Odmah na početku odagnat ću vam nedoumicu. Ovaj tekst nije fikcija i na kraju nema malog patuljka sa pitanjem "Jesmo li piškili?" Govorim ovo iz razloga što me se, nemalo, dojmio broj ljudi koji su pozitivno reagirali na moj prošli tekst, a koji je u potpunosti bio priča iz mašte. Iako, da se kratko osvrnem, u nevremenu u kojem živimo srećem mahom iste ljude, a i njih, ne baš u velikom broju. Unatoč tome, mnogi su mi spomenuli, da ne kažem hvalili taj tekst, pa me sad nagovaraju da pišem još fikcije. Hvala na podršci, kad i ako mi dođe, budem ja. Dotad se moram još malo uprostiti, a oprostit ćete i upropastiti. Kako bih bio skroz autentičan u tom pisanju. Možda da uzmem sate pisanja kod one književne jade i groupie-klošara Svirca.
Nastranu sad zajebanciju. Pitali su me neki, kako to da u zadnje vrijeme ništa ne pišem. Jebiga, nisam se na vrijeme prebacio na virologiju, nego drvim po elektronici. U kojoj sam više nego aktivan. Nisam jedini. Ima nas cijela četa. Nalazimo se po stanovima, kućama, vikendicama, poslovnim prostorima, a ponekad i na drugim mjestima.
Komplet za preživljavanje
Monitorski zvučnici, playeri, mikseri, kontroleri, laptopi, bluetooth zvučnici, usb stickovi, baterije, šarene lampice, izolir traka, kablovi, šljokice. Sve su te stvari ušle u vikend survival kit. Ne idem u petak navečer van bez kompletnog mini setupa za priručni party.
Kroz zadnjih šest mjeseci, ekipa s kojom se družim, te dakako ja, ne propuštamo te vikende. Razumije se, oba dana vikenda. Već otprilike znam kakva je gradnja u kojem kvartu u Zagrebu, te koliko glasno u kojem stanu možeš rokat, a da netko ne popizdi. Ima jebenih stanova, gdje ga možeš opasno jako odvit, a da nitko ne reagira. Tim cjelonoćnim tulumima, jer nije ih prikladno zvati partijima, posjećenost najčešće bude bliska prvoj okrugloj desetki ispod tuceta, a tek nešto rjeđe penje se više za cijeli jedan dekadski korak. Pa vi zbrojite sami, da ja sad ovdje ne ulazim u detalje.
Savijanje pravila u prostor-vremenu
Dakle, nekad nas zadesi standardna devijacija. Gledamo da smo unutar thresholda. Brojčano, jel. Tamo negdje nakon nove godine, vanjski nam je neprijatelj (gost koji je nakratko došao u posjetu) ubacio virus, tako da smo već za nekoliko dana svi bili pozitivni. Mislim na virus, jer i inače smo stalno pozitivni. Mislim na moral. Nije bilo komplikacija, danas smo svi živi i zdravi, a nismo baš mala skupina. Osobno sam mislio da sam se prežderao Cetove francuske i da zato dva dana imam grčeve u želucu. Kad ono, karaona. Jebiga, dobra mu je francuska koju radi. Rekao bi jedan njegov prijatelj - A bio je dobar DJ. Šalim se, sad je još i bolji. Ponekad.
Ajmo malo natrag na pokućne tulume. Dalje u tekstu govorit ću o njima samo kao o pokućnima, baš kao što je Brlić Mažuranićeva pisala o domaćima. Pokućni te malkoc vrate u tinejdžersko doba. Cure, dečki, dvosjed, trosjed, fotelja il' tabure, glazba, čagica, DJ, kamin iz TV-a. Sve mi mladi, tek tu i tamo kapne netko oltre cinquanta. Skineš cipele na ulazu. Kao kod tete Klare. Zapravo kod nje nismo nikad skidali cipele. Kod Deni skidamo cipele, a možeš dobit i šlapice.
Svugdje je jako cosy, svatko ti je homie, nobody is caronely. Ako obučeš srebrni topić možeš se osjećat kao David Bowie. Cure mogu bit Marianne Faithfull.
"Blue, blue, electric blue
That's the colour of my room"
Hedonizam organske svinje
Svinjska mast sadrži nekih 40% zasićenih masnih kiselina, dok se u ostatku nalazi pretežno oleinska kiselina. Prema vjerovanju nas, koji pripadamo skupini carnivorus vulgaris domesticus, masti su izvor energije i esencijalnih masnih kiselina. Isto tako vjerujemo i da bi prosječno osoba u danu trebala dobiti i do 30% kalorija upravo iz zasićenih i nezasićenih masti.
Ne mogu vam sada u potpunosti točno reći da li su baš ove činjenice bile okidač da, jednog nedjeljnog jutra, rano prije zore, Glorija ode do frižidera i nareže špeka. Možda je, jednostavno, bila gladna. Možda ničeg, osim, rumenim nitima prošarane slanine, u frižideru niti bilo nije.
Srećom, živimo u baš tom jednom, od svih drugih paralelnih svemira, u kojem je ona posegla za špekom, a ne primjerice, za kiselom repom. U vikendima koji su uslijedili, svi smo pomalo nosili špek na pokućni i onda bi se još i to rezalo. Sad već nekoliko tjedana imamo osiguranu dostavu domaćih slavonskih specijaliteta od sušenog svinjskog mesa direktnom linijom iz Vinkovaca. Reklo bi se, jede se kak i prije, samo smo sad dodali i svinjetinu.
Ja volim kulen i džin. To mi je čisti hedonizam. Malo ljutog kulena, pa isperem džinom. Onda malo puštam mjuzu, pa će Miljac, il će Zvonac. Nekad se i čiste izvorske vode sa vrela napijem. Tako barem piše na bočici. Onako hladne, dok joj se po oblinama boce, orošene kapi spuštaju. I na pod kaplju. Jebiga, nema pravih partija. Moram malo obogatit tekst.
Ali realno, možete si zamisliti bočicu od pol litre, kao da je na primjer, žensko bedro. Ili muško. I onda dalje kapljice, erotika, mokre i zasrane pločice u kuhinji. Osobno, poput Dave Clarkea, tražim da mi na raspolaganju, dok sviram, bude pripremljeno nekoliko ručnika. Jer se znojim. Kao svinja. Od svinjetine. Neću vam reći kod koje domaćice mi je omekšivač najfinijeg mirisa, ali ću vam reći da mi je jedna rekla - Jesi ti došo u saunu, ili svirat ovdje?
Studio 46
Za DJ-a je ovo pravo carstvo. Iako je publika u malom broju, možeš si dozvoliti izlete u nepoznato, istraživati i isprobavati. U pokućnoj si atmosferi, ništa se neće dogodit ako sjebeš. Međutim, svi jako dobro primijete kad sjebeš. To je jedinstveno. Imati takve uvjete. Tjera te da se dokažeš, a prostre ispod tebe široki safe net. Za mene, u dijelu DJ-anja, ovo je jedan veliki bonus, proizašao kao nuspojava lockdowna. Jer, osjetiti publiku kako reagira, pa bilo ih sedam ili sedamdeset i sedam, jedinstven je i neprocjenjiv osjećaj.
Na pokućnima ima još benefita. Ako imaš teški i loš petak, ili te nenadano zadesi nedjelja. A tebi je to zapravo treći dan nakon četvrtka, onda se na pokućnom možeš zavuć pod dekicu i ubiješ koji sat. Ja sam to samo jednom, ali znam neke koji gotovo više da i ne spavaju doma, nego samo po pokućnima.
Na nekim pokućnima dobiješ šlape, na nekima ti ponude kimono, a na nekima dobiješ i neku hamajliju, talisman, svojevrsnog zaštitnika tvog seta kojeg sviraš. Ja dobijem štrikanu kokoš. Na jednom mjestu imamo podlogu na kojoj stojimo, a ona ima jajaste izbočine. Pa ti masira stopala. Zgodno je to kaj su te reljefne jajolike površine udaljene jedna od druge taman toliko da možeš izmasirati, na primjer, palac, jer taman ide u procjep između te dvije izbočine. So many details.
Pije se alkohol puno više nego što se pio po klubovima. To ima veze isključivo sa činjenicom da litru žestice dobiješ u dućanu po cijeni, koju bi u klubu platio za, valjda tri pića. Ne može se bez leda. A jebene benzinske ne rade po cijelu noć, neke nemaju leda, a na onima na kojima ima leda je ujedno i gužva. Ljudi su u večernjim satima na benzinskim pumpama kao divlje životinje koje se hrane istom strvinom. Samo jedni na druge reže i pokazuju zube. Izbjegavam ići na benzinske pumpe.
Iz relikvijara klupske prošlosti, sada je svugdje s nama, crveno srce, lampa. Kod nekih pokućnih to je trajna instalacija, a imamo i jedno portabl, pokretno. Njega nosimo uz survival kit. To nam srce predstavlja Masters. Na jednom mjestu pokućni neslužbeno zovu Masters 2.0. Ja se bojim da to neće proći zbog copyrighta. U Zagrebu znam za još barem desetak društava koji štuju istu religiju kao i mi. Svi su oni partizani, gerila, članovi pokreta i odmora, a samim tim i potencijalni pretendenti za to prestižno ime.
Grad duhova
Na opskurnim mjestima, s vremena na vrijeme sretnem svog imenjaka, pa potiho razmijenimo vijesti sa bojišnice. Morate znati da života ima, da ima duha, glazbe i plesa, mistike i mesa. Morate znati za još jednu istinu. Čak i ljudi, koji u svojim životima nemaju nikakve poveznice sa elektronskom glazbom, clubbingom ili partijima, koriste slobodno vrijeme da bi se družili sa drugim ljudima. Okupljaju se u biljar klubu, u prostorijama ribolovnog društva, a iz povjerljivih sam izvora čuo, čak i u teretanama. Koliko god da to zvuči nevjerojatno, taksisti još uvijek igraju šah, a golubovi seru po Banu Jelačiću. Jedino ne znam da li Kusturica snima novi film.
Znam da treba biti oprezan sa novinarima. Neprestano su u potrazi za senzacijama. Pri tome često znaju provocirati, pa imam oči i na leđima. Znam da je sranje kad u gradu, iza ponoći, ne možeš kupiti kebab, sendvič, ćevape, litru i vodu, a o baklavama da i ne govorim. Jedan mi je taksist, u neko predjutarnje nedjeljno doba, rekao da sad vozi 20% od onoga što je nedjeljom, u četiri ujutro, znao prije voziti. Grad je noću like a ghost town.
"This town (town) is coming like a ghost town All the clubs have been closed down This place (town) is coming like a ghost town Bands won't play no more Too much fighting on the dance floor
Do you remember the good old days before the ghost town? We danced and sang, and the music played in a de boomtown
This town (town) is coming like a ghost town Why must the youth fight against themselves? Government leaving the youth on the shelf This place (town) is coming like a ghost town No job to be found in this country Can't go on no more The people getting angry"
I ne samo crvena plastična srca
Ova mi je društvena izolacija u život dovela grupu prekrasnih i divnih ljudi. Neke sam poznavao otprije, a neke tek što sam upoznao. Između nas se formirala jedna krasna, dosta intimna veza i nova vrijedna prijateljstva. Zbog toga vrijedi trpiti ovo nevrijeme, koje jednom mora doći svome kraju. Iskreno vjerujem da će novostečena prijateljstva to nadživjeti.
Ovo doba i situacija u kojoj smo se zatekli, sve nas je natjerala da se snađemo pod novim okolnostima, da završimo što dugo nismo, da počnemo što nikako počinjali nismo, ali i da otpustimo u kozmos dio našeg kreativnog duha, ali i pozitivne energije. Ja vjerujem da mi je otpuštanje kreativnog dijela duha pomoglo da ljude, u ovo vrijeme kad ničeg zabavnog nema, zaista zabavim i uveselim glazbom koju puštam, dok mi je otpuštanje pozitivne energije uvelo u život nove, voljene prijatelje.
Nekad te doduše uzmu na red, ali preživi se. Meni je Zara sredila tretman kod lika koji sređuje bolne točke na tijelu. Moram reći da nisam doživio invazivniju i intenzivniju kuru, koja za posljedicu gotovo da i nije imala bolove u mišićima. Of kors, sam tretman također nije bio bolan. But, sada vrtim desnom rukom kao vjetrenjača. Ili strašilo. A lakše je i...
Mesinđer
Prvi instant messenger koji sam koristio, bio je ICQ. Kad su već vladali Messenger i WhatsApp, Lana, Yassna i ja smo još uvijek svakodnevno bili na ICQ-u. ICQ je fakat dobar. Kod ove dvojice novih mi nije po volji paradigma slanja poruke prema više osoba. Iako je to često radnja koju imam potrebe obaviti samo jednom, posljedica toga je formiranje grupe.
Ta grupa te psihološki vreba. Tu je cijelo vrijeme. Ako u grupi, koju usput nisi ni trebao, ni želio, jer si proslijedio dvjema osobama jednokratnu informaciju, ako dakle u toj grupi kasnije nema nikakve komunikacije, kao da ti podsvjesno stvara neki osjećaj neuspjeha. Vi kao grupa niste kliknuli. Failali ste. Jer, u onoj drugoj grupi se sa drugo dvoje stalno dopisuješ. Ne brinite, to vas Mesinđer, Vocap i drugi uobičajeni instant mesinđeri jebu u zdrav mozak. Pišem ovo zato kaj znam nekoga tko je to tako doživljavao. But, to nije ono zakaj sam zabrazdio u mesinđere.
Nek si u 2-3 grupe u kojima ima još desetak ljudi i nek ti je to relativno novo, kao što je bilo meni. Mislim na grupe, dosad im nisam pridavao previše pažnje. Sve su bile disposable. Onda ti odjednom krene ćaskanje i notificationi lete kao slova na špici Star Warsa - Imperija uzvraća udarac. Onda, ako si kao ja, ugasiš notificatione za messenger. Onda propustiš i druge poruke.
Onda ti netko kaže da možeš ugasit notificatione samo za grupu. Onda obiđeš sve frekventne grupe i to pogasiš. Onda imaš preko nekoliko grupa sa pogašenim notificationima. U nekima si sa više istih osoba. Neke grupe nemaju ime. Onda vidiš početak imena članova grupe u nazivu. Onda... Onda pošalješ krivu poruku u krivu grupu.
Ali to je još dok nisi ugasio notificatione za grupu, nego za cijeli messenger. Onda propustiš notification. Onda opet pošalješ nešto krivo. Onda ti tvrdiš jedno, a tvoja žena tvrdi drugo. Onda se posvadiš sa ženom oko trivijalne pizdarije. Onda se još malo posvadite. Ali zapravo se ne svadite, nego nešto ti pilaš, a ona se ne libi reć.
Onda ti ispizdiš na maksimalno i demonstrativno napustiš sve grupe koje si mogo nać, pa još deinstaliraš mesinđer i vocap sa mobitela. Onda prvi dan ne znaš koji bi kurac radio na mobitelu, pa osim PornHuba odeš i na web stranice Indexa.
Onda se i dalje ne slažeš sa ženom. Zapravo se slažeš, al parite da si niste dobri. Onda taj dan imaš pun kurac posla, pa zaboraviš na mesinđer. Onda se kreneš dopisivat SMS-om. Onda nakon druge poruke skužiš koja je to pizdarija. Onda treći dan skužiš da si možda povrijedio neke ljude s kojima si se svaki dan zajebavao u grupi, a sad si otišo ko pička, bez pozdrava. Onda se napizdiš na ženu još i više, jer sad i to ulazi u svađajnu masu. A to si skroz smetnuo s uma, pa te sad ždere.
Onda propustiš petkovni i subotnji pokućni, jer se još pizdite jedno na drugog. Stalno nešto žugaš. Ona se i dalje ne libi reć. Tu i tamo se kresnete. Onda ste si malo bolji. I tak nakon nekoliko puta ideš opet instalirat mesinđer i vocap.
Eto, malo sam vam ispričao kako se živi clubberski život u doba karaone. Iskoristi kaj imaš.
Love you all.