Ponekad se zaredaju naizgled nepovezani događaji koji mi pokrenu vrelo misli i poput butterfly efekta se obruše na neuronske veze desne strane mojeg mozga. U tom se času stvori velika slika sveg što želim, vidim, hoću i mogu. Istina, to aktivira i poneku vezu, u tada suzdržanoj lijevoj strani istog tog mozga, što tvori određenu ravnotežu. Kad bih se toga oslobodio i poništio tu društveno odgojnu stečevinu, ili ako baš hoćete, nepotrebno pretjeranu racionalnost s tendencijom uklapanja u kalupe modernog društva, imao bih slobodu uma kakvu imaju rijetki.
Cijeli je naš život prožet utjecajima i sukobima između dviju, s jedne strane suprostavljenih, a s druge saveznički postavljenih, strana mozga. Taj nas, evolucijski predodređen, a društveno određen hendikep, sprečava da budemo slobodni, kreativni i nadasve ljudi, dok nas istvoremeno štiti od krute, hladne, beskrajno dosadne i nekontrolirano divlje sudbine.
Kako bih ovu apstraktnu misao stavio u razumljiviji kontekst, iskoristit ću je kao okvir teme u kojoj bi se svatko trebao prepoznati. Riječ je o našoj sposobnosti, ili bolje rečeno, našoj slobodi da se prilagodimo okolnostima vremena i otvorena uma dočekamo nadolazeće promjene i izazove.
Stalna na tom svijetu samo mijena jest
Siguran sam da je i Preradović, birajući riječi kojima će opisati značenje starogrčkog izraza Panta Rei, koristio desnu stranu mozga. Pri tome je na krasan i poetski spretan način, širem puku približio jednu od premisa Heraklitove filozofije, onu koja govori o stalnoj promjeni, neprestanom kretanju, skladu i neskladu, rađanju i umiranju, jedinstvu i suprostavljenosti, ali i o nevidljivoj kozmičkoj sili, za koju vjerujemo da održava potrebni balans, istovremeno nas štiteći od prevelike dominacije neke od ovih suprotnosti.
Potpuno je jasno da je i Balašević, slažući stihove svog "Requiema", imao na umu vječnu prolaznost i mijenu. Zašto bi inače svom albumu nadjenuo ime po starogrčkoj izreci, a onda je još jednom, izrijekom spomenuo u pjesmi, koja, kakve li slučajnosti, u svom naslovu sadrži upravo jednu od krajnosti te neprestane mijene. U pjesmi, čije značenje u kršćanskom svijetu simbolizira kraj.
Razmišljamo li na način koji zagovara kršćanstvo, zaključit ćemo da i taj svjetonazor slijedi istu filozofiju. Dodamo li tome malo logike, dolazimo do zaključka kako je i kršćanstvo prolazna stvar, podložna mijeni. No, o tome ne razmišljamo puno, a još manje polemiziramo, jer nas u tome sprečava lijeva strana mozga koja igra na sigurno, ulaže u fondove niskog rizika i uživa u već viđenim i provjerenim obrascima.
Danas sam bacio radio kroz prozor
Razbio se u tisuću komada... Tako je svojevremeno pjevao Jura Stublić, u jednom kratkom, ali briljantnom dijelu svoje glazbene karijere, zajedno sa grupom Film. Uspio je još snimiti dvije izvrsne ploče, a onda je nastupila mijena i briljantnost se pretvorila u vlastitu suprotnost. Jučer sam sudjelovao u jednoj internetskoj razmjeni misli i stavova o radijskom programu, onakvim kakvog nam ga danas nude, a koja mi nije ostavila puno optimizma naspram neke pozitivne mijene koja bi mogla zadesiti taj, nekad izvrsni medij. Prije bih rekao da me prisjetila vizionarskih stihova Jure Stublića.
Jednostavnim rječnikom rečeno, radijski program je već doživio svoju mijenu. Onako kako se društvo mijenja u cjelini, tako se u cjelini promijenio i radijski program. Prema mom poimanju radio je doživio svoj kraj i tko zna kada će ga zadesiti neka slijedeća mijena. Netko drugi to sigurno vidi drukčije, pa je za neko drugo stanje uma ta promjena bila na bolje. Narodna poslovica kaže - Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane. Cijeli ovaj uvod, pa i ova radijska digresija pomoći će mi da jasnije izložim temu o kojoj želim pisati.
Mijene jednog DJ-a
U subotu smo išli u Šibenik. Tamo je, u Tunelu, nastupao Felver sa cjelonoćnim setom. Tunel je upravo prošao kroz jednu svoju životnu mijenu. Iz tajne, vojne, od očiju javnosti skrivene, podzemne građevine, pretvorio se u dostupnu, javnosti otvorenu, podzemnu građevinu. Tunel nije promijenio svoju esenciju, tunel je promijenio stil, izričaj i nastup. Pri tome je i dalje ostao ono što u svojoj biti i jest. Podzemna građevina. Ako vas zbunjuje to, što govoreći o tunelu, nekad istog oslovljavam malim, a nekad velikim početnim slovom, to je samo zato što je tunel, ta stara podzemna građevina, dom Tunelu, klubu koji djeluje u tunelu.
Vozeći se prema Šibeniku, razmišljao sam ima li smisla o tome pisati. Više sam puta pisao o Felverovim nastupima, nedavno sam pisao baš o Tunelu u tunelu, a pisao sam i o vožnji ovom istom autocestom. Zaključio sam kako nema smisla da krojim neku nemuštu priču, pa da je još ispričam istim ili sličnim riječima, priču u kojoj ću opisati emocije doživljene na plesnom podiju Tunela, predočiti vam pokoju stilsku figuru Felverovog seta, te nabaciti dva tri naslova iz njegovog repertoara.
Tako sam se, neopterećen pričom, poluzatvorenih očiju, među prvima smjestio na plesnom podiju Tunela i upijao priču koju je upravo počeo pričati Felver. Dok je on slojevito gradio svoju priču, moje su se misli izoštravale i postajale sve jasnije. Te neke misli već neko vrijeme vrtim u glavi i slutio sam da se nalazim korak bliže prema njihovom boljem razumijevanju. Za to se vrijeme plesni podij sve više punio, a Felver je išao sve dalje i dalje i stvarao doživljaj koristeći svoj glazbeni izričaj.
Nije tajna da on, kao DJ, upada u najuži krug onih koji to rade na način koji mom ukusu savršeno odgovara. U zadnje se vrijeme pogodilo više prilika u kojima sam prisustvovao njegovim nastupima. Događalo se to na raznim mjestima, sa raznom publikom i pod raznim okolnostima. Bili su to cjelonoćni setovi, ali nekad i samo usputni slotovi u trajanju od dva do tri sata. Razgovori na marginama tih događanja dodatno su mi davali povoda za razmišljanje o neizbježnosti neprestanih mijena.
U mojim je pričama tema gotovo uvijek glazba, umijeće prezentiranja iste, pri čemu onaj koji nastupa za cilj ima stvaranje posebnih i dojmljivih trenutaka, koji će obilovati dobrom zabavom i plesom. Prema definiciji, taj izvođač teži k tome da posjetiteljima omogući dozu užitka koja će ih načas skriti od svakodnevne realnosti života. Ta težnja prema kreiranju dobre atmosfere i trenutka u kojem svi prisutni maksimalno uživaju, nešto je što izlazi iz svakog onog koji je barem jednom, iskren stao pred publiku te, kakvim god nastupom da se bavi, svojim umijećem takvu atmosferu i stvorio.
Neki DJ-i u tome uspjevaju više, neki manje, a neki nikako. Gledajući mojim očima, Felver u tome uspjeva često. Nekad se dobro namuči, a nekad to uspije spretno i s lakoćom. Publika pri tome često igra presudnu ulogu. Publika je lakmus papir na kojeg se oslikava izvođačeva umješnost. Ostatak se odražava u mjestu, prostoru, danu u tjednu, količini boja i jačini rasvjete, pa i o tome jesmo li na visokom datumu u mjesecu. O tim faktorima, jer me mrzi reči čimbenicima, ovisi puno, a o njima gotovo nikad ne razmišljamo.
Uvijek i svugdje prigovaram količini i raznolikosti rasvjete. Pri tome volim pretjerati u opisu i želim da to ispadne groteskno. Rasvjeta u klubovima je demonstracija sile i moći, a reflektor koji blješti ravno u tvoje lice gotovo da ima gestapovsku dozu ispitivačke prijetnje. Kad je pak o bojama riječ, tu zaista nedostaju estetski kriteriji. Tu ne pretjerujem, to je pravi vašar vidljivih boja spektra. Rasvjetom u klubovima vladaju klanovi čiji se krakovi protežu do žarne niti svakog reflektora. Gori su i od zagrebačkog gradonačelnika, a njihovoj je samovolji gotovo nemoguće stati na kraj.
Rekreiranje prošlih iskustava
Kako mijena stalna jest, tako i nešto što je već doživljeno, ne biva opet proživljeno. Iluzorno je očekivati da će neki DJ ikada moći rekreirati neku atmosferu, a da je mi ponovo proživimo na isti način. Naša se iskustva baziraju na percepciji stvarnosti koju stvaraju naša sjećanja i emocije koje se pri tome bude. Naša su iskustva satkana od onog što mi mislimo o tome kako smo se osjećali dok smo nešto proživljavali. U stanju smo opisati ta iskustva temeljem tih sjećanja, a pri tome ćemo zauzeti jednu od suprostavljenih strana.
Tako ćemo se pri sjećanju na ugodno iskustvo sjetiti svih malih sitnica koje će dodatno uljepšati priču, dok ćemo kod sjećanja na neko neugodno iskustvo potencirati isticanje detalja koji će davati dozu negativnosti cijeloj priči. Situacije u kojima se nalazimo najčešće su izvan naše kontrole, dok su emocije koje proživljavamo pogotovo izvan naše kontrole. Shodno tome, iracionalno je očekivati da će nas nešto vratiti u prošlost i da ćemo ponovo proživjeti iste emotivne trenutke.
Tako je i sa našim sjećanjima vezanim uz neke, drage nam, partije, DJ nastupe, koncerte, kazališne predstave, rođendane, tinejdžerska pijanstva, prve ljubavi, leptiriće u trbuhu, njen grozni zadah po pivi dok ste se prvi put ljubili. Kod ovog zadnjeg slobodno po vlastitim afinitetima korigirajte njen rod.
Ja se, na primjer, živopisno sjećam dolaska na jedan party. Ima tome već dvadeset godina. Opasno smo kasnili i bojao sam se da ćemo propustiti nastup koji mi je bio jako napet. Već sam s ulaza spotao stvar koja svira. Housey Doingz - Kitchen Spasm. Požurivao sam ostale, jer, počeo je Felver. Razmišljajući kasnije racionalnije o tom događaju, koji mi se zaista bistro urezao u pamćenje, došao sam do zaključka kako su tada, tamo, tu pjesmu mogli pustiti barem još trojica DJ-a koji su te noći svirali.
Znači, ja se sjećam skladbe, prilaznog makadamskog puta, nas nekoliko i moje konstatacije kako je Felver već počeo. Prisjećanje na taj trenutak budi u meni emocije koje su se nakupile oko tog događaja i koje nemaju nužno veze sa tim konkretnim trenutkom, već sa cijelim događanjem. Koji god DJ da je bio, kakav god da sam ja bio, šansa da se takva emocija ponovi pustim rekreiranjem događaja ravna je nuli. Iako to zapravo i nije matematički potpuno točno rečeno. Mislim, moram napisat ovu rečenicu da vam ne ubijem baš svaku nadu. Imam, doduše, jednu novu Fejsbuk prijateljicu koja kod ovog posljednjeg ne bi oklijevala ni trena. Ona bolje i opasnije od mene koristi desnu stranu mozga.
Velika očekivanja
Nitko od The Rolling Stonesa ne očekuje da izvedu isti onaj nastup koji su imali 1990. godine? Sa istim onim zvukom i identično odsviranim pjesamama. Kad bi oni to i radili cijelo vrijeme, već bi nam odavno dosadili. Većina bi to komentirala riječima - Ishlapili su. Stalno jedno te isto. Nikakve promjene nema.
Nije Heraklit mijenu izmislio, on ju je samo spoznao. Rolling Stonesi su to odavno spoznali, pa se neprestano mijenjaju. Nekad su to sitne finese, a nekad je riječ o značajnijoj promjeni. Pri tome oni dobro paze da zadrže njima svojstvene osobine, prepoznatljivost i stil. Tako je sa glumcima, slikarima, piscima, režiserima, pa i DJ-ima.
Donedavno nisam puno razmišljao o mijenama kroz koje prolaze DJ-i. Valjda je to zato što ja nemam očekivanja po pitanju rekreiranja emocija. Onda mi se u nekoliko navrata dogodila situacija u kojoj sam raspravljao s nekom, meni dragom osobom, koja kao i ja, cijeni i prati rad DJ-a iz ove priče i shvatio sam da to moram bolje elaborirati. Ta vam je situacija sigurno poznata.
Vi i draga vam osoba imate zajedničku ljubav prema nečijoj izvedbi. Vi proživljavate svoje emocije, draga vam osoba proživljava svoje. Vi ste doživjeli jedno, draga osoba drugo. Prirodno je da želite dio svojih dobrih emocija prenesti na dragu osobu. Vi priču ukrašavate, jer su vam emocije pozitivno nabijene spram tog događaja, draga osoba nalazi samo mane, jer su joj emocije negativno nabijene spram tog istog događaja.
Nikad prije nisam puno razmišljao o tim Felverovim sposobnostima mijene. Zapravo, o ničijima, kad govorimo o DJ-ima. Uostalom, ne jednom, sam napisao kako je svaki njegov slijedeći DJ set različit od onog prije. Loše bi bilo da nije. U neko prošlo vrijeme kad bi sa dvije torbe ploča, deset dana svirao po obali, mijene su bile ograničene. Ajde ti sviraj sa sto ploča, a da je svaki put sve drukčije. To ne ide po zakonima fizike. No, to je ujedno i zlatno doba moje generacije. To su naše najdraže uspomene. Nešto što želimo ponovo proživjeti.
Tako mi se u nekoliko navrata u zadnje vrijeme dogodilo da netko iz moje okoline, a kad je o Felverovom setu riječ, nije doživio ono što je očekivao. I meni samom su se nekoliko puta nad glavom pojavili upitnici i nisam bio siguran što misliti. Koliko god ja proaktivno i sa puno entuzijazma pristupam glazbi, izvedbi i različitosti, neminovno i ja imam neka podsvjesna očekivanja, a ona se temelje na već proživljenom. Međutim, ja sam sa to sa samim sobom, prilično zadovoljavajuće razriješio, pa mi je preostalo još da isto to, na neki način, prezentiram i svima ostalima, jer mi je do toga stalo.
Dizajnirana ponuda
Glazba je beskonačni oblik bolje ili lošije složenih kombinacija beskonačnog broja elemenata. Današnje vrijeme je vrijeme blagostanja glazbe. Vrijeme koje je maknulo ograničenje od dvije torbe ploča. Nikad prije nije bilo dostupno toliko puno glazbe. No, nikad prije nije niti bilo toliko prepreka na putu do užitka u toj, često izvrsnoj glazbi. Te prepreke proizašle su iz općih postulata konzumerizma. Pred javnost se stavlja izabrano.
Netko negdje kroji ukuse, pa ih onda plasira prema svojoj mjeri i time većini inhibira želju, a često i potrebu, da traže nešto drugo ili drukčije. To je još davnih dana obrazložio Frank Zappa u jednom kratkom prilogu kojega možete pronaći na Youtoubeu. Rekao bih da su ključne riječi "Interview on The Cutting Edge".
Glazba nije jedini segment u kojem se to događa. Tako je i u mnogim drugim aspektima naših života. U modi, sportu, prehrani, društvenim normama i mnogočemu ostalom. Radijske stanice o kojima sam maloprije govorio, nisam spomenuo slučajno. One su medij, u pravom smislu riječi, putem kojeg se odašilju odabrani, komercijalno isplativi glazbeni brojevi, a nerijetko su i generator lažnih vrijednosti. Svjedoci smo nevjerojatne popularnosti, realno gledano, loših talenta i glazbe upitne kvalitete.
Još o mijenama jednog DJ-a
Felver nije jedini DJ, javni izvođač, širitelj glazbene kulture i umjetnosti kojeg pokreće taj duh neprestane promjene. Ima ih takvih mnogo, manje ili više poznatih, manje ili više uspješnih. Ja uvijek naivno želim vjerovati da je većina takva. Konzumentima koji ne vole populistički konzumerizam, ti izvođači predstavljaju rijetku svjetlu točku ili nit vodilju, pa ih se časti raznim pridjevima.
Tako su danas DJ-i često umjetnici, iako oni to zapravo, najčešće nisu. Oni su sve ono što sam već naveo, a iznimno rijetko su i umjetnici. Felver, na primjer, nije umjetnik. Kad se nekom DJ-u stavlja taj atribut, na umu treba imati težinu te riječi, ali i samu umjenost, te se pri tom zapitati, štetimo li umjetnosti kad tako lako mnoge stvari nazivamo umjetnošću.
Felver je prije svega odličan poznavatelj umjetnosti, a umješan je u tome da izabere i složi umjetničku postavu. Rijetko, u iznimnim prilikama, će se odlučiti rekreirati nešto što je nekoć negdje već bilo uspješno. Stilski ili žanrovski, karakterom zvuka, načinom izvedbe, on kao i svaki drugi kvalitetni DJ prolazi kroz mijene. Prolazimo ih i svi mi. Naročito kad je o umjetnosti riječ. Kao dugogodišnji profesionalni DJ sa nebrojenim svirkama iza sebe, on je u tome često nekoliko koraka ili nekoliko milja ispred većine.
To je potpuno normalno, jer da nije tako, trebali bi se zapitati, vrijedi li on svih tih atributa kojima ga se časti. Svi će mu rado reći kako on kreira trendove. A onda će ustuknuti ispred tih trendova i razočarati se jer su očekivali onaj neki deep house kojeg se sjećaju iz svojih najsjajnijih dana. Ne kažem ja da se svakome mora svidjeti svaka njegova faza, ali za prihvaćanje nekih glazbenih formi nekad je potreban i period privikavanja. Uzmimo za primjer RHCP. Nisam ih kužio sve do albuma "Californication". Znam što ćete reći - A jebote, prokužio si ih kad su snimili komercijalnu ploču. Znači nisi ih prokužio. Znam, nitko nije savršen. Kasnije sam to nadoknadio.
Gledajući iz moje perspektive, osobno jako puno dvojim da li bih pustio neku stvar koja je, onako generalno gledano, izvrsna, ali ima taj jedan moment koji izlazi izvan okvira meni prihvatljivog ukusa. Ili blaže rečeno, estetike. Tamo u Tunelu, Felver je pustio tu jednu stvar. Prvi put ju je pustio prije mjesec-dva i ja sam skočio kao da me netko ugrizao za guzicu. Onda ju je opet pustio negdje. Opet sam reagirao sa negodovanjem. Treći put u Tunelu moja je reakcija bila blaža.
Kasnije sam skužio da je to jedna rubno provokativna estetika, koja ne dominira pjesmom. To je, uvjetno rečeno, dizalica, čiji je karakter nalik nečemu što kolokvijalno smatramo jeftinom dizalicom. Nalik. A je li tome stvarno tako? Ili se samo temeljem vlastitih sjećanja i emocija određujemo spram takvog zvuka. Gledam ovdje publiku, pa na toj stvari skoro da je špica večeri. A ti su ljudi ovdje radi iste stvari kao i ja. Znači da imamo kompatibilne ukuse.
Razmišljam li ja o tome elitistički ili su oni svi jeftini? Jesam li onomad, odmah skužio Chick Coreu? Nisam, išao mi je na živce. Slušao sam taj album "The Sun" na silu. Pa gore sviraju Dave Holland i Jack De Johnette. Oni su mi super. I ovo moram skužit. Trajalo je. S druge pak strane, "Freedom in the groove" Joshue Redmana me se uhvatio na prvo slušanje. Glazba je kompleksna materija, izvedba tome samo pridonosi, a često je užitak prisutan tek kad nam se emocije poklope sa glazbenim strukturama, vremenom i mjestom. Realno, svi tako razmišljamo o nekoj, nama dragoj glazbi. Zašto bi bilo drukčije na plesnom podiju dok DJ bira glazbu.
Negdje sredinom te večeri u Tunelu, sve su mi se ove stvari pojasnile i bio sam sretan što ću naći načina kako da te svoje spoznaje i misli pretočim u riječi i proširim dalje. U mojoj je blizini plesala jedna cura, koja je očito uživala u glazbi i stilskim figurama koje je Felver slagao. Pri tome je on, a nakon što je na početku napravio vrlo eklektičan uvod, nastavio graditi set glazbom oštrijeg karaktera, stilski ujednačenom, ali sa odlikama nekoliko raznih žanrova. Pri tome je cijelo vrijeme naglasak na održavanju neprestanog groovea, a odabir pjesama je harmonijski skladan.
S vremena na vrijeme on disharmonijom stvara dramaturški moment i na taj način uspijeva skrenuti tok u neki drugi izričaj. Tako ih u noći promijeni i po nekoliko. U jednom je trenu ta cura rekla - Jebote, ovaj Felver ima sve. Meni, koji sam to jako dobro čuo, došla je potvrda da su moja razmišljanja objektivnija nego li sam to do tog časa mislio.
Ponekad je potrebno uložiti malo više truda i volje da bi se prihvatila neka promjena. Isto je i sa glazbom koju on svira. Iako mi dosta te glazbe već bude poznato, u času kad on pusti neku pjesmu koja u sebi nosi elemente sa kojima se još nisam saživio, koje još nisam ubrao kako treba, i ja se sam moram potruditi sagledati sve okolnosti i zapitati se što to točno meni smeta.
Predrasude zamute pogled. Lijeva strana mozga podigne uzbunu. Desna taj čas više ne može ništa. Ona je zakržljala, jer je sustav oko nas dizajniran na način da potiče razvoj lijeve strane mozga. A desna je ta koja instinktivno prepoznaje ono što joj je dobro. Tu je potrebno malo više napora, ili strpljenja, ali i vjera u DJ-a da će to sve skupa imati smisla. Đoser je u pjesmi Atomskog Skloništa pjevao - "Jer za ljubav treba imat dušu". Felver ima dušu za to što radi, stoga je u publici prisutno i puno ljubavi prema onome što on radi.
Grindanje uz rub
Nekoliko sam se puta već diskretno odmaknuo unazad, a sve ne bih li zaustavio grindanje cure koja je plesala ispred mene. Pri tome sam osjetio da ako uzmaknem još malo, i sam ću izazvati grindanje osobi koja je plesala iza mene. Istovremeno sam nastojao ne pružati rub osobi do mene. Rub ovdje nije ivica, već samo engleska riječ za trljanje, ili nevinije rečeno - očeš.
Nedavno sam skovao tu riječ, pa je sad koristim samo zato što se nekima dopala. Meni je već prilično glupava. Dakle, znači, stoga - Očeš je kad se o nekog očešeš, iako može biti i kad nešto hoćeš. Na flooru se može dogoditi jedno i drugo, pa to moram spomenuti. Grindanje ovdje nije grintanje niti raversko prigovaranje, već plesna figura izazovnijeg, rizičnijeg, te istovremeno i otvorenog i opuštenog načina plesa.
Opet mi se ta cura nabila, a ja se držim kao konzerva. Pravim se blesav, a zapravo sam ukočen. Na meni je sav teret otuđenosti našeg društva. Strah od dodira, prokletstvo stereotipa o tipovima koji misle da je otvoreni plesni pokret poziv na seks, nerazumni strah da će ona, koja to inicira, na moj odgovor reagirati negativno. Iskreno, opušteno to mogu raditi sa svega dvije tri ženske osobe i ravno dvije muške osobe. Sa njima dvojicom zato jer su gay, pa je to odlična zajebancija, dobar ples i performance. Neke, nažalost ili ne, otjeramo. To su te, neke, male dječje radosti.
Sa nekim curama to mogu opušteno, jer smo i prije nego smo se poznavali kliknuli na flooru. Sa nekima se ni dan danas ne poznajem, tek se ponekad sretnemo. Međutoa, stalno me pritišće silina tereta muškog nerazumijevanja plesne uloge i njenog značenja. Plesna klupska zabava često je, uz ostalo, podgrijana strastima, ponekad je i nabijena erotikom, te nadasve lascivna. Kao takva, ona je isključivo, ili samo isključivo, performance u svrhu zabave, opuštanja, dobre atmosfere i dobrog after tastea.
Dakle, vrlo kratki tečaj grindanja for Dummies. Za sve ostalo tu su Interneti. Obzirom da sam do sad toliko puno filozofirao, pa se pitam da li je itko uopće došao do ovog dijela teksta, ovo ću jako pojednostaviti. Grind je plesna forma u kojoj cura koja je ispred dečka (kako se častim pridjevima - dečko!) pleše na način da vrti bokovima i dupetom se malo malo očeše o dečka koji je iza nje. Očeše mu se o sredozemlje. Grind je provokativna forma, podiže strasti koje poboljšavaju atmosferu. Grind je zanimljiva plesna forma. Vrlo slobodna. Erotizirana. Kad partner prilikom grinda partnerici stavi ruke na bokove, to je dio koreografije.
Svatko tko je u tome spretan ima fino podešenu moralnu granicu kojom spoznaje trenutak u kojem dodir prestaje biti dijelom plesne koreografije i postaje drpanje. Grind po svojoj definiciji ne uključuje drpanje. Drugim riječima, grind koji započinje cura nije poziv na seks. Vrlo rijetko jest, ali tada su i odnosi između partnera već i uspostavljeni. Grind koji započinje dečko nije uvijek poziv na jebanje. Iako, na žalost, najčešće je.
Postoji ta neka opća uvjerenost da će sva silina solo muškaraca, baš večeras, tu na ovom flooru, naći curu koju će odvuć u krevet. Svi smo bili u toj situaciji barem jednom. Vrlo rijetko se nađe opušteno normalna ekipa koja to shvaća kao performance i onda se u skladu s tim i ponaša. Tada se svi sudionici osjećaju bolje. Uzbuđenije, strastvenije, važnije. Puni se samopouzdanje, plesna večer tada donosi toliko potrebne vrijednosti samopoštovanja. Nažalost, previše je ekipe koja o tome ne razmišlja i koja sve to automatski veže uz seks. Ljudski dodir prenosi emociju, toplinu, vibru, a ponekad je i uvod u seks. S naglaskom na ponekad.
Najvažnija odrednica grindanja je - Nemoj pretpostaviti da je grind poziv na nešto više. Kao što nas Hollywood uči - Assumption is mother of all fuck ups! (Everett Mc Gill kao Marcus Penn, Under Siege 2: Dark Territory, 1995. USA). Nije naodmet ovo ponoviti, iako sam isto to već jednom napisao. Bilo je u nekom drugom kontekstu.
Danas mi grind niti ne bi pao na pamet da nisam dobio poruku od jedne prijateljice, koju neko vrijeme nisam čuo, pa me razveselila, ali i podsjetila kako smo nas dvoje izgradili odnos na plesnom podiju, već i prije nego što smo se poznavali. A nekako su i mijene vezane uz to.
Panta Rei
Panta Rei vjerojatno ne bi bio motiv koji se proteže kroz ovaj tekst, a možda teksta niti ne bi bilo, da nije te stalne mijene. I ja sam danas napisao nešto drukčiji tekst od uobičajenog. Svakome je nekad potrebna promjena. Sve prolazi, nešto odlazi, nešto dolazi.
Jučer je otišao Andrew Weatherall. Otišao je mlad i prerano. Oni koji toliko puno sebe daju i toliko puno vrijede, gotovo uvijek odlaze prerano. Njihove su mijene češće. Tako to funkcionira u svemiru. Jer takvih je malo. Oni iza sebe ostavljaju puno, ali često odlaze ranije. Odlaze, jer negdje drugdje postoji mjesto koje ih čeka. Čeka ih, kako bi i tamo ugradili i ostavili dio tog velikog sebe.
Andrew Weatherall je bio jedan takav, vrijedan i velik. Jednom sam imao priliku slušati ga uživo, razmijeniti sa njim nekoliko kurtoaznih riječi i stisnuti mu ruku. Njegova je aura bila velika, a njegovo je umijeće predstavljanja umjetnosti zaista bila umjetnost. Možemo biti sretni što smo živjeli u vremenu u kojem smo uživali u plodovima njegovog rada. Sada moramo biti sretni što će negdje drugdje njegova energija pokretati neku novu mijenu.
Populacija koja se okuplja u miljeu elektronske glazbe voli se smatrati naprednijom, intelektualnijom, bolje odgojenom, bez predrasuda, bolje obrazovanom, urbanijom, otvorenijeg uma. Pokušajmo nešto od toga i opravdati. Za početak je dovoljno uložiti malo više truda. Ako vam i ne uspije, utješit će vas činjenica kako je ionako sve prolazno i podložno mijenama.
Za kraj jedna prigodna pjesma američkog pjesnika Henry Wadsworth Longfellowa. Ne morate razumjeti sve da biste uhvatili esenciju. Pročitajte je u sebi, svojim ritmom. I plešite.
Love you all.
A Psalm of Life by Henry Wadsworth Longfellow
Tell me not, in mournful numbers,
Life is but an empty dream!
For the soul is dead that slumbers,
And things are not what they seem.
Life is real! Life is earnest!
And the grave is not its goal;
Dust thou art, to dust returnest,
Was not spoken of the soul.
Not enjoyment, and not sorrow,
Is our destined end or way;
But to act, that each to-morrow
Find us farther than to-day.
Art is long, and Time is fleeting,
And our hearts, though stout and brave,
Still, like muffled drums, are beating
Funeral marches to the grave.
In the world’s broad field of battle,
In the bivouac of Life,
Be not like dumb, driven cattle!
Be a hero in the strife!
Trust no Future, howe’er pleasant!
Let the dead Past bury its dead!
Act,—act in the living Present!
Heart within, and God o’erhead!
Lives of great men all remind us
We can make our lives sublime,
And, departing, leave behind us
Footprints on the sands of time;
Footprints, that perhaps another,
Sailing o’er life’s solemn main,
A forlorn and shipwrecked brother,
Seeing, shall take heart again.
Let us, then, be up and doing,
With a heart for any fate;
Still achieving, still pursuing,
Learn to labor and to wait.
Commentaires