Kevin Saunderson & Silicone Soul


Ja sam dosta lagan na kliku mišem. Klik. Klik. Checkout. Prije sam bio malo teži. Klik. Klik. Cancel. Onda su u Googletu odlučili da u Chrome ugrade sef. U sefu su podaci o kreditnoj kartici. Ali ne i security code. Kako ja nisam paranoični pobornik teorija zavjera, već samo umjereni, ja vjerujem da moj security code nema nitko osim mene. S druge strane radim u razvoju softvera cijeli život.

Šareni artikal

Enivej, tako ja sad nakon dva klika moram upisati samo četveroznamenkasti broj, dok sam prije imao pet-šest šansi za odustajanje, jer bi morao upisati sve podatke pojedinačno. Taj ti unos ubije impulzivnost. Postaneš loš potrošač. A ja sam baš dobar potrošač.

Kod nas su dva velika trgovca koji prodaju ulaznice. Ja favoriziram prvog. Kod drugog kupujem kad nema kod prvog. Ovaj prvi mi naplati ulaznicu, a u emailu dobijem QR kôd koji pokažem na ulazu. Drugi trgovac mi naplati ispis karte, jer si sam printam. Tu kartu moram pravilno presavinuti, a nije važeća ako odrežem nebitni dio. Onda idem koncert sa komadom papira A4 formata. Ali sretan sam što je smijem presavinuti, pa je ne moram kao uputnicu nositi u malom fasciklu od auto osiguranja. I još mi naplate neku pizdariju koju prije, čini mi se, nisu naplaćivali. Ticket Nazis.

Klik, klik. Kupio sam karte za Kevin Saundersona kod prvog trgovca. I za pola Silicone Soula. Kao i za pregršt domaćih DJ-ova. Nije to skroz moj đir, ali ne bi mi trebalo biti loše.

Nedjelja ujutro (danas) ispred kluba na Sveticama

Tu skreni, lijevo. Aha, da ne bi morao kršit propise. Pa taj put je i izmišljen da prođeš i da ne kršiš propise, veli on. I, kakav ti je bio Kevin, pita Alice odostraga? A gle, ok. Aha, nije ti sjeo, pa oćeš pisat kaj, imaš inspiraciju? Pa mogo bi neki faktografski tekst napisat, to sigurno. Aha, ono novinarski, posprdno veli ona.

Dobro, a kakav ti je onda bio Kevin, pita on? Korektan, velim ja. Aha, pa najbolje da nije bio korektan, to bi zbilja bila katastrofa. Kaj onda ne'š niš pisal, pita Alice. Ne bum. Valjda.

Nedjelja ujutro (prije par mjeseci) ispred kluba na Sveticama

A ti ideš tu preko pune crte, trebao si tamo skrenut lijevo? Ma ajde, pogledam jel ima koga, pa šmugnem. Jednom ću i najebat, to je statistički zajamčeno. Večeras nije bilo puno ljudi, al su zato svi plesali, veli on. Baš je bilo ok, velim ja.

I ona cura, već sam nju prije viđao. Ona uvijek pleše punim srcem i tijelom. Istina, veli on, ona uvijek daje sve od sebe. Samo zbog toga što ona toliko uživa se isplati svirati, taman da i nikog drugog nema, veli on.

Kasnije taj dan vidim njen lajk na nekoj mojoj objavi, pogledam profil na Fejsu, vidim da ima neki web. Klik. Pogledam. Vidim piše blog. Pročitam. Wow efekt.. Pročitam opet kroz par dana. Pa još malo danas dok pišem ovaj tekst. Koje misli. Prepoznam u njima i sebe, ali i neke svoje prijatelje, neke svoje, ali i neke njihove strahove i tajne. Ali i radosti. I sitne strasti.

Tako iskreno i nesebično podijeljene, na način koji te motivira da preispitaš neke svoje unutarnje nemire. Kad bih ja napisao neki, makar upola toliko intiman tekst, znam da bi se sedam puta vraćao u njega, maskirao misli, brisao napisano. I sad sam tu na ovom mjestu obrisao jednu rečenicu.

Sloboda nije jednostavni domaći zadatak

Ona je svijest o skladu nesklada nesavršenih ljudi.

Da sam ja malo više slobodan, onda bih sinoć krenuo u Bogaloo u sandalama i kratkim hlačama. Bez remena, bijelim, na sitne plave točkice. I jebalo bi mi se živo jel mi vise do pola dupeta zato što nemam remen. Moja zarobljenost u ideološki podmetnutim formama je konstatirala da je sredina rujna, pa neće bit vruće, a po noći bi moglo biti i hladno. Već prije je ta zarobljenost odlučila o remenu vs. hlačama na pol dupeta.

Bijelo na plave točkice nije bila ni opcija. Kad je tamo na velikom flooru Bogalooa udarila vrućina i vlaga, onda su se traperice, friško oprane i stisnute, sljepile za kožu. Jebeš party na kojem nisi sav mokar. To mi je neka mantra, tako odjebem sve komentare onih koji ni ne žele otić nekud jer će bit vruće, a usput i sam sebe uvjerim kako mi je to super.

Vušššššš. Iznenadni nalet vrućeg i vlažnog zraka gotovo da mi je oteo sposobnost disanja, a znoj sa čela mi je potekao niz lice. Stroboskopsko svjetlo brisalo je svaku treću sličicu, pa je konačna slika koju sam percipirao bila skroz ispresjecana. To je ok za techno party. Znao sam da je Yassna već tu. Instinktivno sam je tražio pogledom. Svirao je Lemon. Bilo je prilično puno ljudi.

Često oklijevam oko nekog komada elektronske glazbe kad mi se čini previše progresivan za moj ukus. Takav je Lemon. Isto tako, već sam to odavno naučio, na jednom ovakvom partiju ne može sve biti po mom ukusu. Ako pogledam ovih nekoliko stotina ljudi oko mene, izgleda da je većini upravo ovo po ukusu. Ili barem tako misle, što je potpuno normalno.

Iako sam sav mokar, ta me glazba ne uzbuđuje previše, ali to nije ni razlog da sjedim negdje u kutu. Plešem cijelo vrijeme. Uostalom, čuje se i vidi da je DJ iskusan, dobro komunicira sa publikom i očito se svi dobro zabavljaju. Neću pasti u hipnotički trans, neće bit stvari koje su meni ludilo, ali ću se dobro oznojiti. A ekipa je tu ok, pa ću se i zabavit. Prije njega je svirao Mary, a sad i on pleše. Kako sam kaže, i on je tako tukao u svom setu prije. Ipak je ovo techno floor, ne.

Evo i Yassne. S njom je i Goth girl. Otkako je prije godinu dana otišla na prvi techno, sve je češće na ovakvim mjestima. Hangamo. I neki njezini su tu. On je nešto stariji od mene. Automatski se ja osjećam mlađim. Idem malo dolje. Zahod, važno mjesto socijalizacije na partiju, služi i za pišanje. Te za sranje, kao i za ostale stvari.

Na putu prema dolje sretnem neke poznate. Dolje je gužva i sve je zapišano. Već znam da je ekipa koja ovdje čini većinu znatno mlađa od mene, pa su i njihove ideološki nametnute forme nešto drugačije od mojih. Bez iznimke se dobro slažemo.

S godinama je moja unutarnja sloboda bivala sve veća, pa je u nekom trenu i energija koju širim postala takva da danas malo tko posumnja da sam murjak u civilu. To pak intenzivno djeluje na vanjsku slobodu. Kako moju, tako i njihovu. Dok sam bio u dvadesetima stalno su mislili da sam cajkan. Morao sam napisati "cajkan", jer je to naziv od milja za milicajca. Milicajac je isto što i policajac, ali prije trideset godina. Milicajac, cajac, cajkan. To je valjda tvorba.

Kevin Saunderson

Vraćajući se odozdo nazad gore, skužio sam da je počeo Kevin. Ne znam jesam li uletio baš na prvu stvar, ali svirao je pravi Detroit techno, njegova stvar, zajedno sa KiNK-om, sa EP-a koji je izdan za tridesetgodišnjicu njegovog KMS labela.


Ovaj zvuk je po mom ukusu. Tako je danas, prije nije bilo tako. To je sloboda, ili oslobađanje u glazbi. Dugo mi je trebalo da se otvorim prema techno glazbi. Otišao bi i prije na poneki techno party, ali rijeđe. Svi ostali pravci i žanrovi uvijek, s naglaskom na house kao osnovnu formu.

I tako kako je počeo, tako je i nastavio do kraja seta. Dobar ili odličan Detroit techno. Zanatski odlično miksanje, vrlo često cut tehnikom. Isprva sa dosta neuspješnom komunikacijom s publikom, kasnije ipak bolje. I zapravo ništa više od toga. Takav je moj doživljaj. Možda sam imao velika očekivanja, možda je on imao loš dan. Nisam očekivao magiju, ali sam očekivao jedan set nakon kojeg ću reći. Je-Bo-Te. Do toga nije došlo.

U jednom sam trenu pomislio - Sad će je pustit! Uzmem mobitel, pustim live na Fejs, ide neko vrijeme, skužim da je ipak sad neće pustit, prekinem live. On je pusti.

Neki remix. Očekivao sam to, dapače, bilo je vrlo predvidivo. Jedino što sam ja mislio da će pustiti "Good life", a on je opandrčio "Big fun". Na kraju seta je pustio još jednom, gotovo accapella verziju, al ubi me sad ako znam koju od te dvije stvari. Nekome to može izgledati jeftino, ali ja mislim da svatko tko jednom ima hitove tog kalibra, kasnije te iste hitove stalno svira i reciklira.

Obje stvari su od banda "Inner City". Okosnicu banda činili su Kevin Saunderson i pjevačica Paris Grey. Paris je i izvan banda, prije, ali i kasnije pjevala, te još uvijek pjeva uz elektronsku glazbu. Više uz house nego uz techno.

Poslušajte njenu izvedbu na etiketi "FutureSounds Records", izdanje iz 1988. godine pod imenom "House Master Baldwin featuring Paris Grey - Don't Lead Me (Medusa House Mix). Poslušajte i Honey Dijon. Zaključite.

Spotao sam da je puštao Slam, Kenny Larkina i Radio Slave - Feel the same (Floorplan remix). Jedan od Floorplan remixeva.

Dvaput sam izlazio sa floora za trajanja njegovog seta i po povratku bih zastao na ulazu, pa bih se zagledao u masu. Puno je ljudi koji plešu, ima reakcija publike, veseli su, zabavljaju se, ali nema zanosa, niti hipnotizirane gomile. Nije cijela dvorana u euforiji. Ovo je moj, prilično objektivni, komentar.

Ekipa oko mjesta gdje sam bio je bila odlična. Hvala curi koja mi je smotala pljugu. Prije toga me pitala da li baš jako volim motati. Pročitala me odmah, pa mi je ona smotala. U uskoj rizli, tako da mi ne izgori brzo. "High five" cura s desna je bila prava pozitiva i motivator.


Bilo je oko mene još ekipe koja je bila u dobrom plesu, svi su skupa činili dobru atmosferu. A onda sam skužio onu curu od prije nekoliko mjeseci, koja ima super energiju i koja me totalno motivira na flooru. Kad mi se dogodi taj eye contact i kad se prokužimo body languageom, ekspresno dobivam navalu adrenalina i instantno se triput više uključim unutra. Onda i bolje plešem.

Rezime Kevin Saundersona. Dobra glazba, tehnički izvrsno, bez nekog momenta koji bi me uhvatio i radi kojeg bih ga hvalio.

Silicone Soul - Graeme Reedie

Mokar sam za popizdit. Znojim se. Kad si ćelav, onda ti znoj curi u oči. To peče. Mislim da sam to već jednom napisao. Kupit ću si frotir znojnik za glavu. Kao tenisači u osamdesetima. I Andre Agassi u devedesetima. Sloboda.

Kad je Kevin završio, počeo je domaćin Shipe. Da je on kojim slučajem u tom času bio na podiju, a ja za pultom, on bi otišao poslušati Reedie-a. Tako sam i ja napravio. Bilo je još sat vremena do kraja njegovog seta.

Osim velikog hita "Right on" iz 2000. godine, "Silicone Soul Essential Mix", snimljen nekoliko godina kasnije, dugo je bio u mom auto CD-boxu. CD u autu ne slušam već barem pet godina. Znači da ni Silicone Soul nisam pratio barem deset, ako ne i više godina.

I sad se tu đuskam, da ne kaže ekipa kako stari seronja samo stoji. Dođe Lana. Đuska i ona. Slegnem ramenima. On pusti neku stvar koja je zanimljiva. Ja veselo kažem - Evo, to je pravi Silicone Soul. Al opet ništa nakon toga. Ostajem ipak tamo.

Uhvatim se da proučavam oko sebe. Primjetim neke detalje na malom flooru koje prije nisam uočavao. Kad sam zadnji put bio na malom flooru, bio sam s one strane, za pultom. Sad ga kao posjetitelj drukčije osjećam. Kao da ga bolje poznajem. Tako bi bilo i inače sa drugim floorovima.

Na kraju odustajem od Silicone Soula. Dvije su stvari koje je pustio dale naslutiti da bi tu moglo biti nešto više, ali mimo toga ništa drugo me se nije dojmilo. Vratio sam se na veliki floor. Tamo je Shipe puštao bolju glazbu.

Ostao sam tamo plesati još neko vrijeme, opet sreo curu od nedjelje prije nekoliko mjeseci. Zvat ću je Đina. Malo popričamo, vidim da je i njen dojam sličan mome. Nema veze, plesat ćemo mi opet negdje drugdje, ili opet ovdje. Kaže mi ona da čita moje tekstove. Ja njoj ne kažem da ja čitam njene tekstove.

Ona sa svojom ekipom ode u SF. Valjda. Lana i ja odemo u 'Sters. Na ispovjed. Tamo sretnemo Alice. Otkud vi? Otkud ti? Ubijem se do kraja od plesanja, pa mi je i druga majica, koju sam u međuvremenu obukao, potpuno mokra. Popijem pivu. Fino hladnu. Profesor M. završi sa programom. Vani je sunce i lijepo je. Došli su i majstori, pa krenuli popravljati sudoper. Krenemo prema autu.

Nedjelja ujutro (danas) ispred kluba na Sveticama

Tu skreni, lijevo. Aha, da ne bi morao kršit propise. Pa taj put je i izmišljen da prođeš i da ne kršiš propise, veli on... Ostavimo njega kod njega, a Alice na tramvaju.

Vozimo doma, razmišljam o čemu pišem. Ne pišem kritike, to me ne zanima. Pišem o onome što me ispunjava. Većinom moje tekstove doživljavaju kao review, na neki način oni to i jesu, ali ja pišem samo o stvarima koje su me se dojmile i za koje imam inspiraciju nešto napisati. Obzirom na godine staža, rijetko mi se dogodi promašaj. Često mi se dogodi i super provod o kojem ne pišem.

To su situacije kad sam o akterima već pisao, ili kad smatram da nekome nisam posvetio dovoljno pažnje da bih mogao o njemu pisati. Ili nešto treće. Vidim poruku na Messengeru. Piše - "Imam osjećaj da je baš bilo vrh". Jedna draga plesačica s kojom se poznajem upravo sa nekog floora. Zapravo sam je očekivao večeras ovdje.

Vjerojatno je mnogima i baš bilo vrh. Što ne čudi ako imaš dvadeset i koju i nisi imao puno prilika postati izbirljiv i kritičan. Nadam se da sam im i ja plesanjem i širenjem vibre pomogao im ovaj nastup Kevin Saundersona bude vrh.

I dok sam po glavi vrtio - pisati ili ne, sjetio sam se svojih glavnih motiva. Prenesti emocije i opisati glazbu, dodati zanimljive situacije i barem malo sarkazma tu i tamo. Moja ekipa koja se skupila, usputna ekipa s kojom uspostaviš neku komunikaciju ili vibru u datom trenu, kao i ekipa koju već znaš i s kojom već imaš neku vibru. Sve to zajedno prevaglo je u korist pisanja, jer pisanje oslobađa.

Najednom mi se u glavi pročisti u obliku parafraziranog Paje Kanižaja.

Vraga neš pisal.

Love you all.

Sloboda

Sloboda nije božje sjeme, pa da ti ga netko dâ, sloboda nije zahvalnica pročitana abecednim redom, sloboda nije krilatica reklamnog panoa, konstruktivna kritika postojećeg stanja.

Sloboda je žena; uzmi je!

Sloboda nije podmetanje ideološki zakržljale forme, sloboda nije podmetanje ideološki bilo kakve forme, sloboda nije jednostavni domaći zadatak, ona je svijest o skladu nesklada nesavršenih ljudi.

Sloboda te čeka; uzmi je!

Datumi, sjećanje; kontrola lupa vratima, regularna predstava. Tko ne pamti, iznova proživljava.

Sloboda nije mizantropski odbačeno kukavičje jaje, sloboda nije uzajamno milovanje idiotskih glava, sloboda nije referada staničnih šetača, ona je svijest o skladu nesklada nesavršenih ljudi.

Sloboda je žena; uzmi je!

(B.J. Štulić)

#KevinSaunderson #SiliconeSoul #Shipe #Lemon #DJMary

Blog post