U jednom kratkom periodu života, dok su ti djeca još malena, pa i kasnije kad krenu u školu, kvaliteta tvog života se u podigne u nekim segmentima. Kod mene je to bio doručak. Spremajući curama doručak ili sendvič za školu, to sam kratko vrijeme i ja doručkovao. Ponekad čak i kvalitetno. Sad se opet izmijenio ritam, a time i moj bioritam, pa više ne doručkujem.
Međutim, stanice u mom tijelu i dalje žele doručak. Napravim ujutro Cedevitu, jer sam žedan. Nije da je mrknem na eks, nego u par naleta kroz kuhinju. Nekad maznem i kiselo vrhnje, isto tako u par naleta, a ako baš ne stignem, onda ga onako sa žličicom vratim u frižider. To prije nisam nikad radio. Pobrao sam tu naviku od svoje djece. I ne mislim da je to neki big deal. Ako može ostatak ćušpajza u zdjelicu, pa u frižider, zašto ne bi mogla i žličica upiknuta u kiselo vrhnje.
OCD ili OKP
I jedan i drugi su opsesivni, pa onda i kompulzivni, još k tome svaki na svom jeziku. Navučem gaće, pa u potrazi za čarapama na putu iz kupaone prema sobi, stanem usput u kuhinji i maznem žlicu kiselog vrhnja. Kasnije kad se vratim s pesom iz šetnje maznem opet, ili jednostavno popijem Cedevitu.
Al svako malo me nešto sjebe. Neki dan nema ni vrhnja, ni žličice. Onak, ziher sam da sam već jeo i ostavio na kredencu. Drugi dan nema Cedevite. Dok se brijem razmišljam dal mi je mozak skroz pregorio, al ono, znam da nije. I znam da sam si napravio Cedevitu. U zadnje se vrijeme to sve češće događa. A nisam spaljen. I skužim na kraju da nije do mene, nisam ja lud, nego srednjoškolka to "pospremi". Ona to jako inžinjerski napravi. Odreže kao pilom, poravna rubove, utvrdi simetriju i spremi moje kiselo vrhnje u frižider.
Ona uvijek poravna obuću koja uglavnom preplavljuje hodnik. Ja kad nešto savršeno složim, onda namjerno nešto rastepem samo da ne bi izgledalo kao savršeno složeno. I apsolutno mi ne treba simetrija. Osim ako to nalažu zakoni fizike. Poanta priče u ovom uvodu je - Niste vi ludi, netko drugi vas čini ludima!
E da, usput, OCD ne funkcionira kad su u pitanju čarape. U mom, tipično muškom, svijetu gdje je odnos majka-sin još u ranoj mladosti definirao kantu za veš jedinim mjestom u kojem se mogu naći nošene čarape, smrtni je grijeh ostaviti iste na kauču, na stolcu, na podu u uglu, na komodi, ispod jastuka, kao i na još nekim mjestima.
Danas je drukčije. Kod mene u kući je broj nošenih čarapa odloženih izvan kante za veš direktno proporcionalan broju ženskih ukućana. Jao, što ću najebat kad mi žena bude ovo čitala.
Vikend zaostatka
Prošli vikend je imao svoj petak i svoju subotu. U petak je u Mastersu bio Reform sa gostom Felverom. Bili smo tamo do kraja. To je stvar ponosa. Zamisli da me uhvate kako se prije kraja programa izvlačim i bježim pod okriljem noći. A onda nas je teta čistačica otjerala. To je stvar tete čistačice i načelno nema nikakve veze sa ponosom.
Felver je bio poslovično odličan, a domaćini Nicole i Flaneur su nakon njega odsvirali jedan hvale vrijedan set i bilo nas je nekoliko koji smo to komentirali. Oni nisu u samom središtu mog interesa, ali ja gledam da svratim tu i tamo na Reform. Slučajnost ili ne, ali rekao bih da Reform uvijek ima dobro popunjen klub. Tako je bilo i prošlog petka.
Onda smo skoro do podneva afterirali, a meni su uvalili daljinski da nađem na youtubetu nekaj za slušanje. Volim kad mi se u datom trenu otvore neki mentalni kanali prema glazbi, pa u taj čas odaberem nešto čega se možda nisam ni sjetio zadnjih godina. Odabrao sam dva DJ seta sa Exit festivala, točnije sa Urban Bug stagea iz godina 2011. i 2012. To su Ana Nikolić & Witchy. Odlični su ti setovi, ali mislim da je puni doživljaj tek kad usput pratiš i video snimku. Pogledajte. Prođu i godine, ali ja se uvijek iznova vratim na te cure i njihov sesssion.
Iako, kreativan kakav jesam, htio sam im prvo pustiti Jelenu Petošević i pjesmu Nikola, al nešto me spriječilo. Čekam slijedeću priliku. U subotu nisam clubbirao jer sam radio noćnu. Iznimno.
Vikend nadoknade
Sve nekak ne znam kaj bi. Dosta je zbivanja u gradu, a ja si mislim da bih baš mogao napraviti neko ležerno zujanje naokolo od mjesta do mjesta. Na kraju u petak odemo u Funk, te nam to bude prvi i jedini izlazak tog dana.
U Funku je bio Jogarde. Bili smo tamo prično rano, što znači "nešto malo iza ponoći". Bilo je malo do osrednje puno, no srećom Funk se brzo puni u naletima, pa je atmosfera začas bila usijana, a Jogarde u dobroj formi. Zapravo odličan. Svirao je "Dennis Ferrer - Hey Hey (Df's Attention Mix)". Svirao je i Damian Lazarusa, Jimi Julesa, Sid Le Rocka, St. Germain i za sam kraj "Haustor - 'Bi Mogo Da Mogu".
Toliko smo plesali da sam kroz znoj potrošio sve zalihe goriva koje sam imao u svom organizmu. Ujutro me zaustavlja policijska kontrola, pristajete li na alko-test, pristajem naravno, a u sebi si mislim što će sada biti. Napuhao sam nula-nula. A popio sam veliku pivu, te još malo nečije, te dva-tri gina na samom početku večeri. Dakle, uz onu - "Kad piješ, ne vozi!", može ići i ona - "Kad piješ, pleši!", pa će i alkohol odplesati. U skokovima.
Ničim izazvani, nakon Funka smo otišli doma. Nakon kaj te murja zaustavi, a ti si pil, pa pušeš, pa niš ne napušeš, e onda nakon toga se doma voziš 60 na sat, što progresivno djeluje na tvoju tupost, tak da dođeš doma sedam puta tupaviji nego kaj bi bilo da te murja nije zaustavila in the first place.
Kad pogledaš, petkom navečer ti se stvarmo čini da je tjedan proletio. U srijedu u 13.40h ti se još činilo da mu nema kraja. Slutio sam da će neki koji su u Funku bili u petak doći opet u subotu. A subotu je Funk rezervirao za Felvera. Doduše subota nudi i Skeptika u Boogaloou, kao i cijelu gomilu DJ-eva u Mastersu. Tamo je Oberonov program Volta na kojem mi je za oko zapeo El Commando, a nekako sam si ocijenio da bi on mogao biti na line upu pred jutro.
Iskreno, kao zadnja pizda, uopće se nisam potrudio pročitati ostala imena sa Voltinog line upa. Znam kaj mislite, uostalom kao da ste vi pročitali. Zapravo nisam ni mislio ići u Masters. Nije mi se činilo izglednim. Ali znao sam da uz Skeptika u Boogaloou sviraju još i Eggy, te Zoky. Za Zokya znam, a za Eggya nisam nikad čuo.
Gašenje auta bez ključa
Auto koji vozim ima paljenje bez ključa. Otključaš daljinskim, a onda čim je ključ zajedno s tobom ušao u auto, za paljenje pritisneš tipkalo, botun iliti gumb, odnosno puce. Ono veliko na kojem piše Start/Stop. Dovoljno da je ključ u unutrašnjosti automobila. I to je super.
Sranje je gašenje. Mislim, nije sranje sam čin gašenja, jednostavno opet stisneš ono isto tipkalo, pa se auto ugasi. I onda možeš ići. Međutoa, što fali? Fali radnja izvlačenja ključa za paljenje iz bravice kod volana. Zašto fali? Zato jer ta jednostavna radnja osigurava da ti ključ nakon toga ostane u ruci.
I onda lijepo zalupiš vrata, zaključaš daljinskim i pičiš. Ako ta radnja izostane, kao što je to slučaj kad auto pali bez ključa, onda opet lijepo zalupiš vrata i shvatiš da nemaš ključ u ruci i da ne možeš zaključati.
Onda prvo četiri puta pregledaš džepove i torbicu. Kad ne nađeš pregledavaš uobičajena mjesta u autu. Kad ni tamo ne nađeš ključ, onda gledaš u rubove pokraj sjedala, kao i ispod sjedala. I kad ga ni tamo ne nađeš, onda ideš ispočetka. Ovaj put pališ lampu na mobitelu, da bolje vidiš, a pomažu ti i tvoji suputnici.
Negdje na pola puta shvatiš da nas troje pregledavamo auto, svatko sa svojom svjetiljkom i da je na platou ispred kluba nastala pomutnja. Sve se ekipice distanciraju. Onda Lana skuži da oni vjerojatno misle da smo murja u civilu koja rastura nečiji auto. Onda Pero nađe jebeni ključ na zadnjem sjedištu moga auta i spasi nas daljnje bruke.
I evo nas na malom flooru Boogalooa. Ima nešto više od trideset ljudi. Svira čvrsti i žestoki techno. Za pultom je Eggy. Čini mi se prejakim za moj ukus, ali ionako sam tu samo da malo prominglam, potrošim jednu majicu i idem dalje. Idem odmah na podij i dajem se u plesanje. K vragu, već prepoznajem neke od ovih klinaca. Obzirom da mi je kćer otela sve Adidas trenirke iz devedesetih, morat ću si kupit neku da se bolje uklopim.
Skužil sam da sam skroz slab sa Adidasom. Moral mi je totalno pao kad sam vidio torbicu za slušalice od jednog DJ-a. Adidas marke. A ja sam uvijek totalno bio Adidas tip. Nikad Puma, nikad Nike.
Kako je Eggy-jev set odmicao, tako je on meni bio sve bolji. Ne mislim pri tom da sam se uljuljao i otupio, nego je on prema kraju imao sve bolji set. To je techno koji se ne oslanja na progresije. Kako se bliže dva sata iza ponoći, tako se i podij Boogalooa sve više puni. U nekoliko navrata odlazim iza DJ-a. Iz te perspektive na drugi način doživim publiku. Svakako drukčije nego iz pozicije na flooru, kad sam i sam dio te iste publike.
Vidim da sjajno reagiraju na tipične techno poteze. Npr. DJ odvrne high pass filter i skine dva bara basa, a onda zavrne filter i doda basa, pa slijedeći beatovi krenu:
BUM, BUM, BUM, BUM, BUM, BUM, BUM, BUM.
Odlično je Eggy to odsvirao. Što se mene tiče, to nije moj tip techno glazbe. Ne bih ga ja ni mogao slušati često. Ali u ovakvim povremenim prilikama, pogotovo kad vidim da publika dobiva očekivano, ja se u potpunosti prepustim atmosferi. Ispratili smo Eggya, pozdravili Peru i krenuli put Funka. E, da mrknuo sam tamo i pivu. Kolka je šansa da će me večeras opet alkotestirati?
Ključ je ispod otirača
I onda se vratila. Isprva tiho, na gitari, pa sve bliže i bliže, da bi konačno zapjevala.
U početku sve je tako sjajno, traje ljubav jaka, jača. Volimo se dugo, tajno, s ključem ispod otirača.
Ima dva-tri tjedna da me probilo na Nove Fosile. Srećom, samo na fazu sa Đurđicom Barlović. Preslušao sam ploče odmah prvi dan kad me strefilo, ali od onda mi se svako malo vrati neki stih ili neka melodija.
Sinoć sam iz sveg glasa spuštajući se prema Funku pjevao:
Al' samo mi se javi, samo se oglasi, da ti makar telefonom, ljubim sjede vlasi.
Lana je prešla na drugu stranu ceste jer ju je bilo sram sa mnom. Bez veze, da čujete kakvi samo stihovi dopiru iz obližnjih lokala. Već na pedeset metara od Funka čulo se da je Prof. M. u punom pogonu. Unutra je bilo živo, a kad smo se spustili dolje, sve je bilo usijano. Svirao je nešto što žanrovski spada u Electronic Body Music, s time da njegov izbor pjesama pada na one koje imaju jasno izražene karakteristike klubske plesne glazbe. U svakom slučaju dinamično i čvrsto. Funk je prilično pun.
FuFa
Znao sam da će biti ponavljača od prethodne večeri. M & M su već tu. A i Đina je došla. Njoj se uvijek jako veselim. Krajičkom oka spazim i Mimu, pa odigramo jednu partiju "Ja sam cool" igre. To obično ide tako da se prvih pet puta pravimo da se nismo uočili, onda se drugih pet puta u prolazu okrznemo, ili pogledamo kao da se ne poznajemo. Cijelo to vrijeme plešemo. Tek na kraju kad se ugasi glazba popričamo. Čemu igrokaz? Pa nema smisla da se u onoj buci nadvikujemo, bolje da se pravimo cool i plešemo. Drago mi je da je i ona uspjela doći ovaj vikend. Uz već navedene, ona podiže floor svojim unikatnim načinom plesanja i izvijanja.
Tamo potrošim i drugu majicu. Felver bez velike pompe zatvara Funk u četiri sata ujutro. Svirka, kao i uvijek, jedinstvena, drukčija, groovy i sva ta super sranja. Za one koji nisu pročitali u nekom od prijašnjih tekstova - FuFa je moj izraz od milja za "Felver u Funka".
U kasni sat crkava moj grad
Kiša sipi. The rain is pouring. Tu i tamo se poneki prepijani mladac zaletava između, sad već opustjelih, stolova ispred zatvorenih lokala. Onda ga prehiti, pa se ispovraća, malo sjedi, onda dođu njegovi hahari, pa idu dalje. Jeste vi skužili da kad se netko tako pijan ispovraća po cesti, to uvijek izgleda kao da je jeo grah i zelje. Ili rjeđe bolonjez.
U Masters dolazimo velika i otvorena srca. Tako nas tamo i dočekuju. Svira neka dobra drumba. Gledam, iza pulta je cura DJ. Na prvu bih rekao da mi je njeno lice poznato iz zagrebačkog clubbinga, a na drugu više nisam siguran. Pet ljudi me pita tko to pušta, ja isto tako pet ljudi pitam tko to pušta. Svi koji imaju izraženiji senzibilitet za procijeniti DJ set su jako zainteresirani da čuju o kome je riječ.
Babilonska
Kakvo smjelo umjetničko ime. Ili alias ako ćemo biti manje pretenciozni.
Breakcore, ragga jungle, liquid, hardstep, darkstep, techstep, neurofunk, ambient, liquid funk, jump up, deep, drumfunk, funkstep, sambass, dnbnoise, drill 'n' bass, halftime, intelligent, autonomic, darkcore, big beat, dubstep, industrial, raggacore, breakbeat...
To su ovak na brzaka podžanrovi unutar drum and bassa. U drumbi je oduvijek snažan naglasak na tom podžanrovskom opredjeljenju. On svira jungle, ona liquid, a onaj tamo ludi tip, on ti je big beat. I nisam skroz siguran da li je on. Sredinom devedesetih, dok je drum and bass cvjetao u svom vrhuncu, zatim dvijetisućitih kad je došlo do pada kreativnosti u žanru, pa i danas, dvadeset godina nakon toga, ja se ne osjećam kompetentnim ulaziti u podžanrove drum and bassa.
Tako da ću ja lijepo koristiti zbirnu imenicu "drum and bass". Govoriti "breakbeat" značilo bi omalovažiti ovu krasnu glazbu i generalizirati je terminološki kao samo nešto što je isprekidanog ritma.
Drum and bass danas nije čest gost u zagrebačkim klubskim prostorima. Ili barem nije čest na mjestima gdje ja izlazim. Mi smo u Masters došli iza četiri. Babilonska je tada već svirala. Kad kažem drum and bass, generalno opisujem glazbu koja se puštala.
Ja sam zapravo uživao u ovom setu i upijao način na koji on nastaje, plesao uz njega, a da se niti u jednom trenu nisam našao s onom misli u glavi "kaj je sad ovo?". Osim što je glazba dobra, zanimljiva, vesela, plesna, odličan je tok, iliti flow. Sve je u granicama estetike koja mi odgovara. Nema kićastih elemenata. Babilonska je cijela unutra. Ona pleše za pultom kao da je na podiju, a kad miksa vidi se da to osjeća. Nije riječ o tome da je samo tehnički ovladala vještinom miksanja.
Kad radi miks, ili kad nešto naglašava ili maskira, ona ne odvrće filter zato što zna da će tako nestati basa. Ona ga koristi kao glazbeni instrument. Osjeća ga. I to se čuje i osjeti kroz dinamiku i energiju koja se osjeti na flooru. Mislim da jako puno proizlazi i iz njenog stava i njenog odnosa prema glazbi.
A koji Traktor ti voziš?
Za DJ-e koji ne koriste klubske playere na tjednoj ili barem mjesečnoj bazi, nego u većini prilika koriste kontroler, sviranje na klubskim playerima predstavlja korištenje drugog alata. Iako je taj alat komplementaran alatu koji stalno koriste, npr. Traktor kontroleru, ipak je riječ o drugom alatu koji se koristi i koji se ponaša drukčije.
I sam rijetko imam prilike koristiti klubske plejere. S druge strane, većinom sviram koristeći Traktor. Svatko tko radi kao i ja će bez problema svirati sa klubskih playera. Ali ako su te prilike rijetke, korištenje vlastitog kontrolera znatno utječe na samopouzdanje, jer nema nepoznanica. To je alat kojeg potpuno poznaješ i to ti ostavlja dodatni prostor za kreaciju u građenju strukture seta i miksa. Babilonska je puštala koristeći Traktor kao software, a gotovo sam 100% siguran da je imala i Traktor kontroler.
Na kraju dana, ili bolje rečeno partija, bitno je ono što je publika osjetila i doživjela. A 90% njih niti zna ove tehničke detalje, niti su im bitni. Na kraju krajeva, da i nisam vidio ništa od opreme koja se koristi i dalje bih imao isti dojam o DJ setu.
Babilonska je dobila zasluženi i dugi aplauz. A onda je samo zamijenila poziciju i instalirala se na plesni podij kad je počeo N/OBE (Niobe) iz Volta kolektiva. On je mladi DJ, vjerojatno je i svoj set zamislio bez ideje da od zamišljenog puno odstupa, pa je tako i svirao. U njegovom izboru nešto je više, nazovimo ih, eksperimentalnih tuna, ali isto tako i puno dobrog materijala za plesanje.
Iskreno, nije lako nastaviti se na njen set, a da odmah ostvariš simpatije publike. Tako je bilo i njemu. Artistička priča s početka njegovog seta, polako se stopila u klasični d'n'b miks sa tek povremenim odlascima u pomalo eksperimentalni zvuk. Mislim da je i N/OBE na kraju dobio dobar i pošten support, jer smo svi mi koji smo bili na podiju zaista i plesali do kraja njegovog seta.
Netko se u ženskom WC-u tako usrao da zapravo ne možeš ni shvatiti kako se netko može tako usrati. Pa k tome još u ženskom WC-u. U 6.45 se ukazala teta čistačica koju sam kao baletan zaobišao bez da se zabijem u nju. Inače mi priđe iz mrtvog kuta i zapravo se ona zabije u mene, ali ispada kao da sam se ja zabio u nju. Ona je razmakla zastore, svjetlost je ispunila prostor, nestalo je čarolije, a vani je opet sipila kiša.
Nisam imao nikakvu prikladnu fotku, pa sam napravio selfie i malo ga razrezao.
Podržavajte lokalne i nepoznate DJ-e, otiđite na njihove partije, svaki se put iznova pokaže kako ćete tu često dobiti više glazbe i zabave nego kad je riječ i o puno razvikanijim imenima.
Pjesma za kraj. Love you all.
Dobriša Cesarić - Proljetna kiša
Proljetna kiša nije ko druge.
Proljetna kiša rastapa tuge.
Velike, svijetle, neshvatljive umu
Radosti ima u njenome šumu.
Kada rominja i šušti po lišću
Zaljubljenici - kako se stišću!
Smiju se oči, srca se mlade.
Proljetna kiša zalijeva nade.