Blog post

Dva dana Mastersa

Imao sam u glavi rečenicu kojom bih dobro opisao Iliju Ludviga. A kad sam napravio Google search, već u prvom linku vidio sam da je netko takvu rečenicu već potrošio pišući neki svoj tekst. Ne mogu sada tu puno napraviti, osim da potrošim nešto više riječi kako bi vam predstavio i dočarao ovog jedinstvenog kantautora, izvođača i performera. Pitate se - tko je dovraga Ilija Ludvig?


Pitao sam se to i ja, ali pitao sam se još i - Što li će to večeras biti u Mastersu gdje nastupa dotični? Vjerojatno sve, samo ne tek običan petak.


Forty Fifty


Ovaj put Forty Fifty uvodi nešto novo i drukčije u koncept klubskih večeri sa elektronskom glazbom. Uobičajenu klubsku večer čini jedan ili više DJ-a, te publika koja pleše. Nije uobičajeno da dio programa klubske večeri otpada na elektroakustični koncert na kojem pjeva i svira bosonogi i neobrijani hipi kojem su iz šlafroka ispala dlakava prsa. Uz to što pjeva i svira na akustičnoj gitari, pratnju mu čine ritmovi i melodije koje dolaze iz softvera na laptopu. To je zapravo zadnja stvar koju očekujete kad idete van u klub s namjerom da do jutra plešete na neki house ili već nešto.



Forty Fifty su napravili baš to. Startali su u ranije večernje sate u kojima je Jogarde napravio warm up, a onda su po završetku DJ seta započeli sa koncertom. U petak navečer usred Mastersa. Nastupa Ilija Ludvig.


Ilija Ludvig


Ilija je beogradski kantautor koji izvodi svoje pjesme na vrlo jedinstven način. Izvedbu prati njegova priča kroz koju pjesmama daje prolog, a ponekad i epilog. Dok ih svira i pjeva, on izvodi cijeli performans, ali prolazi i kroz nekoliko potpunih presvlačenja u kojima mijenja svoj lik, odnosno lika kojeg nam predstavlja. Danas bi ovaj nastup generalno svrstali u stand-up. Ja bih ga pak nazvao kabaretom sa dozom burleske, imajući u vidu autorovu naglašeno sirovu erotičnost. Felver i Jogarde su, dakle, Forty Fifty pretvorili u burlesku.



Kad krene Ilijin nastup, prvo što se primijeti je njegova potpuna uključenost i iskrenost. Ilija Ludvig daje se u potpunosti i "skida se do kraja". Drugim riječima, on sipa čistu i nepatvorenu istinu, na potpuno nepretenciozan način. Bilo da je riječ o pjesmi koju je napisao za sina, a da bi kasnije dobio dvije kćeri, pa sad jedino što može da kćeri govori je kćeri-sine, bilo da je riječ o prepjevu neke poznate pjesme.


Ilija je iskren i zabavan. On je simpatičan i izuzetno talentiran. On se ne uklapa u nikakve žanrovske okvire. Ono što je počelo kao ljubavna pjesma uz gitaru sa malo ritma, završilo je gotovo kao disco-house. Između je Ilija pjevao pop, zabavne, šansonjerske, festivalske, ciganske, grunge i rock pjesme. Ilija Ludvig je kroz svoje pjesme ispjevao sve one misli, probleme i dileme koje su u svima nama i koje, mi sami, često nemamo hrabrosti priznati niti sami sebi, a kamoli širem auditoriju, kao što je primjerice publika u Mastersu. K tome još i pjevanjem.


"Dance me to the end of love" Leonarda Cohena, Ludvig pjeva tako da bi i sam Tom Waits bio uvjeren kako je to njegova, a ne Cohenova pjesma. On u jednom času ima odrješitost i prgavost Alain Baschunga, a već u drugom trenu sav čemer Šabana Bajramovića.



Ilija Ludvig ne imitira, on ne oponaša poznate. On donosi osobnost i izričaj u kojima prepoznajemo velike umjetnike. On ne reciklira, već izvlači iz cijelog sebe svaki taj pojedini karakter i daje mu osobnu notu. Za vrijeme svog nastupa nekoliko se puta presvlači.


Kao što i organizatori ove klubske večeri pomiču granice klubovanja, pri čemu to nije samo isprazna fraza, već činjenica, tako i Ilija Ludvig pomiče granice svoje izvedbe, pa tijekom nastupa lakira nokte, čak dva puta. Publika pri tome gotovo i ne osjeti da je prestao svirati. Njegov nastup ima odličnu dinamiku i dobar ritam. Pauze između pjesama Ilija je u svojim aranžmanima vješto popunio šumovima i zvukovima koji ne dozvoljavaju da do pauze zapravo dođe. Na taj način nema prekida energije, sve je bolje povezano u cjelinu, a pjesme su poredane tako da na kraju shvatiš kako te je doveo do same plesne elektronske glazbe.


Možete slušati njegove pjesme ili gledati snimljene nastupe, pa tako steći dojam o tome što Ilija Ludvig izvodi, ali ništa ne može nadomjestiti doživljaj uživo. Ilijin nastup nemojte propustiti kad vam se za to jednom pruži prilika. Za Ilijinog se nastupa nismo fizički umorili niti previše naplesali. Ali Ilija Ludvig nas je emotivno potrošio.


Solar


Dugoočekivani Solar konačno svira u Mastersu. Zagrijavanje nakon Ilije Ludviga napravio je Jogarde, da bi potom prepustio DJ pult gostu iz San Francisca. Solara prati glas koji kaže kako je taj DJ već ranih devedesetih organizirao partije na kojima se dočekivala zora, da bi kasnije postao jedan od najpoznatijih DJ-a u Friscu. Solar je dakle, duboko ukorijenjen u svom okruženju, pa iako nastupa posvud u svijetu, on je ostao rezident klubova u svom gradu.


Neko sam vrijeme bio više fokusiran na tu scenu jer mi se generalno sviđao taj San Francisco zvuk. Uz Solara tamo je prisutan i ništa manje zanimljivi Galen. Solar je u Mastersu krenuo prilično žestoko. Tech house sa dugim vožnjama i zapletima, vrlo driving, dosta naelektrizirano, a nakon nekog vremena i zahtjevno. Zašto kažem zahtjevno?


Zato što nakon pola sata vožnje i određenog groovea očekuješ neki preokret ili barem prijelaz. Očekuješ da će u nekom trenu doći do kulminacije, pa će se rasplet odviti kroz neke druge stilske figure. Međutim Solar to radi vrlo tantrički. Neprestano te dovodi do određene granice, a onda se ne dogodi ništa, nego te samo opet vodi do neke druge granice. I tako cijelo vrijeme. Prvo što mi je nakon sat i pol palo na pamet je kako je život u Americi bolji.


Zašto mi je to palo na pamet? Ako u Americi, točnije u San Franciscu nakon cijelog radnog tjedna, u petak navečer ljudi imaju energije za proći ovu Solarovu vožnju, onda je kod njih radni tjedan sigurno manje stresan i zamoran. Tako valjda mali Ivica vidi Ameriku. Ja sam teško savladavao Solarove vožnje.


Da bih barem malo ilustrirao na što mislim kad njegov set ovako opisujem, uzimam za primjer stvar koju je Solar pustio u Mastersu, "DJ Koze - Let's love". Sve ide, ide, pa bude, a onda ne bude. Iako, mora mu se priznati, taj jedan worbling sound koji cijelo vrijeme huči u ovoj pjesmi je na neki način protkan kroz cijeli njegov set. I sve je to napeto, cijelo vrijeme, ali te ne prehiti.


Čak i kad ode u disco house vode, kao što je slučaj u pjesmi "Masalo - New Dance", opet ide ide, ali te na koncu samo prebaci u slijedeću istu takvu driving stvar u kojoj ide, ide, ali opet nikud ne dođe. Ja sam zaključio da me Ilija Ludvig emotivno potrošio i da ne mogu proći Solara onako kako bih htio, a moguće je i da je Solar precijenio nas kao publiku, jer nisam ja bio jedini kojem je njegov set trajao cijelu vječnost. Ujutro sam gledao na sat i pitao se kad će teta čistačica. Nisam mislio da će se to ikad dogoditi.


S druge strane Solar je intrigantan, glazba je dobra, zapravo želiš ostati i plesati do kraja. Ali i u tantričkom seksu nekad mora doći do orgazma. Interesantno, ali čini mi se da Solar niti u jednom času nije ušao u acid house. Čak ni pred sam kraj, kad sam očekivao više eklektičnosti, da se tako izrazim, Solar je nastavio u istom ritmu, čak i nešto tvrđe. Volio bih ga opet slušati u nekim drugim okolnostima. Vrlo dobra ili odlična glazba, odlično miksanje, a ostatak sizifovski. Stalno se vraćamo na početak i opet krećemo. Nismo kliknuli.


Srećom, pa je tu večer na Forty Fifty došla uglavnom sva redovna ekipa, tako da je atmosfera bila baš kako treba. Proveo sam i više od sat vremena na terasi, tada uglavnom ne plešući, što nije moj običaj. Priznajem, pričao sam. Pričali su i oni.


Ako ti se dogodilo da si došao kući u plavoj laganoj jakni koja smrdi po dimu i znoju, a u desnom džepu ti je napola pojedeni jeftini müsli bar iz Lidla i kovanica od dvije kune, nisi lud. To je moja jakna. Fleka na kragni je od jogurta, a ne od...


Konačno ne pada kiša, topao je i sunčan dan. Još jučer ujutro je bilo 12 stupnjeva, sada je 27. Svima nam zuji u glavi. Propala je ideja o odlasku na popodnevni session u Maksimir na vidikovac. Imogen je premjestio svirku na neki nadolazeći vikend, kako bi jadnom i napaćenom narodu koji mjesec dana nije vidio sunca omogućili miran maksimirski dan, bez da netko čekića i lupa loncima i poklopcima.


Subotom navečer


Kako je dan prolazio i kako se bližila večer, bio sam u sve većoj dvojbi. Gdje ići večeras i da li uopće ići nekud večeras? "We love sound" koji je na Jarunu izlazi izvan glazbenih okvira koji me privlače, a na techno koji je negdje mi se ne ide. Da mi se ide, znao bi i gdje je. Znam samo da sviraju Cet i još neki. Ostaje Masters.


Headliner večerašnjeg događanja u Mastersu koje se odvija pod imenom "Kurs: Skrivena uvala (Cres)" je Orson Wells. Uz njega line up čine Brighton, P.D. Ricco, After Neven, Mapalma i Ivna Ji.


Znam za Orson Wellsa, nisam imao prilike čuti ga u DJ setu. Od gore navedenih imena nije mi poznato jedino Mapalma. Muški dio sam slušao po više puta svakog pojedinačno i generalno mi uvijek odgovaraju. Nikako da uhvatim priliku poslušati Ivnu Ji. Veselio sam se ovoj prilici i možda je to i presudilo da večeras opet idem u Masters.


Nešto prije pola noći smo krenuli prema Mastersu. Bljeskalo je i sjevalo, munje su se stvarale na horizontu, a u trenu pražnjenja oblaci bi načas postali osvjetljeni, pa se tako kao neki divovi smijali nama koji smo gledali kako da pobjegnemo pred nadolazećim nevremenom. Već cijeli dan nije padala kiša. Samo što smo ušli u Masters i još se dobro nismo ni smjestili, vani je počeo pljusak kataklizmičkih razmjera, a i u Mastersu je procurio krov.


Pljusak je prestao već nakon petnaest minuta ostavivši iza sebe samo mokro tlo iz kojeg se dizala koprena satkana od sitnih vodenih kapljica, u narodu još poznata i kao magla. Meni osobno je kiše već pun kurac, a mom psu također.


Kad smo došli u 'Sters svirala je neka, kolokvijalno rečeno, breakbeat glazba. Iza pulta je bila jedna mlada cura. U klubu je bilo desetak ljudi, a na terasi još toliko ili nešto više. Plesao nije nitko. Ovo mora biti Mapalma, jer to nije Ivna Ji. Ta je cura svirala prilično odrješito, kao da ima pun floor. Razmišljao sam što bi ja u tom času. Išao za svojim zamišljenim setom, ili se prilagodio okolnostima. Za moj je ukus njen set u tom času bio prečvrst. Kao da smo već debelo u plesu, nas pun podij.


S druge strane, mislim si slijedeće. Kao prvo, svatko ima pravo isfurati svoj film. Kao drugo, možda ona niti nije pripremila set u kojem se može prilagoditi i puštati nešto drugo zato što je klub prazan. Kao treće, možda ona to ne želi. Prilagođavati se mjestu i vremenu. Kad tako stoje stvari, onda mi ne preostaje nego imati malo strpljenja za DJ-a i njegovu, u ovom slučaju, njenu priču.


Tako je i bilo. Manje ili više sam plesao, a za kratko vrijeme se podij počeo puniti. Njena, za mene dotad, prilično oštra i edgy glazba je postajala plesnija i primjerenija. Da li su to okolnosti u kojima se oko mene stvori kritična masa ljudi za ples, ili je Mapalma također malo zaoblila svoj set, teško mi je reći. Znam samo da sam do kraja njenog seta bio već prilično uštekan i da mi je zapravo pasao.


Išao bih ponovo slušati tu curu, volim tu glazbu u kojoj su izmiješani utjecaji hip-hopa, drum and bassa i housea. Tada mi se činilo kako su u publici neki drugi klinci, kojima je ova glazba prirodno okruženje. Ja tu glazbu skroz kužim i dobro se unutra nađem, ali u mojoj generaciji nema puno DJ-a koji tako nešto puštaju. Ovo mi je sad već treći put za redom, u samo tri tjedna, da otkrivam nekog mladog sa domaće scene tko je u ovoj vrsti glazbe. Big thumb up.


Orson Wells


Prvo ti na pamet padne gorostasni bradonja zalizane kose sa cigarom u ustima. Drugo što ti padne na pamet je - zašto je pobogu ovaj za DJ ime uzeo ime i prezime poznatog režisera? Treće što eventualno spoznaš je kako je ovaj ipak malo promijenio prezime, jer režiserovo je Welles, a DJ-evo gle, samo Wells. Pravo mu je ime Lennard Poschmann i dolazi iz Frankfurta na Majni. On je mladi producent i DJ.


Glazbu je izdavao na etiketama Planet Sauvage, Sound Mirror, 777 Recordings, Die Orakel, Spectral Sound, Innervisions i Live at Robert Johnson. Osim što je vrstan producent koji odskače od mainstreama kad je o house ili techno glazbi riječ, on je i uspješan DJ, što dokazuje i njegova rezidencija u poznatom ofenbaškom klubu Robert Johnson.


On je zamijenio Mapalmu iza DJ pulta i nastavio svirati gotovo isto kao i ona. Već sam bio malo razočaran, jer sam očekivao nešto sasvim drugo, ali kako je vrijeme prolazilo, tako je i Wells polako napuštao taj sound i kretao se sigurnom rutom prema nekonvencionalnom houseu.


Trebalo mi je još neko vrijeme nakon njegovog seta da posložim dojmove. On je to odsvirao profesionalno i školski. Ostao je u zvuku kojeg je naslijedio. Polako je iz toga izašao i prešao na svoj đir, da bi onda u tom điru i oderao do kraja. Nije on nikako lagan i nježan DJ. To je prilično jaka glazba, house, techno, electro, svašta on složi. Siguran sam da je puštao stvari sa Underground Resistance. Drexcyiu sam čuo. Nisam siguran da li je tu bio i Laurent Garnier - Dangerous drive, ali jedna stvar je jako podsjećala na to.


Gnjev mode on


Zapravo je u to vrijeme počela borba na plesnom podiju, pa je više moje koncentracije odlazilo na čuvanje pozicije, jer podijem je već vladala ekipa likova koji ne percipiraju druge oko sebe, a šire se poput gripe. To je sinoć prilično rušilo atmosferu. Osim što se maknem jednom, drugi i treći put, lik i četvrti put gazi, udara, ne mari. A bilo je preko nekoliko tih likova.


Kao da smo na koncertu Hladnog piveta. Bilo je i nekoliko takvih cura. To su carice koje ti dolaze s leđa i već te s metar odguruju u stranu, jer one su jebene carice i neće te zaobilazit, nego odgurnut. Usput smatraju da je problem u tebi jer se nisi maknuo. Nasmijem se i mislim si - Baš si bitch, loše plešeš i totalno ti loše stoje te hlače na dupetu. Gnjev mode off.


Back to track


Nakon ova dva seta koja su prilično odudarala od nekog DJ seta kakvog obično imamo prilike slušati na ovakvim eventima i mjestima došao je P.D. Ricco. Njega sam već jednom, ili čak možda dvaput, slušao baš ovdje u Mastersu.


Breakbeatom već pomalo izmorena publika ovacijama je dočekala četveročetvrtinsku glazbu, a P.D. je krenuo žestoko, pa tako i nastavio. Slušali smo tako i Palms Trax, pa meni dragi Factory Floor, odličan Planetary Assault Systems Luke Slatera. Kad bolje razmislim možda je onu Drexcyiu on pustio, a ne Wells.


Kako god, ovaj je set bio žestok do kraja. Pogotovo mi je upečatljiv bio zadnji sat u kojem je P.D. Ricco zaista odvozio tako da bi mu na takvom štimungu i vožnji pozavidjeli mnogi. Nije bez veze to što kažem. Da li je tu ulogu odigralo i osvježenje na podiju koje su unesli neki pridošli Ekstraktovci, kao i neki SF-ovci, ne znam. Znam da te to kao DJ-a dodatno ponese. Sve u svemu, ovo je bio pravi set za kraj ove večeri. Potrošio mi je i zadnje atome snage, pa sam Brightona koji je slijedio nakon njega odlučio propustiti.


Sunce je tad već bilo visoko, taman toliko da svom silinom prodire kroz otvor ventilatora i, u inače zamračenom klubu, stvori samo jednu debelu masnu sjajnu zraku. Ako staneš na put toj zraci, instantno ti puni baterije, a ako si ćelav kao ja, to vjerojatno stvara nadrealno blesavi moment za one koji su na flooru i koji te eventualno vide, jer ti glava u tom času ima funkciju disco kugle. Sve se od nje blešči. Iliti bljeska.



Ovo je bila interesantna večer u kojoj ja nisam uspio poslušati Ivnu Ji. Bit će da je ona svirala prije nego smo došli. Opet čekam neku drugu priliku. Vani je niska magla prekrila polja, klub je bio već poluprazan, ali je terasa bila puna. Svi su željni sunca nakon silne kiše. Možda nam i potraje koji dan.


Pjesma za kraj je naravno o kiši, a napisao ju je Thomas Hardy.


Love you all.



During wind and rain


They sing their dearest songs

He, she, all of them—yea,

Treble and tenor and bass,

And one to play;

With the candles mooning each face

Ah, no; the years O!

How the sick leaves reel down in throngs!


They clear the creeping moss—

Elders and juniors—aye,

Making the pathways neat

And the garden gay;

And they build a shady seat

Ah, no; the years, the years,

See, the white storm-birds wing across.


They are blithely breakfasting all—

Men and maidens—yea,

Under the summer tree,

With a glimpse of the bay,

While pet fowl come to the knee

Ah, no; the years O!

And the rotten rose is ript from the wall.


They change to a high new house,

He, she, all of them—aye,

Clocks and carpets and chairs

On the lawn all day,

And brightest things that are theirs

Ah, no; the years, the years;

Down their carved names the rain-drop ploughs.



#ilijaludvig #fortyfifty #masters #solar #afterneven #pdricco #mapalma #brighton #ivnaji