Blog post

Sea Star festival 2019

25. svibnja 1987. godine je bio Dan mladosti. Taj je dan bio praznik. Rođendan druga Tita. Slavio se svake godine, a u điru su bila sportska natjecanja, sletovi, rock koncerti i svašta još za raju. Taj dan nije bilo škole, ali je bilo svih ovih nabrojanih aktivnosti. Kod mene su još u ranoj dobi otkrili poremećaj u centru za rad s loptom i neki oblik dođerofobije (Dodgeball fobia), odnosno straha od udarca loptom u igri graničara. Obzirom da me takvog nisu htjeli u svom timu, ni učitelji se nisu previše bunili kad bi izostao sa tjelesnog sa već nekom isprikom.


Pre trideset godina


S druge strane, skužili su da me trebaju zvati za sve što ima veze sa zvučnicima, kabelima i pojačalima. Tako sam ja te godine bio angažiran na poslovima pripremanja rock koncerta. Imao sam prilike biti u blizini svojih idola poput Parnog Valjka, Haustora ili još nekih tako jako poznatih glazbenika. Stajao bih iza leđa ton majstoru dok podešava sound razglasa. Tada sam puno naučio od majstora koji slažu stage i tehnikalije općenito.


Taj je jebeni komunistički režim imao osjećaj za individualni pristup u obrazovanju, a nisu se previše opterećivali time imaš li osamnaest, te jesi li punoljetan, ili nemaš. Ja tada još nisam imao osamnaest. Poslije bi me iz škole znali poslati u neku sportsku dvoranu da tamo dva dana slažem razglas. Nisu mislili da će me upropastiti nekoliko propuštenih sati prirode i društva, kemije ili hrvatskog ili srpskog jezika.


Danas se više ne slavi Dan mladosti, a na Internetu više ne piše da je to bio rođendan druga Tita, već da je to bila priredba u čast kulta ličnosti Josipa Broza. Isto tako danas više nema ni dođerofobije, već je to strpano u isti koš sa strahovima od svih drugih sranja koje neko baci na tebe, pa se to danas službeno zove FOFO iliti Fear Of Flying Objects. Dođerofobiju sam izmislio, da ne tražite uzalud po Internetima.


Suprotno svim očekivanjima, danas nisu mnogo više osviješteni za individualni pristup nego li su bili onda, ali su danas jako opterećeni time imaš li osamnaest. Nema šanse da te fotografiraju za osvojenu medalju u trčanju za loptom ako roditelji nisu potpisali nekoliko dozvola. Zamisli tek da te danas iz škole pošalju da s tamo nekim likovima slažeš razglas.


Nema više ni hrvatskog ili srpskog jezika. Odnosno ima, ali svaki za sebe i bez ili u sredini. Međutim i dalje umemo da se dobro razumemo.


Današnje vreme


25. svibnja 2019. godine je bio središnji dan Sea Star festivala u Umagu. Ovo je treći po redu Sea Star festival. Na Sea Staru sam već bio prošle godine, o čemu možete pročitati i moj ukupni dojam po povratku kući.


Nakon prošlogodišnjeg festivala sam mislio kako više neću ići na Sea Star. Nije mi se činilo izglednim u kontekstu slobodnog vremena, drugih želja, financija i sveg ostalog. Razmišljajući o tome shvatio sam da zapravo želim ići na Sea Star jer je to za mene jedno sasvim drugačije iskustvo koje želim ponoviti, ako ne i periodički obnavljati.



Sea Star je festival koji u ukupno četiri dana trajanja nudi formalni prvi dan, tkzv. Welcome party, zatim dva glavna dana, nazvane jednostavno Day one i Day two, te četvrti, završni dan, nazvan jednostavno Closing party.


Festival se odvija u prostoru teniskog kompleksa Stella Maris u Umagu kojeg krasi prekrasna laguna i u kojem se igra teniski ATP turnir Croatia Open Umag. Glavnina programa Sea Stara se odvija na dva stagea. Tu je i nekoliko manjih ili mini stageova. Jedan od zapaženijih ove godine je Electric Waves stage.


Sea Star 2019


Ovaj festival načelno privlači publiku orijentiranu prema elektronskom zvuku. Ja bih to generalno podijelio na EDM s jedne strane i svu ostalu elektronsku glazbu s druge strane. Tako bih napravio iz razloga što je na taj način najlakše izdvojiti dva profila publike. Oni koji nisu za EDM u načelu će pronaći nešto za sebe, bez obzira na vrstu elektronske glazbe na eventu na kojeg odlaze. Oni nikada neće otići na EDM.


Konzumenti EDM-a (Electronic Dance Music) mnoge stilove u ostalim žanrovima elektronske glazbe doživljavaju kao nešto pretvrdo, ali će se uglavnom snaći u mainstream techno ili house zoni. Ta se dva profila publike ispremješaju u savršenom omjeru, tako da jedni druge ni ne primjećuju i dobro funkcioniraju zajedno. Problem nastaje tek kad se dogodi ljubav između, npr. ljubitelja underground techna i EDM cure. Onda nastaju kompromisi i tu generalno otpada underground.


Uz elektronsku glazbu, Sea Star nudi i prozor u rock ili pop-rock svijet. Publika iz gornje dvije skupine pratit će i taj dio programa. Bajagu ili Hladno pivo podjednako vole oni koji plešu na EDM i Mahmuta Orhana, kao i oni koji plešu na techno i Marka Nastića. Pretpostavljam da, u nekom zanemarivom broju, postoji i dio publike koji dođu isključivo na pop ili rock dio programa, ali mogu se zabaviti i ostati na nekom od EDM ili onih drugih izvođača. Tu je vjerojatno i poneki individualac ili čudak koji je došao na festival radi svih onih sporednih imena i kojeg uglavnom velike zvijezde ne zanimaju.



Kad je sve to skupa organizirano na jednom visokom produkcijskom nivou, sa zvučnim imenima u lineupu, onda je to i garancija jedne šarolike i zanimljive publike. Dodatni atribut je geolokacija ovog festivala. Smješten praktički na tromeđi Hrvatske, Slovenije i Italije, te privlači veliki broj posjetitelja iz upravo tih zemalja. U prilog mu ide i termin u kojem se održava. Klubovi su upravo završili sa season closing partijima, a festivalska publika je svježa, nabrijana i financijski stabilna.


Glazbeno gledano, mene ovogodišnji Sea Star ne bi nagovorio da odem na dva dana u Umag, jer me ništa tamo nije baš toliko privlačilo. Neka imena koja me zanimaju imam prilike poslušati i na drugim mjestima, a bez ovih ostalih ću sretno preživjeti i ako ih ne doživim. Ali dojmovi i iskustva sa prošlogodišnjeg festivala su mi govorili da bi bilo dobro da odem. Ako ništa drugo, onda iz razloga tog fantastičnog osjećaja pripadnosti raji. Tamo je gomila drugara koji su svi došli s istim razlogom. Partijati. Svak sa svojom glazbom. Svak sa svojim modnim izričajem, naglaskom i frizurom.


Nepremostive razlike između Srba i Hrvata


Ima još jedna jebena stvar. Ekipa iz EXIT-a su mamojebci u organizaciji festivala. Znaju posao. To je nivo organizacije na visini onog u Evropi, ako ne i veći. A Srbi su! Kako to? I dođu u Hrvatsku radit festival. Kako to? Možete si mislit šta si misli Srbin kad u Hrvatskoj radi festival. Znate šta misli? Misli kako da to napravi, a da se pokaže u najboljem svetlu, da zaradi, da publika bude sretna i zadovoljna, te da dogodine dođu opet. Tako se uglavnom radi biznis. Plus ima još nešto. Srbi umeju da naprave žurku. Isti kurac bi si mislio i Hrvat kad bi išao da organizuje festival u, na primer, Vrnjačkoj Banji.


Prije nego pređem na konkretne informacije o glazbi na festivalu, ipak moram reći da postoje neke velike razlike između Srba i Hrvata. Možda su čak i genetske prirode, ili je ipak riječ samo o evolucijskoj razlici. Srbi imaju otporniju bešiku nego što Hrvati imaju mjehur. Laičkim rječnikom rečeno, oni na istu količinu popijenog piva manje pišaju. Ne znam kako drugačije objasniti dostupni broj mjesta za pišanje naspram broja posjetitelja festivala, nego da je isti procijenjen temeljem statističkih podataka o učestalosti pišanja u Srba. Mi Hrvati puno više pišamo. A bogami, ponekad i seremo.


Srećom toj je genetskoj, odnosno evolucijskoj razlici lako doskočiti. Pišanjem uz drvo, zid ili reklamni panel. Zatim pišanjem kroz ogradu na plažu, ili kroz ogradu na livadu. Za najveće avanturiste tu je i pišanje sa gornje tribine Nautilus Arene ravno dolje. Da bi ironija bila veća dolje u redovima ispred zahoda stoje neki drugi pišači. A mislili su da je kiša.


Dan prvi


Petak je popodne, spremamo se kao da idemo deset dana na more. U Zagrebu smo još prošli tjedan grijali. Kiša nije prestajala padati. Na hrvatskom jeziku jednostavno kažemo - "Pada u pičku materinu". Na srpskom možemo reći - "Pada bre u pičku materinu". Srećom u Istri je bilo suho, ali ne i previše toplo. Svakako ne za cjelonoćni boravak na otvorenom kraj mora u kratkim rukavima, a opet dovoljno da se oznojiš ako imaš još nešto na sebi dugih rukava. I ako si mimoza. Mi muškarci to većinom jesmo, iako većinom tvrdimo da nismo. Ja nisam.


Prve večeri, bolje rečeno noći, jer stigli smo tek nešto prije jedanaest sati, imao sam jako ambiciozan plan. Na glavnom, Addiko Tesla Stageu zanimao me Vojko V, ali htio sam osjetiti i čuti malo Sven Vätha, kao i Nine Kraviz.


Jedino ime u Nautilus areni koje mi je bilo poznato je Krankšvester. Nisam se još upoznao s njihovim radom, nije mi se to činilo izglednim niti te večeri. Za ostala imena sa tog stagea nisam nikad čuo.


Na, meni do tad nepoznatom, Electric Waves stageu htio sam poslušati Life4Funk i Anu Antonovu. Ime System Divine mi je poznato, nisam ga nikada slušao, a uz ovako natrpani raspored ni sad mi se to nije činilo izglednim.


Reka sam - Ne može!


Već iz daljine čuli smo Vojka V. i odmah se po ulasku razišli svak na svoju stranu. Otišao sam pred Addiko stage, pozicionirao se na neki broj metara od stagea i neko vrijeme slušao Vojka V. Već sam pisao o njegovom albumu i važnosti Vojka za glazbenu scenu, ali ga nisam imao prilike slušati na koncertu. Ukratko, Vojko live zvuči odlično. Ne znam u kojoj kombinaciji on to izvodi, vjerojatno je riječ o matrici sa glazbom i ponešto efekata koje se okida live uz njegov live vokal. Vojko ima odličnu dikciju i razumljiv je i zbilja ga je užitak slušati. Uz činjenicu da ima aktualan album prepun odličnih stvari, ovo je za mene bilo izvrsno otvaranje festivala.


Di si?


Kladim se da je na festivalima poput ovog najčešća poruka koju se nekome šalje upravo ova iz podnaslova. Ja sam je u posljednja dva dana poslao dvadesetak puta. Uglavnom svojoj ženi. Koja onda uglavnom tu poruku ne vidi, pa uzastopno šaljem upitnike u nadi da će osjetiti vibracije i pogledati telefon. Ona vodi logistiku i financije, tako da je neminovno ponekad trebam. Do časa kad se konačno nađemo, ona već uglavnom identificira sve znane ekipe i utvrdi činjenično stanje, te me upozna sa svima onima za koje sam zaboravio da me već jednom upoznala. Onda ja obično panično pobjegnem u potrazi za već nekom glazbenom poslasticom.


Life4Funk


Idem na Electric Waves stage gdje uskoro kreće Life4Funk. Vrlo kratko tamo doživljavam Dinu Jukića, tek toliko da malo razgibam bokove dok na glazbu još niti ne obraćam pažnju. Točno prema line upu kreće Life4Funk kojeg slušam za cijelo vrijeme trajanja njegovog seta. Tu sam se prvi put skroz uznojio. On je svirao set kakvog od njega nisam očekivao. Zapravo sam si ja samo nešto zamislio što bi on mogao svirati na temelju jednog seta u kojem sam ga slušao uživo. Poslije sam se sjetio da sam slušao neke njegove snimljene setove i da je bila drukčija glazba. Baš bedasto kaj sam sebi procjenjujem nešto temeljem jednog slušanja, a pišem i provlačim ideju o tome kako baš to ne treba raditi.



Jer, stotinu je faktora u igri. Od tvog vlastitog raspoloženja, ekipe, vremena, razglasa, DJ-evog afiniteta te večeri, da ih ne nabrajam. Njemu je ovdje dosta tih faktora išlo u prilog, tako da je on isporučio set u kojem sam ja plesao od početka do kraja i to prilično. Ne samo "tamo neko đuskanje", nego ono - prilično involved. Činilo mi se da je nakon prvih dvadeset minuta u kojima je možda i tražio najbolju reakciju publike, u daljnjih sat i četrdeset našao to što je tražio i zbilja nas je odlično uveo u tu prvu večer. Baš dobro zagrijavanje i ozbiljan DJ set. Nastupao je od ponoći pa do dva sata.


Sven Väth


Sven Vätha slušao sam svakako više od jednom, ali ne znam točno koliko puta, niti gdje. Sjećam ga se iz Tvornice u Zagrebu, gotovo sam 100% siguran da je to bio Stereo Studio. To je bilo početkom dvijetisućitih. U glavi mi je još i neki festival ili open-air na moru. Otprilike istih godina. Kasnije sam znao povremeno slušati neke njegove snimljene DJ setove. Znao sam što bih otprilike mogao očekivati.


Moja očekivanja nisu bila realna. Gotovo je dvadeset godina prošlo od tih nastupa i ovaj ovdje ne može nikako biti onakav kakve ja pamtim. U mom je sjećanju DJ set koji ima određenu dinamiku i estetske elemente, odnosno aranžmane koji pripadaju u klubske prostore, hale ili manje open air partije na kojima može biti nekoliko stotina ljudi. Ovdje se broj posjetitelja izražava u desecima tisuća.



Glavni stage je ogroman sa još većim vizualima na velikom otvorenom prostoru sa ogromnim i jakim razglasom. Potreban je sasvim drugačiji pristup da bi se pokrenula energija između tolikog broja ljudi. To nikako nije ona glazba i onaj pristup miksanju kakv bi bio u klubu za 500 ljudi. Svena nisam slušao puno, ali sam bio dovoljno dugo na tom flooru da procijenim kako on ima izuzetnih ploča i zna ih upotrijebiti.


To je funkcionalna glazba, napravljena da funkcionira na tako velikom flooru za tako veliki auditorij, a to nije ono što ja ovdje tražim. Taj Sven Väth je doživljaj velikog rejva, osjećaja mase, osjećaja kad masa reagira na poteze DJ-a, adrenalinski zanos. Meni to nije bilo primarno i ostavio sam Svena i njegovu publiku. Po njihovim sam reakcijama vidio da on ispunjava očekivano. On je majstor zanata i siguran sam da, kad bih ga slušao u nekim drugim uvjetima, ono što on isporučuje i ono što ja očekujem bilo sasvim drukčije. Ipak, drago mi je da sam ponovo malo doživio Sven Vätha.


Digger


Prema time tableu ništa me u tom trenu nije privlačilo. Načas sam zastao na Electric Waves flooru gdje je svirao System Divine. Malo sam se provrtio i proplesao na njegov set i kako mi se učinio odviše progresivnim za moj trenutni feeling, odlučio sam zaviriti u Nautilus Arenu. Putem sam ugledao redove ispred zahoda. Tu sam i proveo slijedećih pola sata.


Vidno olakšan zaboravio sam na Nautilus i vratio se na Electric Waves. Tamo je još svirao System Divine, ali sad me je to sve skupa puno više interesiralo. Zvuk je poprimio electro oblike, rekao bih na momente i na rubu dark cold-wavea. Ostao sam neko vrijeme tamo plesati i bilo mi je prilično dobro. Žestoko, ali dobro. Već sam tada znao da je na ovom flooru najbolja ekipa od cijelog festivala.


Onda mi opet vrag nije dao mira i prešao sam na tamnu stranu. U Nautilus Arenu. I tamo sam stao i zinuo. Jebote, kako je ovo dobro. Ne znam kud ta to svrstam, pa ću po sjećanju reći da je to mješavina hip-hopa, breakbeata generalno i drum and bassa. Tamo sam se vančetvrtinski rasplesao i taj mi je nastup posebno drag. Jer je drukčiji, jer je generalno u glazbenom smjeru kojeg volim, ali koji je u mom svijetu uvijek nedovoljno pristuan i kojeg zapravo slabo poznajem. Prema time tableu to su bili Yung Ile Sosa & Hourglass. Taj je dvojac moj festivalski digg.


Nisam uopće bio siguran jesu li to oni, iako je time table govorio da jesu, pa sam jednog lika upitao zna li tko to nastupa. Izgledao je poput proroka Muhameda. Ili poput crteža koji ga prikazuju. Pitao sam baš njega, jer sam primijetio da izbacuje stihove koji idu u glazbi, pa sam se na njega odlučio, jer je kužer. Lik me odjebo i niš mi nije reko. Ili me nije skužio, ili ga je bolio kurac za nekog dosadnog tipa koji bi sad nešto pričao. Nije da ga ne razumijem.


Ana Antonova


Ovaj set s nestrpljenjem čekam i na vrijeme sam na flooru. Za Anu Antonovu sam prvi put čuo na prvoj dodjeli nagrada Ambasador, gdje je i njoj dodjeljena jedna od nagrada. Ona je svojom pojavom na preuzimanju nagrada osvojila moje simpatije, pa sam počeo pratiti informacije vezane uz njen rad. Kroz dvije-tri godine sam skužio da se glazbeno uklapa u moje okvire, u nekim njenim snimljenim setovima ili miksevima sam uočio da ima samopouzdanja u set staviti neke stvari oko kojih bi ja jako dvojio i stalno bi ih premjeravao i na kraju vjerojatno izostavio.


Za sve to vrijeme nikako mi se nije pogodila prilika poslušati je uživo. Sreo sam je jednom u Crkvi u Rijeci, ali kad sam joj se htio predstaviti, ona je već prošla kraj mene. Dok sam se ja okrenuo i viknuo - Ana, te krenuo rukom za njom da joj dam do znanja da se okrene, nešto se ispriječilo i prilika je propala.



Mislim da je Ana Antonova započela set sa Brigado Crew. Oni imaju moćan, prepoznatljivi ritam i sound. Usput i imenom nam zvuče jako. Brigada. Međutim, vara nas to ime, izvedeno iz portugalskog izraza zahvale "obrigado". Brigado Crew čine argentinci Martin Kasall i Brian Harrison. I zbilja su moćni. Jednako tako moćno nastavila je Antonova. U njenom zvuku ne nedostaje elemenata Detroita, kao npr. u "Hidden Pictures - Greg Gow". Ovo je bio set kojeg sam večeras trebao. Već mi je na ovom flooru dobar bio Life4Funk, a ovo je sad skroz u mom điru.


Tu negdje u prvom dijelu seta, Ana pusti jednu stvar oko koje bih ja sigurno dvojio. Tamo sam shvatio i zašto. Ja je valjda gledam u kontekstu druge publike i druge energije. Za mene u toj stvari postoji jedna melodična linija čija me disonantnost jako privlači, ali u nekom trenu mi melodičnost počne biti previše zasićena orijentom. Onda opet dođe ta neodoljiva disonanca. I tako u krug. Tamo na flooru Ane Antonove sam skužio da je ovo sad tu trenutak za pustiti tu stvar. I potvrdilo mi se ono što sam odavno skužio. Ako imaš feeling, nemoj oklijevati. Aha, riječ je o "Sebastian Mullaert - Windmaker".


Što je njen set dalje odmicao, to je bilo sve više iznenađenja i osmjeha na licu. Čvrsto, energično, sa stavom. Svirala je ona i Ramona Tapiu, Pig & Dana možda i više puta. U jednom je času zašla i u dark acid sound talijana Riccarda Piovesana, aka The Noisemakera. Njen je set neopterećen granicama između housea, tech-housea i techna. I ona je neopterećena, zapravo sigurna u sebe. To publika osjeti, pa sve postane još bolje.


Svirao sam negdje prije mjesec dana i skroz vladao situacijom. Imam ideju i sve ide kako treba. Smotam cigaru i skužim da mi je netko maznuo upaljač. Ovi tamo plešu, nitko me ne jebe pol posto. Mašem, dižem ruke, gestikuliram ljudima - upaljač! Nitko me ne doživljava. A jebemti.


Tamo na stageu Antonova mota duvan. I nema upaljač. I maše i gestikulira. Krenem joj bacit upaljač i sjetim se sveg onog sa loptom sa početka priče. Samo da sad ne bacim nekome u glavu ili još gore, negdje u bezdan. Onda sam ispušio upaljač, ona nije zapalila i još sam ispao papak. Srećom, ubacio sam u njen doseg. I ispušio upaljač.


Kasnije sam je tražio da mi vrati upaljač, ali je nisam našao. Nisam mogao backstage, jer mi je birokracija ove godine izdala propusnice nižeg ranga. Morat ću im se drugi put žalit da tako propuštam zakulisne priče, a u njima je često neki esencijalni element.


Svoj je set završila decentnom i primjerenom obradom Fugeesa i njihove obrade Roberte Flack - Killing me softly, koju je pak obradio Rumunj Octave. Meni je taj set ispunio ovu prvu večer i zbilja je bio odličan. Isto sam čuo i od nekih u publici, kao i od jednog domaćeg DJ-a što mi daje na objektivnosti.


Nina Kraviz


Nina je sa svojim setom na main flooru počela u vrijeme kad je još debelo trajao set Antonove. Ja nisam našao nekog posebnog razloga da napuštam floor i odlazim na glavni. Nina Kraviz je meni djelomično zanimljiva svojom produkcijom. Imam nekoliko njenih stvari. Slušao sam neke njene snimljene DJ setove i vjerojatno bi je i večeras išao slušati. Međutim, u mojoj interesnoj sferi je njen set glazbeno daleko iza ovog Ane Antonove. To je stvar osobnog ukusa.


Međutim, Nina je svirala i dosta dugo nakon što je Antonova završila, pa sam otišao do velikog floora formalno okinuti fotku dvije i deklarativno je poslušati. Čuo sam otprilike ono što sam i očekivao i to mi je i potvrdilo kako ja sebe tu ne vidim. Možda da sam u prvim redovima, ili među gomilom, onda bi me ponesla njihova energija. Iako, ne mogu a ne potvrditi kako Nina Kraviz ima neke momente koji zaokupe moju pažnju. Ja definitivno nisam publika DJ Nine Kraviz, dok djelomično ipak jesam publika producentice Nine Kraviz.



Jutro je. Samo još Nina svira. Ostali su floorovi utihnuli. Jutra su na festivalima čarobna. Sunce koje izranja otkriva tragove noći, a toliko je onih koji izgledaju istrošenije od tebe, pa prestaneš mariti za sitnice oko izgleda i drugih detalja. Onda se ta energija prestajanja marenja za izgled i detalje proširi među masom. To bude baš dobro.


Napustili smo Stella Maris i tupavo se uputili prema autu, pa onda vozeći korakom prema moru. Usput smo nailazili na skupine partijanera u raznim društvenim, stilskim, te psiho izdanjima. Ništa ne može nadomjestiti tvoj tupavo usmjereni pogled naspram one cure u poderanim najlonkama kojoj je šminka ispod oka već stvorila izgled masnice, a bijele tenisice su sve samo ne bijele, dok ti ona uzvraća jednako tupim pogledom koji govori - Koji kurac?



Stali smo kraj mora i čekali škrto sunce da nas malo zagrije. Kad će više to ljeto? Kad smo odlučili krenuti dalje na cesti ispred nas se ispriječio fazan. Razmišljao sam o tome što je slijedeće. Neki dan paun, danas fazan. Samo da ne bude noj.


Dan drugi


Činilo mi se da u ovom drugom danu nemam skroz jasnu sliku o tome čemu posvetiti pažnju. Tu su zvijezde večeri, Wu-Tang Clan. U Nautilus Areni je Petar Dundov live. To me jako zanima. Na Electric Waves je Bronski.


Vrlo rano, već prije 23 sata smo bili u Nautilus Areni. Od 23 sata je nastupao Lawrence Klein. Htio sam biti na cijelom njegovom setu. Ne zato što sam očekivao neki super ludi set na početku večeri kad još nema ljudi, nego radi supporta. On je pak odlučio ići u svom điru bez obzira na broj posjetitelja i vrijeme. Kao da svira set u dva ujutro. Mislim da se to nije pokazalo lošim.


Već nakon dvadeset minuta arena je bila osjetno punija. Nema tamo labavo. Kakvo zagrijavanje? Odmah treba svirati što jače. Gomila će se onda pokrenuti. Kleina sam već jednom slušao. Dosta glazbe koju on svira spada u moj đir. Jučer sam više vremena proveo neuspješno ga fotografirajući nego što sam bio u njegovom setu duhom i plesom. Zauzvrat imam gomilu fotografija koje izgledaju kao printevi Andy Warholla, ali u nekim drugim bojama. Samo ja znam da je na njima Lawrence Klein. Pri kraju njegovog seta, Nautilus Arena je bila gotovo skroz puna, a veliki broj njih je bio i na tribinama.


Petar Dundov live


Ovaj set dugo čekam. Dugi niz godina pratim rad Petra Dundova. To uključuje produkciju, DJ nastupe i live nastupe. Live sam dosad isključivo slušao ili gledao i slušao na snimkama. U DJ setu sam ga zadnjih godina slušao preko nekoliko puta.


Dundov izvodi neku vrstu hibridnog live seta. U središtu njegovog setupa je računalo i softwer sa aranžmanima i ritmovima. Vjerojatno i nekim bas linijama i melodijama. Mislim da on koristi Cubase, što zapravo i nije bitno. Takvi alati, bez obzira da li je riječ o Abletonu, već navedenom Cubaseu ili nekom trećem, stvar su osobnih preferenci izvođača i imaju podjednake mogućnosti.


Za upravljanje Petar koristi dva kontrolera, Novation Launchpad i Launch Control XL. Uz svakog ima i jedan iPad koji mu služi kao ekran sa dodatnim interfaceom za kontrolere. Ima mali polifoni analogni synth Tetra, te vjerojatno još neki kompresor ili vanjski efekt. Nisam istražio, samo nagađam. Isto tako ima i klavijaturu sa, rekao bih, sedam oktava.



Njegov se live set kroz godine mijenja, istovremeno zadržavajući vanjske konture. Uvod, harmonijske nadgradnje, ritam, iskričava melodičnost, kulminacija, kao i trensetično otpuštanje, sve su to elementi koje uvijek mogu jasno prepoznati u njegovom liveu. Uz to cijeli je set vrlo visoke dinamike.


Tako je krenulo i ovdje. Otpočetka sam bio dojma kako je nakon DJ nastupa cijeli sound sistem bio osjetno tiši, a u međuvremenu je u Arenu ušlo još puno ljudi na kojima se potrošilo puno energije zvuka i set Petra Dundova nije bio dovoljno glasan. Prvo sam pomislio kako ne žele da se na nastupu Wu-Tanga čuje "probijanje" sa drugog floora, poslije sam skužio da do njihovog nastupa još ima dosta vremena.


Taj nedostatak glasnoće, odnosno zvučnog pritiska, značajno djeluje na tu, kako sam je nespretno nazvao, iskričavost njegovog live seta. Osim toga i nedostatak zvučnog pritiska u bas području dramatično djeluje na doživljaj. Da biste u potpunosti razumjeli o čemu pričam uzmite kao primjer upravo skladbu Petra Dundova - Origins. Tamo negdje na 4 minute i 45 sekundi je jedan break nakon kojeg kreće beat sa bass lineom. Poslušajte na umjerenoj glasnoći, a onda vrlo glasno. Vrlo glasno će imati jasniji i dramatičniji efekt. Tako je, jebiga, uglavnom uvijek sa elektronikom, ali budimo iskreni i sa svakom drugom vrstom glazbe.


Već sam slične stvari zamjerao ton majstorima u nekim drugim live setovima. Čini mi se da se ne pridaje dovoljna pažnja tome da se live izvođačima čiji nastupi slijede nakon DJ setova veća pozornost posveti glasnoći, eventualno i dodatnoj ekvalizaciji. Njihova glazba nije producirana kao ona koju su puštali DJ-i. Glazba koju su puštali DJ-i je masterirana i produkcijski je napravljena glasnije. Dinamika, odnosno razlika između glasnih i tihih dionica je mala. Samim tim je i voluminoznost zvuka veća, a time i glasnoća.


Kod live nastupa glazba nije toliko producirana, čišća je, sa znatno većom dinamikom. Ovisno o opremi i zvučnoj kartici i zvuk je drukčiji. Ako tonske kontrole ostanu na istom nivou, garantirano će live set zvučati tiše, manje atraktivno, što će proizvesti kontra-efekt. Sve skupa će zvučati slabašno. Do toga ovdje srećom nije došlo, ali odgovorno tvrdim da bi uz veću glasnoću doživljaj ovog live nastupa bio na jednoj puno višoj dimenziji.


Dodajmo u tu jednadžbu lika i njegovu prijateljicu koja mu upravo objašnjava gdje on griješi sa svojom curom i što njegovoj curi smeta, te što bi on trebao pokušati. Cura mu radi jebenu psihoanalizu, jer je ona ocjenila da je sad pravo vrijeme za to. A toliko je mirnih dijelova na ovom festivalu gdje su mogli pričati cijelu noć. Općenito ovdje ima puno likova sa prijateljicama koji razmjenjuju cijele životne faze za trajanja jednog DJ seta, kao i likova koji stoje u prvom redu ispred DJ-a i telefoniraju. Naravno, jedino što se čuje je njihovo - Ništa te ne čujem.


To me u zadnje vrijeme previše nervira, zapravo to je jedino što me stvarno nervira na koncertima, partijima, festivalima, u kinima, kazalištima, na koncertima bilo koje vrste glazbe, te na svim mogućim performansima u kojima sudjeluju izvođač i publika. Izađi van pa pričaj.


Ono što me je u tom času umirilo bio je pogled na neka lica. Oni su se iskopčali od ostatka svijeta i upijali live nastup Petra Dundova, a ja sam ga morao napustiti.


Wu-Tang Clan


Nikad me hip-hop nije oduševljavao na koncertnim nastupima. Valjda zato što ja nisam bio na puno nastupa dobih rapera. Prečesto mi se dogodilo da bi live bio odviše freestyle za moj ukus i da bi mi generalno bio bez veze. U toj glazbi postoji ritmička podloga koja se cijelo vrijeme najvećim dijelom nalazi u nižem bas području. Povrh toga su vokali, a njihova je prisutnost najvećim dijelom u gornjem srednjotonskom i visokotonskom području. Između toga postoji jedan tonalni gap, praznina i meni u koncertnim izvedbama često fali ta povezanost, dok u finim uvjetima za slušanje to bude povezano.



Došao sam malo prije njihovog nastupa i tako uhvatio sam završetak Phat Phillia kojeg sam čuo i u danima manje hrapavog glasa, što mi je više odgovaralo. Njega je ponesao moment, pa se potrudio ući na listu onih kojima ištekaju mikrofon.


Wu-Tangovci su bili vidno raspoloženi što su u Hrvatskoj, čak su nabacili i neku uvodnu lajnu na našem. Odmah u startu su autorizirali korištenje riječi "nigga", jer je i njima i nama jasno da je to danas urbani izraz koji više predstavlja respect i divljenje, a nije kao u nedavnoj prošlosti primitivni izraz uvrede i omaložavanja. Ali i zato da bi se publika aktivnije uključila.



Ostao sam na Wu-Tangu koliko mi je moj raspored dozvoljavao. Čak je i meni, koji nisam veliki fan hip-hopa, ovaj nastup izazvao chills, osjetio sam njihovu snagu i karizmu i moment u kojem animiraju svakog i zadnjeg prisutnog u publici, uključujući i mene samoga.


U preletu preko Electric Waves floora nakratko sam doživio Marina Biočića, zapisao si u crnu knjižicu da ga moram ponovo negdje poslušati, te se uputio put Nautilus Arene. Tamo je krenuo Marko Nastić. Nisam njegova publika, ali mislim da je i za njegovu glazbu razglas tamo bio pretih. Opet sam se vratio na Biočića i sretno plesao, zapravo lažem, sjedio sam na tribini neko vrijeme i pojeo Big Corny od brusnice. Kako na to dobro ide vodka, nemate pojma.


Bronski


Taman kad sam završio gablec, čula se iznenadna promjena u zvuku i skužio sam da je došao Bronski. Njega sam već slušao dva-tri puta. Jednom gotovo cijeli set i to me se dojmilo, a onda još po dio seta i uvijek mi je bilo jako zanimljivo.



On je ovdje složio set u okvirima tech-housea kakvog preferiram i koji ne zastranjuje niti u jednom času. Znači da ne izlazi izvan svojih okvira, jer za to niti nema potrebe. To je non-stop set u kojem plešeš do samog kraja neumorno. Zapravo sam prilično euforičan oko ovog nastupa, jer me pogodio u sridu. Reći ću samo da mi je bio izvrstan, a u nekoj drugoj prilici ću se uhvatit analize. Definitivno jedan od mojih favorita ovog festivala.


DJ Jock


U Nautilus areni ostao je za kraj i DJ Jock. Njega sam već više puta slušao, obično ne brijem na taj techno, ali nije mi ni mrsko. Tada sam već bio prilično umoran, a ponuda je prestigla potražnju. Ostao sam na tribini nešto manje od sat vremena što je on svirao. Imao je puno publike kojoj je isporučio techno koji mi je čak i bolji od onog kojeg sam u njegovim setovima prije slušao. I on se stilski mijenja i profilira. Ovaj je put to bilo u smjeru koji, eto, meni odgovara.


Aftertaste


Napustili smo Sea Star u nedjelju ujutro. Bilo je više sunca i bilo je toplije. Ova dva dana su bila puna događanja, susreta sa poznatima, kao i sa onima koje nikad ne poznaješ, ali se svako toliko negdje sretnete. Velika količina pozitive, mala količina sranja i dobra organizacija zaslužni su za naš dobar provod.



Kod ovako velikih događanja meni osobno najdojmljivija su otkrića. Izvođača za koje nisam znao, ili od kojih nisam imao očekivanja. Ovdje na Sea Staru ih je bilo dovoljno i nakon svega mogu reći da mi je jako drago što sam išao. Iduće godine više neću puno razmišljati.


Afterparty


Spavanje. Buđenje. Pokret. Klizimo Istrom u smjeru kontinenta. Prva stanica - benzinska pumpa "Vrata Jadrana". Tamo na parkingu nekoliko ekipa koje se vraćaju sa Sea Stara. Pogled prema moru, sunce. Dolazim na ideju kako bi ovdje trebalo napraviti after, skupilo bi se dosta ekipe. Dva puna autobusa turista ozbiljnije dobi narušavaju moje maštanje. Pišanje, pa idemo dalje.


Na ulazu u WC neobično se prepriječio onaj plastični A sa upozorenjem "Wet floor". Ne možeš ući ako ga ne prekoračiš. Obično to čistačice ne ostave tako. Ova nas baš ne želi pustiti unutra. Ali svi preskačemo. Već sam bio na odlasku kad ugledam čistačicu. Prilazi ona tom znaku - "A šta je sad ovo, majko mila? Tko je to tu stavio?"


Šutim i izlazim, bila je ljuta. Pitam se tko li je od Sea Star povratnika smjestio teti čistačici. Na pumpi iza Karlovca policija kruži parkingom i legitimira redom sve rejvere. Jebena je utakmica u Zagrebu, pa su rejveri zamijenjeni navijačima. Bad luck, jebiga. Ali čini mi se da su ih samo legitimirali. Ipak, i to je dovoljno da ti sjebe tupost i chillness dok se vraćaš sa festivala.


Tu i tamo u tekstu sam ubacio pokoju srpsku reč s namjerom da naglasim razlike. Vjerujem da niste ni primetili.


Love you all.


#seastarfestival #life4funk #svenvath #anaantonova #vojkov #lawrenceklein #petardundov #systemdivine #djjock #ninakraviz #wootangclan