Blog post

Beton

Za par dana je 1. maj, Praznik rada. Super je to što pada u srijedu, pa će raspolovit radni tjedan na dva manja dijela, a to je uvijek bolje nego kad je sve u komadu. Izgledno je da će biti lijepo vrijeme, pa će svi pičit u prirodu, peć roštilje, igrat se sa djecom, a ići će se i na grah u Maksimir. Zima je bila duga, ljudi se zažele prirode, a ovo je savršena prilika.


Ja sam prošle subote spavao na plaži i tako oteo malo prirode samo sebi. Mama mi je poslala fotke s grunta na kojima se vidi kak je pokosila travu, pa sam opet uživao u fotografijama prirode. Mislim da ću za 1. maj preskočiti odlazak u prirodu. Obično kad je tako praznik usred tjedna, večer prije bude neki clubbing. Nisam još bacio oko na ponudu.


Jutros smo se vratili iz clubbinga. Skroz sam zadovoljan i ispunjen, a bio sam prilično malodušan kad smo startali sa službeni početak vikenda. Skužil sam da sam postao nemaran po pitanju datuma evenata. Najednom je četvrtak, a ja uopće ne znam tko, koga, kada, gdje i zašto. Tak je bilo i u petak.


Helena ili ne


Nonšalantno sam propustio kupiti ulaznice po nižoj cijeni za Helenu Hauf koja je bila u petak u Mastersu u okviru programa bRAVE. Onda sam skužio da je visoki datum i da za nas dvoje treba barem 350 kn da bi otišli na Helenu i maknuli po pivu i sok. Usput skužim da je iste večeri u Gardenu u programu Imogena gost Ashley Beedle. Sponzor časti sa 50% ulaznice. Ubo sam dvije karte po 40 kn i odlučio se na Beedlea. Hvala sponzoru na njegovih 40 kuna.


Helena Hauf je mlada i sigurno će mi se potrefit neka prilika za poslušati je. Ashley Beedle ne DJ-a puno i pitanje je kad će mi se opet pružit šansa za poslušat ga. S druge strane, ne stavljajući pod upitnik njen rad iza pulta, čini mi se malo velik taj hype oko Helene Hauf, sa interviewima od Guardiana do N.M.E., rekoh, neka se malo slegne prašina.


Ashley Beedle


Petak ćemo dakle potrošit kako bismo uz domaćine Iliju Rudmana i Antonia Zuzu poslušali jednu od najvećih remixerskih faca u miljeu elektronske glazbe, podvrsta house, Ashley Beedlea. A on prema line upu počinje sa setom u jedan sat iza ponoći, što je također taman kako treba.


"Paul Jonson

DJ Funk

DJ Skull

DJ Rush

Waxmaster

Hyperactive

Kevin Carol

Bryan Wilson

George Clinton

Lil Louis

Ashley Beedle

Neil Landstruum..."


Ovo je početak teksta pjesme Teachers grupe "Daft Punk". Pogađate, tekst se nastavlja imenima učitelja, odnosno glazbenih producenata i umjetnika koji su prema Daft Punku zaslužili da ih se zove "teachers". Odmah u prvom dijelu, nakon Lil Louisa, a prije Neil Landstruma smjestio se naš današnji junak Ashley Beedle.


On je počeo DJ-ati još u osamdesetima, a osim pod vlastitim imenom i prezimenom u produkciji je najpoznatiji kao osoba koja stoji ili je uključena u projekte poput XPress-2, Ballistic Brothers ili Afrikanz on Mars, te doslovno još desetinama drugih. Uz sve to, Ashley Beedle vodi i nekoliko labela - Soundboy Entertainment, Afro Art, Weekend Records i Black Sunshine Productions.


Njegova uža specijalnost su remixevi, odnosno editi. Tu je, mora se priznati, remixirao najveće svjetske glazbenike. S pravom ga se smatra jednim od pionira UK house glazbe. Ušao je u svijet acid housea slušajući Norman Jaya na piratskom KISS FM-u, a kao svoje uzore u house glazbi navodi Frankie Knucklesa i Masters at Work ("Little" Louie Vega i Kenny "Dope" Gonzales).


XPress-2 projekt je gotovo institucija u elektronskoj glazbi. Ashley Beedle je prvi koji je remixirao zaista top svjetske glazbenike poput Elton Johna, Kate Bush, Talking Headsa ili Bob Marleya. On nije tipični predstavnik mainstreama, a ne može ga se kvalificirati niti kao underground. Recimo da on pleše na samom rubu mainstreama i povremeno se naginje u underground.


Na pitanje gdje najviše voli svirati kao DJ, Ashley odgovara - Loop u Tokyu i Panorama Bar u Berlinu. Među njegovim recentnijim remixevima je i onaj za Essential Dynamics Ilije Rudmana. Ako uzmemo u obzir i činjenicu da su za istu stvar remixeve napravili i Fred Everything, te Kai Alce i sumiramo gore navedene činjenice o Ashley Beedleu, dolazimo do toga gdje realno pozicionirati Iliju Rudmana kada je riječ o produkciji house i disco glazbe. Vrlo visoko, rekao bih. Nemojte mu to govorit da se ne pokvari.


Betonski pod


Jedan dan sam se ozbiljno uplašio za sebe i budućnost ovog bloga. Sav sam umoran i prebijen, imam bolove u mišićima, a ništa posebno nisam radio mimo onoga što i inače radim. U subotu ujutro mi se konačno upalila lampica. Jednom Garden, pa Zenta, pa opet Garden i eto ti ga na. Koga, čega? Betona. Sve me boli jer tri partija za redom ja hopšem po betonskom podu. I nije samo beton, već i staklo, te prolivena piva.



Sitni komadići stakla ti se zabodu u tenisice, pa to prilično otežava plesanje i kretanje. Prolivena pak piva napravi jednu ljepljivu smjesu na betonu i onda kad plešeš imaš feeling kao da imaš cipele sa utezima. Jer, obuća se pri svakom dodiru s podom zalijepi, pa kad dižeš nogu moraš odlijepit, što automatski otežava dizanje nogu. To u kombinaciji sa đipanjem po betonu je razlog umora i muskulfibera. Nema bojazni za blog.


Okrenuti Garden


Kakav flash, jebote. Rekao sam to Lani kad smo malo iza ponoći parkirali na istom parkirnom mjestu ispred Garden Brewerya kao i tjedan dana prije. Kakav flash, pita ona? Pa jebote, velim ja.

Zvrrnk, zvrrnk, crmmmc, cmrrrc. To se ovdje na parkingu čuju stakla Gardenove zgrade koja uspuhano brenče i zvoncaju dok izgaraju energiju zvučnog vala koja dolazi iz razglasa.


Na eventu je pisalo da će se sve odigrati vani, u vrtu. Varljivi je travanj zaprijetio sa nekoliko poslijepodnevnih kapi kiše i ništa se ne odigrava vani, osim što vani sjedi dosta ljudi. Unutra nema pušenja. Jebem ti Evropu i zabranu da ti jebem. Ulazimo unutra, a ono iznenađenje.


Premjestili su miks pult i razglas tako da se nalaze lijevo od ulaza, uz vanjski zid prema šanku. Odmah se vidi da je to dobro. Sad je zona od ulaza prema WC-u tranzitna zona, dok je floor smješten sa strane, odmah do šanka. Tu je manja širina prostora, pa se u toj zoni stvara i veći zvučni pritisak, što rezultira atraktivnijim zvukom, a plesna se publika ipak malo više homogenizira i na neki način je u još intimnijem kontaktu sa DJ-em. Iza pulta su stavili teški tamni zastor, koji je u službi kulise. Čini mi se da bi atmosfera profitirala kad bi i na ostale prozore stavili zastore.


Ovo je zbilja puno bolja postava od one prošli put. Bitchao sam protiv toga u prošlom tekstu. Kad me razjebo onaj jedan lik sa pivom.


Imogen


Nekoliko sam puta već bio na Imogen večerima i znam koja je njihova matična ekipa. Neke sam od njih odmah uočio, kao i još neke koji se manje više kreću po istim mjestima kao i ja. Glazbu pušta Antonio Zuza, pleše se, a primjećujem da su djevojke mahom u haljinama ili suknjama. Srećom, dovoljno je nas hardcoreaša u trapericama i ispranim majicama da napravimo protutežu.


Iako još nije ni došao red na headlinera Zuzina publika reagira na svaki njegov pokret. Živost i pokreti, vesela atmosfera i vesela glazba. On to pušta uvjerljivo, pa još i s ploča. Uz njegov smo se uvodni set pošteno zagrijali, a onda je došao i red na gosta.


Ashley Beedle je u prvih pola sata svirao iznimno veselu, plesnu i dojmljivu house glazbu sa elementima disca, funka i soula. Tako je nekako i nastavio u slijedećih pola sata. Ja bih rekao da on taj svoj DJ set nije pomno planirao, već on jednostavno ima gomilu odličnih pjesama u svom folderu, pa ih niti ne mora pažljivo birati, jer će svaka koju stavi imati željeni efekt.


U tom prvom dijelu seta smo baš odlično plesali. Imogen publika ima jednu osobinu koja nikad ne izostaje, pa tako nije izostala ni ove večeri. Oni, naime, sjajno reagiraju na neki podražaj u glazbi. Bilo da je riječ o dva-tri akorda klavira, vokalnoj dionici, saksofonu ili nekoj upečatljivoj synth liniji koja se odjednom uzdigne iz beata. Reakcija je grupna, masovna, nitko ne zabušava. To je prilično atraktivno i podiže ukupnu atmosferu. No, to je i takva, vesela i plesna glazba.


Kako vrijeme odmiče, sve mi se više čini da Ashley Beedle pokušava odvesti ovaj ples u nekom smjeru, a da ni sam nije siguran u kojem. Stavlja stvari koje razvodnjavaju floor. Sve više njih se odlučuje otići van zapaliti ili odmoriti, a Garden se učas prazni. U tom momentu mi se čini kao da Ashley Beedle nema recept kako stvari vratiti u zonu uzbuđenja prvih pola sata seta.


Čitao sam o tome da on ne DJ-a mnogo posljednjih godina. Moglo bi se reći, ne brusi svoje DJ vještine. Možda pokušava nekim artističkim potezima natjerati publiku da ga prati, ali s ovima ovdje večeras nema te sreće. Oni su tu zbog plesa i zabave i oni žele ono što je isporučivao odmah ispočetka. Tu sam i ja malo otišao van, a kad sam se vratio, za gramofonima je opet bio Antonio Zuza.


On je odličan DJ koji se dobro snalazi u svim situacijama, pa je tako i ovdje izvukao floor nazad i opet nas sve zaposlio u plesu. Njega je zamijenio Ilija Rudman. Mislim da nije puštao niti sat vremena, kad se opet vratio Zuza, ali je zato za to vrijeme odsvirao dosta odlične glazbe. Već sa prvom pločom osjetio se jači beat, a svaka je stvar bila prožeta funkom. Zanimljivi su miksevi, odnosno prijelazi na mjestima gdje nema tehničkih preduvjeta za beat matching mix. Ilija Rudman te prijelaze radi na vrlo unikatan način. Često ne znaš kaj očekivati u trenu kad miks krene, a onda kad on priguši stvar koja je na odlasku i prebaci naglasak na ulaznu stvar, začas stvori atraktivni mix.


Recimo da sam više očekivao od Ashley Beedlea. Zapravo puno više. Ne želim o njemu kao DJ-u suditi temeljem ovog jednog seta, jer znam i sam da svaki DJ ima večer u kojoj ne pogađa, ili u kojoj mu ne ide sve niz ruku. Ipak, prema prvih pola sata do sat, jasno je da je Ashley Beedle iskusan u odabiru glazbe i kako može zapaliti publiku. No konačni je dojam ipak malo previše mlak. To je jedna od onih večeri kad mi domaćini pruže više uzbuđenja od gosta.


U četiri i dvadeset, prije kraja, mi odlazimo. Ne uspijevamo se izvući kriomice. Neki nas nagovaraju na grijeh. Vadimo se na mlađu tinejdžerku, onu koja pleše show dance. Danas je Kup Hrvatske u urbanim, umjetničkim i parovnim plesovima. Ako dobro prođu kvalificirat će se za svjetsko prvenstvo u Njemačkoj. Bole me noge, tada još ne shvaćam da je to zbog tri betonska poda za redom.


Tretman Funkom


Subota je sva nekako ležerna. Sve do časa kad skužim kako neću stići sve kaj sam si zamislio. A plan čak i nije bio pretjerano ambiciozan. Mislio sam ranije izaći i skočiti do Pločnika gdje je Ana Antonova imala svoj Caramel. To sam zajebo. Nisam stigao jer smo drug Komlinović, njegov pas i ja zaglavili u podsljemenlju i doma sam došao kad je već pao mrak. Tako je otpao Pločnik.


Ali se zato spremamo u Funk. Tamo su večeras u duetu DJ-i E1 i Vedran Gapulja. Parkiram poviše onih lokala iznad hotela Akademia. Tamo je uvijek vrlo živopisno. Jedan od tih lokala je jako in. Iz njega se uvijek čuje vrlo glasna glazba. Spoj je to nekakvog dancea, EDM-a i turbo-folka. Tamo je i jedan restoran. Izgleda kao da je to neki fini restoran. Tamo još nikoga nikada nisam vidio da nešto jede, ali uvijek vidim preko nekoliko konobara kako popravljaju postavljene stolove kao da čekaju prvog gosta.


Obzirom da onuda prolazimo uglavnom oko ponoći, vjerojatnije je kako konobari čekaju kraj radnog vremena. Nadam se da tamo ipak netko nekada nešto i jede. Kad se prođe ta vruća točka, slijedeća senzacija na putu do Funka je vozni park ispred hotela Academia. Zapravo sam vozni park i nije tolika senzacija kao što je senzacija umješnost vozača da svoje vozilo parkiraju što bliže vratima. Svi su u radijusu do dvadeset metara od ulaza. Već samo desetak metara dalje je ulaz u podzemnu garažu iz koje se, naravno, moguće liftom popeti gore.


Kad se uđe u staru Tkalču, prije onog hostela je neki lokal u kojem je često živo. Tamo se obično svira rock. To je mjesto sa vibrom koja mi odgovara. Onda opet ništa zanimljivo, sve do sportskog kafića. Sportski kafić je lokal od najmanje 500 kvadrata sa strateški postavljenim velikim televizorima. Na njima je obično neki sport. Zato ga i zovem sportski kafić. Odmah nakon njega, ali sa druge strane ulice je neki kafić u kojem imaju velike nargile i ekipa puši.


Brijem da unutra nije shit, jer da je, već bi se znalo. Ako pak nije shit, onda ne vidim u čemu je poanta. Kao one dječje žvake u obliku cigareta. Zašto bi ja recimo išao u neki kafić pušit nargilu u kojoj je mirisno bilje. Ili tak neki kurac. Al ja puno toga ne kužim, zapravo sam malo ograničen. Možda je to, ustvari, do jaja.


Tu sa lijeve strane je trafika koja radi do dva iza ponoći. Strateško mjesto za kupit cigarete, rizle, Red Bull ili Big Corny od brusnice. Ako nema crne čokolade. I odmah onda je Funk, nema trideset metara. Večeras nitko ne sjedi vani. Unatoč tome, stolci i stolovi su postavljeni na način da se zalutalim gostima onemogući ulazak. Samo redovni posjetitelji Funka znaju da to nisu prepreke, već da su stolovi tako postavljeni da se ispriječe strancima i svima onima koji se ne bi dobro uklopili u romantičnu atmosferu Funka. To mi je baš super.


Zapravo to sa stolovima i stolcima nije zbog toga kako sam opisao, ali ja sebi izbrijem da je tako, pa se osjećam bolje. Ulazimo i nakon kratkog zadržavanja na razini ulice spuštamo se dolje. Dolje je još uvijek prostrano. Ima mjesta za razmahat se. Dvojac polako valja u nekih, ma niti 113 BPM-a. Plešem ja, plešu još dvije cure i jedan dečko. Ostali čmrlje. Zapravo su sve ostalo dečki, sa iznimkom možda još jedne ili dvije cure, ali one stoje negdje u prikrajku.


Kako vrijeme i BPM-ovi prolaze tako se sve više njih uvlači u ljepljivu mrežu koju pletu E1 i Vedran Gapulja. Njih se dvojica izmjenjuju u nejednakim intervalima, vidi se da idu na feeling. Čak i ja ispočetka ne pokazujem razumijevanje za pojedine pjesme, čiji mi se uvodi čine presporima, ali oni nisu bezveznjaci. Svaka takva stvar razvija se u nešto što apsolutno podiže razinu adrenalina na podiju.


To je glazba koja je u mom najužem interesnom krugu. Unatoč tome, ja ove stvari koje puštaju nikad nisam čuo. Ako rezimiram cijelu večer, čuo sam i prepoznao nekih pet-šest stvari. Ostatak su oni iskopali na mjestima koja ja još nisam uspio otkriti. To je vrhunski izbor iz žanra, sve je puno melodije, drivea i groovea. To je house koji obiluje balearic ritmom, tu je i acid, tu je i dub, tu je i funk i soul.


Koliko ja poznajem scenu, djelomično takvu glazbu pušta još samo Felver. Uz DJ Savagea, koji je ionako dio crewa sa ovom dvojicom. Funk se slabo puni. Ali je milina za plesati na drvenom podu. Već planiram promjenu plana, podviti rep, pa putem Mastersa. Ali u toj me namjeri sprečava kritična masa koja se u Funku, kao i obično, stvori u trenu. Tako je i sad. Dovoljno je ljudi da bude zanimljivo, pa ostajemo do kraja. Kraj je u četiri sata. Sasvim neplanirano, donosimo odluku da ne idemo doma, nego u Masters. Neplanirano my ass.


Sindikat


U Mastersu Denis Beifuss drži sindikalnu večer na kojoj su gosti govornici Mate Čeko, Tabula, Foxy, te on sam, Denis kao takav. Došli smo tamo kad je svirao Tabula. Ne znam jesmo li ga slušali ukupno pola sata. U tih pola sata dojam je bio - bombastično. On je mladi DJ. I kao mladi DJ upravo si i može priuštiti tako bombastični set. Odlična glazba, vidi se da je birao sve ploče koje će imati sigurni učinak na flooru. Onoliko koliko sam čuo je dovoljno da zaključim kako se uklapa u moje estetske kriterije, tako da ću Tabulu sigurno posluštati ponovo kad se pruži prilika.


Nekad napišem da je birao ploče i kad ploča nije bilo. Kolokvijalni izraz. Mislio sam kako će nakon njega vjerojatno biti Mate Čeko. Nije bilo tako. On je već prije svirao. Nakon Tabule bio je Foxy. Nisam nikad čuo za njega. Kakav crni Foxy.


Za pult je stao taj lik sa bradom i cijeli se unio u mikser i playere. Već nakon dvije stvari bilo mi je jasno da mi ništa nije jasno. Frajer ga je podigo u samu granicu techna, sa odličnim driveom, sve nekako electro. Kako ide dalje, tako mi se čini kako je ovaj dečko jako dobro isplanirao što će napraviti sa svojim setom. Iz tog je neobuzdanog ritma spustio u više trensetičnu vožnju, pa sve dolje prema deep, pomalo i dark stilu. Pa opet nazad, a kako se sunce na horizontu sve više podiže, tako i njegova glazba odlazi izvan 4/4 takta. Breakbeat, a opet sa tim electro flavorom koji konzistentno prati cijeli set.



Već negdje oko polovice Foxyevog seta bilo mi je jasno kako je to DJ set koji ima svoju priču, svoje elemente uspona, kulminacije, vožnje i spuštanja. Svi su elementi na svom mjestu, svaka se stvar nadovezuje na onu prije na odličan način.


Nešto je poznatih u Mastersu, sve je jako rasplesano. Nema loše vibre. Tek tu i tamo poneki pijani frajer odleprša u neuspjelom pohodu na neku osvještenu djevojku. Foxy nas gotovo ostavlja bez riječi. Rekao bih da je u prosjeku svaki dvadeseti DJ set ovako skladan i promišljen. Foxy je Ivan iz Šibenika. Foxy je tri puta ignorirao tetu čistačicu u njenoj nakani da okonča ovu našu zabavu. Četvrti put je došao redar.


Sve je nekako prebrzo završilo. Ne poznajem curu u crvenim hlačama, pa bi svaki moj komentar mogao biti nepriličan, ali ona zaista ima fantastične hlače.


Sunce je već grijalo kad smo izašli van. Ne znam zašto i otkud, ali u autu sam stavio "The Orb - Perpetual Dawn (Solar Youth Mix).



Perpetual dawn, infinite sunrise. The dawn is breaking. Love you all.