1999. godine netko je nabavio dvostruki CD "Live at Social vol.3" u kojem je na jednom disku bio mix Andrew Weatheralla. Prilično sam se zakačio za taj mix.
Weatherall je tada već bio DJ iza kojeg je stajalo više od desetljeća iskustva, rezidencija u najjačim klubovima kao što je bio "Shoom" ili projekata poput "Sabres of Paradise" ili "Two Lone Swordsmen". Weatherall je bio iskonski punk-rocker koji voli disco. Taj je mix postao dijelom obvezne lektire.
Imao sam neku svoju sliku u glavi što bi AW mogao pružiti ZG publici, a prostor Garden Brewerya dosad nisam upoznao.
Weatherall je u nešto više od tri sata napravio performance koji je po mnogočemu jedinstven. On bira glazbu kakvu ćete rijetko drugdje čuti, a koja će vas odmah osvojiti. To je jedna simbioza stilova i utjecaja ispričana kroz, u osnovi, house ili techno način izričaja.
Disco, Funk, acid, hi-nrg, punk-rock, new wave utjecaji dopiru iz cijelog seta, ali čvrsti funk bas line ili kratki gitarski riff bez sustaina su konstanta. Andrew glazbu živi cijeli dan, svaki dan. I to prenosi u svom nastupu. Uz svu odlučnost njegovog mixa, na momente stvara jednu spacey atmosferu, a breakovi su nošeni melodijama i traju dugo. Njegova uključenost u glazbeni trenutak je potpuna, a set skroz povezan.
Ispočetka više naginje na jedan eklektični moment, da bi kasnije inzistirao na grooveu. Kao i na jednoj od snimaka koje sam uploadao gdje svira stvar Acid Paulija, Weatherall prenosi određenu trancey, ili čak i hippie energiju, a i sam je neprestano u ritmu.
Andrew Weatherall opravdava glas koji ga prati.
Mislim da danas postoji svega nekoliko velikih DJa koji mogu složiti jednu ovakvu glazbenu seansu. Mogu se sjetiti jedino Garniera ili Kevorkiana. Možda i Adam Freeland.
Za mene je odlazak na Weatherallov DJ set otprilike kao i odlazak na koncert B.B. Kinga. Puno je bluesa za slušanje, ali B.B. to radi posebno. Tako je i sa Andrew Weatherallom. On to radi posebno. To je pravi klupsko-glazbeni doživljaj.
Jednostavnost prostora u Garden Breweryu, njegova visina i dobra prozračnost dobro su mjesto za ovakav događaj.
Tu se stapaju dvije subkulturne skupine. Clubberi koji se prepuštaju ritmu i spajaju s glazbom i oni koji više njeguju jedan hipsterski pristup, te neprestano kruže i cirkuliraju ne bi li pronašli sveti gral zabave, koji je eto, baš tu pred njima, ali kao da im stalno izmiče. Sindrom Lemmingsa, korakom u potiljak, backpack or not. Svaka generacija nosi se sa svojim običajima.
Ovo je zapravo bio jedan jako intimni session, gdje je DJ u bliskom kontaktu s publikom, što sam i rekao Andrewu nakon njegovog seta, kao i da je to stvar koja nama, istinskim zaljubljenicima puno znači.
Rekao bih da se i on zabavio, a imao je prilično respektabilnu publiku koja je dobro reagirala. I Lemmingse. Stisak ruke, opake tetovaže i vidimo se jednom drugom prilikom.
Rekao bih da publici nije nedostajalo energije, iako je za naše običaje ovaj događaj bio u pre-ranijem večernjem terminu.
Nakon Andya pult je preuzeo Dean Smith, majstor i veteran birminghamske scene, jedan od onih koji mogu preuzeti deckove od Weatheralla bez straha da izgube floor. Čulo se to već po prvim taktovima koje je zasvirao.
Dosta usitnjenog stakla i ljepljive pive na betonskom podu sve su nam više otežavali dizanje nogu, pa smo odlučili da naš izostanak sa Smithovog seta neće biti uočen i napustili smo Garden puni dojmova.
Zadatak ispunjen, Weatherall - checked.
Gospođe sigurno vraćene svojim kućama. Nisam našao načina kako da objasnim svojoj kako baš sad u gradu na jednom mjestu počinje baš jedan drugi DJ.....
You can't beat them all.