Rano jutros napisao sam tekst. Jedan od onih neplaniranih koji samo izlete iz mene, ni premalo, ni previše. Dvaput sam ulazio u njega naknadno i nešto korigirao, a treći put kad sam ušao dokument je bio prazan. Ja sam informatičar, nema kod mene panike, riješit ću ja to. Nisam riješio. Kontaktirao sam providerov support. Osim automatskog odgovora mašine i ceduljice s brojem, još se nisu javili. Nekak mi se čini da bude to banana. Idem ispočetka, ne bu sve isto ko prvi put, to je jasno.
Trebao bih se malo više oćudorediti, iliti imati više ćudoređa u svojim tekstovima. To mi savjetuje fejsbuk reklamni automat koji odbija oglas za moj prošli tekst jer u njemu ima prostih riječi, a to nekoga može uvrijediti. Savjetuje neka izbacim proste riječi. Ne kaže koje. Ista vražja mašina mi je nekoliko dana prije odbila oglas za podcast mix iz serije "The Locket Owl".
Omot na tim mixevima čini komad ženskog torza iz profila, većinu kojeg prekriva tattoo sove u medaljonu. Za fejsbuk reklamni automat to je golotinja i tu nema rasprave. Golotinja kao takva može nekoga uvrijediti. Promijenio sam taj jebeni omot, pa sad više nema golotinje nego neka spižđena rokoko sova.
Probat ću se i u tekstovima malo korigirat i izbjegavat proste riječi. Na koncu, kakav je to proz(ir)ni rad ako mu uspjeh počiva na gomili prostih riječi. Možda jeben, recimo. Dakle, pazit ću da ne pišem kurac i slične riječi. Jebiga, sad sam napisao, neće me valjda odmah ćopit.
Ovaj mi je tjedan bio prilično naporan. Tri sam dana vodio borbu sa virozom, zatim sa virozom i sraćkom, te onda opet samo sa sraćkom. Zapravo je i sraćka viroza. Trećeg dana, već potpuno demoraliziran, odlučio sam ići do kraja. Nazvao sam tetu zubarku i dogovorio da sutradan iselimo šesticu desno gore. Ima već nekoliko mjeseci da to odgađamo jer uvijek ima važnijih partija.
Petak popodne. Sjedim u autu ispred ordinacije i čekam poziv tete zubarke u kojem će mi ona reći da odgađamo vađenje zuba jer ona danas ne može. Termin se bliži, ali još nema njenog poziva. Ona je u ordinaciji. Rekao sam joj da to nisam očekivao. To je privatna praksa, ja pošteno plaćam, neka se drugi put organizira i otkaže termin. Bez obzira na moju maštu, šestica gore desno se nije puno borila. Za šest minuta više nije bilo šestice gore desno.
Vozio sam doma napunjen vatenim tuferima i grčevito stiskao čeljust kako mi vata slučajno ne bi ispala i kako ne bih vidio kako mi vlastita krv izlazi iz usta. Mogao bih pasti u nesvjest. A to je ozbiljna stvar.
Doma su znali u kakvom stanju dolazim, pa su se pripremili za neverbalnu komunikaciju. Nekoliko sati kasnije i dalje sam krvario. Možda i više nego vagina šestog dana kratke menstruacije. Jelda kako sam lijepo napisao za pičku?
Danas će biti prvi petak nakon dugo vremena da ne mogu van. Krvarim. A i viroza. Da nije bilo te viroze išli bi u Beograd. Tamo će u dvaest kroz četrdesetičetri biti super žurka. Al ništa od toga. Viroza, sraćka, bez šestice, krvarim. Kud još uz sve to i Srbi.
I tako smo ostali doma. Do pola dvanaest, a onda smo otišli u Pločnik. U Pločniku sam sasuo nekoliko čistih vodki, jer to je prava dezinfekcija za ranu i predao se sitnim strastima plesanja. Svirao se drum and bass. Inchoona koji je prvi svirao smo propustili, a došli smo ciljano slušati Doru.
Mislim da od Aquatice 1999. godine nisam slušao ovako dobar drum and bass. Dora je napravila prekrasan set u kojem mi koji smo plesali nismo imali puno poštede, bez obzira na svu soulfullnost njenog seta. Naradiš se prilično u toj neparnoj metrici.
U Pločniku se pak, potpuno neočekivano, skupila oveća grupa poznatih i dragih, pa je sve to skupa potisnulo tugu za šesticom desno gore, a Brufen 600 i vodke su isto pomogli. Plešući i neopterećeno hvatajući ritam ubrao sam razgovor koji su iza mene vodila dva, valjda kužera.
Taj jedan je pričao o nekom legendarnom setu kojeg je prije više godina u KSET-u odsvirao Chris Karns. On je, kaže, u taj drum and bass ubacio ni više ni manje.... e jebeš me sad, ne mogu se sjetit što, ali nešto što je stilski između npr. Nine Inch Nailsa i Slayera.
Odmah sam se uključio i spomenuo se Adama Freelanda koji je još onomad umiksavao, pa i remixirao u drum and bassu Nirvanu i Smells like teen spirit. I još sam u sebi opsovao Dave Grohlu, al neću sad pisat što da me automat za reklame opet ne odjebe. I još sam mu reko, Daveu Grohlu, da mu je Viol poručila nek si zabije tu Instagram friendly Arenu, znate već kud. Usput, ona ima karte za Foo Fighterse. Pička izdajnička.
Nakon Dore zasvirao je još After Neven. On je kao bijela boja. Paše uz sve. Čuo sam ga sad u već nekoliko skroz raznih kombinacija gdje je uzeo pult nakon nekog. Odlično se uklopi i nastavi. Njega se zaista isplati hvatati po svirkama, jer su mu setovi uvijek vrlo zanimljivi. No u Pločniku je za njega ostalo premalo vremena. Svejedno, otplesali smo do kraja.
U Pločniku su bili i 60nine/nina. Svi vi koji me često zaustavljate i hvalite sessiondigger logo znajte da je ašovčić sa sluškama kreirao upravo 60nine. Pa kad budete trebali logo za svoju radnju, znate gdje se trebate obratiti.
Rani povratak kući nešto je što dugo nismo probali. Skoro pa romantično. Sinoć nije bilo tih nekih komunalnih redara, barem ne kod Pločnika. Inače ih ima. Prije nekoliko me dana jedan od tih globio jer sam parkirao na pločniku ispred Pločnika. Za mene su ti ljudi neke vrste petokolonaši.
Kasnije sam doma Vandi za lektiru tražio "Novelu od Stanca" na polici s knjigama i usput joj objašnjavao kako ja ne poznajem niti jednog Hrvata koji je ikad razumio nešto što je napisao Marin Držić i neka se ne uzbuđuje ako i ona ne bude nešto razumjela. Držića nisam našao, ali sam našao Šimunovića, Novaka, Jelušića, Kaštelana i Andrića.
Andrića. Fino džepno izdanje Sveski i Znakova pored puta. To sam stavio na vešmašinu kraj WC-a. Zajedno sa novim Lidl katalogom i nekom soft pornografijom. Zajebavam se, pa tko još danas ima pornografiju u časopisima. Danas je to sve online, na tabletima i mobitelima.
Poslije me žena pitala koji će mi kurac na vešmašini kraj zahoda Ivo Andrić? Kako što će mi! Jednostavno, Znakove pored puta možeš imati bilo gdje. Otvoriš knjigu na bilo kojoj stranici i tamo te nešto čeka, npr.:
"Živeti nije lako ni mravu u mravinjaku ni ptici na grani,
a kamoli čoveku umetniku u ovom složenom i tvrdom svetu".
To je kao Biblija. Gdje god zaviriš ubodeš nešto mudro i plemenito. S tim da je ovo đepno izdanje, pa je lakše i razumljivije od Biblije koja ima skupu opremu, kao npr.:
"Kajin pozna svoju ženu, te ona zače i rodi Henoka. Podigao je grad i grad prozvao imenom svoga sina - Henok. Henoku se rodio Irad, a od Irada potekao Mehujael; od Mehujaela poteče Metušael, od Metušaela Lamek. Lamek uzme dvije žene. Jedna se zvala Ada, a druga Sila."
Andrića lakše probaviš. On ne mulja. Ovi prekrajaju kao i političari. Jel piše gore lijepo - Lamek uzme dvije žene? E, ne može, poništili su taj stari Pravilnik i napisali novi. A lijepo je pisalo - uzme dvije žene.
TECHNO
Stavio sam ovaj hardcore podnaslov kako bih napravio jasnu granicu između Andrića, Biblije, Lameka i techna. Kad već nismo "za Beograd", onda ćemo adekvatno kontra toga otići u Depo. Tamo je večeras 100% vinyl night /w Ivan Komlinović, Hadji i HTF. Dugo nisam bio u Depou. Baš se veselim.
Druga Komlinovića već dugo nisam slušao u techno setu s ploča. U zadnje vrijeme učestali su live actovi, ovo će bit baš prava promjena. HTF je momak s kojim već neko vrijeme dosta pričam o glazbi, virim u njegovu kolekciju, zanima me i njegov set. I još ta prljava pokvarenost Depoa.
Oko dva sata iza ponoći, netom što je sa svojim setom počeo Ivan Komlinović ušli smo u Depo. Popunjenost kluba solidna. Solidno je u ovom slučaju pristojna riječ za slabo popunjen klub, ali to je zagrebačka underground techno zajednica, takva kakva je, uz možda još nekoga tko je trenutno na skijanju. Ugrubo, pedesetak ljudi. Pleše se sa dobrim kvadratnim metrom prostora za manevar, što i nije tako loše.
Svjetla bliješte, zamućenost je visoka, Komlinović preko acida utire put težim zvucima. Tom sam se setu u potpunosti posvetio i prepustio. Najveći dio proveo sam u flooru duboko prateći priču.
Priča je onakva kakvom je sam sebi ispričaš uz one natuknice koje ti daje DJ. On ima neku svoju priču. Tvoja i njegova ne moraju se nužno poklapati da bi i jednom i drugom bilo dobro.
Za mene je priča uz taj set bila jedna koncipirana vožnja koja se naslonila na sve glavne podvrste i pravce što ih nalazimo techno glazbi. Od, već spomenutog, acida, Komlinović nas je vozio prekoa Detroita jedne vrste, do Detroita druge vrste, od inteligentnog do gotovo Drumcode techna, uz opuštajući dio i uz zatupljujući dio. Uz neizostavne ride činele koje čine ck ckck, ck ckck, ck ckck dok podižu uzbuđenje i vade te iz zatupljujućeg dijela.
Tu je i gotovo trance moment u kojem te odvaja prema drugoj polovini seta u kojem se dodirne i raznih drugih varijanti melodičnog ili electro techna, da bi sve skupa završio gotovo chicago house zvukom, ali opet i samo isključivo techno.
U prvom highlightu dobiva me sa "Anticyclone EP-jem" izdanim na Barba podetiketi Bureka i "LD NERO - EDDY". U drugom highlightu dobiva me bezvremenskom "Robert Hood - Low Life". To je jedan gotovo millsovsko-bellsovski moment, s time da ja svoj glas uvijek dajem Robert Hoodu. Puštao je Komlinović čini mi se i "Grain" sa "FatCat Recordsa", pustio je i svoj "Ninja's Cross" u Original Mixu.
Odvrtio je skladan i sređen set u kojem je sve bilo podešeno i namješteno jedno drugom. Najkompletniji njegov techno set koji sam dosad čuo, u euforiji bi rekli, set života. Tu na ovim našim prostorima u u ovim našim uvjetima prvo slijedeće iza toga što ćete imati prilike u Zagrebu slušati jest Luke Slater. Ne mislim pritom na sličnost u setu ili zvuku, već na poziciju na ljestvici. U Hrvatskoj imamo još možda dva ovakva techno DJ-a, pa bili oni muški ili ženski.
Imamo mi i puno drugih dobrih techno DJ-a u Hrvatskoj, ali oni njeguju drukčije soundove i prate druge pravce u techno glazbi. Ja kad ovo pišem o njemu neki pomisle da to pišem zato kaj mi je on frend. Imam ja i puno frendova koji su DJ-i i koji nisu tak jebeni, pa o njima niti ne pišem da su jebeni.
Ta, nazovimo je, razigranost u vinyl setu logičan je nastavak nakon serije live actova u kojima je on kao izvođač zapravo programirani upravljač mašinama. U live actu nema puno prostora za odmak od jasno zadane sheme. Tamo si prilično krut. Zauzvrat ti samopouzdanje nabijeno kroz live actove fenomenalno dođe kad si u DJ ulozi, jer osjećaš i imaš potrebu za improvizacijom i kreacijom i ploče skoro pa dolaze same. Komlinović je svirao i više od dva sata, natjerao je cijeli Depo da pleše, pa i one pojedince koji su sjeduckali po separeima.
Floor Depoa dovoljno je prostran, ali igrači koji tamo plešu ne mare za prostranost, već više žele ostaviti Alfa trag i znakovito se o tebe očešati, odgurnuti te, ili jednostavno preko tebe prijeći. Srećom, uvijek bude i neki koji te grli i ljubi, pa ti nadoknadi sve to naspram ostalog. Tako je bilo i meni jučer.
Da bi sve ipak bilo zaokruženo u skladu sa ovom večeri pobrinula se plavokosa plesačica u adidas trenirci uz koju sam plesao i više od sat vremena, moglo bi se reći s najmanje preseravanja ikad.
Samo periferno svjesni jedno drugog hvatali smo ritam, ne uhvativši se pogledom niti jednom. Sutra se na cesti ne bismo prepoznali. Upravo kako i priliči Depou i underground techno priči.
Na Komlinovića se do kraja večeri, zapravo jutra, nastavio HTF. On ima nezgodnu selekciju ploča, zvukovnim je potpisom drukčiji od Komlinovića. Isprva mi se činio kao haus, prema technu kojeg smo dotad slušali, ali to je bila samo uvodna varka. Ubrzo se prometnuo u punokrvnog techno DJ-a, svirao odlične ploče, ali ja više nisam imao snage. Viroza, sraćka, zub, nije sad da inače ne bi mogao do kraja.
Gospođu sam u pola šest iznenadio nenadanim romantičnim uletom - idemo doma prije kraja. Kod Depoa volim i to što ujutro kad izađeš, slijeva te opiči sunce, a preko puta pod zidom stoje oni koji to sunce nisu mogli podnijeti. Tada malo zastanem i ostanem tako nekoliko trenutaka gledajući ih kao da su neke aveti. Siguran sam da je s njihove strane doživljaj, u najmanju ruku, sličan.
Na ruci mi ostane narukvica koja zapravo sama po sebi na najbolji način opisuje klub i ovu večer.
Vi koji ste bili na ovoj 100% vinyl noći odabrali ste najbolji techno doživljaj koji je ZG ponudio u zadnje vrijeme. Svi oni koji vole prigovoriti ovakvoj ili onakvoj ekipi u Depou, pa u tome tražiti razloge da tamo odu ili ne odu, moraju znati da je ta ekipa tamo u Depou jedina zagrebačka techno underground zajednica i sve što ti preostaje je da se opustiš i zajedno s njima hangaš i partijaš ili da jednostavno ne budeš techno underground. Love you all.
Quiet Girl - Langston Hughes
To a night without stars Were it not for your eyes. I would liken you To a sleep without dreams Were it not for your songs.