Ne pišeš - rekla je i posegnula za upaljačem, pa pripalila tek smotanu cigaretu. Ne pišem - kratko sam odgovorio. Trebao bi - dodala je spremajući vrećicu s duhanom. Natočio sam nam po gin i dodao - Trebao bih, znam. Onda piši - opet će ona. Zašutio sam.
Sjedili smo, svak na svojoj strani pasare i lagano plovili prema jugu. Kurenat nam je išao u korist, a vjetar nije bio jak. Na odredište ćemo stići za dva sata.
I ona piše, novinarski, to joj je posao. Volim čitati njene napise. Družimo se, djeluje na mene motivacijski, ponekad me natjera da se zapitam. Ima tomu već neko vrijeme da se sve češće uhvatim, baš u tom pitanju. Zašto ne pišem? A imam nebrojene priče koje bespovratno blijede iz ladice sjećanja. Prihvaćam misao da bježanjem od pisanja bježim od prihvaćanja stvarnosti.
Kad pišem, najčešće to radim impulzivno. Dok su mi slike u glavi još živopisne i u boji. Dok se još osjeća miris prethodne noći i dok ne propitujem emocije, koje ću kroz pisanje, skupa sa usputnim demonima, istresti u riječi. Koje će ostati zapisane i koje će svatko moći pročitati.
Što nas čini i što činimo
Povremeno me netko negdje zaustavi s pitanjem - Kad će slijedeći tekst? Odgovorim na to pjesnički, neodređeno, ostavljajući tim svojim čitateljima dojam da će nešto biti. A ja tada znam da neće biti. To mi čini loše. Međutim, kad god pomislim na tekst, razmišljam o stotinu različitih ishoda, o mogućem ugrožavanju nekih budućih prilika, o tome da svoje aktere smještam u nezahvalne uloge u prostoru i vremenu. Netko će reći - Htjeli ste underground, eto ga. Igrajte svoje uloge i budite spremni dobiti nogom u dupe.
S ranim je poslijepodnevom jačao i pulenat, u naletima razbijajući nakupljenu vrućinu. Iza nas je bila neprospavana noć, koju smo uglavnom proveli na plesnom podiju. U jednom masliniku okruženom kršem, na jednom od otoka bližih kopnu. Dio naših je već otišao za Zagreb. Dio njih je nastavio autom na sljedeće odredište. Mi plovimo prema mjestu na kojem spremamo after. Biti će to na poluotoku kraj Krešimirovoga grada. Zmrrk, zmrrk. Zazujao je mobitel. U pristigloj je poruci pisalo - Agregat je osiguran.
Šalje mi je prijatelj, odmetnuti lokalni punker, koji sav svoj entuzijazam, kao i ponešto novca, ugrađuje u scenu, jer ga to čini. Razumijem taj osjećaj. Volim kad to i mene čini. Kad okupiš ljude na zabavu, kakav god povod bio i kakva god zabava bila. Bude jedan trenutak kad načas osjetiš svu sreću i radost svačiju. A to je u ovim vremenima važnije od bilo čega drugoga. Sjetim se TBF-a. Šta trebamo činit da bili bismo ljudi.
Opet razmišljam o pisanju. Izostanak istog mi nimalo ne čini. Nit me čini. Nije mali broj događanja na kojima sam se posljednjih mjeseci našao. Bilo je nekoliko vrlo dobrih Mastersa, svaki sa odličnim provodom. Gotovo nestvarnim za ovo plandemijsko doba. Odlazio sam skoro na svaki. I svaki slijedeći put bi pred šankom spustio pogled i trudio se djelovati odsutno. Frajerski. Da mi slučajno ne postave pitanje o slijedećem tekstu. Pa da moram nešto prosrat, onako nemušto.
Elastičnost lateksa u proizvodnji kondoma
Gotovo 800% je faktor rastezanja elastičnog lateksa. To ga čini idealnim za uporabu u proizvodnji kondoma. Isprva nisu računali s tim da će učinkovitost kondoma biti manja ako ih se koristi istovremeno kad se koristi neko ulje za tijelo, kao npr. ono koje se često koristi za vrijeme seksa. A tad se, iako ne samo tad, koriste i kondomi.
Slično je i sa plandemijskim mjerama. One su isto vrlo elastične. Za razliku od kondoma, kod plandemijskih mjera podmazivanje povećava njihovu elastičnost. Najbolji je primjer birtija. Gosti podmazanih grla lakše podnose duži boravak u birtiji, a gazde birtija lakše podnose goste podmazanih grla, koji istovremeno podmazuju zaradu u birtiji. Pri tome se mjere ponašaju vrlo elastično. Osim navedenog primjera, povećanju elastičnosti mjera mogu pomoći i drugi oblici podmazivanja.
Pokazalo se da su mjere kao i kondom. Ne u smislu zaštite, već u smislu elastičnosti. Mogu se prilično rastegnuti prije nego što puknu.
Iluzija raverskog života
Iza mene je vrlo dinamična i zanimljiva godina. Bez obzira na zabrane, mjere i ostalo, ipak se puno toga događalo. Iza većine događanja imao sam osjećaj kako je sve što sam doživio i što me se dojmilo nekako lažno. Napuhano. Većinom zapravo i jest bilo tako. Lakše nam je kad izgradimo privid željene stvarnosti, u neželjenoj realnosti. Stvaramo iluziju boljeg. Igramo u tim ulogama kao posjetitelji, kao partijaneri, kao zabavljači, neki i kao umjetnici. Istovremeno smo gubitnici. Svjesni da ako ne igramo, nikad više nećemo biti pobjednici.
Sročit ću tekst faktografski, mislio sam. Neka ostane neki pisani trag iza tih događanja. Jednom će sve to netko čitati i čudit će se ovim nestvarno glupim vremenima, istovremeno se pitajući što se dogodilo s duhom u čovječanstva, te što je to učinilo da ljudi postanu drukčiji. Siguran sam zapravo, da je već odavno, neki filozof napisao kakvi to ljudi većinom uistinu jesu. Ako sam tako nešto i pročitao, a ne sumnjam da jesam, na kraju sam sigurno pomislio - Pusti, on samo filozofira.
Ukratko, clubbing se sveo na ograničena događanja na otvorenom, koja završavaju u ponoć, a često ih posjećuje policija. Posjećenost se svela na prijatelje organizatora i izvođača, te šačicu iskrenih ljubitelja plesa, glazbe ili jednostavno one kojima to čini zadovoljstvo. Kvantiteta ponuđenog programa je u stalnom padu, a suprotno očekivanjima, kvaliteta ne raste željenom brzinom. Izuzetaka, dakako, uvijek ima.
Malo je toga što me se, kroz ovo proteklo vrijeme, istinski dojmilo. Na prvom je mjestu nastup beogradske skupine "Bella Technika" kojeg sam plesao, slušao i gledao u Mastersu. Trojac je izveo koncert užitka. Glazba je to koja me svojom estetikom podsjetila na Kerala Dust. Zavidna nepretencioznost u nastupu, u kojem niti jedan od članova benda ne izdiže sebe, ili svoju vještinu sviranja, odnosno pjevanja, već strastveno izvode elektronsku glazbu, hibrid unaprijed priređenih sekvenci ili dionica, istovremeno ih upotpunjavajući muziciranjem na basu, gitari i sintisajzeru. Urone u svoj session i iz njeg iznjedre sav taj soul.
U središtu oluje
Ljeto također djeluje na elastičnost mjera. Preko noći su nas zasule najave zavidnog broja festivala. Mahom su ih pratile objave o otkazivanju istih. Onda se opet prestao osjećati pritisak i utjecaj sputavajućih mjera. Iznenada sam se našao na flyerima festivala, što je uz druge svirke rezultiralo paradoksom. Nikad više svirki na nikad manje događanja. Više se nije osjećalo prisustvo plandemije, oko nas nije bilo znakova za uzbunu. Sve je bilo mirno. Kao da smo u samom oku oluje.
U dva, gotovo nestvarna tjedna, smjestila su se tri festivala, na tri različita mjesta u Hrvatskoj. Slurp na Martinskoj u Šibeniku, trogirski Moondance, te goranski Wake the lake. Na svakome sam imao poneki angažman. Kao DJ. Znao sam da će mi to stvoriti dodatni pritisak na objektivnost pisanja i neminovnu promjenu točke gledanja, u filmskom svijetu poznatije kao POV.
Tog smo petka trebali krenuti za Šibenik. Valjda je bio petak? Ne sjećam se više, puno se događanja smjestilo u malo dana. Već sam i dobio komentar - Tako ti je to Šuflaj kad ne pišeš na vrijeme. Ne valja kad dugo stoji. Bio petak ili ne, ništa nije ukazivalo na nešto loše. A onda je, iznenada, ničim izazvana, šibenska gradska vlast, ukinula dozvolu za održavanje festivala. Nije je baš ukinula, jer sve se baš i ne može zabraniti, ali je festival sveden, bolje rečeno skresan, na termin jednog dana od šest ujutro, pa sve do ponoći.
Bili smo na Martinskoj, na mjestu gdje se odvijao Slurp festival već sat iza ponoći. Skupilo se tamo ponešto ranih ptičica, pa smo napravili tonsku probu u trajanju od nekoliko sati, kako bismo zorom, u šest sati, počeli sa službenim programom. Okupljenoj je skupini to pomoglo da ostanu aktivni u pokretu i plesu, a sve kako festivalsko jutro ne bi dočekali sneni, krmeljavih očiju i ukočeni od spavanja u divljoj vegetaciji šibensko-kninske županije.
Ostali smo na Slurpu do ranog poslijepodneva, a kako je kroz to vrijeme tamo bio zaista mali broj nas, osjećaj je bio kao da smo na privatnoj zabavi. Tog su jutra i prijepodneva tamo nastupili Le Chocolat Noir, Ilija Rudman, Petar Dundov, Sergej Snooze, kao i Foxy na gostujućem stageu "Čudna muzika", sa kojeg sam i ja puštao. Nastupili su i neki drugi koje nisam naveo, ili na koje sam zaboravio.
Ako se ne varam, ovo je bio deseti po redu, jubilarni Slurp. Line up su činili izvođači koji su sudjelovali u kreiranju glazbe za kompilaciju "The Healing Sounds", a koja je proizašla iz želje i ideje za pomoći stradalima u potresu koji je proljetos zahvatio područje Petrinje, Siska i okolice. Kako je neposredno prije Slurpa otkazan Regius festival, za kojeg je šibenski dobri duh scene Dražen Frua složio stage Čudna muzika, iza kojeg je okupio zavidan broj DJ-a i ugovorio njihove nastupe, organizator Slurpa je taj cijeli line up, zajedno sa ovim osebunim stageom, ugostio u okviru svog festivala.
Okolnosti su htjele da Čudna muzika stage bude na određeni način zanimljiviji od glavnog stagea, kako po pitanju glazbe, tako i po pitanju atmosfere. Siguran sam da se nitko od headlinera sa glavnog stagea neće naljutiti na ovu moju tvrdnju. Sve su to DJ-i sa puno svirki iza sebe, koji znaju da se okolnosti na partijima i festivalima nekad okrenu u neku neočekivanu stranu. Nas koji smo uključeni u sve to, bilo kao publika, ili kao izvođači, to uvijek veseli.
Glavnom se flooru, kako sam čuo, to vratilo dobrim, kasnije poslije podne i tijekom večeri, kad se tamo okupio veći broj posjetitelja i podigao atmosferu. U to sam vrijeme već bio u Trogiru, gdje sam otvorio drugi dan Moondance festivala. Počeo sam u 17 sati. U to je vrijeme kroz prorez između dva suncobrana, na samom stageu, jedna tanka zraka sunca obasjavala rub mixera. Naslonivši ruku, opekao sam se kao cigaretom. Bio je to tjedan velikih vrućina.
Na Moondanceu se dogodio nastup koji me se jako dojmio, do oduševljenja. Sa sigurnošću mogu tvrditi da je to novo veliko ime, koje ćemo u nekom slijedećem periodu često sretati i čijom ćemo izvedbom biti opet iznova oduševljeni. Riječ je o elektronskom dvojcu koji nastupaju pod imenom CYRK. Čine ga Sammy Goossens i Pascal Hetzel. Sammy je na sceni elektronske glazbe otprije znan kao DJ i producent koji se krije iza imena Sierra Sam.
U stvarnom je životu odličan lik, te Pascalov partner. Sprijateljili smo prije koju godinu kad smo svirali na after partijima Ultra festivala u Splitu. Već sam tada imao neka izdanja iz njegove produkcije koja sam koristio kao prilično jako oružje. U proteklih sam godinu dana često puštao CYRK produkciju i to spada u zavidno ozbiljni electro koji zaista uzdrma floor.
Te večeri su na Moondanceu nastupili i Jock, Mozer, Alavux, Forest People i Skeptik. Kao i Slurpu, tako je i Moondance festivalu ograničeno održavanje svega dan, dva prije početka. Organizator je unatoč svim, za festival nepovoljnim uvjetima, osigurao termin svakom najavljenom izvođaču. Rezultiralo je to kraćim, kompaktnijim nastupima, ali i većoj povezanosti izvođača, pa se u backstageu partijalo jače nego inače.
Najveće je zadovoljstvo ipak nastalo navečer kad se popunila trogirska tvrđava. Broj posjetitelja je premašio moja najoptimističnija očekivanja. To mi čini posebno zadovoljstvo, jer i sam činim jedan zupčanik u mašineriji Moondance festivala. U nedjelju smo pošli doma. Preko Šibenika, gdje smo kafenisali sa lokalnom sedmom silom, pojeli pizzu običnu, te Mozer onu od napuljskog tijesta, ili već neki kurac u vezi s Napuljom, koja košta više, ali je ista kao i ova obična koju smo mi jeli.
Ja sam reko da to nije do kuhara, ni do lokala, nego mi ne kužimo razliku, jer smo odviše nesofisticirani. Tako je to kad si u undergroundu, pa ti promaknu finese. Tamo sam napravio selfi u čijem se kadru vide križ i hrvatska zastava. Putem kući sam zapjevao.
Odavno već nisam
mislio o tebi,
među nama dani i godine stoje.
Nikada te više pronašao ne bih
da se jučer nismo,
vidjeli nas dvoje.
Već u srijedu popodne, odmah s posla, krenuo sam put Gorskog kotara. Na festival Wake the lake, koji se održavao na Lokvarskom jezeru u Lokvama. Od srijede do nedjelje. Iako udaljen stotinu ili manje, odnosno više kilometara zračne linije od Šibenika, ovdje kao da je bio neki drugi svijet, u kojem katkad nikne neki divan cvijet.
Staro normalno
Brzinom kojom čitaju disklejmer za nuspojave i kontraindikacije slijedi presjek Wake the lake festivalskih dana. Prvi dan, glavni stage, Felver, La Fleur, Petar Dundov, sve skupa ok, ponešto big stage zvuka, dosta puno publike. Ostale floorove nisam ni posjetiti stigao.
Drugi dan kiša, program koji nas toliko jako ne privlači, a imamo unajmljenu kuću u Fužinama i slučajno su mi u autu ostali playeri, mikser i omanji razglas. A kuća je na osami. Osjećam da ne trebam na to trošiti riječi i vrijeđati vaš intelekt objašnjavajući što se tamo događalo i kako nam je bilo. Reći ću samo da smo bili skupina od nas petnaestak, u rasponu godina od ranih dvadesetih do ranih pedesetih, te da se ne sjećam kad sam bio nekoliko dana pod istim krovom sa tako dobrom i kompaktnom ekipom. Taj će mi boravak na festivalu ostati među najdražim druženjima koja su mi se dogodila u mom mladom životu.
Treći dan jako dobar. Uz puno poznatih, uspio sam pratiti vrlo malo, ali s namjerom da obiđem što više izvođača. Predvečer sam odsvirao set na splavi koju čamac vuče po jezeru. Bilo je izazovno, ali i dobro. Kasnije kroz večer dojmljiv je bio Roman Flügel, ali sam promašio Gerd Jansona. Elado je svirao set prije mene na istom flooru, te sam njega ponešto i slušao. Zanimljiv disco starijeg zvuka, ponešto sporiji od glazbe koju preferiram. Pepija sam poslušao deklarativno, odnio mu osvježavajuće piće i otišao. U zoru sam odsvirao set na Mystic Forest flooru. Lagao bih kad bih rekao da nisam zadovoljan odsviranim. Lagao bih kad bih rekao da mi gomila detalja nije išla na ruku.
Četvrti dan sam uhvatio Mozera koji je ustrajno svirao warm up za Steve Buga. Unatoč povremenim reakcijama iz publike, koja je nestrpljivo očekivala žešću glazbu, Mozer je ostao pri svojoj priči, što je rezultiralo savršenim uklapanjem u nadolazeću estetiku Steve Buga. On mi je pak ispočetka djelovao mlitavo, ali je kroz nastavak seta pokazao iskustvo i odsvirao prilično dobro. Te sam večeri posjetio i Antonia Zuzu, kojemu sam skakao po stageu, ignorirajući da svira sa gramofona. Nije me potjerao.
Nakratko sam posjetio i Yesha, koji je bio operativac u organizaciji ovog festivala, kao i M.I.L.E.-ta, koji je bio dobri duh tehničke strane ovog festivala, te koji je uveseljavao posjetitelje i kad nije bio u ulozi DJ-a. On je i odsvirao, po mom ukusu, najdojmljiviji set na ovom festivalu, uzevši u obzir profil tog stagea, vrijeme u kojem je svirao i vibru koja je na tom flooru vladala. Ranije te večeri, na tom sam flooru slušao i drum and bass set kojeg je izveo AMM i koji mi je isto ostao u sjećanju kao nešto dobro sa ovog festivala.
Na glavnom sam flooru te večeri nazočio i većem dijelu seta koji je izvela Dr. Rubinstein. To je rave. Glazba Love Paradea ili Maydaya. Svira je cura rođena u Rusiji, odrasla u Tel Avivu, sada sa berlinskom adresom. Svira je odvažno, bez opterećenja godinom izdanja iste glazbe, svira je za publiku koja je rođena nakon što se sve to već jednom dogodilo. Iskreno je, dobro je, spektakl je. Za mene koji sam to već jednom prije prošao, dovoljno je da je poslušam jednom godišnje ili rjeđe. Ostaje činjenica da je to spektakl, a publika ekstatična.
Wake je bio potpuni festival. Slurp i Moondance su se dogodili, nisu smjeli, nisuhtjeli posustati. Tamo sam imao osjećaj da odrađujemo, jer ne smijemo odustati. Ovdje sam na tren pomislio kako sve opet postaje normalno. Starno normalno.
Neki novi klinci
Kroz ovaj protekli period promijenjenih vremena, opazio sam neke nove momente i navike, kako publike, tako i organizatora. Promijenila se struktura posjetitelja, organizatori odbijaju umrijeti, pa stalno povlače neke nove poteze. Nekad i nemaju puno ekonomskog opravdanja, ali to ih čini. Čini ih njima samima, zadržava im zdrav razum. Upoznao sam mnoge drage i dobre ljude, a stekao i neke nove prijatelje. Promijenila se publika koja dolazi na ples. Dosta meni novih lica, te povratak nekih starih, dugo ne viđenih.
Posljedica je to smanjenog broja događanja, pa se ona istinska publika, kojem god profilu pripadala, sad počela sretati na jednim te istim mjestima, dok bismo u stara normalna vremena pripadali raznim grupama, odlazili smo na razna mjesta i najčešće se ne bismo sretali. Ne mogu reći da to nije doneslo određenu svježinu i novu kvalitetu druženja na rijetkim partijima, ili ograničenim klupskim događanjima.
Bezimena barka
Imamo još pola sata - doviknuo sam iz kabine, dok je ona držala kurs. Ugledao sam obrise tvrđave na ulasku u kanal. Tamo na kopnu preko ćemo raditi after. Za koji ne mora svatko znati. Kao što ni svatko ne zna da smo bili na cjelonoćnom partiju, na mjestu kraj mora, a koji se održavao zahvaljujući nekolicini entuzijasta koji su dobro podmetnuli leđa i uložili puno truda, kako bi se tako nešto uopće i moglo održati.
Možda se nekome čini da su samo sjedili, kopali nos i čekali da im lova sjedne u džep, ali u stvarnosti to i nije baš tako. To je jasno svakome tko je barem jednom pokušao organizirati okupljanje više desetaka ljudi, nevezano uz to o čemu se radi.
Iza mene je i desetak dana plovidbe zadarskim arhipelagom i Kornatima. Kad si sam na malom brodu, koji zapravo i nije brod, već barka, kad nemaš nikakvog mjesta na kopnu gdje te čeka krevet i topla juha, nestanu svi prijašnji prioriteti i potrebe. Treba ti samo naći sigurno i udobno mjesto gdje ćeš sidriti i prenoćiti. Kad to imaš ostaje ti biti gol, s morem.
After smo počeli kasno poslijepodne, završili oko pola noći. Moja je suputnica i skiperica ranije otišla. Ostalo nas je nekoliko što smo kužili svijet do kasno u noć, te svega nas dvoje do jutra, kad smo zaspali i kad više nije bilo rakije. Nakon što sam ostao sam, nisam našao razloga da krenem dalje. Bio sam usidren u toj uvali do kasnog poslijepodneva, a onda sam valjda shvatio da se ništa neće dogoditi niti nastaviti, samo zbog činjenice što sam ja još uvijek tu.
Otplovio sam dalje, a u slijedećih nekoliko dana pratila me kiša, vrijem se počelo mijenjati, zapuhala je bura. Nakon petnaest dana plovidbe, more mi je poručilo nek idem doma. Otišao sam doma. Za dva smo dana već bili na putu za Medulin, gdje već drugi put sviram na jednom krasnom imanju. Krasnom u smislu osjećaja koji te ispunjava dok tamo boraviš, kao i fantastične ekipe koja se okuplja kod naših domaćina.
Prije nego sam tamo počeo svirati, obukao sam majicu koju čuvam još od turneje Voodoo Lounge, koju su Rolling Stonesi radili 1994. i 1995. godine. Ne nosim je često, ostaje u ormaru da duže opstane. U set sam ubacio dvije-tri decentne i vrijedne obrade nekih njihovih pjesama. Nije me začudilo što je oduševljenje izazvao dio koji ide otprilike ovako:
Please allow me to introduce myself
I'm a man of wealth and taste
I've been around for a long, long years
Stole million man's soul an faith
Spomenuo sam se na taj način Charlie 1000 Wattsa. Sjećam se takvog transparenta sa njihovog koncerta u Budimpešti na Nep stadionu. Kiša je padala kao da neće biti sutra. Natipkao sam ovaj tekst bez nekog velikog reda i priveo ga brzo kraju. Jer nije dobro kad dugo stoji.
Nagovaraju me da barki dam ime. Nisam još energično odbio, nek se veselimo. "Lignja u afteru" se u trenucima odsutnosti razuma čini kao dosta dobro ime. Neprocjenjiv je trenutak kad u zoru sidriš uz obalu kraj partija, kao i onaj čas kad zaplivaš prema obali. Još je više neprocjenjiv izraz lica iscrpljenih partijanera koji su odlučili dočekati izlazak sunca uz more i koji ugledaju taj prizor.
Love you all.
Comments