Engleski srednjoškolac Garth Wynne-Jones već je drugo ljeto za redom provodio obilazeći Ameriku. Kad je prvi put, s ruksakom na leđima, došao u San Francisco, bio je očaran. Instantno se zaljubio u taj brdoviti grad viktorijanske arhitekture, prepun povijesti, koji sjedi na samom rubu oceana. Svidjela mu se i sloboda življenja koja je svoje korijene vukla iz psychedelic pokreta i gay subkulture. Pobunjeničke subkulturne skupine, poput Bitnika, rokera ili pankera, te nasljeđe predaka koji su tragali za zlatom, tvorile su atmosferu kakvu je jedan dvadesetogodišnjak samo mogao sanjati. Bio je opčinjen životom u zaljevu.
Vrativši se u Englesku, nastavio je pohoditi ilegalne acid house partije, istovremeno snimajući miksane kazete od nešto glazbe koju je posjedovao. Povremeno bi i zavrtio ploče na nekoj školskoj ili rođendanskoj zabavi. Tada je više bio partijaner nego što je bio DJ. Krajem osamdesetih Englesku je zahvatila acid house manija, stvorio se cijeli novi pokret partijanera i ravera koji su kao nomadi selili od jednog do drugog, uglavnom skrivenog, partija. S vremenom je i sam počeo organizirati house partije.
Istovremeno u Americi, a pogotovo na zapadnoj obali, house se tek uvlačio u plesnu i klubsku glazbu, a disco, soul & funk su još uvijek bili dominantni žanrovi. Kad je Wynne-Jones maturirao i dobio svoju diplomu, spakirao je onaj isti ruksak s kojim je već dva puta obilazio Ameriku, natrpao u njega nešto garderobe i koliko god je mogao svojih snimljenih miksanih kazeta, pozdravio se sa svojima i otišao živjeti u grad koji ga je toliko privlačio. Otišao je živjeti u San Francisco.
Wicked
Tamo se malo pomalo uvukao u ekipu koja je promovirala plesnu i klubsku glazbu, počeo je sve više DJ-ati i istovremeno raditi na svojoj ideji. Ideja je bila prenesti atmosferu i uzbuđenje acih house partija ovdje, u područje zaljeva, pa i na cijelu zapadnu obalu. To je bio njegov san. Ovdje organizirati house partije, sa istom onom količinom ljubavi i PLUR-a kakvog je osjetio doma u Engleskoj. Ubrzo je u tome i uspio. Zajedno sa još tri, sebi slična, DJ-a, pokrenuo je seriju partija pod imenom "Wicked Sound System". Partiji bi se održavali jednom mjesečno, za punog mjeseca, na plaži, a kasnije i po raznim skladištima i drugim napuštenim prostorima.
Usporedno sa njegovim projektom u San Franciscu su djelovale i druge skupine koje su promovirale novu glazbu i novi način zabave. Svi zajedno činili su čvrstu okosnicu nove subkulture. Kroz kratko vrijeme San Francisco je, zahvaljujući njima svima, upisan na novu svjetsku kartu rave i clubbing kulture.
S vremenom je širio projekte i suradnje, pa je vrlo brzo bilo više od jednog serijala partija. Wicked, Come Unity, Full Moons i Roots & Back2Back opstali su više od petnaest godina. Tu je bio i Wicked Records label, a kasnije i njegov poznati Grayhound Recordings. Garth Wynne-Jones postao je ključna figura koja je desetljećima kreirala i gradila kulturu klubske elektronske glazbe na cijeloj zapadnoj obali sjedinjenih država.
Wicked su bili prvi u podizanju kvalitete partijanja, pa su tako ostali zapamćeni i po tome što su po prvi put na zapadnu obalu dovezli po narudžbi izrađen Turbosound razglas. Četvorka je poput rock banda putovala po Americi starim Grayhound busom i organizirala house partije na kojima su i brusili svoje DJ vještine. Usporedno sa organizacijom partija i DJ-anjem, počeo se baviti i produkcijom, te imao zapažena i značajna autorska izdanja, ali i remikseve za imena poput "A Tribe Called Quest", za Perry Farella koji je bio frontmen benda Jane's Addiction, ali i za Faithless.
Ja sam za DJ Gartha prvi put čuo 2000. godine kad je netko nabavio CD kompilaciju koju je on složio i miksao. Bilo je to treće izdanje iz Classic mix serije izdavača OM Records - "San Francisco Sessions Volume 3". Odličan miks, znali smo da je poseban, iako tada možda i nismo skroz razumjeli zašto. Samo godinu dana kasnije pojavio se još jedan njegov uradak, ovaj put za NRK Sound Division, kompilacija Nite:Life 07. Na tom je miksu i jedan njegov remix, objavljen pod aliasom Rocket.
Izuzev ta dva CD-a, od kojih sam prvog danas doma i pronašao, pa i poslušao, kasnije više nikad nisam čuo za DJ Gartha.
Sealant
Cijelo se popodne premišljam kuda večeras. Petak je, prvi dan vikenda, kiša je, sumorno je i sivo, a sve me nešto ništa ne privlači. Odvagujem za i protiv. Financije su protiv. Ja sam uglavnom za. Iz logistike poručuju da još nije kriza, ali da treba racionalno živjeti. A jebemti. Išao bih na Imogen 5th Anniversary. Večeras je Kai Alce. Ali oni traju dva dana. Sutra je dan koji me više zanima. Listam dalje ponudu fejsbuk evenata.
Vrtim i preokrećem Masters. Event se zove "L TuneL". Već ih je i prije bilo. To je klubska večer koju rade M.I.L.E., Jarunsky i J Jay. Ovaj put im je u gostima i DJ Kuna. Za njega sam čuo da u Funku priprema neku klopu dok pušta glazbu. Barem mislim da je to o njemu bilo riječ. Jarunskog sam jednom na kratko slušao u Surogatu, pa nemam nikakvo mišljenje, dok sam J Jay-a i Mileta slušao već više puta i skroz se dobro osjećam kad oni sviraju.
U nedostatku bolje inspiracije odlučujem se za Masters. Ako ništa možda se barem najedem. Ako bude neka klopa, jel. Navečer mi na obilaznici pukne guma. Kiša pada kao da nema sutra. Auto nema rezervni kotač. Ima kompresor i kit za pokrpat gumu. Jednom sam već s tim kitom uspješno riješio problem. Učas to postavim i sada samo moram čekati. Sjednem u toplo, zapalim i krenem čitati jebena uputstva za krpanje gume. Piše da moram čekati. Povremeno izađem provjeriti napredak. Sve izgleda nepromijenjeno. Malo prodrkam po tom kitu, ugasim pa upalim kompresor. Guma se nije podigla niti jedan milimetar. Ponovim sve još jednom. Čekam.
Nakon sat i pol čekanja, odjednom se primjećuje napredak. Guma se podigla. Sad se ubrzano puni. Još par minuta i spremam kompresor, pa polako krećem prema doma. Skoro će ponoć. Vrooar, vrooar, vrooar, opet čujem zvuk i osjećam trešnju. E jest dugo izdržalo. Guma se opet ispraznila. Imao sam samo jednu bočicu "sealanta". Zovem logistiku. Dođi po mene i kupi jedan sealant za gume na benzinskoj. Evo je, stiže. Zove me logistika. A jel bi ti mogao sebi stavit rezervni kotač od mog auta? Otkud znam.
Idem na Internet, bit ću stručnjak za to u roku tri minute. Može, javljam logistici. Istovremeno uopće nisam siguran da li sam ispravno protumačio oznake. Stranica je www.wheel-size.com, zlu ne trebalo. Stiže ona, povela i prijateljicu. Kiša sad pada još i više. Mijenjam kotač. Mokro mi je i hladno dupe. Već je prošlo jedan iza ponoći. Promrzao sam skroz. Došo doma, vrući tuš. Sad su mi u dupetu samo trnci. Podgrijem se ginom. Bez tonika. Već je pola dva. Ovo će mi bit jebeni izlazak, mislim si u sebi, ali ništa ne govorim. Pjevam si "Đuli" od Danijela Popovića.
Stigla je sama sa ljetom,
prišla i rekla: “Hello”,
pogledi su nam govorili
više od riječi.
K’o da se zvijezda sa neba,
spustila meni na dlan,
znao sam samo o njoj
da zove se Džuli.
Vječna mi je misterija kako i otkud mi se tako neka pjesma zavrti u glavi, pa onda neko vrijeme nikako da izađe. Krećemo za Masters. Podmažemo. Pa još jednom. Dolazimo tamo, a ono pun parking. Jebote, pa ovo bi moglo biti i dobro. Podmažemo. Ulazimo, a tamo uzavrelo. Atmosfera pršti. Za pultom je J Jay. Slušao sam ga već nekoliko puta. Isprva mi je bio ok, ali glazba nije bila u mom najužem interesnom području. S vremenom mi se počeo sve više sviđati, a i uhvatio sam ga u trenucima kad je glazba bila baš u mom području interesa.
U tunelu
Tako je i ovdje večeras. Baš svira ono što mi odgovara. Opuštam se i zatvaram oči. Ovdje i ondje neki poznati. Samo klimam. Podmažem. Pun je klub. Ja volim kad je takva gužva. Večeras je nabijeno, srećom pozitronima. Frca u zraku. Na sve strane. WC nije zaštopan. J Jay mi se čini kompletnijim, discipliniranijim. Rekao bih, za stepenicu ozbiljniji set, gledano iz perspektive DJ-a.
Postoji taj jedan bitan momenat u poslu DJ-a, a za njega je potrebno samo puno strpljenja. Momenat je slijedeći. Imaš jebenu stvar. Odlična ti je. Silom je želiš večeras pustiti. Možeš to smiksati, ali znaš u sebi da nije vrijeme ni mjesto za to. Ako si strpljiv i discipliniran, onda to nećeš napraviti, jer ionako znaš da nije ok, samo bi bez veze forsirao. Na taj način ne narušiš estetiku svog seta, a za stvar će ionako doći mjesto i vrijeme kad će ona leći kako treba.
Recimo da bih na ovaj način rezimirao J Jay-ev set. Nije imao ništa što bi iskakalo kao nepotrebno ili neumjesno. Možda sam to zaključio i temeljem toga što sam prije kod njega znao čuti stvar koja mi je super i ok, ali kojoj nije mjesto u tom setu u to vrijeme. Naravno, po mom ukusu i osjećaju za estetiku. Možda je njegov osjećaj u tom trenu bio drukčiji. Iako mislim da nije. I on brusi svoje vještine iz dana u dan. Kako god, jako dobro je on to odsvirao. Zamijenio ga je Kuna.
Nisam ni gledao hoće li on spremati nešto za jesti. Srećom, dovoljno sam se najeo. A zapravo nisam ni siguran je li to o njemu riječ, ili sam nekaj pobrkal s tim kuhanjem. Već ubrzo nakon što je on započeo iznenadila me ozbiljnost te svirke. Tražio sam pogledom Elu. Ona mi na moje upitno klimanje i okretanje glave prema DJ-u odgovara sličnim klimanjem. Aha, nije do mene. I ona misli kao i ja. Ovaj zbilja ozbiljno svira.
Pojavi se jedno društvo koje asociram uz Ekstrakt. Uz njih je dobro plesati, već smo to probali nekoliko puta. Kompatibilni smo skroz. Popijem vodku. Netko mi prolije drugu. Kuna vozi kao pravi šofer. Spotam neko izdanje sa labela "Heinz music". Mislim da je Sous Sol u pitanju. Onda i Monaberry izdanje za Cioz. Kuna odlično svira. Plešemo bez stanke. Zaboravio sam na gumu i na kišu. I sa dupetom je sve u redu. Kuna završava, meni se čini da je jako brzo prošlo. Skroz sam se zanio.
Njega mijenja M.I.L.E. Čini mi se kao da počinje set sa istom onom stvari s kojom je ljetos na Cresu spalio razglas. Valjda ga neće opet spalit. Mile miksa na slijedeću stvar. Nije ga spalio, kao što je Đenka onomad dedu. Ide Mile dalje. Ispočetka mi je jako napet. Onda kao da ga je poveo neki drugi đir. Plešem, dobro mi je, ali nije mi više skroz napeto. Možda me previše razmazio posljednji put kad sam ga slušao, a on odsvirao maestralan set.
Kasno smo došli u Masters. Jutro se neumoljivo približava. Mile mi opet u nekom trenu postane napetiji, pa se opet ja odnapetim. Mislim da je to stvar osobnog ukusa, prohtjeva i doživljaja u datom trenu. On je možda htio malo onako, a meni bi se htjelo vako. Svira on dobro i plešem ja, ali nije si svaki sa svakim u svakom času svakako napet. Svakako da nije. On je u ovoj večeri okretao u neki minimal deep tech, a ja sam valjda htio više veselja. Ali spotao sam da je pustio novu stvar za Uone & Out Of Sorts. To je prilično friško izdanje sa labela Beat & Path, pod imenom Bongo Porn. Pustio je jedan od remixeva. Jaka stvar. Skroz.
Mile završio uz golemi aplauz. Jako dobro je on to odvozio, nastranu moje preferencije u tom času. Eto ga sad Jarunsky. Valjda su se malo smakli. On je prema time tableu svirao prvi. A neka ga. Sad će i zadnji. On me malo iznenadi već sa prvom stvari koju pušta. A onda i sa drugom. Nisam ja zapravo znao što očekivati, jer, kako sam već rekao, slušao sam ga samo jednom, i to mali dio seta. Na partiju za kojeg uopće ne znam kakav je bio. Tako da ono što sam tamo čuo uopće ne mora predstavljati njegov uobičajeni njegov repertoar.
Nisam sad siguran jel on pustio Kastis Torrau & Arnas D - Muzika, stvar sa Lights Out Records. Rekao bih da je. A vi bi onda mogli reći - A baš ga sereš. Maloprije ti je Mile bio previše van tvog konteksta sa minimal deep techom, a ovo ti je dobro. Jebote, to spada u isti koš. Tak da, nisam ziher jel ju on ubacio. Ali skužio sam da je imao svoju ideju. Nije samo imao vremena. Isfurao nas je iz Miletovog zvuka bez da smo osjetili pomak u fazi i odveo u deep house. Definitivno je pustio Basti Gruba. Kao i Bondijev remix za After Dark - Tito & Tarantula. A onda sam začuo taktove i nisam mogao skinuti smješak s lica.
You walked into my life,
the light was shining bright.
You were the one I was looking for.
I looked deep into your eyes,
just to see the moonlight.
I thought I'd never love anymore.
"Monoplay - Anymore (Manuel Tur Remix)". Baš dobra stvar za moment kad je teta čistačica već u niskom startu i kad znaš da ćeš skoro morati otići. Mislim da je svirao nekih pola sata. Bilo je to dobrih pola sata. Onda su tetu čistačicu podmitili, pa se sve skupa još malo produžilo, al je Jarunskog naprasno skinulo s pulta. Ne znam koji je bio njihov đir, valjda se trebalo malo proslavit što je bio odličan party, pa je krenuo puštat, hm sad jebiga, nisam pitao, ali skoro sam ziher da je to bio Agregat Sun. Nek se nitko ne uvrijedi ako sam se zajebo.
On mi je ispao iz konteksta, pa sam se povukao u osamu terase. Nekad mi je pri kraju Mastersa glazba još skroz napeta, pa svejedno pred sam kraj odem na terasu. Jednostavno volim vidit lica svih onih s kojima sam proveo noć, sada tu na danjem svjetlu, dok u raznim svojim izdanjima izlaze iz mraka. Kao u After Dark.
LTuneL na koji sam otišao tek tako, pokazao se jednim od boljih partija, kako glazbeno, tako i po ukupnoj atmosferi i ekipi koja je bila prisutna. Siguran sam da je jedan od razloga i nepretencioznost svih DJ-a. Tako sam ja to doživio. Nitko od njih nije gradio neke strukture koje bi trebale biti art forma ili koje bi trebale impresionirati posjetitelja. Jednostavno i učinkovito. Vozeći se doma, nas troje nismo puno pričali. Znali smo da nema aftera. Šta imamo onda pričat.
Imogen rođendan
Dva dana Imogen rođendana meni bi bila previše. Kai Alce prvi dan ili DJ Garth drugi dan. Za mene nema dileme, DJ Garth je moj izbor. Imogen Recordings Ilije Rudmana i Antonia Zuze slavi pet godina rada. Proslavljaju ga u novom starom prostoru, klubu Super Super u sklopu Katrana. To je onaj prostor u kojem se prije par godina dogodio napad skupine idiota na posjetitelje kluba. Tog je dana program bio u organizaciji neke LGBT udruge, pa su i posjetitelji bili pripadnici ili simpatizeri LGBT zajednice. Ne sjećam se više detalja, ali mislim da su majmuni ubacili suzavac, pa je nastala panika. Neki su i ozlijeđeni. Fizički.
Onda je taksist na kavi u lokalnom bircu zaključio da je to gay klub. Konobar je to ispričao nekolicini gostiju tog jutra, a oni su isto prenesli kolegama na poslu i svojim debelim ženama (Darko Rundek i Srđan Sacher, opaska autora). Uskoro je cijeli grad brujao o tome kako je to gay klub. To je bit stvari i to je najvažnije. Biti informiran. Da slučajno ne odeš u gay klub. Jer ako nisi gay, a odeš u gay klub, onda ti ga tamo metnu. Sjetite se samo Plave kamenice.
Ali nije to najgore. To što ti ga metnu. Najgore kad nisi gay, a odeš u gay klub i tamo ti ga metnu, je osjećaj koji te kasnije proganja. I ne da ti mira. Htio bi opet ići u gay klub. Da ti ga metnu. Zato trebaš biti dobro informiran. Znati gdje je gay klub i držati se dalje od toga. Jer to je kao droga. Probaš jednom i stalno bi. Sotona, zapravo gay, ti ne da mira. Taj se virus prenosi zrakom. I kroz dupe.
No, vratimo se nazad na temu, a to je Imogen peta godišnjica i večer u kojoj uz domaćine nastupa DJ Garth iz San Franciska. To je onaj Garth Wynne-Jones s početka priče. Zbilja važan lik na svjetskoj sceni elektronske glazbe, vječno ispod radara, a dobar kao da je naš. Malo ću spoilat na početku, pa ću vam reć da sam ja duboko udahnuo, ušao u Super Super i evo me danas doma. Nitko me nije izjebao. Izgleda da se ipak ne prenosi zrakom. Svejedno, budite na oprezu. I nemojte sjediti na hladnom. Nije dobro za dupe.
Uspeo sam se strmim stepenicama gore gdje je već plesalo stotinjak ljudi. Headliner počinje u jedan sat iza ponoći, a mi smo došli dovoljno rano. Prošla je ponoć. Glazbu pušta Antonio Zuza. Dosta je poznate ekipe. Puno njih već prepoznajem kao Imogen ekipu. Zna bit dobro kad se malo izmiješamo. Zuza svira onako kako bi se trebao svirati warm-up. Svaka stvar ima nešto svoje, svaka podiže, ali on ih niže na način da ne eskalira, da ne napali ekipu jako, već da ih samo dobro pripremi za headlinera.
Gospel
The Escoffery Sisters bio je britanski gospel bend koji su činile Escoffery sestre. Ranih osamdesetih su već bile atrakcija. One su sve rodom britanke iz Brixtona. Tamne boje kože. Njihova velika zasluga je to što su uspjele predočiti svijetu da gospel nije isključivo, niti nužno, američka stvar. Četiri godine za redom osvajale su "Best British Gospel Group" nagradu. Kasnije su se u nekoj postavi pojavile u R&B soul svijetu sa hit pjesmom "Look who's loving me". U odnosu na ono što su prije radile, to je bio potpuni odmak prema svijetu pop glazbe. Zuza je tijekom warm-upa za DJ Gartha pustio "BRS - Lovin' me" sa Imperial Dub Recordings. Vokalni sample u toj stvari uzet je iz pjesme sestara Escoffery.
U Super Superu je bio i Roli. On je partijao i prije dvadeset godina. Uvijek je svečano kad se sretnu prvoborci. Bilo je i puno moje redovne ekipe. Energija se oslobađala, a s njom pomalo i strasti. Iza pulta se pojavio DJ Garth.
DJ Garth
Krenula je izvrsna "Sphere Of Existence - Antoine Kogut (Chateau Flight Mix)". Ta bi stvar mogla biti Zuzina posljednja, jer ima uvod koji se iz laganog razvije u jako, ali bi isto tako mogla biti i Garthova prva. To je ovogodišnja ploča sa Versatile Records.
Nakon toga je krenulo pravo putovanje. Nabijena, spacey, acidom prožeta, čvrsta, bogata glazba u kojoj se stalno nešto događa, a manevri koje Garth radi dok miksa sprečavaju te da uopće skužiš kad je koja stvar i kako to sve skupa ide. Nakon sat vremena rekao sam sam sebi da mi ovo spada u top pet setova koje sam ikad čuo. Poslije prema kraju sam to ipak proširio na top deset.
Odmah se otpočetka osjetio taj jedan sound koji imaju DJ-i koji dolaze sa zapadne obale. Ja bi taj prvi dio njegovog seta opisao kao nešto što bi svirali Doc Martin ili Solar. Spojeni stilovi, fino blendani miksom, puno energije, puno drivea. Sigurno je pustio "Black Spuma - Agguato" sa Futureboogie Recordings. Sve ostalo je luda glazba koju uopće nigdje nisam čuo. Sigurno je imao jednog Moscomana. Njegov orient moment prepoznam na prvu. Danas sam preslušao hrpu Moscomanovih stvari i skoro pa sam siguran da je Garth pustio pjesmu 550. Možda u nekom remixu. To je isto ovogodišnja ploča sa etikete Life and death.
Robin je prepoznao Midland. A ja sam opet doma preslušao hrpu Midlanda i mislim da je pustio Final Credits, iako se ne sjećam toliko vokala. Možda je i tu imao remix. Iako to sebi nisam tog trena htio priznati, kroz drugi dio seta, pa prema samom kraju, kao da je izgubio sav onaj naboj s početka. I dalje je to bila izvrsna glazba, tehnički odlično prezentirana, ali kao da je grabio u sve više različitih polica i nestalo je izvrsnosti. Nekako očekuješ da se DJ tog kalibra nakon dva-tri sata razsvira do te mjere da dalje to samo ide i ide. Samo se nižu. Onda se ne događa da preslušavaš sve četiri stvari s ploče, pa opet okrećeš stranu, jer misliš da će ona druga bit bolja. Iako, nema tu neke kritike, jer sve je to bilo puno iznad prosjeka.
DJ Garth je definitivno visoka klasa prema mojim mjerilima i ukusu u glazbi. Komunicira s publikom, na licu mu se vidi zadovoljstvo kad nekim manevrom izazove reakciju podija. Ima odličan izbor glazbe, a vrlo je vješt u miksu. Taj njegov miks je skroz nenametljiv i kad ga ne bi gledao, po tijeku glazbe gotovo da ne bi mogao zaključiti kad je miks. Volio bih ga ponovo slušati.
Teško je uopće zamisliti što bih puštao nakon njegovog seta. Mislim da bih mu ponudio da svira do kraja, jer sve drugo izgleda kao nemoguća misija. Ipak, njega su u nekom trenu smjenili domaćini Rudman i Zuza. Krenuli su sa nekim, za njih ne odviše svojstvenim, zvukom. Mislim da su išli na tvrđu glazbu, jačeg karaktera, tako da miriši na techno. Nisu oni bez veze, niti od jučer. Znaju da nakon ovakvog Garthovog seta publici mogu servirati jedino nešto što garantirano pokreće floor. Nije vrijeme ni mjesto za radit priču. Nego, deri Miško.
Tako su me njih dvojica i iscrpili. Ipak je to meni druga noć, a tamo je betonski pod. Prema svim smo propisima i običajima ostali do kraja i poslije kraja. Nije bilo aftera za kojeg bi ja znao, pa smo se pomalo nepotpuni vratili doma. Ali bila je odlična ekipa i super atmosfera.
Ako ovaj prostor nastavi raditi, to će biti super super. Od svih prostora u tom krugu ovaj je najsiroviji i najviše industrial. Neka bude puno izbora. Vani nas je opet dočekala dosadna kiša. Dok sam čekao logistiku, sklonio sam se s nekim klincima ispod strehe. Oni su isto čekali svoj auto. Po outfitu i priči sam skužio da su izašli iz Katrana. I oni su tražili after. Jedan je lik predložio Sound Factory. Cura je pitala kakvo je to mjesto. Drugi joj je lik rekao - Nije za štikle. Htio sam se uključiti i pitati ih zašto se ograničavaju.
Treći je lik već pitao drugu curu da li voli techno. Jer ako voli, onda idu u SF, bez obzira na štikle. Ona ga je pogledala i rekla - U nedjelju u šest sati ujutro volim sve, samo da ne moram ovakva doma.
Love you all.