• Facebook Social Icon
  • SoundCloud Social Icon
  • Instagram Social Icon
  • Twitter Social Icon

Blog post

Revolucija pod maskama

Jučer se na zagrebačkom Gornjem gradu, točnije na platou Gradec, odigrao prvi Stereotip Collage. U godini, u kojoj gotovo da je "ukinuta kultura" Stereotip se održava i usput radi iskorak i penje se jednu stepenicu više. Ukidanje kulture obuhvatilo je glazbeno-scensku industriju, kazališne i kino predstave, te galerijska i slična okupljanja.


Collage je produkcijska kuća koja se bavi organiziranjem koncerata i partija, uvjetno rečeno evenata. Iza njih su projekti sa gostima kao što su: Gregory Porter, Kruder & Dorfmeister, Gus Gus, DJ Hell, AME, Bob Moses ili Maksim Mrvica. Jučer je uspješno završio prvi Stereotip u izdanju Collagea. Event, jednostavno nazvan Stereotip Collage, zapravo znači "Collage predstavlja Stereotip". Dosad se Stereotip kao takav, održao šest puta, a jučerašnji će vjerojatno ostati upamćen kao sedmi po redu.


Stereotipu, čiji su tvorci DJ-i Dixon i Felver, ovo je prvo izdanje, u kojem kao brand Stereotip rade u okviru druge produkcijske kuće. Kako bih bio maksimalno korektan, spomenut ću i jedno mikro izdanje Stereotipa, također pod okriljem druge produkcijske kuće. Dogodilo se to ovog ljeta, na katamaranu, negdje na rubu srednjeg i južnog Jadrana. Taj mikro događaj imao je svoj live prijenos, ali ne i publiku. Naime, bio je bio virtualni. Ovaj jučerašnji, na platou Gradec, je imao svoju publiku, u realnom vremenu. Čitaj, dogodio se onako, kako se partiji inače i događaju. Sa DJ-ima za pultom i publikom na plesnom podiju.


Gradec-Grič


Današnji Zagreb je nastao širenjem izvan Gradeca, kojeg još zovemo Grič i Kaptola. Ta su se dva naselja formirala na dva brežuljka, u podnožju Medvednice, još u jedanaestom stoljeću. Istočni je brežuljak pripao crkvi, te je na njemu ugarski kralj Ladislav osnovao biskupiju. Bilo je to 1094. godine, a iste godine započela je i gradnja zagrebačke katedrale. Ta je gradnja trajala slijedeće 123 godine.


Na zapadnom je brežuljku niknuo Gradec, koji je 1242. godine stekao status slobodnog kraljevskog grada. Bježeći pred Mongolima, koji su prešli Dunav i Dravu, hrvatsko-ugarski kralj iz dinastije Arpadovića, Bela IV, dijelio je povelje slobodnih kraljevskih gradova svima, koji su mu pružili utočište u bijegu od nemilosrdnih osvajača. Gradec ili Grič je tako postao upravno središte grada sa gradskom vjećnicom.


Dijelio ih je potok Medveščak, koji i danas teče podno ulica grada. Gradec i Kaptol su se spojili 1850. godine, te od tog časa započinje suvremeno doba uprave u Zagrebu. Sve sam ovo napisao samo kako bih istaknuo činjenicu, da su fuckin' Mongoli, predvođeni Batu kanom, napali Ugarsku i Hrvatsku vojskom, koja je brojala 150.000 vojnika. Kako to već biva sa Mongolima, oni su ova područja doslovno poharali. Ja mislim da oni nisu bili skroz normalni.


Plato


Plato kao zemljana površina, ravan ili zaravan, a ne kao onaj starogrčki filozof Plato, kojeg još poznajemo i pod istim imenom Platon. Dakle, plato Gradec je prostor ispod Klovićevih dvora. Ti dvori omeđuju jednu njegovu stranu. Još je jedna strana platoa djelomično omeđena, istim tim dvorima, dok su sve ostale strane slobodne. Mjesto je to, s kojeg puca pogled na cijeli grad Zagreb, a plato je i službeni gradski Panoramic View-Point.



Na tu, vrlo atraktivnu gradsku lokaciju, Felver je smjestio ovaj Stereotip, u izdanju Collagea. Pozicionirao ga je u smjeru njegovog prirodnog toka, od Katarininog trga, prema dolje. Službeni je ulaz bio s donje strane, odnosno sa Strossmayerovog šetališta. Prolaz prema Katarininom trgu bio je zatvoren, a u tom su prolazu bili smješteni sanitarni čvorovi.


Pozornicu je smjestio u krajnjem donjem dijelu platoa. Jedinstvenu kulisu na taj način su činili tornjevi katedrale, koji su najprepoznatljiviji dio gradske vizure, ali i toranj crkve Sv. Marije, koja se nalazi između platoa i katedrale. Kreativno napravljena zaštita na skeli južnog tornja katedrale, koji je u postupku restauracije, dodatno je doprinjela toj kulisi.


Čin 1.


Ako je Stereotip predstava, onda je, prema mom mišljenju, podijeljen u tri čina. Prvi čin sastoji se od dolaska na plato, te programa koji se odvija dok je sunca i dana. Drugi čin se događa u sumrak, kad je nebo prekriveno bojama koje dolaze od, u to doba već niskog sunca. To je ujedno i doba dana kad i lightning samog partija već pokazuje svoj efekt. Posljednji se, treći čin, sastoji od noćnog dijela programa i odlaska sa platoa.


Stereotip je počeo u 15 sati, a kraj je bio predviđen za 23 sata. U petnaest sati smo sjeli u auto i krenuli prema gradu. Subota je, siguran sam da ću lako naći mjesto za parkiranje. Sedam ulica i dvadeset minuta dalje, već smo parkirali. Karma je htjela da to parkirno mjesto bude čak i bliže od onog kojeg smo isprva ciljali. Pješke Mesničkom do Streljačke, a onda desno stubama gore, odmah kraj ulaza u tunel Grič. Strossmayerovo šetalište, u tom prvom dijelu kratkog uspona, najljepše je baš u ovom dijelu godine, kad jesenske boje zamijene ljetno zelenilo, a osušeni listovi drveća prekriju sive granitne kocke, kojima je popločen ovaj dio. Iste te granitne kocke strpljivo čekaju da ih netko presloži, pa da ponovo budu dijelom mozaika. Ovako djeluju tužno i napušteno, sve onako nakrivljene, ulegle, iskrivljene ili ispale.



Došavši do limenog, koji to zapravo nije, jer je od aluminija, čuli smo taktove glazbe koja je dopirala sa prostora platoa. Matoš je mirno sjedio i nije uopće reagirao. Tu mi je pažnju privukla neka druga glazba, koja je dopirala iz jednog lokala, kafića, što li je već. Bio je to neki mali plastični zvučnik, izvučen valjda kroz prozor, kako bi i vani na terasi bilo glazbe. Svirala je neka domaća glazba, pop ili zabavne orijentacije, dosta starog datuma proizvodnje. To je bilo u potpunoj koliziji sa laganim taktovima elektronske glazbe, koja je dopirala sa Stereotipa.


Taj je zvuk sa Stereotipa ovdje bio dosta tih, no istovremeno je imao zavidnu razinu punoće i autoritativnosti. Zvučnik plastičnjak ovdje je pak radio iznad svojih mogućnosti. Zvuk je bio loš, poderan i zvonjav. Što li je mislio onaj koji je taj zvučnik tu postavio i uključio da svira? Zar mu nije palo na pamet da danas, kad je u blizini druga glazba, koja ispunjava, inače tihi prostor gornjogradskog šetališta, utiša ili ugasi plastičnjak, jer nema smisla tjerati ga, da jadan grca pod teretom vlastite glasnoće, istovremeno proizvodeći sve, samo ne ušima ugodan zvuk. Koji se uz to što je iritantan, još i mješa sa zvukovima koji dolaze sa Stereotipa, te zajedno tvore savršeno neskladnu simbiozu nespojivih zvukova.



Kod nas, u našoj kulturi, je bitno da je svatko za sebe i za svoje dupe, bez dogovora sa drugima, ako je ikako moguće po principu, "tko je jači, taj kači". Zašto bi netko iskoristio potrošački potencijal ljudi koji, na svom putu prema Stereotipu, prolaze njegovom terasom? A on ne voli elektronsku glazbu. Pa će im napakostit i pustit svoju, tako da se ni slučajno netko ne bi odvažio sjesti na terasu. Zamisli da tek nešto naruči. Na primjer, produženu kavu sa toplim mlijekom, u maloj šalici. Ili pivo. Kako se to niti slučajno ne bi dogodilo, gazda izvadi zvučnik sa glazbom koju on voli. Pa će doći gosti kojima ta glazba odgovara. Koji pak neće doći, jer taj čas tuda ne prolaze, a ni glazba iz plastičnjaka se ne može nositi sa onom koja dolazi sa Stereotipa.


Ulaz na Stereotip je lak. Prvo te okine na daljinu. Toplomjerom. Koji radi u području infracrvenog spektra. Isti se, a pri tome mislim na infracrveni spektar, prikladno smjestio neposredno uz 5G. Ne znam sad više kaj je opasnije. Da ti izmjere temperaturu beskontaktno, ili da telefoniraš preko 5G, što je po samoj prirodi stvari, isto tako beskontaktno.



Redari i drugo osoblje angažirano na ulazu Stereotipa, konobari, šankerice, te još poneki posjetitelj, usklađeni su sa trenutnim regulama, sve onih koje se odnose na mogućnost kapljičenja svud unaokolo. Na prostoru platoa su, usklađeni sa Pitagorinim poučkom ili ne, bili poredani visoki stolići, koji su svojom polivalentnošću izvrsno poslužili raznim namjenama. Dolje si mogao objesiti torbicu ili ruksak, prebaciti jaknu kao preko vješalice, a gore si mogao držati piće. I ostale potrepštine. Funkcionalni se dizajn stolića slučajno otkrio prilikom korištenja, na mjestu gdje ih se ne bi koristilo da nije funkcionalnih mjera protiv funkcionalnog virusa, za kojeg želim vjerovati i nadam se, da ipak nije toliko funkcionalan, kao što to jest priča, koja ga prati.


Ugrijavanje


U subotu je iza 16 sati bilo toplo i sunčano, sa nešto naoblake. Svirao je Felver. Od poznatih je, u to vrijeme na platou, bio samo Mačak. Jedan po jedan, polako su kapali posjetitelji. Vrlo čist, voluminozan i autoritativan zvuk izlazio je iz zvučnika. Muvao sam se okolo, fotografirao dok je danjeg svjetla, promatrao prisutne. Glazba koju je Felver puštao, stapala se sa gornjogradskim prostorom i djelovala, na sve nas koji smo tamo bili, da se neprestano gibamo. U mjestu i u pokretu.


Taj popodnevni, rani dolazak je vrlo šarmantan. Neverbalni kontakt sa znanima ili poznatima, tada je emotivno intenzivniji. Kao da šutke jedan drugome govorite, kako je dobro što ste tu i kako će tek odlično biti. Sve to pročitaš sa nečijeg ozarenog lica, na kojem brojni mišići formiraju zadovoljni smješak. Kako vrijeme odmiče i kako posjetitelji primiču, s vremena na vrijeme se začuje povik, a sve kao odgovor na neki glazbeni element, koji bi tog časa, u nekoga, stvorio ushit.


Pišalo mi se. Pišalo mi se već dolje u Dalmatinskoj, ali sam držao. Onda me malo držao adrenalin, pa sam neko vrijeme zaboravio na pišanje. Sad sam konačno morao riješiti i to. Odjeljak sa pokretnim plastičnim zahodima bio je pozadi. Tada još nije bilo puno ljudi, pa se nije niti čekalo na red. U tom su dijelu uokolo bile postavljene plastične WC kabine, dok je u sredini bilo nekoliko, isto tako plastičnih, umivaonika sa sredstvom za pranje ruku. Bilo je i dovoljno papira.



Oprao sam ruke sa nekoliko kapi vode, jer toliko je nakapalo nakon što sam nekoliko puta protresao i pritisnuo cjevčicu iz koje izlazi voda. Valjda se zaglavilo na ovom mjestu na kojem sam ja pokušao. Vidio sam da nekima curi voda punim mlazom. Tankim. Ali neprekinutim. Obrisao sam ruke sa malo papira, osvrnuo se oko sebe, pogledom tražeći kantu za smeće. Nisam je vidio, ali nisam se puno ni brinuo. Kod stepenica, na ulazu dolje, sam vidio kantu. Tamo sam na kraju i bacio papir. A neke sam bacio i na pod. Kaj da sad muljam da nisam, kad jesam. One sitne. Već ih je kiša do kraja današnjeg dana pretvorila u hranjivu podlogu. Zapravo sam ekološki jako osviješten.


Prirodna se kulisa iza pozornice neprestano mijenjala. Sunca je nestajalo, naoblaka se malo proširila, sjenke i boje postale su drukčije. Felverov je asortiman bogat i raznolik. Činilo se kako sa svakom slijedećom pjesmom koju pušta, pronalazi i prati odlazak dana i dolazak gostiju. Za to je vrijeme, iako na pozornici odvojen od publike, sa istomimao neprestani kontakt, što kroz gestikulacije, što kroz svoj body language. Publika bi adekvatno uzvraćala. U zraku se osjećalo sveprisutno zadovoljstvo. Kompatibilnost. Radost.



Sad je već bilo i iznimno puno poznatih i znanih. Neki su ovdje izašli na prvi party ili na prvi ples, nakon dugo vremena. Očekivanja su velika. Velik je i broj starijih od mene. Skoro da se na trenutke osjećam kao balavac. Dobro, nije baš tako, ali obzirom na inače prisutne okolnosti, mlađahniji sam. Na nekim posjetiteljicama i posjetiteljima se vide tragovi zločina iz prošlih vremena. Gemišt ovdje, vodka ondje. Opet mi se piša. Opet isti scenarij. Sad se već osvrćem dok perem ruke. Vidi li me netko, dok pokušavam doći do te dvije-tri kapi vode. Neki, vidim, nemaju tih problema. Njima voda curi.


Plato se popunio. Pleše se. Bliži se sumrak. Felver povremeno izbaci neku masnu tunu. Onaj se sav saft iz zvučnika i iz takve pjesme, izlije po plesnom podiju i prelije preko ruba. Platoa. Vuff, vff, vff, vuff. Opičim tu i tamo neku fotku. Pa vodku. Pa opet. Dok se njišemo u ritmu, osjeća se posebnost ovog ovdje. Imaš u sebi taj neki Stereotip moment, koji te čini važnim, dok ti istovremeno pozicija, na kojoj je cijeli događaj smješten, stvara dodatni element uzbuđenja.


Kao i oni bazeni, kod kojih se čini, kao da su na rubu provalije. Tako je i nama ovdje na platou. Ne vidimo ograničenja, koja bi nam stvarale građevine. Odmah je nebo, nema zemlje. Samo ta tri tornja. Ona dva ista, a opet različita, te taj treći, kao neki uljez, kraj prva dva. Kao tri čardaka, ni na nebu, ni na zemlji. Družimo se. Opet tražim kantu za smeće, jer je ona kraj stepenica već prilično puna. Vrijeme je savršeno. Tijekom tjedna je postojao izvjesni strah od lošeg vremena i kiše. Srećom, nema naznaka da bi do toga moglo i doći. Pozornica nije natkrivena. Pozornica ne dominira prostorom. Čak su i zvučnici relativno decentnog izgleda i vrlo elegantni. Zvuk je odličan.


Čin 2.


Puno je emocija. Puno je ljudi. Felverov set, kojeg intenzivno pratim cijelo vrijeme, već je prešao u svoju zadnju fazu. Znam kakvu viziju ima i što bi htio postići. Čini mi se da danas u tome potpuno uspjeva. Možda i više od toga. Već je sumrak. Povremeno se aktiviraju neka od svjetala light-showa. Takav nisam dosad viđao. Neobične je izvedbe. Ima jake plave boje. Efektan je već sada, a još nije ni skroz mračno.


Na šankovima nema gužvi. Možeš platit kešom, ili Keks aplikacijom. Ako platiš Keksom, imaš 20% popusta. Plaćam Keksom. Zbog 20%, ali i zato što je nadasve praktično. Mnogobrojni konobari cijelo vrijeme obilaze stolove i skupljaju prazne čaše i flaše. Primaju i narudžbe, pa ne moraš do šanka, ako ti se baš neće. Donest će ti konobar do stola. Mrak koji pada sakrije prepreke na tlu. Pa se popikneš. Ego me srećom štiti od pada. Jer on bi stradao prvi, pa se najviše i boji.



Ako se i dogodi da se popiknem na nešto, vještinom i brzinom nindže se ispravim, a tijelo zauzme stav - Šta briješ ti? Svatko tko je mislio da je vidio kako sam se popiknuo ili spičkao, ne može biti siguran dali se to stvarno i dogodilo, jer moj body language govori - Šta briješ ti? Isto bude i kad se osjećam kao kreten, jer mi je netko upravo prolio pola pića iz čaše, a nisi ga još ni okusio. Pa sam uz to, još i mokar. Baš tamo oko šlica. Pa izgleda kao da sam se upišao. Srećom, dovoljno je već mračno, pa se ne vidi. Ali svejedno sam mokar. Kao da sam se upišao.


Opet nam se piša. Idem ovaj put s frendicom. Da jedno drugome držimo svijeću. Skužim da sam se zdebljao. Jedva smo se stisli u onom tijesnom plastičnom zahodu. A ona je i sitnije građe. Dok sam ja potrošač volumena, žderač prostora. Sad se već čeka u redu za zahod. Ona pere ruke. Vidim je kako daje gas. Odnosno pumpa nogom. Aha, dolje je pedala pumpe. Logično i inteligentno. Ja sam moron. Drugi isto nisu uspjeli naći kantu za smeće, pa je sad ovdje u toaletu, posvud sve puno mokrog papira. Negdje je netko zajebao s kantama. Unatoč tome, čini mi se da na samom platou nema smeća. Čak ni uobičajenih papirnatih čaša, koje obično, izgažene, leže posvud na tlu.


Stojim pozadi s Marinom i promatramo plesne pokrete i pozicije, te komentiramo. Pijem svoj gemišt iz tri dijela. Bočica Graševine od 2 dcl, bočica Jamnice od 5 dcl i papirnata čaša puna leda. Za cijenu jednog gemišta, ovdje si sam složiš dva, do tri. I još ti ostane malo vode za poslije. Dobar povrat uloženog. Staklena je boca u pravilu, na ovakvim mjestima, nepoželjna. No, svejedno se ne sjećam da sam negdje naletio na razbijeno staklo. Vlada li ovdje neka građanska kultura? Izlazi li to iz nas, ovdje prisutnih, ili si samo laskam?


Čin 3.


Eto Diksona, kažem ja njoj. Kako znaš, pita ona mene. Pa čujem, opet ću ja. Ajmo napred. Ajmo, zapričasmo se malo. Kršim vlastita pravila. To je put u propast. Završit ću kao Svirac. Bit ću kao jadnik koji piše o liku, kojem je špica dana, kad ispred lokalnog dućana Plus loče Žuju. Ako je baš jako dobar dan, onda ždere i sengulu od pol kruha i dvajst deka parizera. Ili smrdljive podriguše.


Sretnem dragu M. Velim joj da imam dva sendviča u ruksaku, ako slučajno ogladni. Ona veli da ima hamburger. U ruksaku. Sretnem drugu M. Pita me jesam li nadrkan. Nisam. Baš je sve kak treba bit. Pitam Lanu, koji se kurac to tamo zapalio. Niš se nije zapalilo, veli ona. Pa tamo se dimi, opet ću ja. Pa kad je tamo dim mašina, ona će na to. Aha.



Ja volim taj dim. Kad je sve u dimu. Od dim mašine. Neki ne vole. Ja mislim da oni moraju trpit. Ili se priviknut. Ali u pravu je M. kad kaže da ovaj dim nema onu finu mirisnu svježinu, nego je baš nekako, uvrnutog mirisa. To je ona druga M., a ne prva. Čisto da znate, radi lakšeg razumijevanja.


Dixon se nadovezao na Felvera vrlo fluidno. Ali i Felver je pripremio publiku, unesao magiju, te Dixonu pred kraj svog seta još i rasprostio crveni tepih. Tako da bude siguran da će sve biti, baš kako treba biti. Gledam na sat, još nije ni pola osam. A tu smo već dugo. Sve je poremećeno u ovo današnje vrijeme. Ali Stereotip je i prije bio ortodoksno nestereotipan. Dixon svako malo izvodi neke svoje, prepoznatljive, stilske figure. Njegovih mi se prvih pola sata čine baš dixonovski. Osjeća se njegov zvuk i način na koji stvara napetost. Plava svjetla se prolijevaju po nama. Plešemo. Odjednom su na pozornici policajci. Bijes. Jad. Srdžba. Nešto petljaju, traže i gledaju.


Odlazim postrance, vidim da ih i iza pozornice ima. Iz publike se čuju povremeni izrazi negodovanja. Za nijansu se stišava glazba. Srećom ne odviše. Policajci su još na pozornici. Neće valjda ugasit. Ne smiju. Tu je kritična masa. Kojoj ne treba puno. Da se pokrene. Hoće li večeras ovdje početi revolucija? A mi nemamo maske? Ne vjerujem da je policija spremna na takav potencijalni rizik. Na kraju ipak odlaze. Sve se nastavlja, a većina o posjeti onih, koji ulijevaju sigurnost i povjerenje, ništa niti ne zna. To je dobro, neće se pokvariti vibra i rasplinuti magija. Energija koju svi emitiraju je posebna i pozitivna.


Došli su i mnogi kojima se, ni u snu tamo nisam nadao. Ova godina je bila škrta po pitanju ovakvih događanja. Razmišljam da li će Lahorka doći. Nije došla. Dixon kao da je promijenio ploču, postaje mi sve zanimljiviji. Plešemo i dalje. Skroz se prepuštam njegovim glazbenim elementima. Uvukao me u svoju priču, a ja baš i nisam njegov fan broj jedan. Svejedno, priznajem da je začarao masu. Ili nije, možda je to napravio već Felver prije njega. Na kraju zaključujem da je sve jedna zaokružena cjelina. To što je Felver gradio od poslijepodneva prema večeri, dok su stizali posjetitelji, bilo je presudno za nastavak. Dixon nas je sve pokupio u svoju mrežu i lagano nas vrtio lijevo desno. Nije mu to bilo teško, jer nas je Felver prije već pripremio, pa smo u mrežu hrlili sami.



Ovdje je zaista na najbolji mogući način postignuta spona između pojedinih činova, da ne kažem scena. Kratke konverzacije ili razmjene misli sa mnogima ovdje, daju mi zaključiti kako mahom svi, atmosferu koja ovdje vlada, vide vrlo pozitivnom. I sa puno ljubavi. Srčeka i stuff. Pomalo me bole noge. S vremena na vrijeme se isključim i povučem u stranu. Tada primjećujem da iz te pozicije drukčije doživljavam ono što Dixon svira. Čini mi se da je za ovakav njegov nastup potrebno, potpuno se prepustiti njegovoj priči. Ako ispadneš van, neki ti se momenti čine čudni. To je zato što i jesu čudni. Ako propustiš uvod u priču, kulminacija ti bude neobična i čudna.


Ovaj Dixonov set traži da mu se cijelome predaš i da ni na tren ne izlaziš van. Već u tom trenu dolazim do zaključka da mi je drukčiji od onog kakav mi je bio prošle godine. Prvobitno sam mislio da mi je ovdje puno bolji. Ali onda me M. spustila na zemlju i podsjetila da sam tada bio nadrkan. I sigurno se nisam prepustio toj Dixonovoj priči u mjeri u kojoj sam trebao. Bliži se kraj. Ema mi kaže da joj je Dixon ovaj put ostao dužan. Kako to, pitam? Nije me dirnuo nigdje posebno, kaže ona. Mene je, kažem ja. Nju nije. Zar niti sa tim nekim remixom za "Everything but the girl". Ne, rezolutna je ona. Dixon privodi Stereotip kraju. Opet neki remix. Pjeva:


All the love that you've given me

It helps me see what's right


All my life now you've given me

A chance to see your light


All the feeling i have for you

Let it come on through


The Rapture - How deep is your love. Bit će da je to njegov, kako ga on obično zove, rework. Pogledam je opet - Kaj ni sad s ovim? Ona klimne. Ipak ju je dirnuo. Ili sam ja samo to sebi tako zamislio. Moram je pitat kroz par dana.


Kad podvučem crtu


Onda mislim da sve je... Ajmo ispočetka. Ovaj je Stereotip pod okriljem Collagea bio divan. Veliki broj vas koji ste tamo bili, moram malo razočarati. Vjerujem da je i vama mnogima Stereotip bio divan. Nažalost, svi oni koji su propustili popodnevne sate, te došli tek kasnije predvečer ili navečer, ostali su lišeni cijele jedne dimenzije te divnosti. Vrijedi potrošiti tih nekoliko popodnevnih sati i doći ranije. Jer onda uhvatiš nit i zaokružiš priču. Ovdje je sve imalo svoju ulogu i smisao. Pozicija, sunce, poslijepodne, Felver, policija, Dixon, plavo svjetlo, noć. Spuštanje pješice u grad. Gemišt koji je ustvari tri gemišta. To što nisam bio nadrkan.


Ta cura koja nije skroz bila sigurna jesam li to ja, prvo me pitala. Jesam li to ja? A onda me srdačno i s veseljem izgrlila i izljubila. Uzvratio sam jednako srčano, s veseljem i iskreno. Još ni sad ne znam tko bi to mogao biti. Razmišljam koliko će mi neugodno bit, na skali od jedan do deset, ako ona ovo pročita. Fotografirao sam dok je bilo danjeg svjetla, a kasnije, kad se skroz napunilo mi je ponestalo filma. Tak da nemam fotke kasnije sa više ljudi, a Dixona sam izrezao iz kratke video sekvence koju sam u jednom času snimao.


Lahorka je kasnije došla na after. Love you all.


#collage #stereotip #dixon #felver #platogradec