Prekjučer sam konačno otišao na šišanje. Kad se tako tjednima spremam na šišanje, to kod mojih ukućana izazove salve smijeha. Znam, vi se isto sada trgate od smijeha misleći - A kaj ti imaš za šišat? Vjerujte mi, biti neošišan kad si gotovo skroz ćelav je puno gore od ne biti ošišan kad imaš gustu kosu.
Kad imaš gustu kosu, onda onako neošišan izgledaš malo neuredno, rastreseno ili umjetnički. Kad kose imaš samo u zonama iznad ušiju te još i na potiljku, onda neošišan izgledaš kao Gargamel. Pogotovo ako ti, kao što je to slučaj kod mene, to malo kose iznad ušiju uz to još bude i kovrčavo, odnosno ricasto.
Štrumpfovi
Gargamel je, za one koji to ne znaju, zli čarobnjak iz stripa, odnosno crtića o Štrumpfovima. On je njihov zakleti neprijatelj, a cilj mu je pohvatati sve Štrumpfove i pretvoriti ih u zlato. Ima podmuklog mačka Azriela. Strip se prvi put pojavio 1959. godine u izdanju belgijskog Dupuisa. Ne znam koje je godine na našoj televiziji krenuo crtić, no bilo je to kad sam ja već odavno prestao gledati crtiće prije Dnevnika.
TV epizoda Štrumpfova počinjala je ovako:
"Nekoć davno postojala je šumica u kojoj su u svom tajnom naselju živjela malena stvorenja, a zvali su se Štrumpfovi. I bili su dobri. A bio je tu i Gargamel, zli čarobnjak. On je bio zao."
I koliko god se čini da je odlazak na šišanje za mene radnja kod koje je nemoguće odabrati krivog frizera, to i nije baš tako. Tehnički gledano, to može obaviti bilo tko, jer je margina za grešku beskonačna. Drugim riječima, kod mene ne možeš zajebat. Stavi mali nastavak na mašinicu i piči. Međutim, ja idem isključivo kod frizera za žene, ali i isključivo kod ženskih frizera. To je moj sigurnosni mehanizam koji osigurava da se ne nađem u neugodnoj situaciji.
A neugodna situacija je kad si kod frizera za muške, a koji je također muškarac i koji te iznenada zaskoči sa pitanjem "Jeste li gledali utakmicu?". Jednom sam neugodnu situaciju napravio još neugodnijom svojim protupitanjem "A koji sport?". Otad idem isključivo frizeru za žene. One mene riješe za četiri minute i nisam im neki teret. Odem na šišanje uglavnom subotom prijepodne, a to je često i termin za ženske frizure. I bude gužva. Onda sam se jednom dogovorio sa frizerkom da je nazovem, pa mi ona kaže kad da dođem. To je kao da sam se naručio.
Mislim da je ovo zavidna razina perverzije. Ćelavi tip kojem mašinica skine višak kose u tri poteza, odlazi isključivo ženskom frizeru, a naručuje se unaprijed. Ali zato ima dobru frizuru.
Brave
Petak. U Mastersu je klubska večer "Brave". Uz domaćine Maju Pa i Ikonala nastupit će i gosti - Zarkoff sa svojim DJ setom i izvjesni "How green is my toupee". To je Domagoj Kršić, otprije poznat kao "Cyborgs on crack". Na bandcampu je i njegov album "Kerfuffle". Možete ga besplatno preuzeti. Preslušao sam taj album napreskokce.
U Masters sam došao oko jedan. Svirala je Maja Pa. Dosta razgranato i čvrsto. Posljednji put kad sam bio na njenom setu u programu Brave, dobro sam se naradio. Prilično sam se izmučio prateći njen ritam, a to je kondicijski gledano dobrodošla situacija. Sinoć se u jednom času, a rekao bih da je to nešto više od pola sata prije kraja njenog seta, Majina glazba promijenila. Promijenila se u kontekstu funkcioniranja na plesnom podiju. Sva je redom bila više plesna nego do tada. Jel to do mene? Ili je to do nje?
Koliko sam dosad slušao Maju Pa, ona je prilično konzistentna u svojim setovima. Dosad kod nje nisam čuo velika odstupanja od zvuka s kojim je odlučila voziti svoj DJ set. Otplesao sam punom snagom sve do kraja njenog seta. A onda je Maju iza pulta zamijenio "How green is my toupee" sa svojim live nastupom. Njega sam slušao vrlo malo. Čini mi se da je taj live i njemu još uvijek novitet. Uz glazbu u njegovom su live setu prisutni i glasovi, odnosno vokali. "How green is my toupee" napravi koncertnu stanku između pjesama, te ubaci i odgovarajući tekst. To neminovno djeluje na razvodnjavanje floora.
U svom live setu "How green is my toupee" ima ok glazbu koja po mom mišljenju nije za plesni podij u Mastersu. Neki njegovi potezi tijekom live izvedbe su ispali nespretni. Publika ga, za to, nije štedjela. On je to pak stoički podnio. Na kraju je dobio zasluženi aplauz.
Zamijenio ga je Zarkoff sa svojim DJ setom. Zarkoffa u DJ varijanti još nisam imao prilike čuti i to mi je bio glavni motiv za odlazak na Brave. Klub je u to vrijeme osrednje popunjen, dovoljno je mjesta za ples. Ekipa je uglavnom poznata sa Brave i drugih evenata. Zarkoff starta sa čvrstim i energičnim ritmom, što se odmah i osjeti u zvuku općenito. Niže stvari redom i zadržava visoko postavljenu ljestvicu, te kako njegov set više odmiče tako je sve jasnije da Zarkoff nije samo izvrstan u live nastupu, već je i odličan u DJ izdanju.
Sad već prilično pod dojmom njegovog seta, šaljem svom glazbenom prijatelju poruku sa tekstom - Ovo je jako! On mi nonšalantno odgovara da zna i kako ga je već slušao kao DJ-a. To mi je i potvrda da nisam pod nekim svojim euforičnim dojmom i da Zarkoffu ne dijelim DJ zasluge temeljem njegovih kvaliteta koje poznajem iz njegovog autorskog live nastupa.
Ovo je jedna dark, EBM i electro klubska večer, a ja sam izišao van sam. Ni s kim u pratnji. Mogu se mirno zavući u najmračniji kutak Mastersa i potpuno odštekati od ostatka. Tako sam nekako i provodio tu večer. Kasnije sam se na terasi nešto zapričao sa prikom, pri čemu sam propustio kraj Zarkoffovog seta i početak Ikonalovog live nastupa. Ne radim to često, pa sam si ovaj jedan put to i oprostio. Srećom, uvijek ima netko tko negdje na tebe pazi, pa mi je tako i ovdje Đina potvrdila da je Ikonal bio odličan. Još je stavila i jedno veliko crveno srce. A ne samo palac gore. Znači, takav je bio.
Brave od posjetitelja ponekad traži da bude hrabar. I da izdrži. Ja sam to primijenio na sebe u ovoj večeri i rezultat je odličan. Otišao sam doma zadovoljan i ispunjen osjećajem tamnog undergrounda sa mirisom punka i benzina. Miris benzina nije od Brave večeri, nego sam se zasrao dok sam tankao auto.
Before after
Subotu sam glazbeno proveo u vinilima. To je bilo nakon što sam se bavio nekim prizemnim stvarima poput usisavanja i brisanja prašine. To ne znači da sam usisao i obrisao samo prizemlje, a ne i kat, nego da mi to na ljestvici "koliko me koja radnja kojom se bavim uzbuđuje i ispunjava", stoji u prizemlju.
Beko mi je reko da će u nedjelju ujutro bit after i da će on uzet gramofone i ploče. Ja sam reko uzet Traktor, a onda sam se u subotu odlučio ipak složiti jedan set ploča. Usput sam i par sati miksao te iste ploče i razmišljao kako i što ću se zajebavat na vlastiti račun kad ne budem mogao umiksat dvije ploče tamo na afteru. Kad dugo ne radiš vinil beat matching, onda ti ta vještina počne proklizavati. Treba ti malo da senzibiliziraš ruku za usporavanje tanjura, a da to bude soft touch, te da bude baš onako kako treba.
Ima još jedna stvar. Danas svi DJ playeri i DJ softwarei imaju neki oblik waveforma tracka. To ti neminovno pomaže na način da podsvjesno smanjuje angažiranost tvog osjetila sluha i pri namještanju dvije pjesme nije više da samo slušaš, već i gledaš. Htio ili ne, to ti pomaže namjestiti dvije stvari. Pri tome ti se smanjuje senzibilitet za slušanje. Skužio sam to nedavno kad sam se zadesio pred starijim modelom klubskih playera koji nisu imali waveform, pa mi je za kvalitetan beat matching trebalo dvostruko više koncentracije na slušanje, nego mi to obično treba.
Kad sam otprilike posložio ploče koje mislim nositi dobio sam poruku. Beko mi je reko da aftera ipak neće biti. Realno, nije ni to loše. Ploče sad već imam izdvojene, a sad imam i vremena brusiti i polirati vještinu beat matchinga. Mislim da sam u zadnjih deset godina jednom puštao s vinila, a i tada je riječ bila o glazbi kod koje beat match nije imperativ. To nije bila moderna elektronska glazba. Pa ovi klinci bi me rastegli na sve strane da se userem negdje javno sa miksanjem ploča.
I want it all, and I want it now
Subota, 18. svibnja 2019. godine, grad Zagreb. Na mojoj je listi događanja pet evenata koje bih želio obići. U gradu su još dva ili tri eventa koja nisu ušla u moj prvi izbor, ali koji bi pod nekim drugim okolnostima mogli biti u mom krugu djelovanja. To je dakle osam partija, čajanki ili zabava, kako god ih zvali. Svi iz područja djelovanja moderne elektronske glazbe i clubbinga. Uz tih osam, još su dva koja uopće nisu unutar područja mog interesa, ali isto tako spadaju u elektronsku glazbu, a bome i u clubbing.
Recimo to ovako. U Zagrebu je večeras desetak partija. Bude tako jedan do dva vikenda u godini kad se na svim mjestima događa nešto interesantno. Kad bih mogao biti na svim tim mjestima, onda bi ove subote, bez nekog posebnog reda, onako kako mi pada na pamet, slušao:
Jan Kinčl & Regis Kattie live na ART-u.
Alkemija u Jabuci sa Alenom Kosanovićem i Felverom.
Mary & Le Chocolat Noir u KSET-u, Electronic Body Music.
Antonio Zuza u Funku.
PULP & TAMAN u Mediki.
Alexander Kowalski i Terry Francis u Boogaloou.
Abyss u SF-u, nije moj đir, ali išao bi jer je zadnje kaj se održava u Paromlinu.
Čak bi i pod nekim okolnostima otišao u Masters na After Affair. Pretpostavimo da ničeg drugog nije bilo u gradu otišao bi na After Affair. Ziher sam da ima još nešto čega se ovaj čas ne mogu sjetit.
Plan sam na kraju sveo u realne okvire. KSET je otpao jer sam večer prije bio na neke sorte EBM-u. Kinčl & Kattie su ionako bili ranovečernja svirka, a ja se u to vrijeme još ni ne spremam za van. Imam neki feeling da ćemo se u nekom slijedećem periodu više družiti sa Zuzinim svirkama, pa sam njega eliminirao, a znao sam da će tamo biti barem jedan iz družine mojih posvuduša. Tako je i bilo. Željko je već tijekom noći pisao po Internetima da je Zuza u Funku odličan.
Alkemija u Jabuci
Prva večerašnja stanica mi je Jabuka. Klubska večer pod imenom Alkemija. Rezident Alen Kosanović i mali od kužine - Felver. Puštaju glazbu osamdesetih. To rade potpuno drukčije od onog što ste prvo pomislili kad ste pročitali prethodnu rečenicu. Vrlo jednostavno rečeno, to je ovako. Glazbe osamdesetih mi je generalno pun kurac. Koje glazbe osamdesetih? Hitoidne. Stotisućaputa preslušane.
Njih dvojica će vam puštati u duhu te glazbe (te iste koje mi je pun kurac), ali na način koji ne očekujete i sa izborom ploča koji isto tako manje-više ne očekujete. U konačnici će vam prezentirati osamdesete koje nisu plastične, nemaju onaj katastrofa dizajn, a imaju svježinu i snagu kao da dolaze iz dvijetisućitih.
Došli smo u Jabuku prije ponoći. Ulaz je slobodan, a Jabuka već zavidno popunjena. Ostali smo do 1.15h, onda smo morali dalje. U tih nešto više od sat vremena baš sam se dobro zagrijao i rasplesao. Super je tamo što s jedne strane imaš ful mlađu ekipu i ful stariju ekipu. Ful neobaveznu plesačku ekipu i ful jabučarsku, više darkersku ekipu. Čudna simbioza.
Uvijek imam feeling da me ovi jabučari gledaju kao uljeza. Nevjerojatno je kako mislimo da smo važni, pogotovo kad uopće nismo. Zašto bi netko obraćao pažnju na mene i razmišljao o tome pripadam li ja tamo ili ne? Kao da ja ikoga tamo gledam na način pripada li tamo ili ne. Shut up and dance. To si kažem i muvam dupe.
Felver pušta "Frankie Goes To Hollywood - Welcome to the Pleasuredome". Možda je to bio Pleasurefix Mix, nije ziher bio original. Dugo traje.
"Shooting stars never stop Even when they reach the top"
Ne pitajte zašto, ali znao sam da će morati pustiti i neki Talk-Talk. Pustio je "Living in Another World". Sinoć sam tamo još imao u glavi dva tri naslova, ali do danas su mi isparili. Ali već po ove dvije možete osjetiti da su to malo drukčije i ozbiljnije osamdesete.
Vrijeme nam je već počelo istjecati kad su se DJ-i malo zamijenili. Rekao bih da je Kosanović pustio "Depeche Mode - Everything Counts". Neki Absolut mix, vrlo jaka produkcija. Tada sam već u Jabuci vidio dosta poznatih lica koji su generalno Felverova, a ne nužno i Jabukina publika. Zato su mi te kombinacije dobre, jer osim što se DJ-i pojave u neočekivanim varijantama na neuobičajenim mjestima, publika se također ispremješa na zanimljiv način.
Jabuku smo napustili po planu u 1:15h, kiša je sitno sipila. Više nije hladno. Konačno. Krenuli smo put Boogalooa.
Alexander Kowalski
Večeras u Boogaloou imamo samo jednu stanicu. Veliki floor i techno. Alexander Kowalski. Ovaj mi je Njemac već duže vrijeme na wishlisti.
Kowalski je prvenstveno producent, onda live izvođač, a tek onda klasični DJ. Taj njegov producentsko-live moment je prisutan i u DJ setu. Dobar dio građenja strukture on definira korištenjem filtera i drugih efekata. To je jedan žestoki i čvrsti techno koji se temelji na Detroit filozofiji sa utkanim elementima frankfurtskog ili berlinskog techno zvuka.
Jedan dobar dio njegovog seta se generalno može svrstati u kategoriju zvuka kao što je "Floating Seals Era EP" sa Nachtstrom Schallplatten, izdanje NST140. Tu su i "Filth on Acid" izdanja. Puštao je Steve Muldera sigurno. Ima tu i Drumcode izdanja, poput Pig&Dana, zatim etiketa poput Planet Rhytm ili Transmit Recordings.
Kroz njegov se set osjeća i utjecaj zvuka kojeg sam producira. Pojednostavljeno opisano ja bih to rekao ovako. Na osnovni strictly techno ritam potpis Kowalski podiže nadgradnju činelama, hi-hatovima i bas linijama koje nose zvukovni potpis house glazbe. Cijela stvar zvuči jako dobro. Na taj način dodani efektni dijelovi skladbe podižu ukupni groove, a kroz njegov način dinamične i dramatične isporuke i publika snažno reagira.
Ako bih morao usporediti Alexandera Kowalskog sa nekim i na taj način vam približiti kako izgleda set koji on isporučuje, onda bih rekao da je to po načinu i dinamici najsličnije onome što isporučuje Ben Sims, ali sa dodanim njemačkim elementom. Kowalski podiže, radi build up, drži u neizvjesnosti, filtrira, spušta, pa opet podiže.
Do tog sam zaključka došao kad mi je Iva rekla da njoj to nije baš ono kaj bi ona htjela, drugim riječima fali joj element vožnje, držanja u floatu. Ja bih rekao da Kowalski to brutalno odsječe. Idemo, idemo, stoj, idemo još jače. Kod Kowalskog nema niti jednog meni estetski neprikladnog komada glazbe. Sve je unutar visoko postavljenih kriterija. Ali nema ni tih driving elemenata koji bi te odvukli na putovanje. Rokaj i samo rokaj.
Ovdje u Boogaloou je party. Rave party. U sredini floora zauzeo sam poziciju i zamijenio jednu jabučarsku atmosferu sasvim drugačijom atmosferom, nabijenom energijom do razine iskrenja. Ovdje je jedna drugačija dark ekipa. Moram priznati da su mi ovi ovdje većinom draži od onih u Jabuci. Tamo je prisutan određeni broj onih koji uživanje u glazbi konzumiraju na neki drugi način i kojima plesanje ne predstavlja imperativ, a ako i plešu, onda se to svodi na ritmičko gibanje, nikako ne na opako praćenje ritma, te spuštalica i dizalica koje pruža techno glazba.
Sa njima ja ne ostvarujem simbiozu, jer mojoj je uključenosti u techno imperativ ples koji prati i predviđa događanja, a izvan tog bazena pokreta gotovo i da nemam drugih afiniteta. To se najviše osjeća kad se sjedine kretnje nekoliko vas koji čine jednu skupinu na flooru. Tada se zapravo ciklički izmjenjujemo u vođenju ritma i jedni druge nadopunjujemo.
Ja sam od Kowalskog dobio nešto više nego što sam očekivao. Drugim riječima, nisam očekivao toliko zanimljivih melodijskih nadgradnji, mislio sam da će on biti puno siroviji, ispalo je ugodno iznenađenje. Već sam prema nekim njegovim recent mixevima naslućivao da bi to moglo biti tako, ali glazbeni potpis u takvim miksevima zapravo ne mora imati nikakve veze s onim što će on isporučiti kad bude za pultom, a ispred njega gomila od više stotina ljudi.
Vrijeme nam je bilo limitirano. Najkasnije u 3.30h smo morali krenuti dalje. Iskoristio sam priliku da samo nakratko osjetim atmosferu malog floora. Tamo je za kratko trebao krenuti Terry Francis. Tamo je bila ludnica na jedan drugi način. Intimniji, mutniji, veseliji, maglovitiji. Projurio sam onuda tek toliko da na meni ostane malo mirisa i okusa malog floora. I jedan i drugi floor Boogalooa su bili prilično puni. Tamo je sinoć bio jebeno dobar party na dva floora kakav i priliči zatvaranju sezone.
Na prilaznoj rampi četiri nas klinca žicaju da im damo svoje narukvice ako se nemamo namjeru više vraćati. Sve se to događa tri i pol metra od redara. Pokušavam im objasniti da njihov problem nije u tome što im ja neću dati svoju narukvicu, nego u tome što ih redari gledaju i kako nema šanse da im prodaju priču da su bili unutra, jer već neko vrijeme stoje tu vani i pokušavaju ući. Čini mi se da je jedan od njih to i shvatio.
Pulp x Taman
U AKC Medika timovi Pulp i Taman su, prvi u Surogatu, a drugi u Attacku, organizirali debelu underground svirku koja je kombinacija DJ setova i live setova. Ivan Komlinović imao je live set u Attacku od 4 do 5 sati ujutro. Petnaest minuta prije početka bili smo tamo. U Attacku je bio i Sead koji mi je mahao u jednom trenu, dok ga u drugom više nisam vidio. Tmina i talog dima u Attacku činili su atmosferu kakvu ja na plesnom podiju obožavam.
Nažalost, noćas ovdje neću plesati. Dok Ivan radi live set ja snimam video, pa sam ovdje zapravo, neke vrste, pomoćni radnik. Kako smo stigli nešto ranije, uspio sam čuti i dio live seta Distupted Project live i to je svakako nešto što moram poslušati u cjelosti.
Stage u Attacku podrhtava pod vibracijama basova, IK je svoje komade opreme pik trakom zalijepio za pult da ne plešu. Iza pulta je pola metra prostora po kojem se krećemo on i ja, te povremeno još netko. Vidljivost je na visini pulta gdje stoji oprema nekakva. U zoni hodanja je zero visibility, dakle nikakva. Komlinović kreće sa svojim setom. Snimam kamerom. Stalno zapinjem za neki stolac.
Nakon pola sata sam već sav izubijan po potkoljenicama. I dalje stalno zapinjem za prokleti stolac. Nakon četrdeset i pet minuta neki mi lik nešto govori. Ja sam fokusiran na snimanje videa i ne doživljavam ga. Opet zapinjem za jebeni stolac. Lik mi opet nešto govori. Ja ga i dalje ne doživljavam. Opet zapinjem za stolac, ovaj put nešto jače. Napokon shvaćam da lik poravnava i popravlja neke lampe, a da jebeni stolac uopće nije stolac, nego gajba od pive na kojoj djelomično i stoje te lampe.
Napokon shvaćam da cijelo vrijeme pomičem te lampe, a da mi lik to pokušava objasniti, jer je pola toga već prestalo raditi. Osjećam se ko totalni kreten, ali snimam i dalje. Lik odustaje, dolazi jedna cura. Ona uporno pokušava složiti tu jednu lampu. Meni je sad samo na pameti da ne zapnem opet, te da još ne nagazim i na nju. Osjećam se ko kreten na kvadrat. Sjebo sam im lampe. Ali sam barem snimio Komlinovića.
A on je prilično promijenio svoj live. Baš mi se vidi da je bio prilagođen i tom prostoru i ekipi. Bit će sigurno neka snimka negdje, pa ćete moći čuti. Meni je bio odličan. Vidio sam po nekim reakcijama publike da je i njima bilo dobro. Fascinira jedna stvar. Kad on uhvati šerafit 303-ku, odmah čuješ publiku. Ta 303-ka je pouzdana kao i Bayerov Aspirin.
Tih sat vremena prošlo je u sjebavanju lampi i držanju video kamere. Jedino što mi je tamo falilo je biti na flooru sa ekipom. Prošao sam nekoliko puta na brzinu preko podija i osjetio da je vibra baš onakva kakva treba bit. Neka, bit ću drugi put.
Dajte mu da gazi
Ekipo iz Attacka. Ako sam vam sjebao lampe, zovite me da vam ih popravim. Ide me to sa strujom i elektronikom, a zna me i roknut nekad struja. Ovo je ozbiljna ponuda bez zajebancije. Ja snosim troškove popravka. Sam nemojte da sad dođe i bidermajer lampa od strine. Samo one disko lampe kakve su bile u Attacku dolaze u obzir.
Daj još jednu, pa idemo doma
EBM, synth-pop, osamdesete, techno, techno. Kako se sad vratit iz ove lude i divlje vožnje nazad u nešto što nosi u sebi soul i sav taj jazz? Srećom, sudbina se nekad sama pobrine. Sudbina, odnosno line up, za one manje sklone praznovjerju. Tako je bilo i ovdje. Izašao sam iz Attacka oko pola šest. Jebote, pa vani je dan. Normalno da je dan, ali svejedno me iznenadilo.
Nemalo iznenađen iznenadnom svjetlošću, korak po korak, prelazim dvorište i idem prema Surogatu. Tu u kutu sjedi ta cura i gleda me tim izrazom lica, koje, kao da očekuje moju reakciju. Ja sam nesiguran i moja reakcija je mlitava. Ne možeš me se ne sjećat, kaže ona. Naravno da te se sjećam, kažem ja. Iz Mastersa u SF, jel tako, pitam je. Ne, veli ona, Katran, pa after kod Nine.
Onda sam je se zbilja sjetio. I iz kojeg je grada i u kojem kvartu živi. Imena se, naravno, nisam sjetio još ni sad. Velim joj da je trebo bit neki after, al je Beko sjebo. A Beko je bio upleten i u taj after gdje smo se ona i ja upoznali. Činjenica je da sad nema aftera. Činjenica je da baš kad bi se trebalo ić na after svemir postavi mene i tu curu na isto mjesto. Činjenica je da smo se mi upoznali na afteru. Iz svih ovih činjenica meni proizlazi samo jedna činjenica. Trebalo je bit aftera.
Daj još Boruta, pa idemo doma
Idem sad u Surogat. Činjenica je da je tamo line up odredio ranojutarnju šihtu za Boruta Cvajnera. Znam nekoliko DJ-a koji bi mi pasali nakon ovog maratona. Borut Cvajner je jedan od njih. Unutra je dvadesetak ljudi. Desetak ih možda pleše. Od toga samo troje četvoro su u glazbi skroz, ostali samo drmaju. Prepoznajem dvoje, zapravo za curu sam siguran, jer ju često viđam, a za njega sam malo nesiguran. Ali viđam i njega. Često plešemo na istim mjestima. Često je to ujutro.
Tu je još jedna cura. Solo. Zapravo nije solo, ima pivu u ruci. Ona je floor rounder. Mislim da je ona jedina ovdje u Borutovoj glazbi cijelim tijelom i dušom. To me odmah motivira da se i ja uključim na isti način. Ostajem tamo gotovo sat vremena i upijam za kraj taj groove, melodije, odličan izbor glazbe i vrhunsku prezentaciju. Surogat se čak i nešto više puni za to vrijeme.
Pola sedam je. Idemo doma. Ne idemo na after. Nitko se nije javio. Znači da će slijedeći after bit bolji. To nije praznovjerje. To je vjerovanje. Vani je magla i prazni se tramvaji, sa pokojim putnikom, šuljaju tiho gradom. Radnička klasa već je odavno na svojim radnim mjestima. Vozimo se doma. Ona mi priča o ovom i o onom, ja nekad nemam pojma koji su to ljudi o kojima mi priča, ali valjda ona zna.
I ja sam sreo puno dragih prijatelja i znanaca. Al kak je ovo underground ne nabrajam ih sve. Tu i tamo nekog spomenem. Al sve ih volim. Jutra više nisu hladna. Dolazi ljeto. Love you all.
#Brave #Masters #MajaPa #Ikonal #Zarkoff #HowGreenIsMyToupee #Jabuka #Felver #Alkemija #AlenKosanovic #Boogaloo #AlexanderKowalski #TerryFrancis #AKCMedika #Pulp #Taman #Surogat #Attack #IvanKomlinovic #DisruptedProject #BorutCvajner