Ideš na Ten Walls? Ne, a ti? A idem. Nisam planirala. A kartu imaš? Dobila sam od frenda, da pitam jel ima još? Ma ne, pitala me frendica jel joj mogu nabavit, al već sam joj rekao da ne mogu. Oćeš da ja pitam za nju? A pitaj. Evo, pitala sam. Frend ima tri karte. A kaj bumo onda sad? Pa idete i vi? A idemo, jebiga. Jesam karakter ili nisam.
Chat
Ovo gore sam prepisao iz Messengera i chata sa V. I što sad, fuckin' ponedjeljak je. Ali sutra je prvi maj - znači ne radi se. Pa onda kao da je petak. I kaj sad, Ten Walls mi nije špica. Nisam se uspio naći ni s Gothamom, ni s Requiemom. Ok je to mjuza, al nije nešto zbog čeg bi ja volio otići na party.
Labyrinth Open Croatia
Zagledam se malo u detalje eventa i skužim da je ponuda zapravo dosta dobra. Organizator je Labyrinth Open Croatia. Znam te ljude, to je velika firma, veliki klub Labyrinth u Antwerpenu, festivali po Europi. Lani su organizirali prvi Labyrinth Open Air festival kraj Omiša sa gotovo nezamislivim line-upom. Računaju na dugoročnu investiciju i žele svoj dio tržišta.
Bio sam s njima u pregovorima oko nekog angažmana na festivalu, na kraju se nismo našli, ali iz onog što je prethodilo dogovoru vidjelo se da pažljivo misle na svaki detalj. Ovaj je zagrebački event ustvari pre-event samog festivala koji će se opet dogoditi na ljeto. Za tu su priliku organizatori angažirali određeni broj domaćih DJ-a, ali i headlinera floora u Podmornici, svog provjerenog rezidenta antwerpskog kluba Labyrinth - Lee Davona.
And you keep thinking that you'll never get burnt (HAH)
I just found me a brand new box of matches (YEAH)
Već prije ponoći skupili smo se na domjenku prije izlaska kod frendičine frendice, koja je zapravo i nama frendica, jer prijatelji tvojih prijatelja su i tvoji prijatelji i sve ono "mi casa es su casa". Ti se domjenci nekad rastegnu, a nekad nas i ponese. Slično je bilo i sinoć, pri čemu je nastradala jedna boca Gina. I nešto papra. Onda su u nekom trenu cure postale lude - moramo krenut, sad će Ten Walls, sve ćemo propustit. Uz njihov styling moglo bi se srušit deset zidova i zapravo ne smiješ ići kontra njih. Jer, još su i popile.
Ipak smo krenuli prije dva. To je dobar prosjek. Lijepi, mladi i sretni, pravac Radnička cesta. Na ulazu u Katran sve nas utrpalo u predprostor, otvaraju se fascikli, vade se printane ulaznice A4 formata, skeniraju se QR kodovi.
Onda se bacaju printane ulaznice A4 formata, jer jednom kad uđeš, više ti ne trebaju. "Carbon footprint" i "Think Green" su pojmovi daleki kao Tanzanija. Organizator nije bio skroz jasan hoće li uvažiti ulaznice "isprintane" na ekranu mobitela.
Ovu sam fotku maznuo jednoj drugoj V. Fotka je baš dobra, a nemam svojih. Pa recikliram njenu. Već ću to nekako sa njom riješiti.
Pirate Ship floor
Pirate Ship Floor u Katranu je glavni floor, dok Submarine floor u Podmornici ima ulogu second floora. Prema istaknutom line-upu slijed je ovakav:
Pirates floor 22.00 - 23.30 Josh Atman 23.30 - 00.30 Marul 00.30 - 02.00 Mozer 02.00 - 04.00 Ten Walls live 04.00 - 06.00 Sergej Snooze
Submarine floor 22.00 - 23.30 Marin Biocic 23.30 - 01.00 Life 4 Funk 01.00 - 02.30 Bronski 02.30 - 04.00 Lee Davon 04.00 - 06.00 Damir Hoffman
Odmah po ulasku penjemo se na vrh. Želimo doći dok je za pultom Mozer. U line upu glavnog floora propustili smo Josh Atmana i Marula. Mozer je bio iznenađenje i to ugodno. Previše sam u to vrijeme upijao dojmove prostora i ekipe da bih se olako upustio u analizu njegove glazbe, ali mogu potvrditi da je to bio zanimljiv set sa nekim jačim momentima koji su zaista bili izvedeni na visokoj razini. Više puta tijekom njegove svirke oteo mi se onaj jedan - "vauu!"
Ne znam ništa o Mozeru osim da je i on izbivao sa scene više godina i da je ovo njegov svojevrsni comeback. Na nekom portalu čitam o njemu kao o zloglasnom doktoru ranog hrvatskog underground sounda. Zar mi je toliko toga promaklo? Kako god, rado ću ponovo poslušati Mozera kad bude dobra prilika.
Submarine floor
Spuštamo se u utrobu. Ulazim u Podmornicu i osjećam njen miris i okus. Dodire. Gore u Katranu je nice. Imaju i drveni pod. Ali to nije mjesto gdje mi prorade sva čula. Tamo ne pripadam. Ovdje sad svira Bronski. Prije njega bili su Marin Biočić i Life4Funk. Njih smo propustili. Saša, ja sam tebe tražio pogledom. Bezuspješno. Ni tebe, ni pogleda.
Bronskog smo slušali dobrim dijelom njegovog seta. On je po mom mišljenju isporučio najkvalitetniji set sinoć od svih koje sam poslušao. Tu smo zaista uživali i bili najviše uvučeni u priču. Već sam ga jednom prije kratko slušao u Mastersu, ovaj put ponovo na visokoj razini. Mislio sam si kako onome koji dolazi iza njega neće biti lako. Vjerujem da ću mu u mjesecima koji dolaze posvetiti još neku priliku.
Ten Walls
Ovo je fotka koju sam skinuo iz Nininog video uratka. Slušao ga nisam, ali od onih koji su došli primarno radi njega dobio sam pozitivne komentare. Zadovoljni su onim što je isporučio.
Lee Davon, Nick Devon i Lee Devon
Ovo su tri lika, sva trojica odredom DJ-i. Lee Davon je rezident kluba Labyrinth i nastupio je sinoć kao headliner u Podmornici. Nick Devon je producent i DJ. Imam neke njegove EP-je sa Steyoyoke Black i on mi je zanimljiv. Negdje kroz noć shvatio sam da asociram Lee Davona uz Nick Devonovu produkciju.
Lee Devon (ne Davon!) nije ni bio u Podmornici, niti me je asocirao na nešto. Dapače, dok jutros nije iskočio na Googleu nisam ni znao da postoji. Ubacio sam ga ovdje da dodatno zakompliciram stvar.
Bronski je završio sa svojim setom, došao je Lee i gledajući tih nekoliko minuta njegove pripreme bilo mi je jasno da on dvoji o tome kako da krene. Čak mi se čini da se Bronski vratio na koju minutu malo došerafit svoju zadnju stvar, a Lee je izveo jedan neobičan ulet u sve to koji ni njemu samom nije dobro legao sa glazbene strane, ali je zato tehnički besprijekorno napravljen. Ali i neobičan.
Nakon Bronskog, Davonove prve dvije stvari bile su kao bačena šaka kukuruza, pa da vidimo gdje će se kokoši najviše ulovit. Nakon dvadesetak minuta uhvatio sam se kako jednom nice Dutch guyu objašnjavam kako DJ ne hvata publiku. I onda sam po povratku iz WC-a čuo da je Lee Davon odlučio promijeniti taktiku.
Wam, wam, wam, wam, wam, wam - woom - wom
Wam, wam, wam, wam, wam, wam - woom - wom
Ajde probajte, prvo šest taktova u istom tempu, isti ton - wam, wam, wam, wam, wam, wam - a onda posljednja dva takta odvojena i za po pola tona povišena - woom - wom.
Theo Parrish - Falling up (Carl Craig Remix). Joker ploča koja podiže svaki floor. Meni se to vidi ovako. Lee nije uspio pogoditi neku priču i vrlo brzo se odlučio na sigurnu varijantu. Isporučit će set sa ziheraškom glazbom, a to će napraviti po svim pravilima struke.
Tako je i bilo. On je zbilja odvrtio nezaustavljivi set u kojem je prošetao od Detroit housea, preko Detroit techna, belgijskog sounda, chicaškog house zvuka, tech housea, you name it. Imao je i neke dark & deep momente dostojne Victor Ruiza i Alex Steina, ali imao je i provjerene ploče. Provjerene u smislu da zna kako
djeluju na podiju.
Bilo je tu i Slama, više nego jednom, ali i Solomunov remix za Age of Love pred sam kraj. Franky Rizardo, Alkalino, zatim Claude von Stroke sa njegovim lanjskim uratkom "Who's affraid of Detroit?"
Lee je izveo kvalitetan i zanimljiv set. Dobra glazba, dobro udaranje, nema iznenađenja, samo probrana vožnja. Iako, priznajem zatekao me, a onda nas je sve i uhvatio u vjerojatno najbolesniju stvar iz sredine devedesetih, Winx - Don't laugh.
Poslušajte tu stvar, a onda zamislite ogroman i močan sound sistem u Podmornici. Tamo ta stvar zvuči miljama daleko od onog što sad slušate doma. Zauzme četiri ekstra dimenzije više. The sweat, the touch, the feel, the heat.
Zbilja nismo stali. Lee Davon ne obara s nogu, nije doživljaj sezone, ali je zanatski vrhunski napravljen DJ set kakvog može isporučit čovjek koji je rezident u klubu gdje svakog vikenda rasplesuje tisuće ljudi. Respect.
Damir Hoffman, nažalost ja ti nisam uspio signalizirati, a čini se ni nitko drugi. Bilo je toliko preglasno da smo se u prvih nekoliko metara floora osjećali nelagodno i morali smo izaći. Ja sam iz pristojnosti išao skršit jednu tekilu na šank, ali i tamo je bilo neugodno glasno. Ti to iz svoje pozicije vjerojatno nisi mogao tako osjetiti. Ima li klub ton majstora koji radi posao?
Sergej Snooze
Eto nas opet na vrhu. Svira Sergej Snooze. Plešemo. Gore je dosta rasplesane ekipe. Ispreplećemo se. The heat. Motivacija je jaka. DJ cijelo vrijeme drži respektabilni ritam, ne pila mozak, stvari su pitke. Međutim svega dvaput na po dvadeset minuta se uhvatim da sam u hipnotičkom ritmu i da me veseli ono što izlazi iz Sergejevog miksa. Ostalo vrijeme mi se čini da plešem po inerciji, ili zbog entuzijazma. Nije to do njega, to je do nas obojice. Kako god, ne vjerujem da je Sergej ikoga tamo razočarao. Mene jednostavno nije omađijao.
Goodmorning you Princes of Maine, you Kings of New England!
Ovaj Ten Walls live event nije nešto što bih ja odabrao u prvom krugu svog odabira partija. Ni Katran nije prostor u kojem se ja osjećam kao što se recimo osjećam u Podmornici. Ali vi koji ste činili ovaj sinoćnji party to ste nadomjestili. Uz dobar i raznolik izbor DJ-a, dobra vibra i gomila znanih, ali i neznanih a veselih lica zapečatili su ovaj dobar provod. Volio bih kada bih vas češće viđao u ovakvom broju i u ovakvom raspoloženju. Love you all.