Zaplivao sam prema obali vukući za sobom žutu nepropusnu vreću, istovremeno promatrajući nekolicinu bradatih mladića koji su sjedili na plaži. Poviše njih, dužinom cijele plaže nalazio se stari potporni kameni zid. Taj je zid štitio omanju zaravan na kojoj se nalazi maslinik. Tko zna, možda je taj zid zapravo koljevka tog malog komadića ravne zemlje okružene strmim obroncima otoka Cresa. Škrtu su zemlju nekad stvarali. Otimali je od kamena i od mora. Tako su i ovdje sagradili zid, da to malo zemlje štiti od mora.
Vezao sam barku uz jedan od četiri velika kamena bloka, svaki sa velikim metalnim stupom za privez brodova. Ti su blokovi, već dobro nagrizeni morem, kao i razmak između njih, odavali kako se nekad u ovoj uvali događalo nešto što je zahtijevalo siguran privez većih brodova. Jedino što mi je palo na pamet su vinogradi i grožđe. Ovdje nema cesta. Prema ovoj uvali ne vodi nikakav uređeni put. Vjerojatno je tako bilo i u prošlosti. U protivnom bi se negdje vidjeli ostaci ceste ili puta. Nazirala bi se njegova trasa. Prvi put sam ovdje. Vinograde ne vidim, samo maslinike. Ali prije sto godina su ovdje mogli biti i vinogradi.
Dan prvi
Prvi put dolazim na jedan festival plivajuči. Do ove sam uvale plovio nekoliko sati, usput stao ovdje i ondje. Zapravo mi se nigdje nije žurilo. Danas je prvi dan festivala, četvrtak je, kasno je poslijepodne, već ima iznenađujuće mnogo posjetitelja. Ovaj se event ne reklamira na klasični način, već dijeljenjem online pozivnica. To je odličan način da se privuče publika koja tamo stvarno želi doći. Lokacija je ionako potpuno nepristupačna, a jedini način dolaska moguć je brodom. Moguć je doduše i kopnom, ali teško mi je zamisliti da bi se itko odlučio na ovu varijantu koja bi sigurno zahtijevala višesatno pješačenje kroz negostoljubivu šumu i nisko raslinje.
Onaj koji poželi otići uz malo će truda na Internetu naći sve potrebne informacije.
Ostat ću ovdje četiri dana, prvo je što sam pomislio doplivavši u plićak. Čim sam stao na čvrsto tlo osjetio sam neugodnu bol. Višednevni boravak na moru promijeni ti osjetila. Kod mene kamenje izazove efekt akupresure kad ga nagazim bosim nogama. Osjetim svakog, oblog ili oštrog, pa taman kad čvrsto zagazim i osjetim ga u vrhu kralježnice, a ono se sve oko mene zaljulja. Mozak, iako sad na čvrstom tlu, još neko vrijeme kompenzira ljuljanje mora, pa ti nastavi ljuljati okolinu. Znam da neki u mjestu gdje boravim misle da sam pijan kad navečer dolazim kući.
U divljini
Idem prema info pultu i shvatim da nemam nikakve obuće sa sobom. Dok se ne vratim na barku moram biti bos. Sasušene vlati trave, sitni kamenčići i korijenje su izrazito negostoljubivi. Pikaju, grebu, sjeku. Nisam baš jako pametan što sam izašao na tlo bez obuće. Organizatori ovog festivala uložili su iznadprosječan trud kako bi kroz najavne tekstove upoznali posjetitelje sa svim skrivenim zamkama, pa je tako pisalo i da se preporuča ponesti čvršću obuću. Ja imam ručnik i pola litre bevande. Svira neka dub glazba. Basta drži pult. Valjda je bio dub. Floor je blizu mora. Poviše, iza maslinika, je još jedan manji floor.
Lijevo i desno u šumi je mjesto za kampiranje. Neki su podigli šatore, neki razvukli vreće za spavanje po zemlji, a neki razapeli ležaljke između stabala. Nemaš osjećaj koliko ovdje zapravo ima ljudi, jer su raštrkani. Cijela šuma je podij. U uvali je i nešto dnevnih turista sa brodicama, jedrilicama i jahtama. Neki ovdje ostaju i više dana. Ti neki su otišli ujutro nakon prve noći.
Ovo je istinska divljina. Oduševljava količina "sitnica" koje je organizator složio kako bi olakšao posjetiteljima boravak na ovom festivalu. Od posjetitelja se očekuje da bude spreman na odricanje od komfora, kao i na malo više divlje prirode. Grane okolnog drveća i raslinja nisu kao one u parku. Ovdje je svaka grančica kao komad bodljikave žice. Razderao sam cijelo desno uho.
Još nema pretjerano puno poznatih lica i tražim pogledom gdje i kojoj ekipi da se uvalim. Bliži se večer. Odlazim nakratko u grad Cres i vraćam se nazad, taman stižući na set DJ Babilonske. Već sam je prije slušao i odlučio sam u potpunosti posvetiti se plesanju na taj set, jer me na prvo slušanje prilično oduševila. Tako je i ovaj put. Odlično. Ne uspijevam plesati cijelo vrijeme, jer sam već prilično izubijan i umoran od nekoliko dana provedenih na moru. Zapravo me boli svaki mišić, čak i oni neki za koje nisam ni znao da ih imam.
Iz guzice u glavu
Sad navečer sam ipak malo pametniji. Obuo sam tenisice. Srećem Robotka. Srećem još neke. Ako je već prvi dan, u četvrtak, ovako, kako li će tek biti do nedjelje. Sretan sam. Babilonska završava sa setom. Ovdje DJ može svirati vrhunski, a imati poluprazan floor. Cijela ova uvala je floor. Ne moraš nužno biti između četiri zvučnika. Glazba se dobro čuje i svud okolo. Ekipa je u manjim ili većim grupicama, pa plešu tamo gdje se zateknu. Sve je prilično ležerno. Ne osjeća se nikakav pritisak. Cuga na šanku je hladna. Medica je isto hladna. Čak je i konobarica ista kao i kad u ZG izađeš van. Popizdit će kad vidi da sam je nazvao konobaricom. Jebe mi se, ni ja ne volim baš kad me zovu sessiondigger. To sam ime dao web siteu, ni na kraj pameti mi nije bilo da će i mene ljudi početi tako zvati. Sad se zbilja nemam kaj buniti.
Ovo je jedini party na kojem možeš bez problema leći gdje god želiš. Čak i na floor. Sad već svira Robotko. Umoran sam, pa ne plešem cijelo vrijeme. Ipak, uhvatim se kako mi njegov set ne daje mira, pa povremeno ustajem i đuskam tamo gdje se zateknem. Noć je. Nema mjesečine. LED rasvjeta ostavlja obrise na srebrno zelenim listovima masline. Mozak mi je na godišnjem. Ne upijam informacije najbolje. Medica tu ne pomaže, naprotiv. Plešemo. Čini se kao da je i drugima mozak isto na godišnjem.
Ima puno pasa. Dvojica su najluđi, laju kad god netko dođe brodom, a povremeno i bez razloga. Ovi neki drugi se drže jako cool. Sjedim na kamenom zidiću na plaži. Osjetim na leđima dodir. Netko se privija uz mene. Osjećam da to nije čovjek. Opipavam rukom bez da gledam tko je. Znao sam da će mi taj pas doći. Kasnije sam ga malo pratio. On bi, a mislim da je bio on, svako malo odabrao nekoga i uvalio se na maženje. Lopov bi, doduše, isto tako, pojeo svu neoprezno ostavljenu hranu, kekse, krekere, čips. Pivu nije pio.
Sad se više ne sjećam da li je te večeri svirao After Neven. Svejedno, svirao ili ne te večeri, bio je iznadprosječan. Kao i uvijek. Ali znam da je te večeri svirao M.I.L.E. Krenuo je sa stvari koja počinje sa dvije minute vokala koji priča. U času kad udara prvi beat, izbacuje strujna sklopka, nestaje glazbe i svi ostajemo u mraku. Svi spontano skandiraju - Mile, Mile. To je ujedno i prvi moment zajedništva na ovom festivalu. Miletovo ubijanje razglasa zapravo izaziva trenutak oduševljenja. Navijamo da opet pusti stvar otpočetka. Uključe struju, a Mile pusti stvar ispočetka. Epic. Mile je odsvirao jebeni set.
Negdje rano ujutro napuštam maslinik. Ovdje se tako dobro osjećam i toliko sam opušten da mi uopće nije bed što ću propustiti neke svirke ili trenutke. Ne možeš četiri dana biti ni prikovan za jedno mjesto. Potreban mi je odmor, ne nužno i san.
Napuštam uvalu. Creski je zaljev velik, a ja ga još nisam imao prilike istražiti. Proučavam kartu, zapravo gledam dubine mora. Nisam oduševljen, ovdje je more u prosjeku dublje od pedeset metara. Tražim neku plićinu ili greben. Vadim lignje koje su mi se odmrzle još prethodnog jutra. To se, jel, osjeti. Nalazim na karti jednu manju zonu dubine 30-40 metara, krećem u tom smjeru i ješkam parangal. Nemam pojma kakva je ovdje situacija sa dnom, kao ni sa ribom. Zadnjih godina je sve nekako tanko. Spuštam parangal prije sedam sati, negdje blizu Valuna. Rano ujutro i predvečer je na moru najljepše. Možda bude ribe.
Vraćam se do uvale. Tamo je lagana glazba, svi su jutarnji, usporeni, smireni. Popijem kavu, crnu, iz lonca. Nikakva je, ali mi je u tom času najbolja. Ne očekujem tamo espresso aparat. Bitno da je vruća. Kako se bliži podne, tako se ovdje u uvali sve polako smiruje, sve dok se sve potpuno ne umiri. Ostatak dana provodim istražujući sve druge skrivene uvale i šljunčane plaže. Ovdje u creskom zaljevu sve su redom pristupačne jedino s morske strane. Uspio sam ih obići ukupno trinaest. Najreprezentativnija je upravo ona koja je direktno nasuprot naše uvale.
Podižem parangal. Nije neka sreća. Jedan šarun i jedna dosadna morska mačka. Vraćam ih oboje u more. Da ih je bilo još bar nekoliko, užicao bi tamo u uvali guerilla kuhare da neš naprave. Na pameti mi je bila riblja juha. Ostali mamci su pojedeni ili nagrizeni. Sve je puno ljepljivog i smrdljivog sivog mulja. Izgleda da sam ga spustio u sam drek. Ribu jeli ne budemo. Kasno poslijepodne se vraćam u uvalu.
Dan drugi
U uvali se sve opet zakuhava. Međutim zahuktava se i sa zapada. Od Pernata do Lubenica, koliko god pogled seže, nebo su prekrili izrazito tamni kumulonimbusi. Znam već da će ovo biti burno. Kiša je u tim oblacima u kapljicama koje su nekoliko puta veće od uobičajenih prosječnih kapljica kiše. To je ona kiša, koja kad pada, udara po tebi kao sitni kamenčići. Upravo sad nastupa zatišje.
Nekolicina nas okupila se na kamenom moliću. Prevezujem se na unutarnju stranu. Vjetar se pojačava iz minute u minutu. Vadim još konopa, ali više nema vremena. U sekundi nastaje kaos. Nekako uspijevamo srušiti tendu, u tom mi se času čini da je već sva rasparana. Lana zauzima poziciju u kabini, a ja na krmi. Do pramčanog veza više ne mogu. More se diglo. Sve što još mogu je zabaciti neko uže preko metalnog stupa na moliću i pritezati po krmi.
Sad je već sve podivljalo. Neki dečki uspijevaju isploviti iz uvale sa gumenjakom. Meni je već žao što nismo isplovili. Ovdje će nas skroz razbiti uz ovaj kamen. U jednom smo času metar iznad molića, u drugom pola metra ispod. Sad mi preostaje samo zatezati koliko god mogu. Baš je gadna oluja. Radije bih da smo na otvorenom. Tamo se lakše nositi s ovako podivljalim morem. Puno lakše nego ovdje metar od stijena. Tamo su i niži valovi i bolja preglednost. Obećajem sebi da više neću ostajati vezan na mjestima na kojima ne poznajem more. Nakon pola sata sam već sav izudaran i izgreban. Oluja ne posustaje. Nikako da dođe u završnu fazu. Kiša je topla. Rukama više ne uspijevam dovoljno natezati užad. Prebacio sam nekoliko konopa preko vanjskih i unutarnjih bitvi i cijelim se tijelom navalio na nju. Konačno vidim da je najgore prošlo. Nakon najgoreg bude uvijek još 15-20 minuta jakog i neugodnog mora, ali barem znaš da više neće ići na gore.
Konačno sve jenjava i polako se smiruje. Lana odlazi na obalu. Tamo je prvi val zalio razglas na donjem flooru. Srećom, neposredno prije su isključili struju. Sad svira na manjem flooru tiha glazba. Temperatura je pala barem za 15 stupnjeva. Pijem džin. Da mi je barem sad jedna travarica. Pokušavam iscijediti ili posušiti gomilu stvari koje su se smočile. U pola noći odlazim za Cres. Lana otud odlazi autom doma spavati, a ja krećem nazad prema uvali.
Nevoljko isplovljavam iz creske luke. Sad od Istre dolaze oblaci. Grmi, sjeva. Znam da će doći obična dosadna kiša. Pao mi je moral. Ne želim se noćas više suočavati s nikakvim lošim vremenom. Okrećem se i vraćam u Cres. Blizu Plavice nalazim vez. Bez puno razmišljanja se tamo vežem. Podižem tendu, ništa nije potrgano. Objesim sve, nek se suši i srušim se mrtav i zaspim. Odjednom me budi neko grebanje. Isti čas mi se pali lampica na kojoj piše - KRETEN!
Isti čas mi je jasno zašto su svi oko mene vezani na dugačko. Skoro na četiri metra. A ja niti na dva. More je na ovom dijelu rive plitko. Pogledam na sat. Pola četiri. Oseka. Zagrebao sam po dnu. Otpustim se u dublje, zaspim. Jutro, sunce, jogeri, šetači pasa, Švabice. Dobro je prošlo. Ništa nije stradalo. Osim što ja izgledam kao da me netko prebio. Sav u masnicama i ogrebotinama. Doručak, kava, plovim nazad u skrivenu uvalu. Rakija, Bivacyn i Fastum gel su moji najbolji prijatelji. Saniram svoju štetu.
Dolazim u uvalu. Već je ovdje dosta dnevnih kupača koji su došli na svojim brodicama, jedrilicama, gliserima i jahtama. Sve krcato. No, ja sam si još prvi dan ostavio uže s obale i priručnu bovu, pa se tako brzo i vežem. Chillam s ekipom u masliniku. Odlazim na brod po neke sitnice, smakne mi se natikača i strmopizdim se po desnoj strani tijela niz cijelu stijenu. Ako sam dotad bio samo izubijan, sad sam jebeno izubijan i izgreban. Opet razmišljam o tome jesam li ja zapravo prikriveni mazohist. Boli za popizdit.
Dan treći
Ostatak dana se vučem kao magla. Na suncu se suši razglas. Tek poslijepodne polako ukopčavaju zvučnik po zvučnik. Sve radi. Ništa nije pregorilo. Svi smo "juhuu" ili "jupiii". Najviše majstor od razglasa. Kreće glazba. Večer prije, za oluje, otpali su Šumovi protiv valova, Disrupted Project, kao i još neki. Na obližnjem užetu punom ručnika ugledam i svoje ručnike. To je jedan od onih momenata u kojem se sjetim svih iz organizacije ovog eventa i zahvalim im na sitnicama koje život znače.
Ima li boljeg načina za istaknuti pronađenu robu i ručnike od toga da ih izvjesiš na uže, pa da svi sve vide. A usput će se sve i posušiti. Tamo nalazim i jutene vreće za koje sam dan prije mislio da su neki ukras or something. Reko sam već da mi mozak baš ne radi. To je za stavit pod guzicu i sjest. Kao FatBoy u mini izdanju. Jebem ti civilizaciju i komfor. Ki ovo more platit? Ostanimo ovdje dok ne propadnemo. Imam poriv da ostavim na kasi još barem 100-200 kuna. Ova ekipa je zaslužila svaku kunu. Vjerojatno su te kune već prije i potrošili.
Tamo je trebalo dolaziti puno puta. I donositi puno stvari. I sve to tamo napraviti. I ne narušiti, niti nagrditi prirodu. I sve to platiti. Ma koliko rudimentarno bilo. Koliko je tu truda i entuzijazma uloženo, ne mogu niti zamisliti. Iz toga mora proizaći pozitivna vibra. Sad je već došlo puno poznate ekipe. Subota je. Udarni dan. Došao je i Sale. Biciklom do Martinščice, pa ga Lana pokupila dalje autom. Ja sam već prije pokupio Heidi.
Veselimo se ovoj večeri. Ja nemam snage za cijelu noć. Odlazim malo spavati. Prespavam Bokuzbok cure. To su Ivna Ji i Ines. S ili z, nemam pojma. Valjda je to bilo u subotu. Po sjećanju, nekako oko osam sati navečer. Ako i nije, nema veze, ionako sam ih prespavao. Probudio sam se pred sam kraj. To mi baš nije drago. Ali zato stižem taman na set Mapalme.
Tu sam curu već jednom slušao u Mastersu i prilično me se dojmila. I ove večeri u njenom setu primjećujem iste atribute. Recimo da mi je 80% glazbe odlično, a preostalih 20% zahtijeva da se malo prilagodim godinama i vremenu. Kad mi u tih 20% postane naporno, onda izdržim. Izvrtim film u glavi i shvatim da sam dvostruko stariji od većine ovdje prisutnih i da me se teže prima neka glazba kakvu nemam običaj slušati. I bude mi dobro.
Pred sam kraj njenog seta, odjednom mi je sinulo na koga me načinom sviranja i svojim stavom iza pulta ova cura podsjeća. Pri tome ne mislim na vrstu glazbe, već na taj gard iza pulta. Ona je cura nižeg rasta. Neki zločesti jezici bi rekli - Ne vidi se iza pulta. Na glavi ima šiltericu. Pušta kreativnu glazbu. Zbrejkanu i zdrumbanu.
Njenih 20% glazbe koja me se ne primi na prvu je zapravo ono što me pali. To je za mene otvaranje jednog novog rukavca. Otkrivanje neke nove, dobre glazbe. Zadnji koji su mi otvorili pogled u jedno, za mene do tada prilično nepoznato područje klubske glazbe bili su dečki iz splitskog Tamana. El Commando i Alan. Tako je i s ove dvije mlade DJ-ice. Babilonska dvije večeri prije i Mapalma sad. Sad znam da kad vidim njihovo ime na line upu, to je motiv za otići. Znam da će biti dobro i potpuno drugačije od ostalih DJ-a. Ne puštaju DJ-i često takvu glazbu. Tamanovci su također ovdje.
I sad, dakle, počevši od rasta, šilterice, stava za pultom, da konačno kažem i na koga me ta cura podsjeća. Na DJ Kikija. Tako bi on, isto niskog rasta, sa šiltericom, stao iza pulta sa onim pogledom - E sad ću vam jebat mater, pa bi ga udrio.
Malo o jebanju matere
Kad god napišem nešto pozitivno o nekoj mladoj DJ-ici, puno me više direktno pitaju poznati - Kaj je to stvarno tak dobroo bilo? Puno više nego kad napišem nešto pozitivno o nekom mladom DJ-u. To se sad ponovilo već neki broj puta. Svi su, kao nešto, sumnjičavi. Odmah sad da riješimo ovdje na licu mjesta tu dilemu. Svaki moj opis je plod mog doživljaja i dojma. Uvijek je moguće da je tu puno subjektivnog. Ali dosta sam discipliniran u toj analizi. Nastojim eliminirati subjektivno onoliko koliko objektivno to i mogu.
Ja te cure zapravo ne poznajem. Ponekad netko primijeti da ja svu tu ekipu DJ-ica i DJ-a častim epitetom - mladi, pa mi prigovore - Pa nije ona/on baš tako mlad. To je relativno. Ja to gledam iz pozicije svojih godina. Za mene su oni svi mladi. Osim Felvera. On je stariji.
Bzzk, bzzk. Dobivam SMS. Signala je u ovoj uvali malo. Teško je i telefonirati. Internet je uglavnom na EDGE-u. Tek pola milje izvan uvale moj wireless router hvata 4G. Mobitel tu još radi na 3G. To je izvrstan socijalni moment. Četiri dana u ovoj uvali, a ekipa (tu ubrajam i sebe) ne drka po mobitelima. Aleluja. Naši su nam karpalni tuneli neizmjerno zahvalni na ovoj iznimnoj terapiji.
Bzzk, bzzk. Aha, SMS, sjetim se. Prijatelj mi šalje poruku da se sjebo s autobusom i da ne stiže u Cres u dogovoreno vrijeme. Tražimo prijevoz. Ubrzo on šalje poruku da se snašao, ali će doći kasnije nego li je planirao. Sad više ne znam, ali možda je te večeri svirao After Neven. Ili je to bilo, kako sam već napisao, prvog dana. Čisto da me ne bi hvatali za riječ, spomenut ću to još jednom.
Ćelavi pas
Nikad još nisam bio u prilici maziti ćelavog psa ili mačku. Ovdje je bio jedan ćelavi pas. Bio je malo sramežljiv, ali treći sam ga dan uspio navabiti da dođe do mene. Zaista je neobično dodirnuti tog psa. Koža mu je tvrda, hrapava. Kad smo se malo sprijateljili i dalje mi je bilo čudno. Rekao sam mu - Pes, ti si meni baš čudan. Neki lik me gledao i nasmijao se. Pa da, kažem, kaj nije čudan?Pitam lika - Jesi ti kad probao maziti ćelavog psa? Nagovaram ga da proba. On se smije i kaže mi da je probao i kaže mi da je to njegov pas. Rekao mi je i koja je pasmina. Meksički nešto. Nema veze, kažem ja, svejedno je čudan. Ima šest rijetkih dlaka na glavi. I to je to. Naravno, drag je i umiljat kao i nećelavi pas. I kladim se da liku po stanu ne ostaju dlake. Jer je pas ćelav. Naziv "Ćelavi pas" zvuči kao neka pjesma od KUD Idijota.
Bzzk, bzzk. Dobivam SMS. Prošla je ponoć. Ovaj moj je stigao u Cres. Odlazim po njega. U pola jedan iza ponoći vežem se ispred Plavice. Taman zatvaraju birtiju. Rastjerali su već sve goste. Ja žicam travaricu. Nakon drugog pokušaja shvaćam da onako bos i u kupaćim gaćama u pola jedan ujutro izgledam ko lokalni pijanac i da mi neće dat travaricu. Već u namjeri da odem nazad na rivu, okrenem se udesno i stanem oči u oči sa Jogardeom. Pepi, bogtejebo, otkud ti ovdje. Pa ja sam tu svirao cijeli dan. Ne seri. Ne serem. Daj nam po rakiju. Pa jel ideš u uvalu? Idem ujutro. Ne seri. Ne serem. Daj nam po rakiju. Pa otkud si došao? Sa Visa (ili nekog otoka u blizini). Ne seri. Ne serem. Daj nam po rakiju.
Jel se lepo zabavljate dečki? Okrenem se, ono Felver. Pa došao si. Ne seri. Ne serem. Daj nam po rakiju. Pa jel ti znaš Krešu? Ne znam. Ne seri. Ne serem. Daj nam po rakiju. Kak je tam, pitaju oni?Jebeno, velim ja. Ne seri. Ne serem. Daj nam po rakiju. Pitam Robina do kad ostaje. Do kraja. Ne seri. Ne serem. Daj nam po rakiju. Dečki, moramo krenut za uvalu, kažem ja. Ne seri. Ne serem. Daj nam po rakiju.
Malo o jebanju generalno
Hvala Kronu i Reji što su napravili Posejdona, ili ti Neptuna po rimski i što je na povratku u uvalu more bilo mirno i što nisam imao više rakije na brodu, nego samo malo džina. U gornjem opisu nisam pretjerao, mislim da s rakijama možda jesam. Nije me drugi dan bolila glava. Samo me u jednom trenu uhvatila grižnja savjesti, jer smo Pepija ostavili na rivi. Nadao sam se da on ima tamo nekog svog.
Još malo o Posejdonu koji nam je osigurao mirno more i malo mjesečine. Lik je bio skroz spaljen. Izgleda da im je to bilo u familiji. Prvo ga je pojeo njegov vlastiti otac. Onda je došo Zeus, capo di tutti capi, te natjerao starog da se ispovraća, te je ovaj povratio Posejdona. Mislim, koliko nastran moraš bit za tak nešto. Onda se mali oteo kontroli. Prvo je izjebao nimfu i napravio joj dvoje djece. Ajmo reć da je to normalno.
Onda se zaljubio u nekog young studa, Pelopa, otpeljo ga na brdo i tamo ga jebavao. Onda kad mu je bilo dosta njegovog dupeta, silovao je neku koku, Etru i napravio i njoj dete. Onda je jebavo Alopu, al je njen stari saznao, popizdio i živu je zakopao. Onda je jebo Amimonu i njoj isto napravio dete.
Onda je otišo u kupleraj kod glavne pičke Atene i tamo pojebo Meduzu, drito na podu. To su svi popizdili, pa su ovu pretvorili u čudovište. Onda je jebo Kenidu, koja je zapravo silno htjela bit muškarac. Nakon kaj ju je izjebo, pretvorio ju je u muškarca, Keneja. Vjerojatno je onda i njega jebavo, al to nije zapisano u knjigama povijesti. Onda je jebo Tiru i njoj isto napravio dvoje djece. Na kraju se napalio na Demetru, al ga ova nije jebala pol posto. Kak joj nije dao mira, ona se sakrila među konje. A đubre perverzno je sebe pretvorio u, neš' ti, pastuha, pa ju je izjebo konjskim kurcem. I njoj je napravio dvoje djece, s time da je jedno dijete bio konj.
Povijesno gledano, izgleda da Posejdon jedino nije izjebo Odiseja. Valjda zato kaj su bili u svađi. Dakle, Caligula je bio jebeni amater i fejker naspram ovog lika. I od takvog mi očekujemo mirno more. Može nas samo izjebat. I još nam govore da je ovo vrijeme u kojem živimo vrijeme pada morala i rasta nastranosti.
Dan četvrti
Ne znam jel se vama sad prijebalo od sveg ovog, ili da pišem dalje? Kako god, kad smo se vratili u uvalu svirao je DJ TLR. On je nešto kemijo ispočetka, al se nakon pol sata ušteko kak spada i naložio svoju glazbu kak se spada. Ja imam non-stop podijeljeno mišljenje o njemu. Sve mi kao nije jasno kud to ide i kako će završit, a onda zateknem sam sebe kako me lik uvukao u svoj mind set i na kraju konstatiram da je bio odličan.
Ekipa je bila vesela i raspojasana. Oluja je već zaboravljena, gaće su se posušile, barem onima koji su ih imali i svi su veselo đuskali, družili se, chillali. Negdje se netko sigurno i jebavao. Jednom rječju - idila.
Sad mi je opet tu rupa. Opet mislim da je nakon TLR-a svirao After Neven. Do sad sam već shvatio da mi je za sve one momente kad ne znam tko je svirao, dežurni krivac After Neven. To nije istina, on nije toliko puta svirao, to se samo moj mozak zajebava sa mnom.
Onda je svirao Borut Cvajner. Jebački, kao i uvijek, jako volim njegove setove. Sve puno super glazbe. Ima jedan simpa tik koji radi Borut. Nakon što lijevom rukom pogurne ploču da je ubaci u beat, istom rukom dva puta kucne po lijevoj slušalici. To je vjerojatno neki njegov način praćenja ritma. Svakako interesantno i simpatično. Borut je razvalio.
Isto je nakon Boruta napravio i Felver koji je u jednom času pustio "Phu Quok - Red Axes feat. Minh Duong", stvar žešće spaljenu čak i od Shabak Shalom. Bassline i synthline u toj stvari kao da su odsvirani u kombinaciji didgeridooo plus trombulje (Jaw Harp). Bolesnije i od Posejdona. To mi je glazbeni highlight tog jutra.
Onda sam na vidiku ugledao Pepija. Sa tanjurom ćušpajza i šnitom kruha ide okolo i pozdravlja ljude. Došal si. Jesam. Nemoj srat. Ne serem. Daj nam po rakiju. Pepi je svirao do kasno popodne i lagano bi reko da je odsvirao jedan od svojih setova za pamćenje. U svemu Lana, Sale i Heidi su tada već otišli. Negdje oko šest navečer, a to je dakle nedjelja, u meni se probudila neka savjest i krenuo sam razmišljati o povratku. Ipak, imam za ploviti tri do četiri sata do doma, a sa onim perverznjakom Posejdonom se nije za zajebavat.
Okupili smo se kraj šanka i ja sam objavio polazak. Nemoj srat. Ne serem. Daj nam po rakiju. Iskoristio sam priliku i na odlasku isprobao dal' mi radi sirena za slučaj opasnosti. Radi jebeno. Pozdravio uvalu i otplovio. Na pola creskog zaljeva sam stao, plutao pola sata boreći se sa svojim demonima i željom da se vratim. Nisam se vratio.
Nikad nisam teže od nekud otišao kao iz ove uvale. Na licu smješak, u očima suze. Đubre od Posejdona je negdje završio na afteru, a meni je more bilo kao ulje, te na njemu nigdje nikoga. Srpasti mjesec pokazao se na plavom nebu i pazio me putem, a dok sam stigao kući već je pala debela noć.
Standard disclaimer
Kako nisam imao namjeru ništa pisati, tako ni tijekom ta četiri dana nisam vodio računa o tome tko, koga, kada, gdje i zašto, pa je moguće da u cijeloj ovoj priči ima nekih vremenskih pomaka ili sam neke sudionike smjestio u krive termine, ali to zapravo ne mijenja ništa na stvari. Tamo smo bili sretni i opušteni i to nam zapravo nije bilo niti važno. U tih devedeset i šest sati više je sati bilo bez glazbe nego sa glazbom, a sve skupa je rezultiralo izvanrednom atmosferom, odličnom ekipom i događajem koji ću sigurno dugo pamtiti.
Sve to ne bi bilo moguće da nije bilo iznimno entuzijastične ekipe iz organizacije skrivene uvale, kao i brojnih volontera. Ovo je bila jubilarna, peta po redu, skrivena uvala. Tamo želim ići opet. Svakome tko nije spreman na odricanje od svakodnevne komocije, ne preporučam odlazak. Kad se odlučiš ići tamo, moraš biti spreman na odricanje od komoditeta i pretrpiti malo boli koju će ti nanesti divlja priroda, jer ona je tamo glavna, a ti si gost.
U skrivenoj uvali možeš biti nečim nezadovoljan. Možeš dati i prijedlog za nešto bolje. Ali ako odlučiš ići na to mjesto, onda moraš odlučiti da ćeš dati sve od sebe da iza tebe ne ostane ništa što ne bi trebalo ostati, a ako si spreman pomoći, jer posla uvijek ima, tek onda ćeš osjetiti pravu čar skrivene uvale.
A šta mi smrdimo?
Uz ovih nekoliko DJ nastupa kojih sam se ja dotakao, tamo je bila još cijela sila, sve redom domaćih izvođača. DJ-a, bendova, live actova, neglazbenih performancea, radionica, kao i drugih aktivnosti koje ja nisam mogao niti popratiti, a da ih sada ovdje pobrajam nema smisla. Informacija sigurno postoji na Internetu.
Nisam mogao, a ne napisati nešto o ovom fantastičnom underground festivalu s dušom, zbog samog događaja, zbog odlične ekipe koja je tamo bila i zbog svih onih koji su podmetnuli svoja leđa i svoje novčanike kako bi se ovaj festival mogao i dogoditi. Najte kaj zamerit i daj nam po rakiju.
Love you all.
Comentarios