Blog post

Fikcio Monger Live


Ovaj sam tjedan imao krizu. Shvatio sam da sam bio na preko nekoliko partija i da o tome nisam ništa napisao. Odjednom sam osjećao krivnju. Zapravo sam tako i planirao. Ne pisati, već otići na neka mjesta radi čistog provoda i pražnjenja mozga. Tako je i bilo, a na kraju me kopkalo to što je baš bilo nekih inspirativnih situacija. But, life is a bitch, pa ćete tako ostati zakinuti za te inspirativne situacije. No kako ne bi sve bilo baš crno, pokušati ću po sjećanju nabrojati koga i gdje sam slušao i na koga i gdje plesao, te radio još i sve ono što se radi kad ideš van u klub.

Funk - nekoliko puta. Brighton, Jogarde, Felver.

Sound Factory - Ekstrakt sa Steve Murphyem.

Vedran Gapulja & E1 u Mastersu.

Željezničar i Taman ekipa - El Commando b2b Allan, Denis Beifuss.

Boogaloo sa Skeptikom.

FM, Dodo i Co, rođendanski u Mastersu.

E1 & Savage u Mastersu.

Negdje u svemu tome sam i napisao tekst o Baldeliju.

Sad kad sam vam uvalio mentalni podsjetnik, lijepo kad slijedeći put vidite neko od ovih imena, smatrajte ih preporukom, riskirajte i otiđite, zabava je garantirana.

Modesty Blaise

Prva slike koja mi je prošla kroz glavu kad sam čuo ime Fikcio Monger bila je Modesty Blaise. Od tog časa je Fikcio Monger za mene bio lik iz stripa. Koji usput producira i uživo izvodi elektronsku plesnu glazbu, a zapravo je bubnjar, udaraljkaš, te još i multi instrumentalist. To sam sve negdje pročitao, a još znam i to da je on jedan od članova elektronskog benda Fogsellers, koji je, ako se ne varam, ove godine nominiran za nagradu Ambasador, koja se pak dodjeljuje, već treću godinu za redom, talentiranim glazbenicama i glazbenicima, te ostalim likicama i likovima koji imaju veze sa scenom elektronske glazbe.


Na moju veliku žalost ispostavilo se da je Fikcio Monger ustvari pravi, a ne fiktivni lik, kao i da uopće ne liči na lika iz stripa. Ali zato pritiščući gumbiće u raznim duginim bojama stvara glazbu.

Žalosna Sova

Žalosna Sova je poglavica svih indijanskih plemena s područja Velikih jezera. Pridružio se Vukovima s Ontarija nakon što su Crveni mundiri pobili njegovo pleme. Ime je dobio jer je prema pričama, u noći kada je rođen, jedna sova čitavu noć žalosno hukala. Čitavo vrijeme je natmuren i predviđa nesreće koje se nikada ne obistine.

Nakon dugo vremena sam išao van sam. I još k tome na party kolektiva kojeg ne pratim previše, a tamo sigurno dođe neka druga ekipa. To mi je skroz dobro. Sâm sam, infiltriram se, slabo me poznaju, sve je drukčije. Vidio sam taj event čim se pojavio. Fikcio Monger je kao i Tornado Wallace, ime je to koje morate uočiti i barem pogledati o čemu se radi.

Ispostavilo se da uz domaćine Nicolea i Flaneura, te gosta headlinera Fikcio Mongera, večer dovršava i J Jay na kojeg sam bacio oko, ima već neko vrijeme. To će baš bit super. Reform dvojac je bio najavljen u b2b aranžmanu.

Sad nije da sam ja bacio oko na J Jaya tako da mu recimo gledam dupe kad prođe, nego na njega kao DJ-a, jel.

Došao sam u Masters nekoliko minuta prije jedan i tako ih zajebao za 20 kuna. Onda sam na šanku ostavio tih 20 kuna za pijaču od koje sam popio dva gutljaja, pa su mi je maknuli. House always win. Masters je bio prilično pun za taj sat. Dosta je mračno i vidim tek nekoliko poznatih lica. Pravim se da ih ne poznam. Tako mi se čini da sam više undercover. Ali i oni se prave da mene ne poznaju, pa je sve skupa još više cool.

Dvojac Nicole & Flaneur vrti, čini mi se, u ležernom back to backu, glazba je house, prihvatljiv svima, kvalitetan i decentan. Ide i u disco house. Fino za plesanje, floor je pun. Meni je to odlična glazba kad se ovako nađem na nekom mjestu i fino u njoj uživam, međutim taj zvuk nije moj prvi izbor, odnosno nije nešto zbog čega bih ciljano otišao na party. Nemojte brinuti, to je stvar ukusa. Ova glazba će zabaviti i mene i one koji uopće nisu u điru elektronske glazbe. Nicole & Flandeur to rade bez greške, atmosfera je vesela. Čuo sam i neke klasike, zaboravio sam koje, nešto s početka devedesetih. Bio je i neki Lil Louis. Rekao bih da znam neka izdanja sa Dekmantela ili Cherokee Recordingsa koja su se našla u njihovom setu.

Nisam ih fotkao. Budem drugi put. Njih su dvojica napravili odlično zagrijavanje za live gosta. Siguran sam da oni imaju i drugih svojih glazbenih strana, koje ću, valjda, s vremenom otkriti.

Zagor Te Nej

Zagor je bijelac, tridesetak godina star, koji živi u šumi Darkwood, smještenoj na granici Ohia, Pennsylvanije i Zapadne Virginije. Njegova koliba nalazi se duboko u unutrašnjosti, okružena močvarom Mo-hi-la i mali broj ljudi zna put do nje.

Fikcio Monger krenuo je, a kako će, nego beatom.

Dum, dum, dum, dum. Ck, ck.

Dum, dum, dum, dum. Ck, ck, ckck.

Ckck, ckck, ckck, ckck.

On izvodi live u kojem je centralno okruženje Ableton software u kojem se nalaze aranžmani, sampleovi, beatovi i ostale gadosti kakve se inače nalaze u elektronskoj glazbi. Abletonom upravlja uz pomoć tri uređaja.

To su Novation Launch Control i Novation Launchpad Pro, klasični kontroleri, dok je Expressive E - Touché MIDI/CV/USB Control Surface malo drugačiji i posebniji uređaj.


Riječ je o instrumentu uz pomoć kojeg se upravlja synthesizerom. Ploha izgledom slična gitarskoj wach pedali zapravo je osjetljiva površina koja reagira na pritisak, nagib ili slide, a prepoznaje i gesture. Tako uz pomoć određenih kretnji rukom, odnosno prstima, te pritiskom proizvodite ton, akord, arpeggio, ili okidate razne efekte. Na sličan se način mogu koristiti osjetljive stripe površine na Native Instruments Machine Jam-u. Čini mi se ipak da je kod Touchéa riječ o ponešto naprednijem instrumentu.

Mongerov je setup zapravo jednostavan i kompaktan, a promatrajući kako ga on koristi, rekao bih da je i optimalan za ovakav tip live izvedbe. Ispočetka su u njegovom setu ritmovi i soundovi okrenuti u tribal, sa dosta perkusija i promjenama u ritmu. Fraze koje Fikcio Monger gradi složene su od ugodnih i skladnih elemenata (melodija, basslineova, šumova, zvukova), sve skupa deep tech sa obilježjima koja nikako nisu mainstream.

Ispočetka mi se čini da Fikcio Monger još nema savršeno razrađena trajanja pojedinih dionica. U live izvedbi izvođač generalno ima plan izvesti neki broj skladbi, ili trackova. To mu daje osnovnu vremensku dimenziju. Međutim, sve te skladbe on gradi od pojedinačnih elemenata i za svaki od njih mora pogoditi pravu duljinu trajanja. Scena u Abletonu mu donekle pomaže u određivanju trajanja pojedine dionice.

U tom prvom dijelu seta ja bih volio više dinamičnosti i iznenađenja. Dok Fikcio Monger gradi neki build up, on to radi strpljivo, a to se u konačnici i isplati, što se i vidi po reakcijama publike. Neovisno o tome da li je za moj ukus neka dionica preduga, soundovi, melodije i ritmovi su dobri i atraktivni, pa cijela stvar ne postaje dosadna niti zamorna.

Kako je njegov set odmicao zvuk je postajao dublji, ritam i kick su odlazili na granicu sa technom, a sound je poprimio karakteristike kakve baš volim. Riječ je o deep house zvukovima. Tu se Fikcio već prilično zagrijao, pa je i spontanost u izvedbi bila bolja, a dinamičnost je bila na visini. Prilično intenzivno smo plesali.

Kako se set bližio kraju, Fikcio Monger je otkrivao sve više svojih aduta i bio sve žešči. Imao je nekoliko manjih tehničkih problema koje je vrlo vješto savladao, pa je sve što je publika mogla eventualno čuti bila poneka nagla promjena ritma ili sounda, te poneki ckk, kao kad preskoči CD. Ništa vrijedno spomena, pogotovo kad je riječ o live izvedbi.

Dojma sam da se kod Fikcio Mongera osjeti njegovo glazbeno zaleđe i to u načinu na koji koncipira pojedinu skladbu. Producenti kojima je kreiranje elektronske glazbe prvo kreativno glazbeno iskustvo pristupaju tracku na način da razmišljaju sekvencijalno, a istovremeno im jedinicu mjere čine beatovi u skupinama po 4, 8, 16 ili 32.

Oni koji su glazbeno kreativno iskustvo stekli korištenjem konvencionalnih glazbenih instrumenata, čitaj - sviraju gitaru, klavijature ili udaraju bubanj, skladbu koncipiraju i grade iz elemenata kao što su intro, chorus, bridge ili solo. Taj se moment osjeti kod Fikcio Mongera.

To je nešto što ti ostane utkano za sva vremena. Kao i kad krivo naučiš hvatati G-Dur na gitari. Namjesto prstima 3,4 i 5 hvataš ga na lakši način prstima 2,3 i 4, a onda na teži način odlaziš u G7.

Vizura elektronske skladbe na ovaj način je drukčija i ima neku drugu interesantnu dimenziju.

Iz seta se može zaključiti kakav sound Fikcio Monger želi proizvesti. Sound na kraju seta nije isti kao onaj na početku, rekao bih da nemaju niti preveliku zajedničku notu. To ga s jedne strane čini raznovrsnijim i zanimljivijim široj publici. Ja bih osobno volio kad bi kroz sve varijante zvuka osjetio neki zajednički zvučni potpis, ali to je samo moja želja. Možda to nije i njegova namjera.

Live može biti nezahvalan i radi toga što se kao live izvođač nalaziš u nemilosti onih koji su nastupali prije tebe. U svom liveu ograničen si na određeni zvuk i brzinu, pa ako su oni prije tebe bili prežestoki, ili rjeđe, prespori, možeš odjednom ispasti šaka u oko.

Po mom su mišljenju Nicole & Flaneur malo previše zagrijali atmosferu, pa je početak Fikcio Mongera bio mrvu premršav. To sad malo sitničarim.

Overall dojam. To je super performance sa zanimljivim i dobrim aranžmanima i soundovima u kojem ima dovoljno prostora za improvizaciju, napredovanje i promjenu.

Slušajući neke druge live performere poput Satorija ili Rampuea i to od njihovih ranih liveova prema novima, jasno se može osjetiti promjena ili napredak u strukturiranju seta. Siguran sam da će tako biti i sa Fikcio Mongerom već slijedeći put kad ga budem imao prilike slušati.

Glištun Gmižić

Glištun je glava šesteroočlane porodice koja živi na rubu egzistencije. Ima ženu Prcmiljku i sina Kaćuna, te ostalu djecu. Svi su gadni i prištavi.

Zadnji je iza pulta preostao J Jay, u narodu znan kao Josip ili Joja. On također nije lik iz stripa. J Jaya sam upoznao jednog jutra prije nego je zora pukla, podno Felbingerovih stuba u Zagrebu. Kad mi otamo pogled krene gore prema onim kućama što stoje poviše stuba, uvijek u njima vidim Zagorkin Zagreb.

J Jay koristi Traktor. Pušta skroz deep house, skroz jako, skroz dobro. Ajmo reć da mi sam početak seta nije bio nešto poseban, ali sve kasnije je bilo u pravo vrijeme na pravom mjestu. Upravo odlično nadovezano na oba seta koja su bila prije.


On uživa dok miksa, bira stvari koje imaju duže elemente zapleta, ali i breakove. Publika reagira na svaki njegov pokret. Ustvari ga jako vole. On ih malo nagradi. Glazba je to sa labela koje ja ne pratim puno, no ponešto ipak prepoznajem. Metanoia, Deeperfect Records, DIRTYBIRD. Pustio je i "We were riding high - Timo Maas, Basti Grub, Eric Volta". Odlična stvar. Ja volim "Alternate Version".

Nakratko je J Jay ostao bez zvuka. Zapravo, trajalo je to nekoliko minuta. Ekipa je skandirala - Joja, Joja! Do jaja. Ovo zadnje nisu skandirali, to je moj opis situacije.

Dobar mi je taj J Jay. Nepretenciozan, a sva mu mjuza ima jedan zajednički štih. Kad je on zgasil oko sedam sati, ja sam se spustil dole, a onda sam čul da je opet počel. Tehnički sam otišo prije kraja, a s druge strane nisam, jer sam i dole na cesti čul. Neki su čekali taksi. Ja sam sjedio u autu. Da ne čekaju ljudi sami. Otišao sam kad je došao taksi. Za to su vrijeme već neki drugi čekali. Bilo je očito da je gotovo.

Don Chico Felipe Cayetano Lopez Martinez y Gonzales

Ili kraće Chico, je Meksikanac iz Veracruza. On je Zagorov najbolji prijatelj. Nizak je, debeo, nespretan i proždrljiv, potkupljiv, hvalisav i simpatičan. Zbog svoje lakomosti za jelom često upada u neprilike, te ga tada Zagor mora spašavati.

Kak sam ja išao van solo, tako nisam pripadao niti jednoj skupini. To je ispalo dobro, jer sam mogao nesmetano pripadati raznim skupinama, a s većinom njih uglavnom ne dijelim floor, pa je ovo prilika za to nadoknadit.

U ovoj ekipi moram dati "high five" dečkima po pitanju angažiranosti u plesanju. Puno više su aktivni nego dečki na nekim drugim klubskim večerima. Cure su standardno u stalnom điru, ali sinoć je highlight po pitanju plesanja na dečkima. Tak je bilo, možda se ovi kaj dolaze na druge večeri sad malo zapitaju. Pa neće nas neki Reformovci valjda prešišat?

Razgovori. Vodio sam nekoliko razgovora u kojima kurca nisam razumio svoje sugovornice, odnosno sugovornike, ali sam dao jasna klimanja glavom i neke odgovore koji možda i nemaju veze s pitanjima. Tješi me to što sam siguran da se moji sugovornici uopće ne sjećaju da smo razgovarali, ili su isto kao i ja samo klimali glavom.

Prošli sam tjedan bio tri noći u klubu. E, u nedjelju ujutro sam izgledao kao većina ovih jutros. Na jednostavno pitanje bi mi trebalo po četiri pet sekundi da reagiram, te po minutu da odgovorim sa da ili ne.

Žao mi je što je umjetnost i na ovakvom mjestu izložena devastaciji i nemaru. Naime, prije dva tjedna je u lijevom dijelu muškog WC-a postavljena sado-mazo instalacija koja se sastoji od špage i lanca. Špagom i lancom su zavezana vrata, a ne zna se tko je ostao zatvoren unutra. Prošli je vikend to sve skupa bilo napeto, a već ovaj vikend je lanac prilično opušten, a špaga se istegla. Izgleda da unutra nema nikoga. Da li je sad to fejkana umjetnost ili lažna instalacija, nemam pojma.

Očekivao sam neke koji nisu došli. Minus. Bili su neki kojima prepoznajem lica. Plus.

Cijelu mi je večer sve imalo miris po pregorenom ajmpremu. Ja govorim ajmprem, ali vidio sam i varijante ajnpren, ajnprem, ajmpren i zaprška. Ovo zadnje je zbilja kinky.

Bila je super atmosfera, sa ponešto blackouta i flashbackova. Tu i tamo koji lik koji ti se zalijepi i stalno je u tebi, oko tebe, iza tebe i na tebi. Tu je i moj sinoćnji "gimme five buddy". Love to be loved. Dvije cure koje su, kad se već razdanilo, izašle van, pa je jedna konstatirala kako ništa ne vidi, druga se s njom složila, te su se razumno vratile unutra i ostale još neko vrijeme.

Ujutro sam opet imao krizu. Došla je teta čistačica, nije prekinula misu, ja sam joj plešući nagazio na nogu, nije mi niš rekla i čekala je više od pol sata da Joja prestane svirat. I onda mi je bilo teško. Nisam siguran jel ona izgubila volju nas rasteravat ili joj je neko rekal da su se neki bunili protiv toga, pa sad ona to ne sme više radit. Bilo mi ju je žal. Nadam se da bu nas opet neki put razjurila.

Nekak mi je, bez obzira na gosta Šibenčana, ova večer odisala zagrebački, pa sam zato tak malo pot kraj i pisal po domaći. Prava je istina da to radim zbog Dalmatinaca, jer znam da nemaju gdi pročitat nekaj na domaćem jeziku. Feršteen?

Otišal sam sam doma i ful mi je žal kaj nisam pobral ekipicu koja je ostala čekat još jedan taksi. Ne znam opće koji mi je kurac bil i zakaj ih nisam otpelal doma. A možda bi i kakav after napravili. Sorry, nisam pizda, samo sam bil tupav.

Drago mi je kaj sam malo osetil Reforme i drago mi je kaj sam slušal Mongera i još mi je drago kaj sam bil sa ne skroz redovnom ekipom. I još Diklič. Drago. Mi je.

Love you all, popodne je tonska u Boogaloou, moram se zrihtat, a navečer je rave. Pa ko preživi. Love you all one more time. Pjesma za kraj - The Dream.

Edna St. Vincent Millay je američka pjesnikinja koja je 1923. godine dobila Pulitzerovu nagradu za poeziju.

The Dream - Edna St. Vincent Millay

Love, if I weep it will not matter, And if you laugh I shall not care; Foolish am I to think about it, But it is good to feel you there.

Love, in my sleep I dreamed of waking, White and awful the moonlight reached Over the floor, and somewhere, somewhere, There was a shutter loose, it screeched!

Swung in the wind, and no wind blowing!

I was afraid, and turned to you, Put out my hand to you for comfort, And you were gone! Cold, cold as dew,

Under my hand the moonlight lay! Love, if you laugh I shall not care, But if I weep it will not matter, Ah, it is good to feel you there!

#FikcioMonger #Reform #Masters #Nicole #Flaneur #JJay