Terry Francis


Moj prijatelj Marko se više puta napalio na nastup nekog njemu omiljenog DJ-a, a na kraju bi party bio otkazan, ili pak održan, ali bez najavljenog headlinera, obično sa neadekvatno pronađenim zamjenama. On ima neku svoju teoriju, koja je već i prešla granice urbane legende.

Frankfurtski aerodrom

"Vjerojatnost da će frankfurtski aerodrom biti zatvoren zbog lošeg vremena raste proporcionalno broju dolazaka stranih DJ-a u Hrvatsku u isto to vrijeme."

Tako otprilike glasi njegova teorija. Kad god neki DJ ne stigne na svirku u Hrvatsku, on krivi frankfurtski aerodrom. Marko se strašno zagrijao za gostovanje Doc Martina i odmah je počeo - "Samo da u Frankfurtu ne pada snijeg." Istovremeno je provjeravao prognozu za slijedećih sedam dana.

Doc Martin je otkazan. Koji god da je razlog, moguće je i da je frankfurtski aerodrom.

Ove subote je 40Love, a uz rezidente Felvera i Jogardea gost je Petar Dundov. Nas nekolicinu to je jako zainteresiralo. A onda je Petar iščezao s liste. Viol je komentirala nešto u vezi aerodroma u Sigetu, ja sam slegnuo ramenima. Nešto se ispriječilo, siguran sam da ćemo Petra Dundova uskoro imati prilike čuti u 40Love programu.

A onda opet, izostanak Doc Martina je izazvao neki prkos i inat u domaćina Felvera, ali valjda i u publike, pa je ta večer ispala bolja nego što bi bila čak i da je Doc Martin u kući. Ne uspoređujem vještinu DJ-anja, obojica su vrhunski majstori. Domaćin bolje poznaje publiku i može prokužiti svaki njen moment, a i na svom je terenu.

Iako, ne bi zavrzlani putevi zvijezda i ljubavi bili takvi kakvi jesu da u zadnji čas nisu poslali rješenje. U jednom drugom gradu nisu imali problema sa aerodromom, već sa klubom ili pak samim eventom.

Kako god, u tom drugom gradu Beogradu party je otkazan, a jedan je headliner na svom putu kući sletio u Zagreb. Upravo u trenu kad je 40Love ostao bez svog headlinera. A taj što je sletio baš paše u 40Love, voli Zagreb, ali i njega voli zagrebačka publika. I domaćini ga vole. Kao i on njih. Koliko ljubavi!

Na 40Love rasporedu tijekom popodneva se pojavio - Terry Francis.

Nekoliko naizgled nepovezanih događaja na relaciji, London - Zagreb - Beograd, jedan otkazan headliner, jedan otkazan party, pregršt ljubavi sa svih strana. Huhh. Naučio sam s godinama da su partiji kod kojih sve krene krivo upravo oni koje pamtimo. Koliko podudarnosti. Everything is connected.

15 godina

Ako si zagazio u srednje dvadesete, petnaest godina ti se može činiti kao cijeli život. Ono što je bilo prije petnaest godina dogodilo se u vrijeme tvog djetinjstva. Vintage, old school, ancient history. Prije petnaest godina sam posljednji put slušao Terry Francisa u DJ nastupu.

Terry Francis je u to vrijeme bio jedan od mojih favorita. Za nas non-techno orijentirane individualce, taj tech-house po definiciji bio je nenadmašan. Bez suvišnih dodanih začina ili umjetnih sladila. Zanimalo me je kako će domaćini pokrenuti večer i da li će Terryjev set ovisiti i o tome.

Čak sam i pomalo zaboravio njegov zvučni potpis i nisam ga mogao pomiriti sa tech-houseom na koji smo danas navikli. U tih petnaest godina tech-house je evoluirao, no ne nužno uvijek u smjeru koji bi bio po mom ukusu.

Ja sam imao sreće što sam scenu elektronske glazbe prestao pratiti dok je tech-house još bio neiskvaren. Kad sam ponovo počeo pratiti diskografiju bio sam zaveden, za mene novim, modernijim i slađim tech-houseom. Trajalo je to godinu dana, a onda mi je dosadilo. Tek kasnije uspio sam pronaći neke niše u kojima stoje one prave stvari.

A kako je s Terry Francisom? Što je on pronašao u tih petnaest godina?

Teleća koljenica (porcija za 2 osobe)

Terry Francisa sreo sam već nekoliko puta. Jednom smo imali dogovor da obavimo interview za časopis techno.hr. Prilika se pružila pri jednom njegovom ranijem dolasku u Zagreb. Iskoristili smo slobodno poslijepodne, te se direktno sa aerodroma zaputili na ručak. U pivnicu.

Poznajući sebe, ja sam vjerojatno naručio neko provjereno jelo, kao što je npr. komad pečenog mesa i više komada pečenog krumpira. Terry je naručio teleću koljenicu. Konobar je diskretno napomenuo da je to porcija za dvije osobe. Francis je cool rekao kako je to potpuno u redu.

Konobar je ponovo, ovaj put na hrvatskom jeziku, napomenuo da je to velika porcija i kako je taj normativ za dvije osobe. Ok, shvaćam, ali mislim da to njemu neće predstavljati problem. Pogledaj čovjeka. Terry Francis je, naime, vrlo krupan muškarac.

Kao što sam i pretpostavljao, to nije bio nikakav problem. Ostala je samo kost. Od teleće koljenice.

'Sters (Masters)

Kad smo sinoć kužerica, polovica i myself ušli u klub, već se moglo osjetiti zračenje. Zračenje odličnog ritma i krasnih melodija povrh svega. Plesalo se, zibalo se, playeri su bili u rukama domaćina. Felver & Jogarde. Način na koji su počeli dao mi je još više misliti o tome kako li će nastaviti Terry Francis.

Nije to spora glazba, sve je to u krugu oko 122 BPM-a, ali melodičnost u njihovom odabiru je cijela jedna razina iznad onog što biste mogli čuti na sličnim mjestima. Opušteni back to back pristup je pravi način da jedan iz drugog izvuku kreativni moment i naprave odmak od single mindseta. Kad sam biraš glazbu, pratiš vlastite obrasce. Kad ti netko spusti stvar na stvar koju si ti odabrao, onda je to izazov koji te natjera da razmišljaš izvan zadanih obrazaca. To DJ set čini uzbudljivim i napetim i oni to odlično rade.

Minglam uokolo, još nije krcato, ali se puni sve više. Osjetim nečije prste na licu. Ženski su. Ušao sam u nečiju zonu virtualne stvarnosti. Ili slučajno odabrane stvarne osobe. Prsti me isprate. To pokrene žlijezde. Koje onda luče hormone. U tijelu se pokreće kemijski mehanizam. Kreće pjesma koja će, iako uopće ne prezentira glazbu koja se slušala ove večeri, biti moj highlight. Gab Rhome - Apres-Ski Nautique.

Zadržavam pravo da su neke vodke i tekile imale učinka, pa da sam skroz zabrijao i da su ustvari pustili neku stvar od Robag Wruhmea, zato što mi se to ime vrti u glavi i asocira uz gore navedenu pjesmu. Mogla bi to biti "Pressing Matters". Iako, kad ne znam, mogao bih pitati.


Dvojac vrti udesno i okrupnjava, te grubo brusi glazbu, koja kao da se priprema da dočeka gosta. Ovo su iskusni profesionalci. Oni će podgrijati teren headlineru baš onoliko koliko treba, ali neće potrošiti publiku, samo će je držati u neizvjesnosti, zapravo uljuljati. Prepuštam se masi.

Atmosfera je intimna. Terry pleše zajedno sa svima na flooru. Večeras je ovdje puno uobičajenih posjetitelja, od "people you may know" do onih koje asociraš uz ovo mjesto. Šank se trudi biti drugačiji od drugih. U muškom WC-u je sve puno žena, u ženskom WC-u je sve puno žena. Nekolicina neprilagođenih muškaraca kvari dojam.

Jedan silom ulazi u WC. Četvoro nas je u pretprostoru. Troje ih je završilo u kabini. Dolazi neprilagođeni. Vidno je pijan. Pita me znam li ja da je on policajac? Ne znam. Da, hoćeš da ti pokažem značku? Govorim mu da nema potrebe. Pitam ga zna li on da sam ja informatičar?

On inzistira da mi pokaže značku. Ja ga uvjeravam da je s one strane vrata ludo dobro i govorim mu o glazbi. Postaje još više neprilagođen. Provaljuje u kabinu. Jedna od cura odmah pokazuje stav. To ga nimalo ne smiruje.

Osjećamo problem. Nas smo dvojica, njih su dvije, on je neprilagođen. I nas dvojica smo neprilagođeni. Situaciji. Ne znamo kako reagirati u situaciji kad jedan izaziva svađu. Tuču. Ta cura ima stav. Neprilagođeni osjeća prijetnju. Izvlačim iz sebe najbolju psihologiju koju umijem. Da ga nagovorim da izađe. Uz njen stav u tome i uspijevamo. Vidim da ona i mene smatra prijetnjom. Nestajem, minglam. Ja sam ti frend ženska glavo. Susrećem je još nekoliko puta kasnije. Svaki put sa stavom. Nisam kod nje uspio ostaviti pozitivan dojam.

Terry Francis

Playere preuzima headliner. Nešto me u samom početku njegovog seta podsjetilo na Timewritera. Glazba koju Terry Francis bira je posebna. Podsjećam se koliko je zapravo dobar i istinski taj tech. Čini mi se da nitko ne njeguje takav zvuk kao Terry Francis.

Dok nezaustavljivo nadire, u toj se glazbi neprestano pojavljuju poznati urbani ili tehnološki motivi. Voze vlakovi, zavijaju sirene, bruse brusilice. Trube automobili. Pojavljuju se neobične vokalne dionice. Svi oni sitni aranžerski elementi u toj glazbi napravljeni su da zvuče jako weird, a svakako drugačije od onog na što smo navikli kroz veći dio produkcije koju obično srećemo.


Kao i svaki veliki majstor, tako je i Terry Francis danas mnogostruko bolji nego je to bio prije petnaest godina. Sretan sam, očekivao sam prosječnost. Ovo je izvrsno. Taj tech ima sirovost i neodoljivost kao i Detroit techno. Hmm, možda je bolje da se sad ne upuštam u tu priču.

Njegova svirka smještena je u dio noći u kojem party kulminira. Sve nas je zaveo i upakirao u ritam kroz koji nas podiže visoko do stropa, pa pusti da na nas djeluje gravitacija i taman kad tresnemo nosom u pod, pokreće naš oporavak.

Kad god pripremi neki ulazak u miks ili kad se u stvari gradi sve više neovisnih hipnotičkih elemenata, plesačica u mojoj blizini to osjeti. Pokaže ona to gestama, govorom tijela ili jednostavnim osmjehom kad nam se uhvate pogledi. Kao da prstom pokazuje i govori - čuješ li kako kreće? Ona poništava djelovanje neprilagođenih. Ona širi vibru i osjeća glazbu. Plešemo. Kompatibilno.

Tek pred sam kraj seta učinilo mi se kao da glazba postaje jednoličnija. Tih se trenutaka sjećam iz Francisovih setova. Postoji neki dio njegove vizije koja se na mene ne lijepi, kad ja posustanem i razmišljam kada će Terry završiti i kad kreće slijedeći.

To se uskoro i događa. Maestralan završetak i set koji je prešao sva moja očekivanja. Olako izrečeno. Zapravo i nisam ništa posebno očekivao, jer sam mislio da od Terry Francisa nakon tolikih setova ne mogu očekivati iznenađenja. Ali sa petnaest godina odmaka, za koje je vrijeme on brusio svoju vještinu - naravno da čine razliku i naravno da se može očekivati samo vrhunska svirka. Koliko je tu neprospavanih noći? I porcija za dvije osobe?

Sretnem Alisu. Priča mi hrpu stvari o glazbi. Ona je uvijek kao navijena. Ne možeš je uhvatiti ni za glavu ni za rep. Kuži sve. Svako područje glazbe. Uvijek imamo zanimljive konverzacije.

Return of the Jedi

I opet su na playerima domaćini F&J. Nastavak je to koji sjaji istom odlučnošću i čvrstinom kakvu je imala i glazba koju je do maloprije puštao Terry Francis. Dvojac povlači nekonvencionalne poteze. Ulaze u miks koji kao da je "sraz svjetova". Agresivan ulaz koji gotovo da nas je prestrašio. Nitko to nije očekivao. Ocjenjujem da je zajeb. Ako i je, oni to izvlače i toliko dugo voze taj miks dok na kraju ne izvrše fantastičan prijelaz sa jednog soft na jedan izuzetno hard, gotovo rokerski, ritam.

Budi se zora. Svjetlost počinje ulaziti kroz navučene zastore. Rađa se jedna potpuno druga magija. Nije često da nas je baš toliko u samu zoru. Toliko nas koji smo već i bili zajedno. Više puta. Uvijek u mraku. Gdje se prepoznajemo, ali maskirani mrakom skrivamo nesavršenosti. Neki i ne. Svatko od nas ima barem neku kočnicu. Rijetki su oni potpuno slobodna i neopterećena uma.


Partibrejker povlači zastore i otkriva prozore. Ulazi jutarnja svjetlost. Skoro će sedam sati. Polako se ukazuju lica šišmiša. Kreće ta druga magija. Besramno se pozicioniram kraj DJ pulta. Otud imam pregled cijelog floora. Mogu vidjeti sva ona lica koja viđam samo u mraku. Sad ujutro, nakon neprospavane noći. Kad su u svom najlošijem izdanju. Ali sa zadovoljnim osmjehom na licu. A to poništava sve.

Moja me polovica pita zašto se tako zadovoljno smješim. Zato jer vidim prava lica. Vidim i kompatibilnu plesačicu. I ona pogledom pokazuje da joj je taj trenutak vrijedan. "People you may know" nostalgično mijenjaju profilne fotografije na društvenim mrežama. Uvijek nekako ostave one starije. Kad su bili mlađi.

Ja ne stavljam stare. Pokažem se kakav jesam. Možda baš sad netko tko čita poželi biti onakav kakav uistinu i jest. Kakav je i ujutro kad svjetlost dana ispuni mračni klubski prostor. Nasmijan i sretan, sa svim godinama, brigama i borama kojima ga život daruje. Pa promijeni svoju profilnu. To oslobađa i ispunjava.

40Love nije mogao ni zamisliti koliko će to ime prenositi sve ono što se proživi kroz te klubske večeri. Razmišljam. Hoće li u kolovozu, kad se već bude nazirao kraj ljeta, 40Love postati 50Love.

Pjesma za kraj. Love you all.

The Imprint Jennifer Moxley

We will count on these walls to whisper our resumes to the strangers who take up the work of these rooms, forwarding them past dust.

Our purpose shared, suspended in trust to a poem that told us a long love is willed.

Believing such we are bound to exit flattered by our design, unmindful that this thing has also always been lying in wait, a thing in itself, bossy and brutish that has thrived in spite of sabotage chapters occasional giddy neglect.

A volition apart that exceeds dull need a self-interweaving imperative be mine that will whisper our love past dust.

#40Love #TerryFrancis #Felver #Jogarde #PepiJogarde #Masters

Blog post