Prije 20 godina, točnije 07. i 08.08.1999. u pješčanoj uvali u Pakoštanama održan je Aquatica 1999 - Festival Moderne Elektronske Glazbe. Festival je prvobitno trebao biti održan u Ražancu, ali se "većina" tamošnjih mještana suprostavila održavanju ovakvog događanja. Organizatori Aquatice, koja se godinu prije održala na poluotoku Punta Bajlo u Zadru i imala izuzetan uspjeh, spas u zadnji čas našli su u Pakoštanama u prekrasnoj pješčanoj uvali.
Lokacija je bila potpun uspjeh, a na Ražanac više nitko nije ni pomislio. Tek tu i tamo pomutnju bi stvorio pogled na flyer ili plakat, jer su svi promotivni materijali bili otisnuti sa imenom izvorne lokacije. Još uvijek jako pod dojmovima festivala koji se održao godinu dana prije, parkirali smo se rano poslijepodne prvog dana festivala na najboljem mjestu, u hladu borove šumice i uputili se u uvalu.
Snimili smo situaciju, zaključili da smo došli među prvima i vratili se do svog, u hladu parkiranog, automobila. Tamo nas je dočekalo iznenađenje. Svud oko nas bili su parkirani policijski automobili, marice i džipovi. Psihoza koja je stvorena reakcijama lokalnog stanovništva na izvornoj lokaciji reflektirala se ovdje u obliku hiper pojačane policijske kontrole. Nikad prije i nikad poslije nisam na nekom javnom okupljanju doživio toliki broj policijskih kontrola i pretresa.
Bilo je to izuzetno vruće i sparno ljeto. Posao je htio da tog ljeta uzastopno putujem za Hercegovinu i boravim na relaciji Mostar, Grude, Posušje, Tomislavgrad. Jedne večeri, već u polusnu, prenulo me nepravilno podrhtavanje vlastitog mi srca. To se ponovilo opet neke slijedeće večeri, a kad ti se to dogodi na pragu tridesetih, prilično se zabrineš. Najmiliji te odmah savjetuju najboljim medicinskim savjetima i ja sam se učas našao u poliklinici gdje su mi okačili mjerač, kako bi mi 24 sata mjerio rad srca.
Elektrode koje prijanjaju uz tijelo stavljaju se na prsa. Moja su prilično dlakava i medicinska je sestra, kako bi mogla pričvrstiti elektrode, mjestimično izbrijala dlake. To se odvijalo u tjednu neposredno prije festivala. Prilikom jedne od nebrojenih policijskih provjera na ulazu i izlazu iz lagune, policajac je tražio da skinem majicu. Dok sam, tako gol do pasa, čekao da pregleda moju torbicu, on se zagledao u mene, a ja sam, pokazavši na obrijana prsa, rekao - Ne drogiram ti se ja, ja sam srčani bolesnik, to mi je od EKG-a, dodao sam.
U tom sam se času zaista osjećao i izgledao kao srčani bolesnik. Srce mi je lupalo sto na sat. Vratio je moju otvorenu kutiju cigareta u torbicu i pružio mi je zajedno sa ostalim stvarima. Te me večeri više nisu pregledavali. Zapalio sam jednu i uputio se prema uvali. Sjetio sam se Šekija koji mi je nedavno dao paket praznih Rizla cigareta i mašinicu za punjenje. Tako sam u "originalnoj" cigareti imao svoju omiljenu smjesu duhana za pušenje.
U uvali su bila tri floora. More je bilo do koljena ili nešto poviše, prvih 50-60 metara. Pjesak je bio sitan, nabijen, valovit, kao da plešeš na krovnim pločama. U mom bi kraju rekli rifljača. Cijela ta policijska represija stvorila je izuzetnu, pobunjeničku, atmosferu. Tih godina populacija koja se okupljala na događanjima vezanim uz elektronsku glazbu nije bila silno popularna u očima ostatka naroda. Sjećam se da sam bio debeo kao morž i nosio neke kupaće do koljena, koje bi danas sigurno pogrešno asocirali uz osamdesete. Gledajući iz današnje perspektive, devedesete mi se, estetski čine jednako smješnima kao i osamdesete.
Na tom su festivalu, nastupili između ostalih, i: Steve Bicknell, Umek, Valentino Kanzyani, Pero Fullhouse, Ivan Komlinović, Space DJ's, Ben Long & Jamie Bissmire, Brothers Yard, Terry Francis, Evil Eddie Richards, Jesper Dahlbäck aka Persuader, Felver, Eddy & Dus, William Collins, Frajman, Ivan Mastermix, Omar, Lushi, Clifford Gilberto, Jamirko, Sergio, Space Lily, Tracie Storey i drugi.
Na tom sam festivalu istinski zavolio drum and bass koji je prezentirao slovenski DJ Jamirko. Od organizatora sam na poklon dobio kapu sa logotipom festivala. Nestalo je hladne cuge, a onda je nestalo cuge uopće. Okolni stanovnici su svoja dvorišta pretvorili u trgovine. Pokupovali su sve što su mogli u okolnim dućanima kako bi ujutro preprodavali tisućama nenadanih posjetitelja. Party je bio izuzetan uspjeh, a danas slobodno mogu reći, jedan od najboljih, ako ne i najbolji na kojem sam ikad bio.
Na godišnjem sam, pa ne pišem o događanjima kojih je i ovo ljeto vrlo mnogo širom cijele obale, ali sjetih se da podijelim sa vama ovih nekoliko sjećanja i na taj način obilježim dvadesetgodišnjicu ovog izvrsnog događanja na čarobnoj lokaciji. Danas, ako more dozvoli, plovim na jedan skriveni četverodnevni festival, o kojem vjerojatno neću pisati kako bih mu ostavio njegovu intimu. Radujem se, kao što sam se onda radovao i Aquatici.
Na Aquatici sam sreo i upoznao puno lica koje sam dotada znao samo s net-a. Slično je i danas pred ovaj današnji festival. Veselim se, samo da se ovaj vjetar smiri.
Kapu nosim i danas. Nekad je bila tamno plava, kao i ovaj flyer. Love you all.