Prošle sam nedjelje bio na koncertu grupe White Lies u Tvornici. To je jedan od koncerata koji mi je bio prilično visoko na wish listi. White Lies su relativno mladi band, a zakačio sam se na njih već kad su izdali svoj prvi album "To lose my life". Mislim da do danas nisam ozbiljnije percipirao ostala četiri albuma, valjda sve zbog tog jakog dojma koji je na mene ostavio njihov prvi album. Jednom će doći vrijeme i za ostale. Zasad ih raspoznajem tek po kojem singlu.
Za ove engleske post-punkere sam već čuo da su dojmljivi u live izvedbi, a koncert u Tvornici je to i potvrdio. White Lies zvuče močno i energično, a vokal Harry McVeigha je više nego odličan. Vidjelo se da i oni uživaju u svirci pred punom Tvornicom i publikom koja je dobro reagirala na njihove pjesme. Definitivno jedan od koncerata sezone sa vrlo prihvatljivom cijenom ulaznice. Big thumb up.
Wind of change
Kad je 1989. godine došlo do rušenja berlinskog zida, počela je jedna nova era ljudskog življenja. Utjecaj pada zida bio je tolik da je i nama koji smo živjeli u ondašnjoj Jugoslaviji donio osjećaj promjene. Ista se i dogodila godinu dana kasnije raspadom države. Gledano iz današnje perspektive, pad berlinskog zida je prekretnica, simbolički događaj koji predstavlja kraj jedne ere, zovite je hladnoratovskom ako hoćete, te početak jedne nove ere koju ćemo tek nekako zvati, ali već sad možemo reći da je obilježena jednom sasvim novom inačicom neo-liberalizma.
Uz gomilu pozitivnog, za mene je nakon pada berlinskog zida, a u godinama koje su slijedile, ostalo samo sjećanje na jednu pjesmu i na to kako je zapravo više ne želim slušati. To je jedan od onih hitova koji kad se pojave, pojave se u pravom vremenu na pravom mjestu. Odmah ga svi zavole i pjevaju sretno do kraja života. Al nekad se dogodi da pjesmu toliko vrte i potroše, pa ti se ista zgadi za ostatak života.
Dosad u životu imam možda dvije takve pjesme. Druge se sad ne mogu sjetiti, al već će je netko pustit na radiju, pa ću se sjetit. Prva je "Scorpions - Wind of change". Uopće ne znam kaj bi napisal, osim da je ne želim više slušat, da mi je kenjasta i cheesy i skroz pederska u karakternom smislu riječi. Dođe ti da podigneš zid ispred te pjesme.
Za to vrijeme na Majni
Utjecaj pada zida osjetio se širom Europe. I u zapadnjoj Njemačkoj rastao je osjećaj slobode praćen priličnom dozom hedonizma. Frankfurt je, uz Berlin i Köln, jedan od onih gradova koji su bili čahure u kojima su se razvijale nove dimenzije umjetnosti, u ovom slučaju elektronske glazbe i klubske kulture.
Proročanski ili ne, Sven Väth je u Frankfurtu otvorio klub pod imenom "Omen", koji je kasnije pretvoren u legendarni, no isto tako negdašnji, klub "Cocoon". Danas je na tom mjestu klub "moon 13". Klub Omen bio je inkubator kreativnosti i ideja svih onih koji su tamo dolazili, a istovremeno bili uključeni u kreiranje ili prezentiranje elektronske glazbe.
I dok je Ricardo Vilalobos još bio udaraljkaš, te nije ni pomišljao na to da bude DJ, jedan drugi dečko iz Frankfurta je već vrtio ploče u lokalnim klubovima ili na ilegalnim underground partijima. Njegovo je ime Roman Flügel. On bi odlazio u "Omen" slušati Sven Vätha, za kojeg kaže da je u to vrijeme puštao izuzetni acid i totalno opičenu Chicago glazbu.
Roman Flügel nije bio sretan sa zvukom ondašnjeg techna, imao je neke svoje vizije i ubrzo je i sam počeo sa produkcijom glazbe. Njegove demo snimke došle su i do, tada već, afirmiranijih producenata kao što je npr. Isolée, koji ga je i ohrabrio da svoju glazbu izda na nekom labelu.
Klang je etiketa koja djeluje od početka devedesetih. Klang Electronic je respektabilno ime, a etiketa je odigrala značajnu ulogu u razvoju moderne elektronske glazbe. Unutar Klang Elektronika djelovala je i podetiketa "Playhouse". Flügel je s njima potpisao ugovor i počeo izdavati svoju glazbu. Usporedno je razvijao i svoje DJ vještine. Kasnije je djelomično i vodio Klang, Playhouse i Ongaku.
Do danas je Roman Flügel izdao pet studijskih albuma i nebrojena izdanja na etiketama Clone Records, Cocoon Recordings, Correspondant, Curle Recordings, Dial Records, House Is OK, How The Other Half Lives, Klang Elektronik, Live At Robert Johnson, Ongaku Musik, Running Back, Skint i Versatile Records.
Glazbu je izdavao pod raznim aliasima, poput Roman IV, Eight Miles High, Soylent Green, Ro 70, Melanin, List, Acid Test, ili Tracks On Delivery. Broj glazbenih izdanja u koja je upetljan već se odavno broji u stotinama.
Iz ovih nekoliko diskografskih podataka jasno je da je riječ o posebnom liku. Imati ovoliko aliasa i izdavati glazbu na toliko raznih etiketa može poći za rukom samo nekome tko ima veliku kreativnu energiju i širinu, kao i nekome tko pred sebe ne postavlja ograničenja ili je sputan trendovski ili žanrovski.
Dugo pratim Romana Flügela kao producenta, uvijek željno preslušavam njegove materijale, ali dosad nisam imao prilike čak niti čuti neki njegov DJ set, niti ga slušati uživo. Očekivao sam puno. Prema nekim pričama s ljudima u čiji ukus i kritiku ne sumnjam čuo sam da je izvrstan DJ.
Imao sam neku svoju sliku u glavi kako bi to moglo zvučati, a istu sam formirao vrteći u glavi njegova značajnija glazbena izdanja. Istovremeno sam znao da to uopće ne mora biti tako i da on kao DJ zapravo može biti potpuno drugačiji.
Termin planer
Ekipa iz Tanzena najavila je Flügela dovoljno rano i ja sam bio uvjeren da sam već kupio karte. Onda odjednom nisam mogao naći ni karte ni mail sa potvrdom. A sjećam se da sam unosio kontrolni kod kartice i čekao da se izvrti kotačić na stranici payment gatewaya. To je onaj trenutak kad plaćate nešto preko neta, a trgovac vas preusmjeri na firmu koja se bavi naplatom. Ako ste starija generacija (ne nužno i pametnija ili iskusnija), onda taj čas imate grč u želucu - samo da sad ne pukne.
Mlađi nemaju s tim puno problema. Njima rijetko puca, jer su aplikacije i protokoli danas robusniji i lakše se nose sa prekidima veze i timeoutima nego što je to bilo prije. Ovo sam skroz tehnički napisao bez ikakve primisli na seks.
U petak je, dakle, bio Tanzen u Aquariusu sa Romanom Flügelom, dok je subotu bio Jeff Mills u Boogalou. I jedan i drugi spadaju u natprosječno kvalitetne događaje, pa je i cijena karte nešto viša. Puta dva. Eventa. Puta dva. Za nas dvoje.
Nisam skroz bil siguran kako će reagirati doma u računovodstvu, pa sam karte za subotu uvalio kao poklon. I jedne i druge sam kupio impulzivno nakon što sam se jedva suspregnuo da ne kupim još jedan kontroler. Ne znam da li se i vama dogodi da jednog dana nešto baš morate kupiti? Ništa vam zapravo ne treba, ali morate to kupiti.
Meni se totalno nije išlo na Jeff Millsa, jer sam bio lani, a on nije nešto što ja ne bih mogao propustiti. To nije klubski koncept DJ-anja, pa da triput mjesečno slušam istog DJ-a, jer ovaj svaki put iznova vrti neki skroz drugi set. Zna se kaj se od Jeff Millsa očekuje, pa on to maksimalno i isporučuje. A ja sam odradio preko nekoliko tih žestokih tehno likova u zadnje tri godine i moram se malo posvetit i drugima.
Onda me isprovocirao jedan moj prijatelj o kojem ja nekad svašta nešto napišem, pa sam odlučio ići na Millsa sa jednom skroz avantgardnom idejom o kojoj nikome ništa unaprijed nisam rekao. Idem na Millsa bez Millsa. Nisam još tada bio skroz siguran kako ću to točno sprovesti, ali ideja je bila u glavi.
Tanzen
I onda je došao i taj petak, uspio sam pobjeći iz grada prije gužve. Doma me maltretirao moj pas. Nije to sad nešto nepodnošljivo, nego moram tu i tamo spomenut i njega. Inače mi zamjera. Vidim to kad me pogleda. Onda mu dam komad šunke i velim - šuti!
Poput pravih štrebera, već prije ponoći smo Lana, Jasna i ja vozili prema Aquariusu. Tamo smo došli prilično rano jer ja nikako nisam htio propustiti prvi dio večeri.
Borut Cvajner
Warm up produljenog trajanja prije Romana Flügela bio je rezerviran za Boruta Cvajnera. On je odličan DJ koji u kontekstu svakog partija napravi i smisleni set, a rekao bih da je većina ovakvih setova zapravo vrlo selektorska i tako biranu glazbu ćete vrlo rijetko imati prilike čuti.
Slušao sam ga nedavno u warm up setu u Mastersu, slušao sam ga i još nekoliko puta u raznim dijelovima večeri, napisao sam i jedan tekst o Borutu Cvajneru, još u samim počecima ovog bloga. Po mom ukusu on je u prvih pet-šest domaćih DJ-a i uvijek ću grabiti neku priliku da ga poslušam.
On je to vrtio po pravoj warm up definiciji. To znači da uljuljava prve posjetitelje i podsvjesno im se uvlači u kretnje biranim ritmovima i melodijama. To isto tako znači da u tom setu neće biti skladbi koje će imati neke pretenzije da iskoče od ostatka i povedu neko ludilo, npr. neke lift-upove. Tek će ponekad iskoračit iz ujednačenog hoda sa nekom jačom dancefloor pločom, pa se opet vratit natrag.
Npr. recimo da vas drma lagano sa "Javier Carballo - Cold Nights" i tako neko vrijeme, pa onda malo progresivnije zakorači prema nečemu što je u stilu "Marc DePulse - Oberwasser (Neurotron Dub Edit)". U drugom dijelu seta pojavljuje se više acida, a čini mi se da sam dobro spazio "FIT Siegel & Kassem Mosse - Saboten". U tom je dijelu pustio i nekog Moscomana, nekako mislim da je to bio "The Organism & Moscoman - Rite (Extended Mix)".
Poslušati Cvajnerov dugi vinilni set gotovo u cjelosti bio je užitak. Nemojte ga propustiti kad god da vam bude prilika. Vrhunsko iskustvo.
Roman Flügel
Od samog početka bilo je jasno da će DJ set Romana Flügela biti sve, samo ne romantičan ili mekan. Sa čvrstim startom i vrlo precizan u miksanju, svira prilično dinamičan set u kojem ubrzo prepoznajete njegov zvukovni potpis. Svirao je tri sata i isprva sam bio dojma kako je u svakom satu na neki način promijenio stil. Sad mi je dojam malo izblijedio, pa ću samo reći da je prvi dio seta bio dosta techy, dok je drugi dio, posebice zadnji sat bio dark & deep, dosta techno, ako baš moram klasificirati.
Niti u jednom trenu ne odlazi izvan okvira onog što publika voli, a to mu polazi za rukom, jer publika vrlo aktivno reagira na njegove poteze. Puno je dobre glazbe puštao u ta tri sata koliko je trajao njegov set. Upamtio sam odličan prijelaz iz "Red Axes - Kookoo Papa" u "Theo Parrish - Failing Up (Carl Craig Remix)". Taj me se prijelaz posebno dojmio. Puštao je i John Monkmana i Robag Wruhmea, zatim Bawrutov remix za Jimpstera - Burning Up.
Flügel je odličan DJ, njemački precizan, izbalansiran, dinamičan i zanimljiv. Rado ću ga slušati ponovo. Vjerujem da on uvijek isporuči očekivano. Isto tako ne mogu reći da je on meni jako poseban ili skroz drukčiji od drugih. Tih odlika nema, ali to ne umanjuje izvrsnost njegovog DJ seta.
Cet & Mozer
Ostatak večeri, zapravo jutra, odvrtili su u back to back aranžmanu DJ-i Cet i Mozer. Isprva za moj ukus prelagani, ali kroz nekih pola sata su se dosta dobro nametnuli i zanimljivo odsvirali. Sjećam se Isaaka Tischauera - Higher Level u Bicep Remixu, Markus Homma, Bynarih i ako se ne varam Dorisburga. Onak odokativno bi reko da je Dorisburg bio Cetov izbor.
To je sad već drugi put da sam išao na Tanzen. A mislio sam da uopće neću ići. Dopada mi se šarolikost ekipe koja se tamo okupi, a dobar je i sound. Zadnji put sam hvalio mali broj boja u reflektorima, ovaj put sam dojma da je bilo previše svjetla. Definitivno bih ja volio da je malo mračnije. Začas je došlo jutro i kraj. Vani se osjetilo da se bliži proljeće. Nisam išao na after, valjda zbog korizme.
Avantgardni Mills
U subotu smo išli u Boogaloo. Prije toga smo se vukli po raznim mjestima gdje smo se i ponešto natočili i to sve. Tako da smo u Boogaloo došli u prilično veselom raspoloženju. To se nije svidjelo redarima na ulazu. Onak, odbijam se na ulazu u klubove ponašat utegnuto i prolazit pognute glave. Samo zato jer su tamo dva lika koja me mogu isprebijat.
What the fuck je loše ili je prijetnja za sigurnost ako se moja žena i ja zajebavamo dok čekamo da nam očitaju bar kod skenerom. Njoj su rekli da se makne, jer je ona gotova, a čekala je da i ja budem gotov. Ma idite u tri krasne pičke materine. Otišao sam nadrkano pravac na drugi floor. Svirao je Herya. Vidio sam M koja je već plesala u svojoj polka-dot haljini. Odmah sam se oddrkao i pridružio joj se. Ja nisam imao haljinu. Okupilo nas se začas na tom flooru i više od pedeset.
Herya je izborom glazbe vrlo kompatibilan sa mojim ukusom. Svirao je jako dobro. Prepoznao sam u njegovom setu i neku glazbu koju i ja imam u kolekciji. Nisam upamtio niti jednu stvar. Morat ću njega poslušat još poneki put, čini mi se da sam ga dosad čuo malo samo jednom u Mastersu.
Nešto prije dva sata su se svi mahom počeli odvajati prema velikom flooru gdje je trebao krenuti Jeff Mills. Ja sam mislio ostati do samog kraja na malom flooru, pa u zadnji čas prijeći preko. Ali Herya je dobro svirao. Pogledao sam iza sebe i shvatio da nas je zapravo ostalo prilično puno ovdje na malom flooru. Odlučio sam skroz ignorirati činjenicu da u sobi preko puta svira Jeff Mills i ustvari cijele noći nisam ni u jednom trenu otišao na veliki floor.
Niti je to neki statement, niti neka furka, jednostavno mi je u tom trenu bila takva volja. Gledao sam to sa ove strane, tamo je vruće, ovdje je ok. Millsa sam slušao, Heryu nisam. Da sam u tom času ja svirao na tom flooru, bio bih jako sretan da mi na podiju ostane toliko ekipe.
Kad bi se zagledao prema velikom flooru, osjetio bi usijanje koje odande dolazi i sve bi nešto prošlo kroz mene. Tu je, a opet nije.
Nakon Herye došao je na red Felver. Ja mislim da je on napravio veći show od Millsa, a vi meni recite da serem i da nemam pojma, jer nisam ni bio na Millsu. Ali istina je. Bilo je još stotinjak partijanera skupa sa mnom na malom flooru, te oko šanka.
U samom vrhuncu svog seta profesor M. jednim potezom potiskuje u drugi plan ogroman broj glazbenih događanja koja se odvijaju svud oko nas i pušta "Stereotyip - Keepin me (Fauna Flash Remix)". Vokale su u toj pjesmi dali Sandra Kurzweil i Hubert Tubbs. Poslušajte.
Nakon što je on otišao pult je zauzeo Life4Funk. On njeguje nešto drugačiji zvuk. Prvih pola sata njegovog seta iskoristio sam da malo uhvatim zraka, istovremeno prigovarajući da mi je malo premekano. Ali onda je Sale (a to mu je neumjetničko ime) malo više zarašpao i zatvrdio, pa sam i njega ispratio do zadnje pjesme. Njegova glazba nije moj prvi, možda ni drugi odabir, ali on je to složio jako dobro i nije dozvolio podiju, a ni meni, da posustanemo.
Sjećam se da je Life4Funk puštao Hannes Biegera, čini mi se i Metamana, Florian Krusea & Lazarusmana, te čini mi se i DJuma Soundsystem & Westerby. Bio je i jedan Pin Up Club, Lauerov remix, ali to je mogao pustiti i Felver, tak da nisam ziher. Ove izvođače sam si prije poslal u poruci. To baš i ne mora bit 100% točno, but, ako na partiju stalno nekaj pišem po telefonu, to su obično bilješke. U poruci uvijek imam i vrijeme kad je poslano, pa je to jako praktično.
Kakav god da je party na malom flooru Boogalooa, ekipa mi je tamo super. Velika je razlika u godinama između mene i njih, ali ja tamo nikad ne doživim neku lošu vibru. Osim kaj sam tu večer skoro sam dobio po pički, al sam se nekak izvuko.
Jebemumater, ne mogu ja baš uvijek znat kad se netko približava iz mrtvog kuta, pa da ga slučajno ne gurnem ili ne zalijem njegovom pivom. Nekad imam nindža instinkte, a nekad nemam. Uostalom i mene stalno zalijevaju pivom, zar ne. Nekak smo to već riješili za šankom, nakon čega sam ja ostao sa duplom vodkom u ruci, a već je bilo toliko sati.
Opet nismo išli na after. Sad mi je pomalo dosta korizme. Ne znam uopće čija je to odluka. Ne pristajem na kolektivnu svijest. Nisam imao ni volje pisati ovaj tekst. Ali tamo na Tanzenu mi je prišla jedna cura koja mi je rekla kako rado čita blog i onda nisam mogao, a nešto ne napisat. Nisam je ni pitao kako se zove.
Pozdrav ekipi koja je ovog vikenda bila u Funku i prigodna pjesma za kraj. Love you all.
Let Them Not Say - Jane Hirshfield
Let them not say: we did not see it. We saw.
Let them not say: we did not hear it. We heard.
Let them not say: they did not taste it. We ate, we trembled.
Let them not say: it was not spoken, not written. We spoke,we witnessed with voices and hands.
Let them not say: they did nothing. We did not-enough.
Let them say, as they must say something:
A kerosene beauty. It burned.
Let them say we warmed ourselves by it, read by its light, praised, and it burned.