Znate li koja je melodija u filmovima iz osamdesetih najviše korištena za dočaravanje seksualnog neuspjeha, odnosno faila? Pam, pam, čk čka, oh yeah, pam, pam, čk čka. Probajte još jednom. Pam, pam, čk čka, oh yeah, pam, pam, čk čka. Pjesmu "Oh Yeah" švicarski bend Yello izdao je 1985. godine na albumu Stella. Na istom su albumu, između ostalih, objavljene i pjesme "Desire", "Vicious Games", kao i "Domingo".
To je bio četvrti po redu, studijski album grupe Yello. Istovremeno, to je bila i prekretnica za ovaj trio, koji je kasnije postao duo. Izvornu postavu činili su Boris Blank, Dieter Meyer i Carlos Perón. U tom su sastavu snimili prva tri albuma, da bi nakon toga Carlos napustio bend. Od tada kreće streloviti uspon ovog švicarskog dvojca.
"Oh Yeah" je s vremenom korištena i u nebrojenim drugim filmovima, serijama i crtićima. Pjesma je postala svojevrsni sinonim za škrtost i pohlepu. U našim je krajevima dugi niz godina upravo onaj najpoznatiji njen dio, "pam, pam, čk čka" korišten u jinglu za najavu emisije vijesti na zagrebačkom radiju 101. Pripisuju joj se atributi jedne od najpoznatijih pjesama grupe Yello i instantno prepoznatljive melodije.
Gremo v deželo
Već prije nekoliko tjedana dogovorili smo da ćemo ovog petka u Ptuj. Tamo se u klubu Xtime održava klubska večer pod imenom Basics /w. AREA51 - Oldies goldies. Kad čujem taj izraz "oldies goldies" ide mi na povraćanje i nestane mi mojo. Ako u glazbi ima neki segment koji ne favoriziram, onda je to baš "oldies goldies". Samo nemoj naslagat hrpu hitova iz nekog prošlog vremena. To je tako ponižavajuće za glazbeni intelekt.
I sad se, evo, odlučim ići na jedan "oldies goldies" party. Tamo će svirati drug Komlinović, a kod njega nema straha da će biti sami goldies. Odnosno biti će, ali ne nužno prema poziciji na top listama, već po sadržaju. Ajde dobro, preživjet ću i to. Tamo će svirati i domaći (slovenski) DJ-i o kojima ne znam puno, a nemam ni neka očekivanja. Ono što me intrigira je odlazak u jedan manji grad, na party u lokalni klub. To uvijek ispadne skroz nepredvidivo i gotovo uvijek jako dobro.
AZM
Nešto prije ponoći krenuli smo iz Zagreba "auto cestom" prema Macelju. To je još uvijek, čini mi se, jedina hrvatska "auto cesta" na kojoj ne vrijedi ENC uređaj. Za cijenu od tričavih 48 kn možete se voziti od naplatne postaje Zaprešić do naplatne postaje Trakošćan. U tih, otprilike 55 kilometara, barem 15 kilometara se vozite jednom trakom, suženo, sa ograničenjem brzine od 60 km/h, a mjestimično i 40 km/h. Negdje su radovi, negdje valjda ni nema punog profila, a negdje su izgleda trajni radovi. Desnom trakom gotovo da nije moguće voziti zbog silnih udubljenja od kojih vam auto poskakuje kao da ste na brdskom reliju.
Ako vam se čini da je 48 kn astronomski iznos za prolazak ovom i ovakvom "auto cestom", možete odabrati i neki drugi, "povoljniji" model plaćanja. Tako je, na primjer, moguće kupiti AZM karticu, koju ćete platiti 20 kn, a ako na nju uplatite minimalno 200 kn, ostvarit ćete popust od 25%. To je za osobni auto. Ako vozite kamion ili šleper, onda uz minimalnu uplatu od 2000 kn možete ostvariti popust od 13%. Ako vam sve to dopizdi i odlučite nikad više ne voziti ovom cestom, možete vratiti karticu, a oni će vama vratiti 20 kn. Pod uvjetom da kartica nije oštećena.
Ako ste žešći igrač, odnosno vozač, možete odabrati i drugu "super povoljnu" varijantu za vožnju ovom "auto cestom". To je tkzv. Karta 40. Ovu kartu kupujete za dionicu kojom putujete. Za našu dionicu cijena je 648 kn. Za taj se iznos možete voziti ovom "auto cestom" 40 puta i na taj način ostvariti 40% popusta. Sa jednom sitnom napomenom. Iznos od 648 kn vrijedi samo 40 dana. Ako ga ne iskoristite u tom roku, nema povrata novca. Međutim i ovdje, kao i u prethodnom slučaju, možete popizdit i vratit neoštećenu karticu, te ćete tako ostvariti povrat od 20 kn.
Dakle, to je sve tako povoljno, udobno, jednostavno, jasno i transparentno, da se ljudi nekad iz puke razonode voze relacijom Zaprešić - Macelj. Radi čistog užitka. Dok smo se vozili, na pamet su mi padali stolar, jahve, mati, pas čuvar, vagina i sigurno još netko koga sam sada zaboravio. Primijetit ćete kako sam spretno formulirao prethodnu rečenicu, da ne ispadne da psujem Isusa, Boga i mater.
Oldies turbo goldies
Parkirao sam neposredno pored kompleksa u kojem se nalazi naš klub. Tog je časa počela pljuštati kiša. Dok sam u autu spremao stvari i bio u niskom startu za pretrčati par desetaka metara do ulaska u klub, čuo sam kick. Bumm, bumm, bumm, bumm. Aha, pomislio sam, već se dobrano udara. A onda sam povrh tog osnovnog četvero-četvrtinskog takta začuo u falsetu - jo di di, jo de le, jo... Hmm, malo su zabrijali, mislio sam si. Prvo mi je na pamet pao Tobias Schulz aka DJ Topper, koji je imao pjesmu Sonnenschein. Ma ne, ovo je zbilja jodlanje. Kud sam došao, što sam išao?
Srećom po mene, ovi su zvuci dolazili iz kafića koji je točno do ulaska u klub. Oni su pržili neki turbo folk sa primjesama sveg i svačeg što je moguće u glazbu zamijesiti. Bez kriterija i ideja. Samo bumm, bumm, bumm, bumm. Ekipe pred kafićom kao subotom ujutro u Bogovićevoj. Gotovo pognute glave, kao neki izrodi, prolazimo mimo njih i spuštamo se stepenicama u klub. Na pola puta prestaje kafanski turbo goldies i počinje pravi techno oldies.
Začujem poznati zvuk. Došli smo baš u času kad Shocker, koji trenutno DJ-ira, pušta "Moaner - Underworld". Ho, ho, ho, ovakvi oldies goldies mi se baš sviđaju. U hipu sam nasred podija i predajem se DJ Shockeru i devedesetima slijedeća dva sata. Klub je popunjen, pa tako, niti do pola. Polako ipak kapaju novopridošli posjetitelji. Atmosfera je euforična. Toliko povika, zviždanja, ruku podignutih gore svaki put kad DJ napravi neki potez, ili kad dođe neka špica, nisam već dugo vidio.
Rekli bi prike - Ludilo brale! Neko vrijeme sam na sredini podija. Popločen je keramičkim pločicama. Ljepljive su, pa se i noge teže odižu. Povremeno se selim u stranu, na povišeni podest, jer tamo je pod nogama drvo koje amortizira. Ipak, ludilo brale me zove da se vratim nazad u sredinu floora, jer tamo je e-kipa. Ovo je mali grad i mala sredina. Odmah u startu spazim je i identificiram. Party girl. Ona je večeras tu najluđa i ima je svugdje.
Sedamsto pedeset puta dolazi redar i moli je neka ne pleše na zvučniku. On je svaki put, bez iznimke, krajnje profesionalan i ljubazan. Već sam prije ustanovio kako ovdje u Sloveniji pažljivo njeguju uslužnost. Redar je ovdje na usluzi. On ne navlači mrki izraz lica, ne nosi spitku, već uniformu, ne grabi te za mišku i ne gleda te psihički. Za svaku je pohvalu njegov pristup prema mušteriji, gostu, potrošaču. Jedino mi nije jasno zašto nekome na ovako opakom techno partiju smeta što neka cura, ili više njih, plešu na zvučniku. Valjda je to tako u Sloveniji.
U međuvremenu Shocker niže oldies za goldiesom. Plešemo uz prilično nabrijani ritam, a on je stari iskusni DJ, koji točno zna kad s nečim treba potpaliti vatru u publici. U apsolutnoj špici njegovog seta prepoznajem jednu od techno himni devedesetih. "DJ Misjah i DJ Tim - Access". Nezaobilazni acid techno klasik iz 1996. godine, izdan za etiketu "Heads Or Tails". Stvar i danas, više od dvadeset godina kasnije, zvuči svježe i odlično.
Ovo ovdje je sve nešto što nisam mislio da će biti. Odličan techno, old school, više nego dobra ekipa. Lako je raspoznati tko je među njima žešči partijaner, tko voli svratiti na party, kao i tko je ovdje samo zato što nije gore na cajkama. Kasnije sam skužio kako ovi zadnji minglaju. Nisu cijelo vrijeme na technu. Malo odu gore na turbo, pa se vrate nazad. Shocker me zaista oduševljava izborom i miksom. Glazbu pušta sa ploča. Najavljuje skori kraj svog seta, te mimo i kontra sveg dotad pušta originalnu verziju pjesme "New Order - Blue Monday".
Masa je u pokretu. Zviždanje nadglasuje razglas. Ruke. Stroboskop. Zvuk staklene flašice koja se odbija o pod i nastavlja sa kotrljanjem. Nađem se nasuprot party girl. Pogledi nam se sretnu. Ona kuži da ja kužim i ja kužim da ona kuži. Blagi smješak. Gimme five. Ima ih još koji kuže. Kuži se to.
M_nus
Minus je etiketa koja djeluje od 1998. godine i čija su izdanja obilježila jednu techno generaciju. Na toj su etiketi izdavali ili izdaju - Marco Carola, Richie Hawtin, Richie kao Plastikman, Magda, Swayzak vs. Theorem, Loco Dice, Troy Pierce, Gaiser, Marc Houle, Ambivalent, Fabrizio Maurizi, Alexi Delano, Matthew Johnson, te mnogi drugi.
Minus je sigurno zaslužan za estetiku i oblikovanje minimal techna devedesetih i dvijetisućitih. Među više stotina izdanja ima dosta onih koje osobno smatram lošima i neinventivnima, ali zato su uspješna izdanja doživjela to da su zauvijek upisana u temelje techno glazbe. Čk čka.
Ne znam točno je li to još trajanje Shockerovog seta, ili ga je već zamijenio Ivan Komlinović, ali iz zvučnika dopire stvar koja u sebi ima instrumentalni sample preuzet iz pjesme s početka ove priče. U Orange ediciji Minus etikete Richie Hawtin je 1999. godine izdao ploču bez naziva, sa četiri skladbe, bez naslova. Ovo se izdanje vodi kao Minus Orange. Neke verzije uključuju i mali dio vokalnog samplea pjesme "Oh Yeah" sveden samo na dio "Oowh".
To je definitivno jedna od važnijih techno bangerskih stvari, koja je čak i na mene, onomad poslovično nezainteresiranog za techno, ostavila dojam. To su oni oldies goldies koje ja želim čuti. Već ih je Shocker prilično nanizao, a Komlinović nastavlja. Plešem okružen ekipom koja se zabavlja kao da su apstinirali od techna deset godina. Do kraja, sad ili nikad. Komlinovićev je zvuk drukčiji, njegove stvari su drugačija vrsta oldiesa od one iz Shockerove playliste. I on pušta glazbu s ploča. Tehnički izvrsno, odabirom odlično. Njegov se set bliži kraju. Odmaram na čas.
Izađem van zapalit. Kiša pada kao da ne postoji sutra. Iz kafića dopire poderani glas Mladena Vojičića Tife.
"Lipe cvatu, sve je isto k'o i lani.
Heej, samo, srce moje i srce tvoje,
u ljubavi više ne stoje."
Hladno je. Neki je lik tamo gol do pasa. Otkopčava hlače. Valjda ih neće sve izjebat. Vraćam se dolje u klub. Komlinović privodi kraju. Publika reagira na njegove finte. Viču, skaču, zvižde. Ludilo brale. U WC-u još uvijek ima papira za brisanje. Na ogledalu je naljepnica koja upozorava da je prostorija pokrivena video nadzorom. To malo ubija party atmosferu i jamačno odbija društvene, seksualne i druge radnje od ovog zahodskog prostora. Pravim se da pred ogledalom popravljam frizuru, kako ne bih ispao sumnjiv.
Zamijenili su se DJ-i. Sad je za pultom Sam.o.Sim. On je za broj žešči od svoje dvojice prethodnika. Meni je već malo dosta. Još se treba dovuć do Zagreba. Za 48 kn. Ekipa je sad već u totalnom transu. DJ meće Millsa. Bellse. Sve se raspametilo. Party girl je čas gore, čas dolje, da bi se već slijedeći čas zabila u nekog. Nekad i u mene. Čas ima prsluk, čas nema prsluk. Čas pije pivu, čas vodku. Sad je iza DJ-a, sad je nema. Dva buraza vodaju jedan drugog pod ruku. Čaše drže daleko ispred sebe. Kao da su im na nišanu. Dobar je ovo klub i dobra je ovdje atmosfera.
Super smo se naplesali i zabavili. Spremamo se na odlazak. Ide mi se doma, a opet nerado odlazim. Ne osjećam se potpuno ako odem prije nego što završi party. Vozimo prema Zagrebu. Kiša lijeva. I s desna. Voda je na cesti. Cesta je sužena. Vidljivost je smanjena. Razmjenjujemo utiske. Jedem Bounty. Zagreb.
Rano jutro, pola šest. Da smo sinoć ostali u Zagrebu bio bih u problemima. bRave i Steve Whisper u Mastersu. El Commando i prijatelji u Surogatu. Klubska scena sa nizom interesantnih nastupa u Aquariusu. Victor Ruiz u Boogaloou. Sve bih ja to. Odlazak u Sloveniju je bio bijeg od prevelikog izbora. A i jebeno dobro smo se zabavili. Bio je to dobar party. A i jednom da dođemo doma dok moj grad još spava.
Oculus
Osim što je Oculus oko, on je i provokativan, te slatkorječan. Navodi te da pomisliš kako je on zapravo Ocultus. Samim tim postaje mističan i okultan, a zapravo je nevin. Oculus je ime nove klubske večeri elektronske glazbe u ponudi grada Zagreba. Večeras će se održati njegovo prvo izdanje u malom Aquariusu, a prema planu će se održavati jednom mjesečno.
Domaćini Oculusa su dvije cure. Petra. (s točkom) i Monika Klier. Rodno korektnije bi bilo da napišem kako su one domaćice Oculusa, ali nekako mi to onda poprima neželjeni kontekst. Još bi neželjeniji kontekst bio da napišem kako će upravo njih dvije večeras razdjevičiti Oculus, jer on je nevin, obzirom da se još nikad nije održao. Radije to neću napisati.
Navečer mi dolazi poruka od M&S. Idemo na predafter kod zajedničkog prijatelja. Tamo se zaigramo puštanjem glazbe. Popijem nekoliko rakija. Na odlasku prema Aquariusu shvatim da sam malo blesav. Od svih tih rakija. Taman toliko da nisam previše blesav. Ugodna toplina dopire mi iz želuca i širi se u obraze. Ulazimo u klub. Svira deep house. Moniku znam, a ovo za pultom nije ona. To znači da je ovo Petra. Kako se točno piše Petra. (sa točkom) kad je ista na kraju rečenice? Da li se onda stave dvije točke jedna do druge?
U klubu nas je tridesetak. Možda nešto više. Sigurno će se još popuniti. Nekolicina nas pleše. Neki sjede sa strane. Da se mene pita, ja bi sve te klupe počupao, pa da nema sjedećih mjesta. Onda bi nas plesalo više. Ili bi se barem skupili na podiju i oko njega. Na mene, kad sam s one strane pulta, oni što sjede ostavljaju demoralizirajući učinak.
Otkako smo došli, a to je bilo negdje oko jedan sat iza ponoći, Petra. svira deep house koji se lagano blenda sa deep progressive houseom, kao npr. Traknist sa Color Field Recordings ili Gaston Ponte sa Lowbita. S druge strane podupire taj čvrsti sound i nekim tech-house izdanjima. Puštala je stvari sa Soma Recordings. Dosta tih izdanja standardno sadrži bespotrebne brejkove. To spusti energiju u neko trensetično uvijanje. Ona ne dozvoljava da to postane dominantno, već zadržava u granicama izdržljivog.
Bilo bi super kad bi svaki DJ setup na koji negdje naletiš imao tri playera. U treći bi player stavio samo DJ toolove, tako da nafilam svaki break nekim kickom, udaraljkama, ritmom. Osim onih nekoliko brejkova koji imaju smisla i svrhe. Al opet, to sam samo ja. Neki zaista i vole te lebdeće momente. Kad ritam stane, a melodija lepršavo vozi, pa se njišemo kao grane na vjetru.
Odjednom me iz mog zanesenog ritmičkog drmusanja prekine iznenadni jaki, prljavi, zvuk akorda na klaviru. Pomislim, Henrik Schwarz - The Detroit Experiment. Ali nije. Znam još dvije slične stvari. Jedna je od Sierra Sama i ta je puno više techno, a druga je... Omot ima na sebi šarene kuglice, kao za Kinder jaje. Pronašao danas. Freerange Records, Bassfort - Dixtrit. Recimo da sam 94% siguran da je pustila tu stvar. To je nominalno deep house koji produciraju Španjolci na privremenom radu u Berlinu. Bilo je tu i tech-housea sa Subliminala, ali i techna sa Hotflush Recordings. Kao i decentna doza jackin' housea.
Definitivno u taj zvuk koji je ona postavila ulazi i nešto prljaviji, meni draži, Malikk, sa izdanjem za Sonny Foderin label Solotoko. Pred sam kraj zaokreće načas u drum and bass. Zaključio sam da ova cura ima vrlo ozbiljnu glazbu. Prošetala je kroz nekoliko srodnih žanrova, a stilski uspjela zadržati prepoznatljivu crtu. Ni jedan dio njenog seta nije predugo bio u istom ritmu ili modalitetu. Ona bi spretno plasirala promjenu ritma, a ako bi u nekom miksu i došlo do pada energije, neki bi atraktivni element pjesme to začas anulirao.
Jako mi se dopala ova glazba i način kako je to Petra. prezentirala. Znam sigurno da ću je nastojati slušati nekom slijedećom prilikom. Ne znam više kad je ona točno završila i kad je Monika Klier preuzela mikser, sjećam se samo da je završila prilično žestoko. Bez nekog osjetnog poremećaja u ritmu, energiji i ekspresivnosti, zamijenila ju je Monika.
Njen je sound ipak nešto drugačiji, utegnutiji, a meni je već pomalo pala i koncentracija. Ponešto obavljam i društvene obaveze u WC-u. Ovdje nema vidljivih kamera niti oznaka da je prostor pod video nadzorom. Tko bi, uostalom, uopće želio to i gledati. Uglavnom, jedan je buraz non-stop u WC-u. Tamo čaga i sa svakim baci neku manju spiku. Ja ga s vremena na vrijeme posjetim da vidim je li sve ok.
Monika je nakon Petre ostala fokusiranija na jedan relativno uski stilski raspon. Njen je set građen od vrlo srodnih stvari. Vrlo je čvrst i energičan. U prvom dijelu veća je dinamika događanja, dok se u drugom dijelu seta stvari pomalo minimiziraju, pa ona odvrti cijele dionice vrlo slično ujednačenih pjesama. Već sam i ja tada prilično umoran, pa me to sve više ne drži kako bi trebalo. Tko zna kako izgledam ovima koji oko mene plešu? Monika pušta Anunaku sa Whities. Negdje u tom dijelu čuo sam i Traumera. Iza tog se aliasa krije Francuz Romain Reynaud, čiju glazbu pušta i Laurent Garnier.
Slušao sam prije jedan njen snimljeni set. To je bila drugačija glazba. Slušat ću je opet. Mislim da je Oculus klubska večer u kojoj mogu naći sebe i zadovoljiti svoje afinitete prema glazbi. Ako je suditi po ovom prvom izdanju, Oculus će biti zanimljiva klubska večer na kojoj se i ubuduće vidim. Iskreno, nisam ovo očekivao. Cure su isporučile puno više od mojih očekivanja. Bravo za njih obje. U ekipi, koja je bila prava klubska, vidio sam Doru i još jednu curu koju viđam po partijima. Nikog drugog nikad nigdje nisam vidio.
Znači li to da je Oculus privukao neku sasvim drugu ekipu, ili je to samo slučajnost, pokazat će vrijeme. Siguran sam da je Zagreb u svojoj ponudi dobio jednu novu klubsku večer koju se isplati posjetiti. Malo iza pet sati smo odlučili otići doma. Time smo ispunili kvotu od dva uzastopna dana kad dolazimo ujutro doma prije sedam sati. Sad imamo pravo na šest uzastopnih aftera. To su tri petka i tri subote.
Love you all.