• Facebook Social Icon
  • SoundCloud Social Icon
  • Instagram Social Icon
  • Twitter Social Icon
Crowd

Blog post

Incidenti oko Nove godine

Jel tu sad skrećem lijevo? Samo ravno, vozi. Ajde dobro mislim si, valjda idemo na slijedeći ulaz. Upravo sam sišao sa auto ceste na izlazu za Đakovo. Nekih 200 km auto cestom A3, pa na A5 - Slavoniku. Mozak mi je suh i mrvi se. Ta ruta auto cestom A3 mi je najmukotrpniji vozački čin ikad. Obično ujutro idem na istok, a predvečer se vraćam na zapad. U oba slučaja sunce me ispizdi, a cesta je ravna i dosadna. Benzinske pumpe i restorani svoj su najveći sjaj imali još 1979., kad je otvorena. Zvali su je cestom Bratstva i jedinstva.


Jel tu sad skrećem lijevo? Samo ravno, još 2.3 km. Ali proći ćemo Đakovo, govorim, moramo lijevo. Samo vozi, kaže on gledajući u GPS. Lana šuti jer ne zna gdje smo. Ja znam. Bio sam tu više puta i znam da ćemo sad ovom cestom doći do Vinkovaca. Ako se prije ne odlučimo skrenuti prema Đakovu. A to je lijevo. Sad ćeš tu blago desno, govori moj navigator. Nema smisla, kažem ja, udaljavamo se od Đakova. Samo vozi, reče on. Ulica Bana Jelačića. Odjednom se pojave svjetla. Evo civilizacije, veli Lana. Istina, velim ja. Evo nas u Piškorevcima. Dobro, kolika je vjerojatnost da ima ulica Josipa bana Jelačića u Đakovu i u nekom obližnjem mjestu, pita ona? Otprilike 95%, velim ja. Vjerojatno isti postotak vrijedi i za ulicu Dr. Franje Tuđmana, te nešto manji postotak za Trg kralja Tomislava.


GPS softver su napravili tako da po nekom svom algoritmu nalazi traženo, pa umjesto da ti ponudi primarnu lokaciju u većem središtu, on ti po svojoj logici ponudi neku sekundarnu. Nema veze, kad ste zadnji put u Božićno vrijeme posjetili usnulo slavonsko selo? Nikad, veli Komlinović. Ona isto govori da nije. Napravili smo jedan đir. Ja sam rekao da mi sve liči na scenu iz ratnog filma, kad u selo uđu Švabe. Svi se sklone i nastane pustoš. Evo, sad smo vidjeli i Piškorevce, rekao sam i okrenuo se nazad prema Đakovu. Začas smo bili u centru, na mjestu gdje se održavao party pod imenom Secret Code.


Đakovački techno vez


Ekipa entuzijasta za ovu je priliku oživjela klub koji je već neko vrijeme zatvoren. Galerija Raa zove se taj prostor u čijem se prednjem dijelu nalazi kafić, dok je sam klub pozadi. Prema line upu nastupit će Fixsell, Ervin Mandari, Otto Tanzman i Ivan Komlinović kao headliner. Ušli smo kratko prije njegovog slota. Atmosfera je već bila prilično živahna, ljudi nije nedostajalo. Zvuk je bio dobar, a techno koji je svirao nije baš bio moj đir. Obzirom na broj partija koje posjećujem, to ne mijenja puno na stvari. Kad bih gledao samo na to da bude baš moj đir, ne bi se puno naplesao, a ni nauživao. Oran i (ne)umoran pozicionirao sam se na floor i polako počeo upijati atmosferu.


Secret Code @Galerija Raa, Đakovo
Secret Code @Galerija Raa, Đakovo

Laseri osvjetljavaju prostor. Nisam veliki ljubitelj lasera, no ovdje se vidi da je riječ o kvalitetnom uređaju koji ocrtava likove po cijelom prostoru, a smješten je tako da ne para oči. Ubrzo kreće headliner. Primijetio sam odmah na početku da ne svira na svoj tipičan način. Ni publika ovdje nije tipična. Riječ je o mladima koji su većinom došli na party kakav se u njihovom gradu ne odvija često. Većinom nisu partijanerska ili raverska populacija. No, to nije važno, odlučili su se dobro zabaviti. Među njima identificiram najviše desetak partijanera. Ostali se drmuckaju u ritmu, zaokupljeni razgovorima oko stolova ili po separeima. Vesela je to atmosfera, ali ne odiše partijanerskim štihom. To nije nužno kritika. To je jednostavno takav tip događaja.


Razmišljam koliko bi zgodnije, odnosno primjerenije vremenu i mjestu, bilo ovdje organizirati house party. Na repertoar staviti glazbu koja će i među nepartijanerskom populacijom izazvati euforične reakcije. Ovako će, realno, većini biti dosta nabijanja techna do 3-4 sata, pa će se razići. But, that's me. Ni DJ-u nije lako. Vidim kako ih traži, gađa glazbom iz seta vinila koje je ponio. Prepoznajem neke stvari koje baš i ne čujem često. Zapravo mi se to sviđa.


U prvom dijelu Komlinovićeva seta spotam odličnu "To a place I know - FBK", sa izvrsne domaće etikete Barba. FBK koji uglavnom izdaje za Radio Slaveov label Rekids na ovoj je ploči remixiran i od slavnog Claude Younga, u dosta neobičnom remixu. Na istom je vinilu i nešto progresivnija stvar Eclipse.


Nedavno je na gore spomenutom labelu Rekids izašao album, u vinil izdanju dvostruki LP, "Hybrasil - Embers". Hybrasil je Irac koji radi u Berlinu i koji je napravio izvrstan techno album. Album je slušljiv kao mix, od prve do zadnje stvari. Stvar Hathor ste mogli već čuti u drugim setovima, znam da sam je ja čuo, te preko te stvari i došao do tog albuma. Komlinović je pustio upečatljivu "Come back". Odlična ploča.


Neobična je ova nevinost na prilično žestokom underground techno partiju. Cure i dečki koji nisu techno fanovi, odnosno koji vrlo vjerojatno uopće nisu fanovi elektronske glazbe, priličnom opuštenošću odoljevaju tvrdim i prljavim zvukovima sa potpisom Detroita. Svi se zabavljaju. Pokazuje to kako zabavu nije teško naći, pa čak ni kad nije potpuno po tvom ukusu. Kad su prilike rijetke, veseli te svaka. Nama, koji tih prilika imamo bezbroj i koji možemo birati i najsitnije detalje, često svašta nije po volji. Ja sam prvi koji će napisati - Super mi je glazba, ali mi možda nije najbolji flow. Fuck that. Opusti se i uživaj. Vidi kako to rade oni koji nemaju puno za birati. Dobro im je sve.


Ivan Komlinović, Secret Code @Galerija Raa, Đakovo
Ivan Komlinović, Secret Code @Galerija Raa, Đakovo

Brzo mi prolaze dva sata. Pred sami kraj kreće stvar i skoro da ne vjerujem. "Winxs - Don't laugh". Koju je točno, od bezbrojnih verzija, pustio ne znam. Tu je stvar 1995. napravio Josh Wink i vrlo vjerojatno je jedna od najbolesnijih techno stvari ikad, a na dobrom razglasu, u pravo vrijeme, zvuči pomalo spooky. Povlačim se sa podija. Umor nakupljen prethodnih dana presuđuje i odlazim se ohladiti i osušiti iza stagea.


I onda dolazi epski trenutak. Taman da nije bilo ničeg drugog, sam taj događaj bi bio dovoljan da obilježi moj odlazak u Đakovo. Iza stagea se pojavio lik. Jedan od onih koji su konceptualno u potpunosti zalutali na ovo mjesto i čija je percepcija događaja u nekom drugom svemiru. Pita gdje se može naručit pjesma. To samo po sebi i ne bi bilo čudno da je, na primjer, tražio Jaguara, ili Belse. Ne, lik želi pjesmu Ludi Srbi od Ninđa ratnika. Rekao sam mu kako brijem da DJ nema tu pjesmu. On pokušava još nekoliko puta, na kraju odustaje. Pokušavam sam se staviti u njegovu kožu i okrenuti paradigmu. Zamisli da ja na svadbi od mužikaša tražim da odsviraju nešto od Planetary Assault Systems.


Vraćamo se u Zagreb, zadovoljni i ispunjeni jednom drugačijom pozitivom. Nakon nekoliko izleta u manje gradove definitivno sam odlučio ne propustiti niti jedan takav budući odlazak. Ići ću kad god to bude moguće, jer donose jedan potpuno drugačiji doživljaj, drukčije emocije i jednu sveopću neopterećenost.


Prvi incident


Tjedan sam dokrajčio posjetom Funku. Antonio Zuza je napravio fantastičnu večer u kojoj smo se borili da DJ pult ostane u sigurnoj zoni, jer Zuza pušta sa ploča. Ekipa je tamo navikla nalaktiti se na pult, pa ploče preskaču. Nisam Zuzu dosad slušao u tako kompletnom i odličnom izdanju, ali realno, nisam ga nikad ni slušao u cjelovečernjem izdanju. Čuo sam tamo jebačkih ploča. U glavi mi je ostalo sjećanje na Paperclip People, Lluis Ribaltu, Chic, Blaze, Mr.G-ja.


Ovo je bila jedna fantastična večer u Funku. Onako odokativno bih rekao da ulazi u mojih top 5 večeri u Funku ove godine. Puno znane ekipe, odlična atmosfera, te nevjerojatan sound, koji kao da je prosvirao od same činjenice da se pušta sa gramofona. Večer je kvarila samo bezobzirnost nekih koji nemaju osjećaj za gužvu i prisutnost drugih. U zadnje je vrijeme sve više posjetitelja Funka koji u svojoj zanesenosti, pijanstvu ili nečem trećem luduju i bauljaju prostorom, rušeći sve pred sobom.


Guranja je u gužvi uvijek puno. To samo po sebi može smetati, ići na živce, ili biti iritantno. To je tako kad na jednom mjestu ima previše ljudi. Ali postoji jedna granica nakon koje rapidno pada tolerancija prema nečijem nesmiljenom i opetovanom guranju ili divljanju. To nisu nužno uvijek muški. Najčešće se to bezbolno riješi. Malo se makneš ili zamoliš tog nekog da "ovo i ono", pa onda sve bude ok. Te večeri je bilo nesnošljivo. U nekom me času lik tolikom čvrstinom konstantno odguravao, da više nisam mogao održavati ravnotežu.


Inspiriran situacijom koja se dogodila netom prije, a između dvije cure, te nakon što me lik već po tko zna koji put sistematski odguravao, napravio sam prvi incident. Izderao sam se na njega kao divljak i reko mu da me ne može toliko gurati, jebemu mater. To sam valjda luđački i ponovio nekoliko puta. Bio sam spreman na sve, a to je skroz protivno svemu za što se deklariram i zalažem. Lik se povukao, a kasnije je ispalo kako je to Marin frend, pa mi je ekipa još nabila i grižnju savjesti. Na kraju sam se svima ispričavao. Iskreno, to mi je kao da kažem - Oprostite mi što me jebete bez lubrikanta.


Jebiga. Imaš viziju o nekoj granici koju ne bi trebalo preći kad je o građanskom ophođenju riječ. Pitanje je gdje je ta granica i kada je, odnosno da li je, dozvoljeno prijeći je. Je li u redu da ja tako vičem na nekog tko je, isto kao i ja, ovdje došao zabaviti se? Je li u redu da netko mene, s očitom namjerom, neprestano i iznova, gura? Bez lubrikanta. Zajedno sa mnom, u lančanoj reakciji, gura i druge. Ne obazire se, ne prestaje, a ne pokazuje niti znakove žaljenja. Je li ovo početak kraja PLUR-a kakvog poznajem? Ili je PLUR samo urbana legenda? Ili sam ja samo bio nadrkan?


Proteklih sam mjeseci bio na partijima u različitim krajevima naše zemlje, ali i u nekim drugim zemljama. Nigdje nisam doživio toliki nedostatak empatije prema ostalim posjetiteljima kao što je to na nekim mjestima u Zagrebu. U zadnje vrijeme Funk u tome prednjači, a sigurnim ga korakom prati i Masters. Teško mi je reći što je to među ljudima, kakvu briju oni u glavi imaju, te otkud da razina, prikrivene ili ne, agresije u osvajanju prostora. Razumijem pijane i ine, kojima je oslabljena motorika, ali sa takvima najčešće sklopiš neki deal. Daš mu do znanja, pa najčešće shvati. Sve češće u takvim interakcijama naletiš na nekog tko uopće ne djeluje kao da je svjestan situacije. Smori te to. Odlučio sam da mi to ne smije pokvariti večer. Ivana je navukla smješak i nije se dala smesti. Zuza je i dalje stavljao lude ploče.

Sam Cooke je bio američki pjevač i zabavljač. Manje je poznato da je bio i aktivist za ljudska prava, a već za života je stekao titulu "King of soul". Imao je kćer Lindu. Bobby Womack je bio američki pjevač, a uz solo karijeru je bio i gitarist u bendu Sama Cookea. Imao je mlađeg brata Cecila. Cecil i Linda poznavali su se od školskih dana. Kasnije u životu su se i oženili. Nastupali su kao duo Womack & Womack. 1988. godine su izdali hit pjesmu Teardrops. Antonio Zuza je te večeri pustio Teardrops, vjerojatno u 12 inčnoj produljenoj verziji. Dvaput. Bez obzira na prvi incident, to je obilježilo ovu izvrsnu večer. Istina, to je my point of view. Onom liku sam možda baš ja obilježio groznu večer. Ne ponosim se time.


Prvi gost


Odvukli smo se poslije u SF. Još nikad nisam došao u Sound Factory kao prvi gost. Sve do tog jutra. Jednom prije sam već bio zadnji gost. Sad sam osvojio i ovaj achievement badge. U SF smo krenuli poslušati Nebuloza, na kraju smo slušali Krešu Leboša koji nam je odsvirao dobrih sat ili više masnog deep sounda stvorenog za jutarnje sate. Kasnije je okrenuo u više EBM, odnosno electro like glazbu. Čini mi se da je u samom početku pustio nešto od Thievery Corporation, a kasnije i ponešto sa Moustache Records. Imao je i neke mrcinaste stvari, kao što znaju biti izdanja sa Reload Black Label. Bilo nam je dobro, ali smo bili i izmučeni od svih dana prije. Kad je na red došao Nebuloz, nama je već ponestalo snage. Vikend smo službeno priveli kraju, te samo formalno poslušali početak njegovog seta.


A1 vs. A3


Samo dva dana nakon toga je Silvestrovo. Kasno popodne nas petoro klizimo auto cestom prema moru. Za razliku od ceste prema Slavoniji, ova mi ne predstavlja nikakav problem. Uvijek je prelazim s lakoćom, a jedino me nekad umori u zoni oko Benkovca. Danas idemo za Šibenik na doček Nove godine. Adrenalin.


U skupinama po dvoje podjebavamo trećeg. I tako redom. To nas zabavlja. Možda onog trećeg to i ne zabavlja, ali ostale sigurno da. Maja ima unučiće sa viljamovkom i bocu Hendrick's gina. Lana ima sendviče. Put do Šibenika nam je proletio. Stigli smo dosta prije ponoći i spremili se za doček. U gradu su tri pozornice, a nekoliko je izvođača koji nas zanimaju. Kad dočekamo Novu, premjestit ćemo se u Tunel, gdje se odvija party na dva stagea.


Doček


Grad je pun ljudi. Svi se kreću prema jednom od mjesta na kojima će se čekati ponoć. Mi smo odlučili prvo otići na trg kraj katedrale Sv. Jakova. Otišao sam prije ostalih jer nisam mogao čekati. Moji su se još spremali. Pustio sam da me vodi intuicija i samo hodao, hodao. Završio sam na rivi, gotovo kraj trajektne luke. Skužio sam da mi se intuicija raštimala, pa sam tada, kad zapravo više nisam mogao pogriješiti, upalio GPS.


A onda sam upao u borbenu zonu. Dim, miris baruta i eksplozije bili su svud oko mene. Al ga ovdje ekipa puca. Bacaju petarde u more. Pri tome se čuje prigušeni "tbllp", a ispod površine kratko bljesne zeleno-plavi bljesak. Potom se iz mora dimi, a od eksplozije se prema van šire valovi. U koncentričnim krugovima, poštujući zakone fizike. Ne bacam petarde i ne pucam, ali nisam bezuvjetni hejter. Razumijem da to nekima predstavlja veselje. Ali da prostiš, jebem mater ocu koji svojoj djeci daje petarde, a ovi ih bacaju u more. S jedne strane, dobro je to što je otac tamo. Djeca su to, a barut je zajeban. Ali to da ga boli kurac što ih bacaju u more, to mi je loše skroz.


Sassja@New Year Šibenik 2020
Sassja@New Year Šibenik 2020

Konačno dolazim do trga ispred Katedrale. U potpunosti je ispunjen ljudima. Na pozornici je Sassja. Jako dobar nastup. Dočekujem ostatak svog društva, pa zajedno čekamo ponoć. Sam taj čin dolaska Nove godine nekako više nije špica, pa mi i ne smeta što se Sassja malo zanesla i propustila odbrojavanje. To odbrojavanje mi je nekako passé. Nakon ponoći će nastupiti Stereo MC's.


Tih se petnaestak minuta muvam uokolo. Iznenađuje me jedna stvar, zapravo nedostatak iste. Ovdje je mnogo ljudi. Veseli, podgrijani, pripiti. Svi su na očekivanoj građanskoj razini ponašanja. Nema ispada, nema problema, ovdje se čak niti ne puca. Međutim, izostaje nešto na što sam navikao na svakom javnom dočeku Nove godine kojem sam dosad nazočio. Ljudi jedni drugima ne čestitaju. Nepoznati nepoznatima. Makar i dovikom - Sretna Nova! U ovoj atmosferi to očekujem. Mislim da to dočarava određenu rezerviranost i otuđenost današnje Hrvatske. Ona je nadasve očita u Zagrebu, ali eto, našla je put i do Mediterana. Čini li se to samo meni koji sam ovdje stranac?


NY 2020, Šibenik