazz au Chellah".
Odrastao je okružen glazbom pustinje i ritmovima aquallala i roukbe koji prevladavaju u toj berbersko-arapskoj zajednici.
Najbolje čuvana tajna Tel-Aviva. Tako tepaju Yotam Avniju, fantastičnom DJ-u, producentu, promotoru i bivšem novinaru. Izraelac je zadnjih godina postao vrlo tražena roba, što ne čudi imajući u vidu njegova izdanja. Izrael je mjesto s kojeg redovito dolaze prominentna glazbena imena, posebice kad je riječ o elektronskoj glazbi.
Avni je nedavno za Innervisions izdao EP pod imenom Mabruk. Na tom su EP-ju dvije skladbe. Midas Touch i Jorniel. U obje stvari, Yotam ostvaruje suradnju sa gnawom (gnawa ili gnaoui) i marokancima.
U Midas Touchu koristi glas i instrument Hamid El Kasria, pjevača monumentalnog glasa i umjetnika na guembriju, trožičanom basu obučenom u kožu. Hamid El Kasri je za guembri ono što je za gitaru Carlos Santana.
U Jornielu uzima Majid Bekkasovu melodiju što zvuči slično kao i španjolska gitara, kao i sample u kojem prepoznajemo kao tipični arapski muški glas.
Taj muški glas na arapskom pjeva o vatri koja neprestano gori, aludirajući pri tome na neprestane sukobe ta dva svijeta, arapskog i izraelskog. Ali govori i "Ouhibouk", što se lako prevodi kao "Volim te". Stvar je opasna, poslušajte je.
Činjenica da ekipa u jednom zagrebačkom mračnom i vlažnom podrumu doživljava kulminaciju partija na stvar koju je napravio Izraelac, koristeći motive arapske glazbe je deeply rooted forward thinking shit. Upravo tom kovanicom svoju glazbu karakterizira Yotam Avni.
Louise Brooks
Louise Brooks bila je izvrsna, ali i prelijepa glumica koja je glumila u filmu "Pandorina kutija". Taj je film zabranjen od strane nacističke vlasti čim je došao u Europu. Satira ondašnjeg društva, otvorena seksualnost, te jedna od prvih filmskih asocijacija na lezbijstvo bili su previše za "čedno", jadno i licemjerno društvo.
Zadržala je svoj umjetnički karakter i nije htjela odstupiti od svog izričaja, pa joj je to ubrzo i zapečatilo karijeru. Gotovo da više nije ni snimala, a sve kako bi ostala vjerna svojim idealima. Louise Brooks je popularizirala frizuru sa fotografije. Meni gotovo da nema dražesnijeg stila.
Pred kraj ove večeri DJ je pustio pjesmu "Pandora's box" grupe Orchestral Manoeuvres In The Dark. Ta pjesma pjeva o Louise Brooks. Louise je postala sinonim za umjetnički integritet.
Luđak koji na kraju opakog house partija pušta OMD - Pandora's Box vjerojatno računa na umjetnički integritet. Kakav god remix da je u pitanju. Publika opet prihvaća, a šofer uporno ruši "granice prihvatljivog". Ushićen sam ovaj put ja.
The siren and the ecstasy
Stih je ovo iz pjesme New Gold Dream grupe Simple Minds. Kad bih morao izabrati neki broj top albuma osamdesetih, unutra bi se našao i istoimeni album Simple Mindsa.
Simple Minds bili su veliki, među najvećima. Pjesma New Gold Dream je "trance" koji je nastao u vrijeme kad trance nije još postojao. Stvar je to koja vozi uvijek i svugdje svojom osnovnom catchy i hipnotičkom temom.
Simple Minds su nakon New Gold Dreama samo padali. Sve dublje i dublje. I nikad se nisu vratili. Rijetko je koji bend potonuo toliko nisko. Čak ni U2.
Ovo sad nije spika "tko visoko leti, nisko pada". Ja sam pozitivac i ne brijem na to. U tekstu je iz razloga što je to "The" stvar i zato što nosi u sebi taj skriveni elektronski drive. Simple Minds su bili zakačeni na metronom. To su jako precizno odsvirani taktovi. I zato što je raspametila publiku.
Podnaslov za kraj
Sve ispričano je moj doživljaj glazbe i prezentiranje kroz one priče koje poznajem. Čuo sam ja tamo i neke druge opake stvari, al nemam neku priču uz njih, a rekao sam da neću pisat o Felveru.
On vam je pak ove priče ispričao sinoć kroz glazbu. Ja sam samo dao pojašnjenja uz neke odsvirane dionice. Čisto da se prisjetite da je stvar uvijek dublja nego što u nekom trenutku mislite, ali i da vas zaintrigira za priču slijedeći put kad budete slušali svog omiljenog DJ-a u klubu "Funk".
Obećao sam prošli put pjesmu za kraj. Poeziju. Ovaj put ne. Zašto ne? Zato jer je moj blog i mogu radit kaj hoću i zato što je Riki izdao zbirke poezije, a ja danas ne mogu doći niti do jedne pjesme. Sve drugo ne bi bilo fer. Umjesto pjesme, prazna Tkalča u tihi sat.
Nadam se da će "Funk" ekipa i drugi put kad dođem biti iste energije i vibre kao što je bila jučer. Love you all.