Trrrrrrrr! Trrrrrrrr! Dobro idem, kaj trubiš. Dok sam ja uspio mrdnut dupe iz Medene i krenut put Trogira bilo je skoro podne. Tak mi i treba kad se zajebavam sa silom. Kad smo jučer došli komentirao sam kako su u Trogiru više svi popizdili od gužvi i da se iz protesta više nitko ne vozi autom i da zato nema gužve.
Jer, jučer kad smo došli sam se zajebo, pa umjesto desno na parking, otišao preko mosta na Čiovo, tamo se okrenuo, vratio nazad, pa na parking. I sve to u par minuta. I konstatirao kako ovdje više nema gužvi. Eto mi sad. Sad sve stoji. A ovaj mi trubi. Treba malo leć. Za nekoliko sati nastavljamo. Blackout.
Dystopian
Darkeri. Nisam znao da je Radio Slave dio Dystopiana. Njega sam slušao u Zagrebu prije nešto više od godinu dana. Nisam se našao u toj večeri, ili me on nije našao. Znam da sam govorio da mi nije nimalo uzbudljiv. Sve je to korektno miksano, nije loša glazba, al neće na mene.
Monoloca povremeno pratim. Slušao sam njegov, čini mi se, posljednji album. Ima tome već dosta vremena, ali oduvijek imam neki interes prema njemu. Mislim da je on čudak. Mislim da on i želi da ja mislim da je on čudak. I ne samo ja, nego svi. Darkeri.
Ime Rødhåd sam prvi put primijetio na izdanju Monkeytown Recordsa, Howling - Signs. On je napravio opasan remix te stvari. Od tada sam bacio uho na njegova izdanja, ali nisam slušao niti jedan snimljeni nastup. Ali sam se zato naslušao pohvala sa svih strana.
Čim je tako svima super i prekrasan i odličan, meni to odmah stvori neki animozitet. Ok, remix je super. U produkciji mu ima zanimljivih trackova. Darkeri. Primijetio sam da curama, kad govore o njemu, zasjaji u očima, a ako stojimo vrlo blizu dok pričamo, osjetim i val topline. Ja se baš i ne palim na taj tip muškarca, ali mogu si zamisliti zakaj cure uzdišu zbog njega.
Ravna ploča
Tonska u 17 sati, pita Ivan Komlinović? Bit će sunce visoko, ispalit će nas, kažem. Neće bit visoko. Hoće, bio sam jučer u ovo vrijeme tu, bilo je visoko. Uostalom, krajem svibnja smo bili na festivalu u Umagu i tamo je u 18h isto pičilo drito u čelo, ima fotka na Instagramu.
Pretpostavimo da je zemlja okrugla i uzmimo u obzir sva ona sranja da se okreće oko sunca i oko sebe same. Kad bi to stvarno bilo tako, onda bi u Umagu, tog i tog datuma u 18 sati sunce upadalo pod nekim kutem. To ima veze s onim nekim geografskim dužinama i širinama. Oj dužine, oj širine... Isto vrijedi i za sad ovo popodne u Trogiru.
Tamo smo bili u proljeće, kasnije predvečer. Sunce je tada već bilo nisko, dakle definitivno je upadalo pod nekim kutem. A pičilo je po čelu za popizdit. Sad smo južnije, ljeto je, nije ni večer. Piči deset puta više nego tamo i definitivno upada pod nekim drugim kutem. Ajmo pomaknut na 18 sati. Tako smo i napravili. I pičilo je svejedno. I otvorili su veliki suncobran. Koji nas je štitio od sunca. Izgleda da je ipak okrugla.
Tajna crnog kovčega
Ispod na slici možete vidjeti dva crna kovčega, ili kofera, kako hoćete. Crni kovčeg je osnovno sredstvo rada prije i poslije partija. Za vrijeme partija crni kofer je pomoćno sredstvo rada i koristi ga se po potrebi.
U crnim koferima prenose se mahom crni uređaji. Kao što su ovi na slici. Ako je uređaj u drugoj boji, svejedno ga se prenosi u crnom koferu. Tako da se ne bi znalo što je unutra. Kad ne bi bilo kofera u crnoj boji koristili bi se isti takvi koferi, ali u nekoj drugoj boji.
Crni koferi danas jesu, sutra nisu. Tu. Oni stalno idu od partija do partija. Kad je riječ o undergroundu, organizatori partija kao dodatni izazov dodaju koferski ruski rulet. Na primjer, pošalju pet kofera bez provjere što je unutra. Onda onaj koji primi kofere shvati da ima problem. Pa zove onog koji je slao kofere. Pa i taj shvati da ima problem. Jer je poslao kofer s uređajem koji njemu treba.
Onda oni dogovore pravila igre. Nek tvoj čovjek bude na pola puta do Boraje prije sumraka. Ali oni ne znaju da je čovjek na rezervi i da kreće misleći da putem ima benzinska. U Rogoznici shvaća da neće bit benzinske sve do Primoštena. Zove čovjeka na pol puta za Boraju. Dogovaraju novo mjesto susreta. Oni ne znaju da je čovjeku žena još prije dva dana rekla nek tanka.
Mrkli je mrak. Tu negdje u mraku parkirališta supermarketa na samom ulazu u Šibenik, a prekoputa Mc Drivea je on. XXX. Neobično ime. Tako stoji i na mojoj majici. Valjda nam je to znak raspoznavanja. Razmjenjujemo kofere. Prije odlaska sam provjerio sadržaj svog kofera. Nije me zaslijepilo zlatnožuto svjetlo, ali mi je dim išao u oči. Unutra je sve bilo ok.
XXX mi je dao novu rutu. Preko Boraje. To se mjesto stalno ponavlja, a ja za njega nikad čuo nisam. Glad. Mc Drive. Generous Jack menu. Sprite. Krećem natrag.
Skrenuo sam na tu cestu vjerujući google mapsu i onda sam shvatio zašto je igra danas tako izazovna. Ovo je Dystopian night. Sve je oko mene tako djelovalo.
Slično je bilo i kad se preda mnom ponovo ukazao Trogir.
Propustio sam Skeptika, Jocka, Edy C-a i Avoida. Žao mi zbog Jocka, jer je on sve vrijeme s nama tamo otraga. Al bit će opet neki party.
Dan 2 - Forest People
Sve ono sa koferima i Borajom je opisano u detalje kako bi drug Dragan Lakić aka Forest People aka Oleka mogao mirno spavati, jer meni je prešlo u naviku raditi nešto drugo za vrijeme dok on svira. Druže Dragane, to ti je kao da ti nabacuješ žbuku, a ja sam na mješalici. Doć će vrijeme i za zajebanciju. A iako ga nisam slušao, ja sam siguran da je on otpilio odličan set.
Dan 2 - Ivan Komlinović live
Nema dva mjeseca da smo osciloskopom tražili idealnu krivulju acida, a on je otad složio Remake ili Repliku Rolandove 303-ke. Ne samo da je složio mašinu, nego i napravio mjesto za nju u svom setu. On je promijenio svoj set, a to se čuje. I to je na bolje.
Snimali smo audio i video. Nitko još ne zna da sam tek nakon deset-dvadeset minuta njegove svirke ušteko jedan kritični kabel, jer sam ga vidio da visi. Ne znam što će bit jednom kad pregledaju snimke. Možda više nećete čitati ovakve tekstove. Ovo je Dystopian night. Meni je to sve malo čudno.
Čekao sam trenutak u njegovom setu kad će 303-ka napraviti svoj posao. Bome radi. Rekao bih da osjećam određenu zadršku dok je koristi, kao da se ne poznaju još dovoljno. To je divlja zvijer od mašine, treba je moći svaki put ukrotiti.
Dan 2 - Filip Xavi
Ovdje u tvrđavi se već jako drma. Danas je dosta ranije ušlo puno više ljudi. Vrti Filip Xavi. Kao da nema sutra. Ništa on ne čekića mutno i nejasno. On ima sve alate. Motornu pilu, fleksericu, vanbrodski motor - pentu, bušilice zubarsku i štemericu.
Po načinu sviranja i odabiru glazbe podsjetio me na Tommy Four Sevena. Mislim da sam od tog časa dobio preveliku dozu adrenalina, a vjerojatno se i mozak borio sa opterećenjem i lepo sam sve reko čoveku na engleskom. A on me pogledo i pitao jel možemo na naški. Možemo, samo reci jel Havi ili Ćavi? Kako god oćeš, kaže on. Jebem ti underground.
Dan 2 - Monoloc live
Monoloc radi live set koristeći Ableton i Akai APC40 mkii kontroler. Otprilike sam znao što očekivati, tako nekako je on i isporučio. Žestoki techno koji obiluje dark elementima, te bude i deep. On na izrazito efektan način koristi sistem da vas uhvati u loop za koji se čini da je beskonačno dugo dolazio iz daljine, sve dok u potpunosti ne zamijeni trenutnu temu. Onda opet na isti način dolazi slijedeći. Monoloc je bio izvrstan u dijelu koji sam čuo. Nemam razloga misliti da je ostatak bio drukčiji. Siguran sam da ću Monoloca ponoviti.
On se zapravo zove Saša, al na njemačkom. Prvi je DJ na Moondanceu 2018 koji je popio žestoko piće (više njih). On nije čudan, on je čudesan.
Dan 2 - Rødhåd
Još tog popodneva kasnio sam na mjesto sastanka. Tamo su čekali dvojica. Kratko smo dogovorili plan i okrenuo sam se da krenemo. Ohh! Iza mene je na klupi cijelo to vrijeme sjedio još jedan. Blago se nasmijao sjedeći prekriženih ruku preko koljena. Nasmijali su se mojoj reakciji, činilo se da su već to viđali. Stvorio se iza mene kao Master Yoda.
Prvo što sam ugledao bile su žestoko tetovirane ruke, a onda sam vidio ležerno odjevenog čovjeka guste riđe brade i duže kose. Danas sam shvatio da prvi put u životu nisam doživio nikakvu reakciju na te, vrlo intenzivne, tetovaže. Pod rekacijom mislim na to da se bar malo iznutra trznem, jer mozak registrira nešto neuobičajeno, pa šalje neke signale. Uglavnom, odrastao bi čovjek trebao naučiti ignorirati pogrešne signale. Evo i meni to polazi za rukom, a ja nisam neki štreber.
Ne mogu opisati njegovu glazbu. Taj set izgleda kao da bura dopuhuje glasove vila i morskih sirena, koji, kako god se pokušali probiti, budu odbačeni strašnim udarcima gromova i topova. Nekad namjesto vila dođu neki drugi demoni. I opet ih gromoglasni udarci tjeraju, a sve se pretvara u tribal ples. Nekad vilama pomognu i vrlo svijetli zvukovi oštrih i britkih melodija. Koje opet otjera strašna grmljavina.
Ja neću reći da mi je njegov set bio najdraži. Niti ću reći da nije bio. Puno je tu vrhunskih majstora i teško mi je pronaći način da to kvantificiram. Činilo mi se da je on osoba koja će cijeniti poneki znak pažnje, pa sam domaćinstvo prema njemu tako i formirao. Drago mi je da sam bio u pravu. Rijetko sam fasciniran ličnostima. Nisam ni sad, ali moram priznati da je ostavio vrlo jak dojam bez da smo izgovorili puno riječi . Zrači nekom smirujućom energijom.
Vrlo rado ću ga opet slušati, kad ću se moći više posvetiti samoj glazbi.
Dan 2 - Radio Slave
On mi je malo sjebo koncept. Njega sam htio još jednom doživit da prosudim neke momente i onda sam glupim pitanjem sve upropastio. Kaj ćeš pit? Pivu.
A koju? Bilo koju, ja volim sve hrvatske pive, moja je žena iz Hrvatske. Nemoj jebat, ozbiljno? Možda je znaš, evo, to je ona. Nemoj jebat, ozbiljno. Da.
I kužite me sad. On je hrvatski zet. Sjebao mi je objektivnost. Snimka će kasnije pokazati da mi je sjebao i ravnotežu, jer sam snimajući njega zakoračio unazad u prazno i strmopizdio se doli. Instinktivno sam nastavio snimanje, pa imam i video snimku. Mislim da ću odsad drugim očima gledati neke Jackass snimke.
Ajde sad o setu. Kratko rečeno, dosta brutalno, ali sa zanimljivim elementima, kako vokala, tako i onog što podsjeća na vokale. Način na koji je Radio Slave to činio bilo je kao u nekom military stilu. Idemo, samo po komandi. Malo me bolilo to kaj sam se spičkao, a i trebao sam se pripremit za after. On je na kraju opičio neki soul vokal, house stvar. Nešto.
Dan 2 - After party
Da rezimiramo. Ovdje mi se stalno pojavljuju neki ljudi. U kritičnom momentu. Te onaj jučer na afteru, te Master Yoda danas popodne. Dovučem se do auta i ne mogu nać ključeve. Ne mogu nać ni upaljač. Sve razvučem po asfaltu, nema. Moral, nula.
Odjednom se stvori ta cura. Hej ti si! Hej, ti si. Ima ona upaljač. Da barem to ne tražim. Završi i ona sa pola torbe na asfaltu. Ne sjećam se više tko je prvi našao upaljač, ali zapamtio sam da je ona imala šrafciger, kacavidu u torbici. Mali križni sa debelom drškom, kao za štelat platine. Moral je sad bolje. Pitam se što ona radi i što još sve ima u torbici. Kasnije sam je vidio na afteru. Platila mi je pivu. Ili dvije. Zapamtio sam je po pogledu.
Naravno da se nisam stigao pripremiti, nego sam na USB nakrcao neke glazbe po principu "Select all" i kopiraj koliko stane. I opet me tu malo naguzio Radio Slave. Svi su bili nabrijani, pa sam tamo na licu mjesta dosnimavao techno.
Zvoni mi u glavi. Nisam više siguran dal wreckam ili samo previše nabijam. Kad stvori se pored mene lik. Oćeš da ja miksam, a ti biraj glazbu. Stari, koji nindža je tebe poslao? Miksao čovjek sat vremena kao svjetski šampion. Koju god stvar da mu daš. Alal ti vera. Pozdravili, se otišao on.
Malo okrenuli u techno. Malo opet ja nabijao. Došlo skoro podne. Valja poć doma. Izašao sam van. Kao "Sviščev dan". Opet sve isto, al nema više one cure od jučer. Ne znam koji je dan. Ne krećem još za Trogir. Sjedim u autu. Gledam drvo. Tek onda krećem. Blackout.
Nastavak slijedi. Love you all.