• Facebook Social Icon
  • SoundCloud Social Icon
  • Instagram Social Icon
  • Twitter Social Icon

Blog post

Svi smo mi stereotipni

Samo Stereotip, čini se, to još nije postao. Nije Stereotip ni revolucionaran, daleko od toga, ali takvim se ne trudi ni biti. On zapravo samo želi biti nestereotipičan. Ako ste i vi takvi, pa možda ni ne znate što je Stereotip, siguran sam da će vam čitanje ovog teksta pomoći pri spoznaji.


Stereotip je vizija dvojice prijatelja i DJ-a koja je od samog početka za cilj imala biti skroz nekonvencionalna, odvažna, sa izvrsnom glazbom, sa stilom i što je najvažnije nestereotipna. Vizija je to o partiju elektronske glazbe. Party je riječ koja mi tu najmanje paše, koncert mi ne odgovara, event je preopćenit i hladan, događaj isto, pa u nedostatku kvalitetnijeg vokabulara nastavljam govoriti o Stereotipu kao o partiju, iako mi se čini da ga time trpam u kategoriju iznad koje se on izdiže.


Dvojac, iza kojeg se kriju Dixon i Felver, izvorni su krivci za nastanak Stereotipa. Isprva su ga smjestili u nedjeljno poslijepodne i time navukli na sebe gnjev svih onih koji na party ne bi otišli niti da se održava u bilo koje drugo vrijeme, ali su posebno ispižđeni što se održava u nedjelju od, npr. 16 sati, pa sve do 2 ujutro idućeg dana. Osim što počinje u krajnje nekonvencionalno vrijeme, govorimo li o ovoj našoj maloj sredini u kojoj se nalazimo, Stereotip za svoje pojavljivanje bira i neobična mjesta na kojima se održava. Pokušaj je to da se, između ostalog, animira i pokrene i neka druga publika, ali i da se cijela stvar učini zanimljivom i atraktivnom na jedan drugi način.


Prvi se Stereotip održao u dvorani kina Mosor, 09.11.2014, u nedjelju, s početkom u 16 sati. Nakon njega uslijedio je drugi Stereotip, u dvorani Tucman, 26.04.2015, u nedjelju, s početkom u 16 sati. Ubrzo nakon toga bio je jedan Stereotip, koji se održao u SKC u Beogradu, 17.02.2015., u nedjelju, s početkom u 16 sati. Za taj mnogi niti ne znaju. Uslijedio je onaj u Novinarskom domu, 22.11.2015, te još jedan 16.10.2016, u nedjelju, s početkom u 16 sati. Nakon njega održan je još jedan, u Laubi, 21.06.2017. Za tog se ne sjećam kad je počeo. Taj je bio prvi koji se nije održao u nedjelju. Da ne postane stereotipno, ali i iz praktičnih razloga. To ih je ukupno šest komada. Pet na domaćem terenu i jedan u gostima.


Ja sam bio na dva domaća, četvrtom i petom. Prva dva su bili najbolji, najjebeniji, najnenadmašniji i nakon njih više ništa nije isto. To znam jer na njima nisam bio. Ali su mi drugi rekli. Taj se stereotipni sindrom javlja sa svakim festivalom, klubom, klubskom večeri ili koncertom gdje ja nisam bio. Rađa se skroz nevino i raste nepredvidivo. Živi u mojim prijateljima i poznanicima, kao i slučajnim sugovornicima koji su pak tamo bili. Od ta dva na kojima sam ja bio, a to su bili Novinarski dom i Lauba, meni je u srcu više ostao Novinarski dom, dočim je Lauba bila indirektni pokretač ovog bloga.


Bio sam i na ovom posljednjem Stereotipu, u subotu, na teniskom terenu na Ravnicama. Kad me budu pitali kak je bilo, reći ću - loše buraz, zakurac, ni sjena onog u Mosoru ili u Tucmanu. To mi je nova taktika. Jednom sam tako pogriješio i rekao kako nikad nisam bio u onom klubu u Podsusedu kraj tvornice cementa. E, tu sam se skroz zajebo. Na stranu sad što sam prije tog kluba pohodio klubova i klubova, DJ-ao, pisao, uređivao časopis sa tematikom elektronske glazbe. Na stranu što sam i poslije tog kluba pohodio drugih klubova i klubova, DJ-ao, pisao. Sve je to zakurac, jer nisam bio kod cementare. Obično mi kažu - šteta što tamo nisi bio, zapravo me žale, jer nisam doživio pravi party. Protiv toga se, vjerujte, nema smisla boriti.


Jedino što im ja u tim trenucima mogu reći, a zaista nemam puno za reći, jer na tim mjestima nisam bio, jest: Kolko ja znam...


Ovo mi je kukanje nad vlastitom sudbinom potrebno da se ufuram u tekst koji nisam želio pisati. Nisam ga htio pisati iz više razloga. Prvi je taj što svi koji me čitaju očekuju da ga napišem. Drugi je taj što sam se na Stereotipu posvadio sam sa sobom i svojim egom. Za to je kriv alkohol. Zapravo, vrlo malo alkohola. Kad malo popijem onda sam najgluplji, najpametniji i nitko mi ništa ne može. Samo me sreća dosad spašavala da u tim situacijama ne dobijem po pički.


Gem, set, meč


Grendslem, meč, set, gem, kao i još neke riječi iz teniskog miljea u zezanciji po društvenim mrežama podgrijavale su dobru atmosferu prije ovog Stereotipa. U trenutku inspiracije sam na njihovom FB pageu postao neki teniski komentar, a oni s mi ga, teniski korektno metnuli. Bacili su rukavicu i izazvali. Naivno sam zaključio kako je nepisani dress code za Stereotip teniski outfit.


Nabavio sam si dva kompletića. Jedan u potpuno bijeloj boji, dizajniran osamdesetih, kao i jedan moderniji, u kombinaciji bijele i sive, dizajniran ovih godina. Još doma pred špiglom sam odustao od bijele varijante iz čisto poetskih razloga. Činilo mi se da "maja sa aždaja" neće izdržati više od dva širenja ruku pri nekom srdačnom zagrljaju, a i hlačice su bile malo previše seksi i još k tome Adidas. Mogao bi mi ih netko i strgnuti.


Ziheraški, uputio sam se prema Maksimiru obučen u konzervativniju varijantu, misleći kako ću time riješiti dva problema. Ovi koji dođu obučeni u tenisačkom stilu neće mi moći ništa prigovoriti, a ovi drugi koji ne znaju za tu šprehu neće ništa ni komentirati, jer sam obučen zaista prosječno.


Sve je ispalo skroz drukčije. Moji mahom ili uopće, nisu bili u teniskom stilu, a isto je bilo i s drugima. Rekao bih da nas je bilo troje ili četvoro tako obučenih. Nakon dvadesetog komentara mog outfita mogao sam slobodno reći kako sam se u potpunosti osjećao kao kreten. Ali simpatični kreten, što je godilo mom egu. Hladnoća rujanske noći me kasnije natjerala da se presvučem.


Nema van


Bilo je ugodno, toplo, ali ne i prevruće subotnje poslijepodne. Parkirao sam ispred Mastersa, pardon Tenis centra Ravnice. Iznutra se čula glazba. To Felver i Kristijan Molnar zagrijavaju atmosferu. Odmah dobivam informaciju - kad jednom uđeš unutra, nema više van. Do tog časa o tome nisam ni razmišljao. Sad samo o tome razmišljam. Ta mi je informacija u tom času bila potpuno nepotrebna. Ima partija na kojima možeš van, ima partija na kojima ne možeš van. Na ovom ne možeš.


Organizator ima svoje razloge zašto je tome tako i to je jedna od stvari koje prihvaćam, bez da puno o tome razmišljam. Osim u slučaju kad mi neposredno pred ulazom netko skrene pažnju na to, na dan kad sam ja u svađi sa samim sobom. Kažem svojima neka slobodno idu unutra, ja ću doći kasnije ili uopće neću doći. Zapravo želim doći sam. Imam taj jedan adrenalin rush kad ulazim u neki prostor na samom početku, dok promatram tehničke detalje realizacije, dok snimam prve posjetitelje, dok upijam detalje koji kasnije više neće biti uočljivi, ili ih više neće biti.


Ubrzo nakon svojih sam i ja ušao unutra. Sreo dvoje troje poznatih i vidio da već ima par desetaka nepoznatih. Stavili su drveni pod preko cijelog terena, a pozornicu uz zapadnu tribinu. Osjetila se kvaliteta i visoka rezolutnost sound sistema. Šankovi su bili smješteni po kraćim stranicama terena, dakle sjever-jug. Skoro će 16 sati, a do 17 će sati trajati uvodni set Felvera i Kristijana Molnara. Iskoristit ću to vrijeme za formalnosti i zagrijavanje.


Tijana T u visokom startu, Kristijan Molnar i Felver vidno zadovoljni

Glazba je ugodna, što je i za očekivati od ove dvojice iskusnih i kompatibilnih DJ-a. Pomalo se razgibavam lagano plešući i rješavam društvene kontakte. Posjetitelja je malo. Ali svi će doći. Samo što sad ne mogu, jer imaju stotinu obaveza, baka, deda, tetkinih rođendana, pasje poslijepodne, noćnu smjenu, svašta nešto. Ispričnicu dajem samo onima s malom djecom, svima ostalima ne. To ide ove koji se kunu u Felvera i Stereotip, ali ih realno boli kurac za line-up i nemaju respekt prema ničemu.


Ovo je prilično gust i nabit line up. Sedam setova u dvanaest sati, a ni jednog ne želiš propustiti. Četiri potpuno nova imena za koja sumnjam da ćemo ih uskoro imati prilike vidjeti i čuti na ovim našim prostorima. Ujedno je teško biti racionalan i objektivan, jer vrlo je mala vjerojatnost da će ti se svidjeti baš sve od reda. Ja, na primjer, imam svoje favorite. To automatski stavlja ostale izvođače u podređen položaj. Jer ako moj favorit zablista ove večeri, onda onaj nepoznati mora dvostruko zablistati da bi me se dojmio. Ova me premisa cijelo vrijeme mučila i prilično sam se s tim borio. Potpuno iracionalno, ali tako je bilo.


Znam uz koliko je truda nastao ovaj line up. Znam da je organizator imao tisuću dilema i dvojbi. Mogli su organizirati i nešto za njih jeftinije, ali i sigurnije. Nisu. Ostali su pri svojoj viziji i iznjedrili ovu postavu u najboljoj namjeri. Polako se bližilo 17 sati i točno prema rasporedu dvojac je završio svoj uvodni set.


Tijana T


Malo je reći da su neki od nas s velikim nestrpljenjem očekivali set Tijane T. Kad oko nekoga ima toliko priče, te još kad sva ta priča ide u maksimalnu pozitivu onda sam jako suzdržan. Previše se puta zadnjih godina dogodilo da je veliko ime koje je maksimalno in i o kojem svi pričaju pružilo ne tako maksimalnu izvedbu i zapravo bilo razočarenje. Odmah sam krenuo tražiti dlake u jajetu. Isprva nisam imao nikakvih primjedbi koje bih mogao artikulirati. Kasnije sam počeo primjećivati neke sitnice, samo kako bih imao što primijetiti.


Tako sam, važno, u jednom trenu zaključio kako ne bi trebale blizu u setu biti svije stvari čije melodije prepoznajemo instantno, ma o kakvom da je remixu ili editu riječ. Zašto se ja uopće zamaram time ako istovremeno plešem i ako mi je istovremeno dobro? Je li tomu razlog što svi očekuju od mene neko kritičko mišljenje, a ja se istovremeno uopće ne želim baviti kritikom?


Iako, dok je svirala Tijana T, nisam se maknuo s tog istog floora i maksimalno sam uživao. Jako me se dojmila njena svirka. U jednom sam trenu osjetio kako je zašla u malo dublje i tvrđe vode i konstatirao kako bi ovo bilo idealno pred jutro, a ne rano uvečer, ali zapravo nisam imao nikakvih primjedbi. Neke sam izrekao, a rekao bih da sam se preseravao. To me kasnije posramilo pred samim sobom, pa sam je sačekao nakon što je završila i rekao joj ono što je iskreno. A to je da smo s nestrpljenjem čekali njen nastup i da je opravdala glas koji je prati i kako smo stvarno uživali.


To sam iskreno mislio tada, a mislim i sada. Vjerujem da ću je ponovo imati prilike poslušati u nekom od njenih izdanja. Ovo je izdanje bilo primjereno trenutku, krenulo je iz housea, a razvilo se u nešto tvrđe, pred kraj i sa više acida, istovremeno zadržavajući formu, a cijelo vrijeme prateći neki smisleni tok.


New Jackson live


Na ovaj sam set bio najviše nabrijan. To je izvođač kojeg nisam imao prilike do sada slušati. Čuo sam ponešto njegove produkcije i to mi je vrlo zanimljivo. Live mi je uvijek interesantan i zbog njegove tehničke strane. U vrijeme kad je počeo još je bilo danjeg svjetla i to mi se činilo kao dobra prilika za uhvatiti model po kojem on izvodi svoj live. Mislio sam si kako ću isprva malo pogledati kako on to radi, okinuti koju fotku ili snimku, a kasnije se posvetiti i samoj glazbenoj izvedbi.


Dio live setupa New Jacksona

U tome nisam uspio. To jednostavno nije bio moj dan. Nije mi bilo do objašnjavanja, te sam snimio sam ovu polovnu fotografiju i izašao van. Tamo negdje na pola puta do maksimirskog stadiona sam shvatio da nemam novaca, a ni dokumente i odnekud se pojavio zdrav razum koji me natjerao da se vratim nazad. Ni to mi nije bilo dosta, pa sam još neko vrijeme sjedio vani, te se nakon toga vratio unutra i propustio veći dio New Jacksona. Onaj dio koji sam čuo bio je dojmljiv, premalo da bih bilo što suvislo napisao.


New Jackson live

U tom me času neprestani žamor gomile koja se konačno počela okupljati u značajnijem broju već jako smetao i nikako nisam nalazio mjesto na kojem bi glazba nadilazila razgovor, zapravo dernjavu. Iz tog sam se razloga samo selio s mjesta na mjesto, čime sam postigao jedino to da glazbu, odnosno izvedbu više ne doživljavam kao cjelinu, već kao niz fragmentiranih komada. Tako sam ispušio New Jacksona. A to je tako dobra mjuza.


Fort Romeau


Poznajem ga kao producenta i prilično pratim njegovu diskografiju. Uvijek mi je to dobra glazba kojoj rijetko nalazim mjesta u svom izboru plesne glazbe. Zašto je tako, ne znam. Osvoji me na slušanje, ali onda kad bi je trebao upotrijebiti, nekako mi ne ide. Nisam o njemu kao DJ-u znao ništa. On je svirao mahom glazbu koja potpuno upada u moj ukus. Tek nekoliko je puta bio u nekim vodama za koje mi se činilo kako ne odgovaraju cijeloj priči.


U tom sam nekom neraspoloženju nalazio svakojake mane njegovoj izvedbi. Ipak, ne mogu negirati kako je publika odlično reagirala na njegov set i realno zaključiti kako sam ja u manjini. Meni se njegov set činio previše fabriciranim. Kao da neće odstupiti od svoje zadane ideje. Osobno mi se nisu nimalo sviđali neki njegovi estetski elementi, ali sam u toj pretjeranoj navali loše vibre zapravo i taj set doživio kao niz fragmenata.


Kad sam vidio gomilu i njihove reakcije, shvatio sam da je ovo potpuno do mene i nekih mojih unutarnjih previranja. Ne mogu poreći da mi je to dobra glazba. Ne mogu poreći da je bila dobra atmosfera. Izuzetna. Ja sam je blesavo ignorirao. U tom sam času prvi put pomislio da prestanem pisati ovaj blog. Prisjela su mi sva ona pitanja - kakva će bit recenzija, te da li je meni ovo dobro, odlično ili izvrsno. To mi instantno izazove poriv da prestanem s ovim što radim.


Izgleda da je na ovom Stereotipu prevagnula kritična masa poznatih i znanih koji su me u nekom trenu pitali - a kako je meni, kako ja ovo ocjenjujem. Iako je to uobičajena, kurtoazna riječ, kad pređe neku mjeru, počinje kod mene stvarati negativni efekt. Zašto je sad bitno kako je meni? Hoće li i drugima biti bolje ako je meni dobro? Hoće li njima biti lošije ako je meni loše? Sve me to skrenulo sa mog zamišljenog provoda na flooru.


Istovremeno sam svima iz obijesti govorio kako mi je to sve zakurac i kako ja njega uopće ne bih platio. Do kraja njegovog seta sam se već dobro zgadio sam sebi sa tim preseravanjem. Onda sam malo sjeo. Onda su krenula pitanja - kaj meni nije dobro kad samo sjetim? To su pitali oni koji su došli oko devet navečer, nakon što sam ja već nekoliko sati plesao. Onda sam i njima imao poriv reći što mislim, ali sam shvatio da to sve skupa nema smisla i da štetu radim jedino sam sebi.


Međutim, sve sam više imao dvojbi oko toga da li nešto napisati i na kraju što uopće napisati. Moj je neki odabir pisati o stvarima koje su me se dojmile, u kojima sam se dobro proveo, a ovdje sam već gotovo pola vremena u svađi sa samim sobom. Žao mi je što nisam realno sagledao Fort Romeauov set. Još uvijek mislim da je vrijedan pažnje.


Perel


Mislim da nitko ne može ostati ravnodušan na Perelinu izvedbu i ignorirati energiju koju ona odašilje svojim setom. Sva ova sranja koja sam nadrobio otpočetka ovog teksta nestala su kad je počeo njen set. Konačno mi je sve štimalo. Rekao bih da mi je u tome pomoglo i blago distanciranje od gomile i povlačenje na terasu Mastersa.


Gore na terasi bio je dodan dobar dio razglasa, pa je zvučni pritisak bio jednako dojmljiv kao i dolje. Uz to i u samom Mastersu je razglas bio spojen na glavni floor. Gore je zapravo bilo odlično mjesto za mene. Od tog časa nadalje samo sam nekoliko puta prošao donjim floorom i zabilježio neke momente.


Perel je bila nešto drukčija nego kad smo je posljednji put slušali, upravo ovdje u Mastersu. Time je pokazala kako ona svoj set gradi prema publici, prostoru i trenutku. Dok je gore u intimnoj atmosferi Mastersa bila nešto romantičnija, dolje na velikom flooru pred deset ili više puta ljudi, romantiku je izbacila na račun čiste plesne energije.


Kad netko u samom startu pusti Alan Dixona i La Danza, a odmah potom i vlastitu pjesmu Karlsson, to je takvo prštanje energije, diska, ritma, elektro popa, glazbe, milina jedna. Ona ima izvanredan osjećaj za publiku koja je pred njom, a gore, pomalo s distance, konačno sam doživio i publiku kao jednu zanesenu masu.


Perel je pustila Tokyo (Black Mami Remix) - Dina Lennya, zatim Steve Angella, Joris Voorna i Tocadisco. Negdje u posljednjem dijelu svog seta pustila je i svoj Alles. Svoje je stvari otpjevala uživo, kako to obično i radi. Na ovako velikom otvorenom prostoru to je zvučalo puno odvažnije i efektnije nego li je to bilo prošli put u Mastersu. Malo je reći da me Perel vratila u život, svakako mi je preokrenula raspoloženje za 180 stupnjeva. Kao što bi rekao jedan moj prijatelj - Ona je prava burazica.


Jesam li već spomenuo da je razglas bio vrhunski i da je u svakom kutku bio fantastičan zvuk?


Courtesy


Teško je nakon Perel pobrati slavu. Tako je bilo i sa mnom i Courtesy. Na trenutke me odbijala nekim svojim izborom glazbe koja mi je na samom rubu ukusa. Na trenutke me opet privlačila jakim zvukom. Kratko i jezgrovito - Ja za Courtesy nakon Perel nisam imao razumijevanja. Ne mislim da je ona loša. Ja se nisam našao u nekim njenim dizalicama ili sam pak zanemario sve ostalo i napilio se na neke momente koji mi taj čas nisu legli. Još uvijek mislim da su neki njeni momenti izvan granice mog ukusa, što je zapravo potpuno osobna stvar.


Iako, u tom sam času već bio i pomalo umoran, pa sam veći dio vremena proveo u Mastersu, gdje je bilo nas nekoliko. Tamo sam i skužio da je ovo sve skupa jako dobro i da neki moji momenti realno i nisu momenti. Normalno je da me se ne može dojmiti baš svaki set te večeri, tim više što neke favoriziram naspram drugih. Courtesy ću poslušat jednom kad se pruži prilika, pa ću onda imati i neko konkretnije mišljenje. Ovdje večeras nitko nije bio loš. To je takav line up u kojem nema loših.


Postoji tamo dolje više od tisuću drugih koji se dobro zabavljaju, a budimo iskreni, ja se također dobro zabavljam i stalno nešto seruckam, zapravo bez pravog razloga. Ako mi u nekom setu neki dio i nije špica, ako i ne uživam u zanesenom transu, ovdje postoji dovoljno puno mjesta i načina za ispuniti taj dio večeri.


Sa strane je bio i chill prostor na kojem si se mogao izvalit. S vanjske strane stadiona je bio štand sa hranom i šankovi. Dugo već nisam vidio da na šanku ne izgubiš živce dok čekaš pijaču. Ovi su radili kao podmazani. Gužve se nisu stvarale. Tada sam već bio potpuno svoj. WC u Mastersu se zaštopao i poplavio. Konačno je sve sjelo na svoje mjesto.


Dixon


Sjećam se svog prvog susreta sa Dixonom kao DJ-em. Bilo je to tamo negdje 1999.-te ili godinu dana kasnije. Felver ga je doveo u okviru Stereo Studia. Bio je to prvi gost SS-a o kojem nisam dotad ništa znao i sjećam sa da sam nešto blatio po tome. Pokušao sam naći te zapise na Internetima, ali nema im traga. Taj neki Dixon, o kojem tada pojma nisam imao, bio je zapravo skroz dobar. Ne sjećam se jesam li to sam sebi, a i drugima, tada priznao.


Priznao sam to u godinama koje su uslijedile i više od nekoliko puta sam slušao Dixonov set. Istovremeno sam ga i zavolio, pa bih poslušao sve njegove uratke koji su mi došli pod ruku. U Novinarskom domu je bio magičan, u Laubi ne baš toliko. Pitao sam se kako li će biti ovdje.


Dixon

Dixonov set je priča. On ima svoj tok. Kao "Ma vlast - Bedricha Smetane". U njemu proživljavaš sve momente rijeke koja teče od svog izvora prema ušću. Isprva kao mali potočić, koji jedva da izvire, da bi se već u slijedećem trenu pretvorio u divlji planinski potok koji svakim pređenim metrom dobiva na snazi i postaje brza i nemilosrdna rječica.


Kako odmiče dalje, tako i njegova snaga raste, sve dok se odjednom ne nađe u dolini, gdje usporava i postaje velika rijeka koja mirno i polako teče. Takvu dinamiku i priču stvori Dixon sa svojim setom. Mislim da on publiku svaki put zavede. On ne podilazi publici, on publiku začara na svoj mindset. Dixon ima vrlo autoritativni pristup. Njegova spora dionica može trajati i četiri minute, za koje vrijeme publika teče polako i mirno, baš kao Vltava.


Dixon je monumentalan, on ima neke trake koje nema nitko drugi. Namjerno pišem trake, iako je zapravo riječ o pjesmama. Dosad nisam često koristio taj izraz, pa sam ga odlučio malo prozračiti. Da se ne upljesnivi. Dixon je bio odličan. U drugom dijelu svog seta, a tada sam plesao na dionici Masters klub, Masters terasa pustio je Keope - Yenkl (Trikk Sol Remix).


Stereotip

Osim što je ta stvar ogromna, jaka i monumentalna, tamo na onom razglasu zvučala je enormno. Kad krenu akordi na, uvjetno rečeno, orguljama, bilo je to kao da je netko dolje na terenu instalirao cijevi iz najvećih crkvenih orgulja na svijetu. Tako kako je moćna ova pjesma, tako je moćan i cijeli Dixonov set. Dixon jest teatralan, on igra na emocije, ali to radi na način da te potpuno uvede u svoju priču i jednostavno je moraš poštovati. Pri tome on zaista ne izlazi izvan granica estetike glazbe koju volim.


On ima odličan osjećaj za timing. Sviđa mi se što duge trensetično meditativne dionice ne sječe ogromnim bas kickom, već taj kick dovodi polako iz dubina, ali jednom kad krene punom snagom, nema mu ravnog. To je set u kojem plešeš, set koji je glazbena predstava, koji je zavodljiv i naravno, set koji nije za svaki dan. To je vrsta užitka kakvu treba dozirati u pravoj mjeri. Siguran sam da i on mijenja svoju priču ovisno o mjestu, publici i vremenu u kojem nastupa.


Puno je komentara na Dixonov uspjeh, na njegov renome, na njegovu glazbu. Dixon nije samo neki DJ, on je klasa za sebe i zapravo je vrlo originalan. On radi spektakl, a istovremeno ostaje u okvirima onog što meni, koji ne volim DJ spektakle, prestavlja dobar ukus i s mjerom. Pa ako me zadnji put u Laubi i nije oduševio, ovaj put u Maksimiru jest. Veličanstveno je priveo večer kraju. Tamo negdje kratko iza tri sata poslije ponoći.


After party


Tih sam zadnjih sat vremena uglavnom bio gore u Mastersu, a u nekom sam trenu zavirio i iza pulta. Uočio sam poznati mi mixer, ali i četiri playera. Po mixeru sam znao tko će svirati na afteru, ali su me malo zbunila četiri playera. Rekao sam Lani da će sad na afteru svirati Kristijan Molnar. Kak znaš? Eto, intuicija, znam.


Nakon svega

Tako je i bilo. Bio sam prikovan za floor, okružen dragim ljudima, nisam prestao plesati, iako su mi noge već bile otvrdnule. Bio je to izuzetno dobar after party set, u kojem nas je Molnar cijelo vrijeme držao veselima. Mene je maksimalno pogodio sa Michele Mininni - Hyper Martino (Red Axes Remix), stvar na koju uvijek skroz odvalim.


Negdje pred sam kraj, oko sedam ujutro, otišao sam u auto presvući tenisice i nisam se više bio u stanju vratiti. Bio sam skroz zadovoljan sjedeći u autu i čekajući svoju ekipu da izađe van. Noge su me, jednostavno, previše bolile.


Anđeli i demoni


Koliko god su me na ovom partiju natjeravali neki moji vlastiti demoni, toliko su se s vremena na vrijeme pojavljivali i anđeli i odnosili od mene tu lošu vibru. Anđeli su bili u svim onim dragim ljudima koje poznajem ili samo znam iz viđenja, a koji su se ovdje pojavili. Taman da ništa drugo nije vrijedilo, na ovom bi Stereotipu trebao biti zadovoljan samo činjenicom što sam na jednom mjestu iste večeri vidio toliko poznatih i dragih, a upoznao i neke nove drage ljude.


A uz sve to, još je i vrijedilo. Rekao bih da je ovo bio odličan Stereotip. Prvi put na otvorenom, baš mu dobro stoji. Mislim da se većina odlično zabavila. Možda sam ja i jedini koji je tamo bio na momente nadrkan. Bilo kako bilo, veselim se nekom slijedećem Stereotipu i ne zagovaram da to bude skoro. Sviđa mi se ta duga pauza. Okupila se zaista veličanstvena ekipa i svi su zajedno tvorili prekrasnu atmosferu.


Uvijek mi nakon ovakvog događanja ostane osjećaj kako nekima nisam posvetio dovoljno pažnje, bilo u razgovoru, bilo u druženju. Ne mogu ja to na partiju, ako me to ponese, propustit ću ostalo. To si dozvolim nekad, kad okolnosti dopuste. Zato bježim čim se pokrene neka rasprava. Tako se štitim da me ne ponese priča.


Ovaj je Stereotip zaslužio bolji tekst, ali mu ja ovaj čas nisam dorastao. Ujedno me i podsjetio na neke stvari za koje se zalažem i koje zagovaram. Stereotip je na mene djelovao kao jedan korektivni faktor, kao učitelj iz sjene koji ti kaže kad nešto krivo radiš i koji ti kaže da se opustiš i da se pretjerano ne zamaraš nebitnim. To me nimalo ne čudi, imajući na umu tko stoji iza svega. Hvala.


Love you all.


#stereotip #dixon #felver #kristijanmolnar #tijanat #perel #newjackson #fortromeau #courtesy