Blog post

Sean Johnston


Sve dok se glazbu distribuiralo na analognim nosačima zvuka, postojala je određena sigurnost kako je se neće potrošiti, unatoč tome što je otisnuta ili snimljena na potrošnom mediju. Vinilna ploča, kao ultimativni nosač zvuka presnimavala se na kazete ili magnetofonske vrpce. Te bi se vrpce presnimavale dalje, a svakim slijedećim presnimavanjem gubio bi se dio kvalitete, čistoće i glasnoće, sve dok na kraju takva snimka ne bi postala neupotrebljiva.

Taj je proces trošenja snimke na neki način čuvao samu glazbu od trošenja. Ako nisi imao ploču, bio si osuđen na određeni broj slušanja, sve dok snimka ne bi postala preloša za slušanje ili dok kazetofonu ne bi zakazao kotač za namatanje trake. I onda tu glazbu ne bi više slušao. Barem dok ne nabaviš drugu snimku.

Smalltown boy

Bilo da si živio u Zagrebu ili u Hullu (Yorkshire) nije činilo veliku razliku, barem kad je u pitanju kupovina ploča. Vjerojatno je Hull osamdesetih imao nešto bolji izbor od Zagreba, ali Zagreb je bio bliži Münchenu, a tamo je bilo dobrih dućana s pločama.

Bilo je to vrijeme kad si puno lakše mogao postati DJ, još k tome poznat i izvan svog grada, nego što je to danas. Razlog je jednostavan. Bilo je puno manje DJ-a.

Dapače, u to vrijeme najčešće bi bio slučaj da neki zaljubljenik u glazbu i strastveni kolekcionar ploča uđe u DJ vode upravo iz razloga što poznaje i voli glazbu i ima dobru kolekciju.

I danas je tako. Ali samo ponekad. Većinom je, nažalost, suprotno. Želja za time da netko postane DJ često je veća od same ljubavi prema glazbi, pa se svodi na provjerenu uniformnost, praćenje trendova, igru na sigurno, za mene osobno ako baš hoćete, neinventivnost i dosadu.

Mogao bih u dahu nabrojati pedeset poznatih imena čiji su DJ setovi korektni, možete se zabaviti i zaplesati, ali u njima ne bude ništa intrigantno, predvidljivi su, a često i loši. Ali ovdje se ne bavim lošim stvarima, već o onima koje zavređuju ostati upamćene i kojih se želimo sjećati.

Sean Johnston odrastao je u Hullu, lučkom gradu u Yorkeshireu. Tamo se prosječnom mladiću nije nudilo mnogo. Mogao je biti radnik ili ribar, ili otići igrati nogomet u Leeds. Vlakom za Manchester odlazili su kosijaneri u kožnim jaknama sa poderanim trapericama i električnim gitarama na čijim koferima je rijetko pisalo Gibson ili Fender. Za romantične ili zanesene duše blizu je Scarborough, a tamo je, ako je pjesmi vjerovati, onda i Fair.

Parsley, Sage, Rosemary and Thyme

Comfort, Strength, Love and Courage. Epiteti su to dani ovim biljkama još u srednjem vijeku. Svako vrijeme nosi svoje biljke. A one pak svoje epitete. Sean Johnston je bio dečko s početka ove priče. Ako dozvolite svojim mislima da načas odlutaju, siguran sam da možete zamisliti zaljubljenika u glazbu i fanatičnog kolekcionara ploča kako nošen krilima ljubavi neustrašivo, snažnim korakom kroči putem koji vodi u samo srce glazbe.

Malo sam pretjerao, jelda? A što da kažem - to je Yorkshire. Izmiješali su se tu geni Kelta, Engleza, Vikinga sa sjevera, Rimljana i drugih. Ne može to biti drukčije, do u isti čas mistično i jasno određeno, kao i divlje, te ukroćeno.

Takav je valjda bio i Sean Johnston kad je kao klinac počeo puštati ploče svojim sugrađanima. Puštao bi New Order, Depeche Mode, Propagandu, Divine ili Def Jam.

1986.-te je nagovorio sestru vlasnika Welly Cluba da ga pusti DJ-ati.

The Raw & The Cooked

Klub je vodio Roland Gift, pjevač, tada vrlo uspješnog i poznatog benda "Fine Young Canibals". Snimili su dva albuma, danas s pravom možemo reći, oba antologijska. The Raw & The Cooked je njihov drugi album. Profinjeniji i zreliji.

Neki od vas će se sjetiti "Fine Young Canibalsa" i njihovih velikih hitova poput "Johnny Come Home" ili "She drive's me crazy". Ja vam predlažem da poslušate "Funny How Love Is". Njihova najljepša pjesma.

Urbana legenda kaže da su izvorni članovi benda preslušali 500 kazeta sa vokalima prije nego su odabrali Rolanda Gifta za pjevača. FYC svakako veliki dio zasluga za popularnost koju su stekli može zahvaliti jedinstvenom Giftovom vokalu.

Selektori

Sean Johnston svoju je DJ vještinu gradio beskompromisno, ostajući vjeran glazbi i kvaliteti koju isporučuje. Stilski se nije ograničavao, no najveće zadovoljstvo nalazio je ispod 122 BPM-a. Zaljuljati plesni podij laganom, odnosno sporom glazbom, pa unutar stotinu i dvadeset beatova u minuti graditi melodijsku strukturu, višestruko ubrzane basslineove ili synthove, te uzdizati publiku, njegova je specijalnost.


Partnera u zločinu pronašao je u Andrew Weatherallu, zajedno s kojim već godinama vodi klubske večeri o kojima više možete pročitati u gotovo svakom komadu teksta koji ćete naći negdje na Internetu, a u kojem je riječ o Johnstonu.

Taj profil DJ-a često je nepoznat široj publici. Riječ je o beskompromisnim majstorima zanata koji isporučuju glazbu kakvu nemate prilike čuti nigdje drugdje. Oni su, među ostalima, prozvani i selektorima, što je pridjev koji se ne dijeli instant zvijezdama ili DJ-ima od deset tisuća dolara.

Ti majstori nalaze se svuda oko nas. Nisko, ispod radara, tek rijetki saznaju za njihove vještine. Neki od njih su, kao npr. Sean Johnston, usput i poznati. Kako je "biti poznat" relativan pojam, moram ovdje spomenuti barem nekoliko tih posebnih likova, koje nikako nemojte propustiti poslušati ako se nađete u prilici.

Ivan Smagghe, Scott Fraser, Richard Fearless ili Timothy Fairplay mi ovaj čas padaju na pamet, iako sam siguran da ću se sjetiti barem još jednog meni važnog čim objavim ovaj tekst. A možda i dečki iz Gardena ovo pročitaju. Znam ja da je njima puno uho buba, ali uvijek ima mjesta za još neku. Bubu.

Buba Mara i pišanje

Garden sam već pohodio. Neki pizde zbog loše akustike. To je zato što se ne muvaju. Dokazano je da čim kritična masa napuni plesni podij, problem loše akustike nestaje. Pojavljuje se tek opet pred jutro kad floor napusti kritična masa. Tada se formira svojevrsni Helmholtzov rezonator koji čine prostor Gardena i prozori koji predstavljaju otvore kroz koje izlazi zvučni tlak stvarajući pri tome brenčavo zvonki zvuk, nešto kao: bznnk, bznnnk, bzznkk, bzznnk, bznnk.

To je baš onak prljavo. Kao da je cijela zgrada parna lokomotiva. Koja se, puna jutenih vreća sa brazilskim kukuruzom i ječmom, te pokojim slijepim putnikom, uspinje od Rijeke prema Gornjem Velenju. Mislim, uvijek svemu možeš naći manu. Ako dječački razigraš maštu, mane nestaju kao sjemenje maslačka kad zapuše vjetar.

Osim, ako ti, dok pišaš u WC kabini, pale ale lik ne udara nogom po limenim vratima. Zapišaš se dok si reko keks. Tu ni mašta ne pomaže. Makar, pod nekim drugim okolnostima...

Onak, to nisu klinci od 17 godina. To su konjine od 35. Čovjek potego iz Engleske tu puštat ploče i najkreativnija stvar koju si ti u toj prilici mogao smislit je - lupat nogom po vratima dok ja pišam. Ali, namjerio si se na krivoga. Ja se ne zapišam ni kad me u pasari zaljulja Talijan sa 35-metarskom jahtom i 2500 KS. More uči ljude. Kako se popišati.

U Gardenu je visok strop. Gore je velika XXL disco kugla. Grotesknog izgleda, kao da je iz svijeta Oswalda Cobblepota. Ali zato kad je osvjetljena, ostavlja po zidu točkice kao Buba Mara. A Buba Mara čari stvara. Ona doduše ima crne točkice na crvenom. Ali to su ionako samo nebitni detalji.

Purple Haze

Soichi Terada ima odličnu driving stvar s temom Hendrixove Purple Haze. Tako je otprilike zvučao početak Seanovog sinoćnjeg seta. Skroz suprotno onome što sam očekivao. Puno gitarskih riffova. I ritma. Dosta breaka.

Mislio sam da će taj set biti romantičarskog tipa, ali to je bio pravi žestoko rockerski set koji je gazio granice disca, koketirao s houseom i opirao se tome da postane monoton. Ako bi na trenutke i tražio priču, vrlo brzo bi je našao sa nekom ludom skladbom, nečime poput Adrian Maxwell Sherwooda ili fenomenalne Devozioni Dialettali, Enza Avitabilea koju remixiraju Leo Mas & Fabrice. Morali ste primijetiti tu stvar. Talijanski rap like vokal.

Više je tu bilo glazbe poput Tame Impala, ili Hardway Bros izdanja kao što je Edit Service 58, nego što je bilo nekog duba ili nečeg poput Bordello A Parigi.

Sean Johnston vozio je ovaj set na vrlo sličan način kako je to radio i Andrew Weatherall, njegujući svoj sound, a kolikom vještinom uspjeva podignuti atmosferu vidi se i iz ovih nekoliko stvari koje su bile na njegovom repertoaru.

When you are ready, I will surrender. Take me and do as you will.

Ovu zaista ne moram posebno imenovati. Siguran sam da mnogi od sinoćnjih posjetitelja još u ustima osjećaju okus "Herbert's tastefull duba" s kraja jednog mixa iz početka devedesetih. Taj nas je mix mnoge odredio. U protivnom možda sinoć ne bismo bili tamo gdje smo bili. Sinoć nije bio taj remix, već jedan malo jačeg basslinea, ali svakako neočekivan.

Lazarusman & Hyenah - The Idea. Bomba stvar.

The idea is that you make this hard and it should be easy.

The idea is that you simplify complicated situations but you in self are complex being.

The idea is that before two months ago you didn't exist in my life, the idea is you.

The idea is that I will start today with you in my thoughts and end today with you out of my thoughts.

The idea is that I would like us to imagine it together forever and forever for ever. Cause because together it makes sense, the idea is for us to join hands and only part when the spirit dies.

The idea is you.

Acid Pauli - Nana. Otprilike pred kraj. Kao i kod Andrewa. Volim što oni dvojica toliko vole tu stvar. Jer i ja volim tu stvar. Voljet ćete je i vi ako je poslušate.

Naaa, neki rmx KLF-a sa trunkom naglaska na "What time is love". Neke jabučarke su bile tamo, one bi mogle znati. Niti jedna od tih stvari nije plain vulgaris. Sve su to remixevi ili editi koji su rijetki poput, a ne znam, što je rijetko... Poput runolista. Runolist je rijedak, ne?

Iako ispočetka gotovo s praznim floorom, Sean Johnston je do kraja svog seta napunio podij i zaigrao ga ozbiljno dobrom energijom. Majstorska i rijetka izvedba kakvu zaista nemate prilike čuti i doživjeti često. Drago mi je što se je i Garden Brewery iz gotovo praznog napunio do zavidno punog, a opet s dovoljno prostora za ples.

14 mutual friends

Oni ti zapravo nisu frendovi. Oni su kao Domaći iz Šume Striborove. Zajedno s njima plešeš po žeravici. U stvarnosti oni su likovi koji ti se pojavljuju na Fejsu pod "People you may know." I onda piše - 14 mutual friends.

To je jedan dragocjen odnos. Potencijalno ste prijatelji, makar se zapravo ne poznajete. Ali se prepoznajete. Jedni drugima činite svojevrsni barometar i safe place. Kad ideš u, recimo, Garden, onda prvo odeš na Fejs i pogledaš tko još ide. Ako ide puno njih s kojima imaš "XY mutual friends" onda ti barometar pokazuje lijepo vrijeme, a imaš i safe place. Bit ćeš okružen ljudima koje "you may know". Jučer je u Gardenu bilo puno ljudi koje bi mogao znati. Love you all.

Nisu u Garden jučer došli padobranci ili usputni gosti. Došli su oni koji su znali, ili su njušili kakav će unikatni provod dobiti. To je ekipa sa stažom. Oni već imaju razvijeno neko sedmo osjetilo koje im govori gdje je dobar provod. Unatoč dosadnoj susnježici i sveopćoj hladnoći, nisu posustali. High five.

Felver

On često ide svirati na mjesta gdje ja izlazim. Tako da nam se putevi često križaju. Ja mu mahnem izdaleka, on mi pošalje poljubac dlanom, neka malička otme pusu, on pusti Mr.TC-a - Brothers Bed i zašilji neku mjuzu od koje cijela zgrada stenje kao parna lokomotiva, plus sve ono s rezonatorom.


Ne znam jesu li Sean Johnston i Dean-Sunshine Smith imali dosad prilike čuti ovog selektora, ali siguran sam da su klimali glavama jedan drugome raširenih usta i čudili se umijeću koje se nastavilo nakon što je upravljačke kontrole napustio Sean Johnston.

Sunshine

Ni riječi o Dean Sunshine Smithu. Nažalost, čuo sam tek kraj njegovog seta. Krajnjim smo naporima natjerali sebe da se tamo nacrtamo prije 23 sata. On je tada završavao. Tražit ćemo neku drugu priliku. Siguran sam da on isporučuje vrhunsku zabavu.

Goodies & Baddies

Ovaj put u Gardenu nisam razbio mobitel, al sam naljutio curu sa šanka. Jebiga, nitko nije savršen. Doduše, ona mi je obećala da će mi doći u kontrolu, al nije došla. Ne znam jel' to dobro ili loše. Razmišljat ću o tome slijedeći put kad budem išao u The Garden Brewery.

Pjesma za kraj je već bila u sredini. Možda nije poezija kakvu ste očekivali, ali igra igru. Budite dobri, nemojte prespavati vikend da bi u nedjelju navečer jurili u dućan. I teta s blagajne bi nekad otišla na party.

#SeanJohnston #thegardenbrewery #Felver #DeanSunshineSmith