Über Eden - Božićna priča


Zajebo sam ga definitivno, pomislio sam gledajući vrlo skladnu arhitektonsku vizuru koja se prostirala pred mojim očima. Jel kužiš, samo je četvrtina kina bila popunjena, a to je jedino prikazivanje, takav film... jel ti mene uopće slušaš, pitala me Mima, načas iskočivši iz svog, zanesenog, opisa filma koji je ovaj tjedan gledala u kinu.

Ko, da, ja, Grace Jones, slušam te, of kors. Zapravo sam malo odlutao mislima i zamišljeno se zagledao kroz prozor. Bližilo se podne, a mi smo sjedili u toj kuhinji, u stanu na osmom katu nebodera, nikako ne prihvaćajući činjenicu da ćemo uskoro morati privesti kraju ovaj chillin after. Na stolu su namjesto heklanog bakinog nadstolnjaka i adventskog vjenčića bile stare muške gaće i nekakav mali plastični kurac. I jedno i drugo sa nekom svojom, sakralnom, pričom.

U dva moramo bit kod bake na ručku, dobacila je Ona načas prekidajući neku svoju konverzaciju koju je vodila neovisno o nama dvoje. Božić je, ako si slučajno zaboravio. Aha, budemo, klimnuo sam joj. Deja vu? Hej, možda ga ipak nisam zajebao, pomislio sam u sebi.

Remake ili deja vu

Prošlog smo Božića otišli na izvrsni Jabukin program Über Eden, sjajno se zabavili, a napisao sam o tome i tekst. Od pedeset tekstova koje sam pisao s temom clubbinga, taj mi spada u top deset. Na mojoj osobnoj listi.

Onda mi je prije par dana pala na pamet "genijalna ideja" da napišem remake tog teksta kroz deja vu iskustvo ove godine. Čak sam i potajno kontaktirao jednu protagonisticu lanjske priče, pa je potom i vrbovao da sudjeluje sa mnom u rekonstrukciji. Njen dio posla odnosio se na vizuale.

Prisjetio sam se lanjskih utisaka i što je vrijeme više odmicalo moja mi se "genijalna ideja" sve više činila ne tako genijalnom. Mnogo se toga promijeni u godinu dana.

Godina koja je iza nas prošla je u trenu. Ima nekih godina kad se ni ne snađeš, a već čekaš slijedeću. Tako je meni bilo s ovom. Unatoč jurnjavi ipak sam se tu i tamo uspio zaustaviti i napraviti nešto smisleno. Jedna od tih stvari je i kopanje po dućanu sa rabljenim pločama u Utrechtu.

Tamo sam pronašao "Yazoo" album "Upstairs at Erics" u mint stanju i tako zamijenio istrošeni kojeg sam imao u kolekciji. Bonus koji je došao s ovim je i unutarnji omot sa tekstovima pjesama i valjda nekim drugim pametnim mislima koje su imali autori albuma kad su se bavili opremanjem ploče.

Makar sam dječački zamišljao neku reprizu prošlogodišnjeg programa, duboko u sebi sam znao da to neće biti tako. Ova ekipa neće raditi reprizu. Ako nemaju skroz drukčiji program, programa neće ni biti. Shvatio sam da sam zajebo svoj tekst u nastajanju, jer mi je ideja skroz pogrešna.

Sequel ili epizoda

I dok sam se nalazio u toj jutarnjoj konverzaciji čija je scenografija odisala duhom Štulićevih pametnih i knjiških ljudi, barem u onom dijelu gdje raspravljamo mnoge stvari i kužimo svijet, shvatio sam da je ovo noćas zapravo epizoda. I to ne repriza, već nastavak. Koji u sebi ima nove protagoniste i nove, složene ili ne, situacije.

Vjerojatno su već do sad svi oko mene skužili da Über Eden i Jabuka idu u kompletu, zajedno. Ja sam tek sad povezao raj i jabuku. Jebemti simbolike. Meni je ovo zbilja druga epizoda.

Miris baruta

Vozeći se prema Jabuci, taman oko ponoći, grad se činio drugačijim nego inače. Možda smo u neobično vrijeme krstarili samo određenim dijelom grada, pa nam je šira slika izostala, ali mi nismo osjetili miris baruta. Navelo me to da pomislim kako je adrenalinski fiks koji se postiže pucnjavom i bacanjem petardi splasnuo, pa se rulja odala nekim drugim vrstama zabave.

Meni sigurno neće nedostajati izostanak mirisa baruta, a siguran sam ni Flokiju, Medi ili Žući, kao ni svim drugim psima koji krase ovaj grad, ma kojim god imenima ih njihovi gazde nazivali.

Nikad zadnji

Uvijek među prvima. Tako je bilo i na Badnjak kad smo ušli u Jabuku. Nekoliko skupina od po par ljudi zavuklo se po mračnim kutevima. Glazba je bila tiha. Gotovo kabaretska. Ne i odabirom pjesama. Tu je više podsjećala na blagu synth-pop elektroniku od prije trideset ili više godina.


Popodne sam proveo rujući po sličnoj glazbi, ali s prostora bivše Jugoslavije, na što me isprovocirao jedan moj internet prijatelj. Ustvari sam bio dobro podgrijan za ono što dolazi. Glazbu je puštao Felver. Iako mi ispočetka baš nije bilo jasno kojim putem on sve to vodi, čim sam se malo prepustio glazbi i oslobodio vlastitih očekivanja, slika u glavi mi se pročistila. Nestalo je šuma i smetnji.

Prvo što je ovdje bilo drukčije nego lani bila je pozicija setupa postavljenog za Zarkoffov live nastup. Mali je stage bio postavljen nasuprot DJ kabine, pa je automatski cijeli prostor za publiku bio mnogo veći. Još nije bilo vrijeme da Zarkoff počne sa svojim nastupom, pa mi je postalo i jasno kako će Felver do njegovog nastupa puštati intrigantnu, ali ne i invazivnu glazbu.

Kad kažem neinvazivnu glazbu, mislim pod time da neće publici servirati ništa što bi moglo zasjeniti nastup Zarkoffa. Možda se nekome iz mlađe generacije ne sviđa taj konvencionalni pristup u kojem je zapravo sadržana neka osnovna kultura i respect prema gostu, ali ja isto mislim da bi u ovakvom konceptu svaki DJ trebao ostaviti dosta prostora za svog gosta i zapravo samo kondicionirati publiku za ono što dolazi.

Oslobađanje

U trenucima kad još nitko ne pleše, a meni se čini da kritična masa već postoji, ja se uštekam u ritam, zatvorim oči i krenem. Tako se manje glupavo osjećam, jer tog trena svi oni koji, iz ne znam kojeg razloga, još nisu počeli plesati, načas pogledaju prema meni, svak sa svojim mislima. Ili se to moj Id zajebava sa mnom, pa samo mislim da je tomu tako. Podižem pogled tek toliko da naslutim koliki prostor si mogu dozvoliti za razbacivanje.

Najsretniji sam u trenu kad vidim da je nastala gužva i da se svi razbacuju. Možda dotad nekog izlaktarim ili izgazim, ali to nikad nije namjerno. Samo zanesenost trenutkom. Slobodno mi zaneseno vratite slijedeći put.

Sve je više ljudi oko mene plesalo. Na maloj se pozornici pojavio lik sa gitarom. Glazba je uskoro završila i svi su se okrenuli prema stageu.

Koncert

Pritisnuvši dugme, baton ili gumb na malom uređaju koji je bio smješten neposredno između njega i miksera, krenuo je ritam. Nakon nekoliko taktova pridružili su se i drugi, unaprijed složeni, gradivi elementi skladbi. Sintisajzeri, melodije, podritmovi. Na sve su se to uključili električna gitara i glas.


Zarkoff je počeo sa svojom live izvedbom. Izostanak računala govorio mi je da je tehničko srce ovog nastupa AKAI MPC live, što je određena razlika u odnosu na prošlu godinu kad je imao i laptop.

Nekoliko svojih stvari izveo je u kombinaciji gitare, live vokala i ostatka kompozicije koji je dolazio sa MPC-a i to je bilo odlično. Uz poneki problem koji se manifestirao u obliku mikrofonije, sve je ostalo bilo tip-top. Balans glasa i gitare naspram ritma i ostalih sintetiziranih zvukova bio je upravo onakav kakav i očekujem kod glazbe kakvu izvodi Zarkoff.

Tonalno malo povučen od ostatka, nikad ne dominira, ali fluidno prati ritam sekvencu. Između pojedinih stvari ostavlja i prostora publici da ga nagradi nekom reakcijom. Publika u Jabuci je tijekom nastupa bila suzdržana od aplauza, opet sam si bio malo glupav plješčući između pjesama. Imam te neke, potpuno neavantgardne, navike.


Jebe mi se, nitko od njih to ne zna, ali ja sam danas stavio remen od piramidalnih zakovica, pa imam neki unutarnji punk poriv da se ponašam kao da sam na rock koncertu. Sa puno elektronike. Puno sam više doživio Zarkoffove gitare i njegovog pjevanja nego prošli put. I dojam je bio puno intimniji, jer je pozicija stagea otvorila širok prostor za publiku u prvim redovima. Mislim da je ovo po pitanju scenografije bio pun pogodak.

U drugom se dijelu nastupa Zarkoff oslobađa gitare i nastavlja koristeći samo mašine i mikrofon. I ovdje izvrsno balansira količinu vokala u odnosu na, rekao bih, više plesniju glazbu. To zapravo može biti i pogrešan dojam, jer odsutnost gitare smanjuje potrebu da fokus bude na njemu kao na izvođaču, pa se mozak i tijelo više prepuste glazbi.

Toliko me uvukao u svoju izvedbu da sam se odjednom iznenadio što je već kraj. Umjesto da vam opisujem Zarkoffovu glazbu, savjetujem da progooglate njegova recentna izdanja, kolaboracije i snimke, te tako sami steknete dojam. Ne bih htio na jeftini način potrošiti velike riječi, ali ovo je kvaliteta koja daleko premašuje okvire naše balkanske regije. Samo puno šire od toga. I poslušajte Zarkoffa kad vam slijedeći put bude prilika.

Neka nova ruta

Profesor M. se nastavio na Zarkoffa. Nisam gledao na sat. Nisam dotad gledao ni oko sebe. Vidio sam Đinu. Htio sam joj reći da smo mi ti koji se rasplešemo kad nju vidimo, a nikako nije obratno. Ali nisam. Zašto da joj kvarim snove. Nek ona misli da mi uvijek tako plešemo, a ne samo kad ona dođe.

Kroz kratko sam vrijeme shvatio da onaj u DJ kabini sprema iznenađenje. Možda sam njegov prošli nastup na Über Edenu mogao klasificirati kao jednu od dvije moguće rute prema vrhuncu, međutim on je odlučio pokazati nam skrivenu stazu.

Na perfidni nas je način doveo do trenutka u kojem pokazujemo svoje najsirovije plesne strasti, pa nam je u intervalima počeo dozirati neke esencijalne sastojke ekstaze. Kad kažem perfidno, onda to i mislim. Sve kao pušta neku glazbu koja nas tjera da plešemo, ali bez da nas tjera na blud.

Onda pusti jednu stvar i ode na pišanje. Dok tako plešemo bez DJ-a stvar se polako otvara. Shvaćamo da nam je pustio Depeche Mode i Strangelove. Vjerojatno onaj extended 12 incher.

"But when you think I've had enough From your sea of love I'll take more than another river full Yes, and I'll make it all worthwhile I'll make your heart smile"

Ushićenost raste. Pijemo. Plešemo. Razbijeno staklo. Predatori kao da okružuju potencijalni plijen. One izmiču. Zadovoljno se smješim.

Poezija zahoda

WC-i u klubovima mjesto su nepatvorene urbane poezije koje neminovno odražava duh onih koji te klubove pohode. Jabuka je najstariji zagrebački klub. Stihovi koji se ovdje čitaju za pišanja direktni su i pitki. Ne nose u sebi neke duboke misli, kao npr. u Medici, koja je puno mlađi klub i u kojem svoj poetski izražaj stiče jedna nova generacija. Fotografija bez retuširanja prikazuje jedan od tipičnih lirskih momenata muškog WC-a u Jabuci.


Još uvek ti đavoli vire iz rukava

U jednom bezvremenskom kolažu pjesama za koje bi netko mogao pomisliti kako su obične, već previše puta odsvirane i nimalo alternativne, Profesor M. bira komade kojima kao da želi dokazati suprotno. Ako ih posložiš u pravilnim vremenskim intervalima i dodaš između nešto neočekivano, postižeš efekt novog rođenja te iste glazbe. Jel sad to simbolički vezano uz rođenje lika koji će i dvije tisuće godina kasnije na ovom svijetu izazivati kontroverze, ne znam.


Znam samo da nam je ovaj uspio otpustiti sve kočnice i pripredio nam složenac u rasponu od Spandau Balleta, Talk Talk, preko Tine Turner i We don't need another hero, sve do Billy Idola i Flesh for Fantasy. Ponešto očekivani New Gold Dream trenutak od Simple Mindsa praktično sam iskoristio za pišanje i za simple minds.

Ništa prije nije me moglo pripremiti za ono što je uslijedilo.

"Razmičes zavese, gledaš obećani grad, svetla se pale, tinja želja u tebi..."

Zaista ne znam koja bi druga pjesma mogla pobuditi toliku ekspresivnost pokreta i srčanosti kao "Ti si sav moj bol" od EKV-a. A onda, već nekoliko trenutaka kasnije, kao da želi poručiti - nemate vi pojma. Pušta Goribor i Sjajne niti. I ovog sam se časa sav naježio, kao uostalom i tog trena u Jabuci. 

Prilike

Prije nekoliko tjedana bio je zagrebački maraton. Pojavili smo se tamo na jutarnjoj fiskulturi u kojoj je Felver puštao glazbicu za trkače. U trenutku starta, kad je nekoliko tisuća trkača krenulo u trk za nekom vlastitom pobjedom, on je pustio Iggy Popa i Lust for life. Dok sam u tom času, sa pola puta prema Kaptolu, promatrao start koji se odvijao s kulisom te glazbene podloge, mislio sam kako se ni njemu neće skoro ponoviti trenutak u kojem će moći staviti stvar koja je tako dobro pogođena sa trenutkom.

Jabuka, Božić, Eden i Goribor su to poništili. On to može i češće nego ja to mislim. Sigurno je rođen pod sretnom zvijezdom. Na kraju sam dojma kako je sva ta koreografija iz Jabuke upravo nužno potrebni antipod onakvom Božiću kakvom zadnjih godina svjedočimo. Jadnom i konzumerskom.

Neki dan sam o tome cvilio prvorođenoj, pa je ona kasnije rekla svojoj majci da se sa mnom ponekad osjeća kao da je ona roditelj, a ja dijete. Ja sam to shvatio kao kompliment.

Perfektan dan za banana ribe

Nastavio je sa Smithsima i "How soon is now", bilo je tu i skroz neočekivanih komada poput Howard Jonesa i meni posebno drage "Pandora's Box" grupe OMD. Pisao sam o toj pjesmi i priči iza nje već jednom kad mi se sjajno pogodila uz jednu večer i jednu plesačicu s kojom često rado plešem. 

Mislim da je potpuno neočekivanu, monstruozno snažnu i dojmljivu "Cat people (Putting on the fire)" David Bowiea morao staviti baš zato što je neočekivana, monstruozno snažna i dojmljiva.

Kad sam začuo stihove pjesme "Sama", sa jedinog albuma grupe Via Talas, koji se zvao "Perfektan dan za banana ribe", shvatio sam da se nikad ne trebam ustezati u nekim svojim idejama i zamislima, nego se samo prepustiti trenutku sa puno samopouzdanja. Nije to zbog stihova "Rudi, ne diraj mi grudi", već zbog ideje i vizije. Kad neku imaš u glavi, jedino što možeš je sprovesti je u djelo i samo tada ćeš vidjeti rezultate.

A pokazuje to i ovaj Über Eden koji na groteskni način vraća moju vjeru u Božić i viziju kako isti može biti i drukčiji. Bilo je tu još puno odlične glazbe koju, odsutan od vremena, nisam faktografski upamtio. Iskreno, nisam se uopće ni trudio. Toliko sam se prepustio trenutku. I onda je Felver završio. Utišali su se zadnji taktovi i upalilo se svjetlo.

Božićno jutro

Šank. Jedna putna. Spika. Jedna putna. Svi traže naušnicu. Jedna putna. Mima vadi kiflice. Još su tople. Kiflice nestanu. Jedna putna. Krećemo. Ostavljamo Jabuku praznom. Grad. Božićno jutro. Meni nije ni sneno, ni mutno. A nisam ni u kaputu.

Gledam sad zamišljeno kroz prozor kuhinje u kojoj sjedimo, pa zamišljeno gledam u mobitel. Moja prikrivena suradnica mi nije poslala nikakvu fotku, a vidio sam da je bila tamo. Shvaćam i zašto. Ne možeš krivotvoriti dojam. Utisak ili dojam nastaju nepatvoreno i jedinstveno. Pokušati ih rekonstruirati ne rezultira uspjehom.

Zapravo mi je pomogla da napišem ovaj tekst. Kad slijedeće godine budem išao na Über Eden više neću imati ovakvih dvojbi. 

Prigodna pjesma za kraj. Love you all.

Christmas Eve - Christina Rossetti

Christmas has a darkness Brighter than the blazing noon, Christmas has a chillness Warmer than the heat of June, Christmas has a beauty Lovelier than the world can show: For Christmas bringeth Jesus, Brought for us so low.

Earth, strike up your music, Birds that sing and bells that ring; Heaven has answering music For all angels soon to sing: Earth, put on your whitest Bridal robe of spotless snow: For Christmas bringeth Jesus, Brought for us so low.

#ÜberEden #Jabuka #Zarkoff #Felver

Blog post