Nigdjezemska

Sjedim u jednoj tipičnoj holandskoj uličici, u gradu u kojeg sam se, nakon nekoliko posjeta, nevjerojatno zaljubio. Ustvari, zaljubio sam se u Utrecht na prvi pogled, ali nisam mu odmah htio otkriti sve svoje osjećaje.

Već drugu godinu za redom provodim ovdje po nekoliko ležernih dana, uživajući u svemu što ova prekrasna zemlja ima za ponuditi. Vjerojatno je prvo što svakome padne na pamet kad kažeš Nizozemska, Amsterdam sa svojom neopisivom lakoćom postojanja i blagodatima koje nudi.

More than a Dam

Uz svu slobodu koju nudi, Amsterdam, iako poseban, još uvijek je samo dio Nizozemske i onoga što se u toj zemlji može doživjeti. Tamo se osjećaš kao svoj na svome, a da pri tome doista nisi ništa posebno. Bez obzira na izgled, boju kože, kulturno zaleđe, vjeroispovjest ili stil. I zaista, tamo se lako uklopiš, ili utopiš, u masi različitosti. Nema na ovom svijetu mjesta gdje lakše stekneš nove prijatelje do Amsterdama. Ovdje i travu možeš platiti karticom, a otkad su uveli bezkontaktno plaćanje, cijela je stvar još više zabavnija.

No, pogrešno bi bilo misliti da je Amsterdam sve što ova zemlja ima za ponuditi. Isto kao što bi pogrešno bilo misliti kako je bezkontaktno plaćanje trave najbolje što se ovdje nudi. Ovisno o vlastitim željama i mnoge je druge stvari ovdje moguće bezkontaktno platiti.

Jedino što još ovdje nisam uspio dokučiti je - gdje prisloniti karticu kad hoćeš da prestane padati kiša. Ovih dana je posebno dosadna, a ja sam već sav vlažan i pothlađen, umoran od silnog hodanja, ali i plesa, te zapravo jedva čekam da stignem kući. Može se nekome to učiniti bedastim, ali ne kaže se bez veze da je kod kuće najljepše. Iako, ovdje bih se lako nastavio osjećati kao kod kuće. Prvi put pišem blog koristeći mobitel. Moram priznati da me to malo sputava, kao da nemam uvid u širu sliku.

BASIS

Prije nego što ovo pretvorim u putopisnu reportažu, okrenut ću se onom o čemu i inače pišem. A to je clubbing. U petak sam išao na party. Pronašao sam ovdje u Utrechtu mjesto koje mi potpuno odgovara. Underground klub, poetski i u pravom smislu riječi. Naime, Basis je zaista ispod zemlje. To je jedno od skladišta u razini kanala, koje je uz minimalan uplit u izvorni interijer pretvoreno u klub. Najlakše bih ga usporedio sa zagrebačkim klubom Depo.

Tražio sam po netu što i gdje posjetiti u tih nekoliko dana koje ovdje provodim, svjestan da vjerojatno neću naletjeti baš na "pravu stvar", u glazbenom smislu riječi, te sam na kraju između amsterdamskih De Schoola i Sheltera, ipak odabrao ovaj utretški klub. Shelter mi se već lani činio mrvu preotmjenim za ono što ja želim, a De School tih večeri nije nudio meni ništa prepoznatljivo.

U Basisu je headliner večeri bio DJ/producentski duo "Mind Against". Alessandro i Federico Fognini rodom su, a što drugo nego, Talijani koji se nalaze na privremenom radu, a gdje drugdje nego, u Berlinu. Prije par godina sam prilično pušio njihovu produkciju, kao i većinu izdanja na etiketama Life and Death, Afterlife ili Hotflush Recordings. Dovoljno plesno, muzikalno, rame uz rame sa "Tale Of Us" ili "Locked Groove". Nisam ih dosad nikad slušao u DJ setu, pa čak ni u nekom miksu. Govore da je onaj za BBC Essential iz 2016. njihovo reprezentativno izdanje. Nisam ga stigao poslušati, rekoh sam sebi, sigurno nisu loši.

Uz njih, iste su večeri nastupili i Mitch De Klein, lokalni dečko, zatim Colyn, susjed iz Amsterdama i konačno, VNTM live, amsterdamski producent i live performer čija se izdanja, uz ostala, mogu naći na etiketama "Filth On Acid", "Stil Vor Talent" ili "Days Like Nights". Znajući da su prva dvojica u klasičnim DJ setovima, ovog potonjeg sam ipak potražio na youtube-u, jer sam htio vidjeti koji mu je koncept live seta, tehnički i glazbeno gledano.

Ulaznicu sam kupio online nekoliko dana prije samog eventa, tada već u drugom krugu pretprodaje, za nekih 15 €, što je uporedivo sa cijenom ulaznice na neki party kod nas u Hrvatskoj, na kojem nastupa headliner kalibra kao što su "Mind Against". Istovremeno sam na web stranicama kluba saznao i ostale korisne informacije, poput one da je plaćanje u klubu isključivo karticom, nema dakle keša, ali i one da u klubu nije zabranjeno fotografiranje, ali se brije na privatnost i intimniju atmosferu, pa će ti na ulazu u klub naljepiti naljepnicu preko bljeskalice, odnosno blica. To mi se čini idealnom i nerestriktivnom mjerom. Motivira posjetitelja da se uklopi u mind set koji promovira klub, a istovremeno ulijeva određenu sigurnost, bilo da želiš određenu dozu anonimnosti, bilo da se nađeš u iskušenju opaliti koju fotku ili video. Reklo bi se, vuk sit, a ovce na broju. Ili su bile koze u pitanju? Svejedno. Neke životinje koje je zdravo i ljudski, s vremena na vrijeme, okrenut na ražnju.

Undutchie

Tog sam se dana nahodao po Amsterdamu, posjetio neke znamenitosti, kao što su coffee shop Kadinsky, robna kuća Primark i javni zahod na kolodvoru. Ovu prvu pronašao sam već prošli put i iskreno, to je jedan od rijetkih lokala te vrste u koji bih ušao i u kojem mogu provesti neko vrijeme uživajući. Siguran sam da takvih mjesta ima još, našao sam ih i ja još nekoliko, ali osobno u najveći broj coffeshopova u centru Amsterdama ne bih ušao, osim u krajnjoj nuždi.

U ovom sviraju old school underground hip-hop i pomalo dub, uređenje je na razini onog u klubu Basis, što znači da uređenja zapravo nema, dovoljno je malen, a skuhat će vam i konkretni espresso, u maloj šalici, baš onako taman. Većina ostalih coffeshopova izgleda poput štanda na Borongaju ili onog na splitskom pazaru. Ogromne količine neonskog svjetla i nebrojeni fluorescentni dodaci.

U nekima na ulazu pretresaju zaštitari, dok su drugi pretenciozno rastafarijanski uređeni. I jedno i drugo je meni odbojno, ili pak umjetno i preforsirano. Ovaj je zavučen u usku uličicu, a jedini zajeb može biti da uđete u lokal preko puta, također Kadinsky, ali caffee. Znak za uzbunu je "smoking booth". Odmah znaš da nešto nije u redu ako coffeeshop ima odvojen dio za pušače. Kada, dakle, uđete u tu ulicu, vi idete u prvi lokal lijevo, nikako onaj s desne strane.

Već sam dobio pregršt savjeta od "naših" u Amsterdamu, kao i od bivših posjetitelja, za neke druge lokale, ali ja sam svojeglav. Odbijam guided tour. Uz to, nemam namjeru ići sve do Haarlema, da bih malo sjeo i chillao. Ovaj lokal je baš po mojoj mjeri. Zapravo ne tražim neko pretjerano spiritualno ili gastronomsko iskustvo. Iako, u Haarlem ću svakako otići slijedeći put kad dođem u Amsterdam. Ne mo'š uvijek baš sve. U Primark sam morao, jer je žena naručila neke stvari za sebe i djecu. Usput sam sebi kupio ugly sweatershirt. Dogovorio sam sa mlađom kćeri da ga možemo s vremena na vrijeme šerati. Ona je, uz mene, jedina u obitelji dovoljno normalna da to obuče. A u zahod sam išao pišati, jer pišati moraš nakon što popiješ par piva i kava.

Pogotovo ako se zajebeš pa naručiš macchiato, a onda dobiješ super kavu, ali u krigli od pola litre. Ne baš doslovno, ali you got the point. To me dosad sjebalo u Francuskoj i Engleskoj, pa tako i ovdje. Njihovo poimanje kave s mlijekom i moje se razlikuju u kvantiteti. Oni kao da svi žele biti Starbucks i naliti ti kave u većoj količini od pristojne pinte pive. Mislim da su svi oni ujedno i dioničari u javnim WC-ima, te na taj način investiraju u svoj zahodski biznis.

Back to Basis

U Basis sam ušao nešto iza ponoći, a tamo je već sve vrvilo. Zapravo već je sve bilo zahuktalo. Mlađahna utretška studentska populacija petkom očito izlazi puno ranije nego što smo na to navikli mi ovdje u Hrvatskoj. Klub je već bio gotovo pun. Svirao je domaćin Mitch De Kleijn. Prvo što sam primijetio je glasnoća zvuka. Iako se klub hvali VOID sound systemom, glasnoća je, za moj ukus, bila preniska. Razloge tomu nalazim jedino u brizi za sluh gostiju. Ovdje vjerojatno puno više drže do nekih pravila, sigurno imaju neku propisanu razinu glasnoće, a vjerojatno moraju brinuti i o vanjskoj razini glasnoće.

Iako mi je to bilo nekakvo malo razočaranje na samom početku, kasnije mi to više nije predstavljalo problem, a ujutro sam im zapravo i bio zahvalan na tome, jer mi nije zujalo u ušima. Glazba koju je puštao Mitch De Kleijn nije me se posebno dojmila. Na momente je to prilično decent wannabe techno, ali sa, za moj ukus, predugačkim i bespotrebnim melodičnim brejkovima, za vrijeme kojih komotno možeš otići pišati, ili zapaliti u susjednu prostoriju. Taman se stigneš vratiti na kraj brejka. Malo pretjerujem u svrhu povećanja dramaturškog opisa. No, ne i puno.

Nastojao sam biti neopterećen, jer sam zapravo htio brijati sa nepoznatom ekipom na nepoznatom terenu, pa sam glazbena očekivanja ostavio sasvim nisko na ljestvici. To je bila dobra odluka. Učas sam bio usred floora i više nisam bio undutchie. Svoj svog prepozna. To se pravilo ponovilo i ovdje. Ovdje sam s užitkom plesao okružen djevojkama i mladićima, spremnim na neverbalnu plesnu komunikaciju, dovoljno intrigantnima i provokativnima, ali s mjerom, kao i s poštovanjem intimnog prostora. Nakon kraćeg vremena skužio sam da se ova publika skupila sa svih strana. Puno stranaca, puno upoznavanja, novih kontakata i prijateljstava.

Na samom flooru se ne puši. Nije da je zabranjeno, već se preferira otići zapaliti u susjednu prostoriju, prigodno usku, omeđenu ogledalima. Nisam bio jedini koji se zabio u ogledalo, dok mi je kroz glavu prolazilo - Jebote, ovaj lik je isti ja. Cijene pića u klubu su uporedive našima, ovisno s kojim mjestom uspoređujemo. Oni koji me čitaju, znaju na kakva ja mjesta izlazim, kao što znaju da nisam voljan platiti pivu više od dvadeset i pet kuna. Tonic je ovdje, preračunato u grubo, dvadeset kuna, dok je piva nekih četrdeset.

U WC-u možeš ostaviti piće na stoliću, a netko od osoblja će se pobrinuti da ti čaša ostane nedirnuta, ali će isto tako inzistirati na tome da vas više odjednom ne ulazi u WC kabinu. To malo ubija čar i romansu, ali što je tu je. Evropa, za to su nam se izborili. Zauzvrat, dobiješ pristojan i uredan WC, kao i obilje papira za obrisat ruke. Ili dupe, ovisi što si sve radio. Nije mi puno trebalo da se počnem osjećati potpuno kao kod kuće. Presudan je bio moment u kojem mi je prišla jedna cura sa onim klasičnim komplimentom - Oprosti, jel' te mogu nešto pitati?

Za to je vrijeme domaćina Mitcha zamijenio Colyn, sa svojim nešto konkretnijim zvukom, koji je balansirao na spoju nečeg što vuče na deep house, a ponaša se kao techno. Dovoljno dobro za plesanje, sa ponešto brejkova manje, ništa posebno, ali nimalo dosadno, iritantno, ili cheesy. Netko me zalio pivom po leđima. Dečko se nasmiješio, rekao sorry, a ja sam ga ovlaš potapšao po ramenu, pokazujući kako je sve u redu. Greškom sam ga drmnuo po onoj ruci u kojoj je držao pivu, pa je tako zalio nekog slijedećeg. Jebiga, šaraj malo.

Nothing against mind

Do tog me časa više ljudi pitalo kako mi je, jesam li dobro, te kakva mi je glazba. Na prva dva pitanja bih odgovorio sa dobro ili odlično, dok bih na ovo posljednje odgovorio samo pristojnim - OK! - ali tamo odakle ja dolazim više cijenimo real stuff. Neki su mi rekli, da, da, ali sad će Mind Against. Skužio sam da su mnogi ovdje više nego svjesni da večeras nastupaju Mind Against. Možda i ne znaju tko su oni, niti što rade, ali su prošli bar osnovnu fazu informiranja. Isto tako, prilikom ulaska sam primijetio da su zaštitari na ulazu znali priupitati neke, izgledom zalutale, znaju li što se ovdje večeras događa i tko svira. Nekima su i objašnjavali kakva je to vrsta glazbe i zabave.

To mi se ne čini lošim, dapače pozdravljam taj sistem. Neki bi turist, na ovakvom mjestu, zaista mogao baciti u vjetar 15-20 € za glazbeni provod koji mu nije po ukusu. Konačno su za pult stali i "Mind Against". Reći ću ovako. To nije ni blizu njihovoj produkciji unazad nekoliko godina. To je neki techno koji nije techno, a nije ni tech-house. Nikako nije ni house. Zvuči dovoljno nekomercijalno i non-mainstream, kao da pleše s one strane sounda kojeg kolokvijalno svrstavamo u underground.

Najsličnije je to njihovim producentskim radovima, kao što su Vertere sa Somneom, ili Pulsar sa Locked Groove. Dovoljno ok i slušljivo za jednu noć, ali nikako nešto na što bih često mogao partijati. Jednostavno nisam ovih dana u tom soundu. Obzirom da sam ove navedene dvije stvari nekoć kupio, očito je da sam prije više bio u tom zvuku. Od deset njihovih pjesama koje imam u kolekciji, pet ih je klasificirano kao deep house, dok je drugih pet klasificirano kao techno. Bit će da sam ja "Mind Against" ipak zavolio kroz njihov deep house izričaj i pjesme kao što su Oracle, Avalon ili Cagliostro.

Unatoč tome, njihov je nastup od publike odlično prihvaćen, a ja sam dopustio da me ponese masa. Nisam se puno zamarao ostalim. Imali su oni i jako dobrih momenata. Ali kao i ova dvojica prije njih, tako je i u njihovom setu bilo previše brejkova, lelujanja na vjetru, spiritualnog uzdizanja kroz melodične dionice i sve što uz to ide. Entuzijastički sam se povijao na vjetru, lebdeći od jednog beata do drugog beata kroz neprekidna melodično izbrejkana transcendentalna iskustva. Kakva glazba, takav i opis, bez zlih ili sarkastičnih misli. Eto, doživio sam i DJ set braće "Mind Against". Oni su pak dobili ogroman aplauz i ovacije. I ja sam pljeskao. Zaslužili su. U njihovoj priči oni su izgradili smislen set, ujednačenog zvuka, svog vlastitog zvukovnog potpisa, kojeg sam ja, valjda prerastao.

Live is alive

VNTM live. Na nekim sam mjestima pročitao o ovom dečku kao o novom Dutch techno wunderkindu. Ne pušim te pridjeve, ali VNTM je ovdje pokazao da je live alive. On je dovoljno dark i dovoljno deep da upadne u moju zonu ukusa. Iako i on jako voli brejkove, spretan je u melodičnim intarzijama, pa na trenutke pomalo podsjeća na Stephana Bodzina, što mu pišem kao plus. U konačnici me se on na ovom partiju najviše dojmio. Iako niti to nije dovoljno "real stuff" za moj ukus, dobrom je mjerom unutar moje comfort zone što se glazbe tiče i na njega smo zaista dobro plesali. Meni je on, zapravo, ispao zvijezda večeri.

Iako je trebao završiti u šest ujutro, njegov se nastup protegnuo dobrih dvadeset minuta duže. Publika je bila ekstatična, ja sam već bio umoran. Ipak sam cijeli dan prije toga lunjao Amsterdamom, a to čovjeka iscrpi. Neko sam vrijeme proveo i u smoking departmentu hengajući sa random ekipom. To me ustvari najviše zabavilo i ispunilo. Jedino što me ovdje zbunilo bio je nedostatak bilo kakvog aftera. Aftera čak ni u priči.

Sa nagovještajem zore sam izašao iz kluba Basis, ravno pred kanal, sjeo sa dvoje partijanera, zapalio i ispio s njima bratski jednu limenku pive, koju nemam pojma otkud su iskopali. Iako sam ja mislio da su njih dvoje par, ispalo je da se uopće ne poznaju, kao što ni ja dotad nisam poznavao njih. Ležerno smo zapalili i nakon toga se razišli, kao da smo svaki dan zajedno i kao da ćemo se već slijedeće večeri opet vidjeti. Ona je Leia i primjereno jednoj princezi imala je prave "cinnamon buns" ispletene u svojoj kosi. On je iz Kanade i nisam mu upamtio ime. Govorio je slengom kao da je iz Irske. Ili je samo bio pijan.

Nachtcollege

Stoji to ispod naziva kluba, kao neki slogan. Prilično originalno. Uspeo sam se strmim stepenicama na razinu ceste i polako krenuo prema glavnom kolodvoru, s namjerom da kupim kavu i nešto slatko, pa onda busom doma. A onda se dogodilo. Vesele, razularene i pijane holanđanke napuštaju klub. Sjedaju na svoje bicikle širokih guvernala i vrludaju cestom, dovikuju si i dobacuju pošalice. Lijepo je vidjeti ovakvu veselu gomilu kako u pusto subotnje jutro napušta klub, te nakon cjelonoćne zabave sjeda na bicikle i odlazi kući. Pune su ih ulice.

Njihova je razularenost pomalo nevina, građanski pristojna, nikako iritantna. Cesta je mokra od sinoćnje kiše. Kao djeca one prolaze kroz lokve, istovremeno šireći noge da se ne smoče. Jedna od ljepših scena koje sam doživio nakon dugih klubskih noći. To je dalo final touch mojoj posjeti Basisu i tada sam skužio da sam se zapravo dobro proveo i odlučio da ću, kad mi se opet pruži prilika, svakako posjetiti Basis.

Amsterdamaged

Tog je dana moja starija kćer, s kojom sam bio tamo, odlučila ići na neki svoj Anime convention, dok sam se ja premišljao da li taj dan otići u Amsterdam. Sjetio sam se lijepih riječi koje je Yassna imala za Rotterdam i razmišljao sam kako bi bilo dobro da odem tamo. Otvorio sam Facebook, upisao Rotterdam, kad ono, eto baš danas se odvija Rotterdam Pride 2019. Sat vremena kasnije bio sam u vlaku za Rotterdam. Kiša je lijevala kao iz kabla.

Rotterdamski Pride je veličinom i količinom prisutnih usporediv s onim u Zagrebu. Svakako nekoliko desetaka puta, zapravo nekoliko stotina puta manji od amsterdamskog. No nikako ne i manje dojmljiv. Pisao sam već o amsterdamskom Prideu, upoređujući njegov mindset i njegove poruke sa onima iz Zagreba. Rotterdamski u sebi nosi isti onaj amsterdamski duh i štih, ali je i znatno restriktivniji od amsterdamskog.

Dok sam u Amsterdamu prošle godine vidio samo dva uniformirana policajca, ovdje u Rotterdamu vidio sam ih četvoro. Dvojica su bila na stageu, plešući i izvodeći performance, dok su dvoje bili u publici. Vrlo prikladno i obzirno, a vjerojatno i po pravilima obvezno, ovo dvoje u publici su čuvali opasače sa oružjem od one dvojice koji su plesali na stageu. Nigdje ni traga ninja-kornjačama ili robocopovima. Za one manje upućene ili ponosne, ovako opisujem izgled i ponašanje zagrebačkih organa reda prilikom osiguranja gradske nam parade ponosa. Prokleta si Evropo, gorićeš u paklu.

U Rotterdamu me preplavila silina emocija, stekao sam novog prijatelja, Jeroena porijeklom iz Gane. U znak smo prijateljstva, kao dva pripadnika različitih plemena, razmijenili plemenske darove. Ja sam njemu dao dio svoje bijele udovice, dok je on meni dao jedan dio svog hashtaga.

Tamo sam, tražeći mjesto za pišanje, slučajno ušao u jednu pizzeriu. Sat vremena kasnije, nakon obilate carbonare i garlic breada, sve začinjeno čašom crvenog vina, srdačno sam se rukovao i opraštao sa Mariom i Marcom, a oni su me ispratili uz mille grazie, počašćeni mojim komplimentima na izvorni miris i okus češnjaka, maslinova uja i bosiljka.

Tri sam puta u ovih nekoliko dana stojički odolio da ne uđem u jedan od vinyl shopova. You can't get them all. Svidjelo mi se partijati u Nigdjezemskoj, ponovit ću to opet.

Love you all, you ravers, you seer of visions, you painter, pipers and prisoner. Shine.

#mindagainst #vntmlive #mitchdekleijn #colyn #clubbasis #amsterdam #rotterdam #utrecht #pride #rotterdampride