Karaona

Tri su mjeseca prošla otkako sam napisao posljednji objavljeni tekst sa crticama iz partijanerskog života. U međuvremenu gotovo da sam dovršio još jedan tekst, ali zapeo sam negdje pri kraju i dopustio da me demotivira opća društvena atmosfera koja je vladala širom zemlje, ali i svijeta, krajem ožujka ove godine. Sve mi je oko tog nedovršenog teksta drago i milo, pa se nekako nadam da ću ga naći za shodno jednom i dovršiti.

Prolog

Znakovito ili ne, ali zadnji podnaslov u posljednjem objavljenom tekstu glasi "Zadnji titraj". Napisao sam to 10. ožujka, tada niti ne sluteći da slijedeća tri mjeseca neću imati o čemu pisati. Bio je utorak, a pisao sam o vikendu kojeg smo ostavili iza nas. Bio je to vikend u kojem sam otišao s partija u auto, pa zaspao. Onda sam to ponovio i za trajanja aftera nakon istog tog partija. U prvi sam čas pomislio da sam izgubio mojo, da mi je dosadilo, da sam od svega umoran i da je to kraj jednog prekrasnog perioda života.

Te sam misli brzo odbacio. Prava je istina da sam tada popio previše alkohola i da sam premalo pažnje posvetio uzimanju farmakoloških pripravaka. Jednostavnije rečeno, malo sam se napil, pa sam zaspal. I tek što sam u utorak objavio taj tekst, već u srijedu se pokrenuo niz događaja koji je rezultirao tromjesečnom karaonom. Odjednom je sve presječeno. Iz naših su života odstranjeni partiji, utakmice, fitness, tombola, sedmodnevno krstarenje Mediteranom, utakmice i frizeri. Te još ponešto. Tog tjedna u petak, bio je trinaesti. Kako prikladno. To je bio zadnji dan u kojem se još održao poneki program. Već u subotu gotovo da nije bilo ničega.

Osim partija koji se održao u blizini Velike Gorice na nekom ranču. Sakriven od svjetala velegrada, taj party nije bio otkazan. Ali i njemu je prijetio poremećaj ravnoteže. Otkazao je headliner i to radi bolesti. Trebao je to biti Nicole. I dok mi je Pero, al ne ovaj moj Fullhouse, nego jedan drugi Pero, to pričao i objašnjavao kako nisu sigurni što će napraviti, ja sam se besramno uguzio. Reko sam mu da i ja to znam prilično dobro radit, pa ako baš nemaju izbora, ljudi smo, dogovorit ćemo se. On se lupio dlanom po čelu i konstatirao da mu nije jasno kako se toga već sam nije sjetio.

Tako sam si osigurao još jednu noć za partijanje, gdje ne samo da ću plesat, nego ću još i svirat. To mi je stvarno bonus. I bio je odličan party sa jednostavnom ekipom, koji kao da su znali da nam slijedi duga pauza. Možda ne u potpunosti svjesni, ali mislim da smo tada već svi to znali. Znate one partije na kojima se proda sva cuga? Ali ono, baš sva, da ne ostane niti jedan komad ničega. Takav je bio ovaj party. Ujutro kad smo izašli van, meni se pokazala samo ova slika. Pa sam je fotografirao.

Nakon toga sam puno lakše prihvatio da je sve odjednom naprasno nestalo. Tada se nisam ni usudio razmišljati koliko će ta karaona trajati. Tada nisam ni znao da je riječ o karaoni. Mislio sam da je riječ o Coroni. Sad znam da je riječ o karaoni, dok neki, s pravom, još uvijek misle kako je riječ o Coroni. Jer svačije je pravo da misli kako mu je volja.

Prijenos uživo

Odjednom su svi bili kod kuće, te su odjednom svi počeli raditi od kuće. Nastavio sam raditi u firmi i neprestano svima objašnjavati zašto ja informatičar ne radim od kuće. Danas to više ne moram, mnogi požele da su tako odabrali. Prazninu koja je nastala ukidanjem izlazaka u klubove trebao sam nekako popuniti. Ne znam više otkud je došla ideja, niti tko je prvi počeo, ali odjednom sam se i ja našao u neprestanom prenošenju glazbe, uživo preko Interneta, a i slike dabome. Narodski rečeno, počeo sam raditi live stream.

Neprijatelj je reagirao ekspresno i zadao nam težak udarac. Algoritmi prepoznavanja glazbe najednom su postali sve agilniji i sofisticiraniji. Ubrzo nisi mogao pustiti gotovo nikakvu kombinaciju glazbe, a da ti Facebook ili Youtube to ne cenzuriraju, uz argument kršenja autorskih prava. Iluzorno je bilo očekivati da će se u vrijeme kad svima pada obim posla i kad prihoda gotovo nema, netko odreći svog udjela u autorskim pravima i na taj način omogućiti necenzurirano prenošenje glazbe putem javnih servisa, odnosno društvenih mreža.

Vjerovao sam da će cenzura uskoro zahvatiti i druge popularne streaming platforme, pa sam napravio vlastiti streaming servis. Onda sam saznao za Twitch. Ionako mi se nije svidio, a gradeći vlastiti stream servis, usput sam ponešto i naučio. Emitirao sam između trideset i četrdeset prijenosa uživo, u trajanju od dva sata, pa sve do šest sati. Neki od tih prijenosa dostupni su u sessiondigger livestream arhivi. Uskoro mi je radna soba, koja je ujedno i mali studio, postala zatrpana pločama, a ukućani su postali oprezniji po pitanju toga gdje će se, kad i kako obučeni pojaviti. Ako sam ja pustio vlastitu intimu svima na uvid, ovi moji doma to još nisu bili spremni napraviti.

Netko me u jednom času pitao sušim li veš na vratima, te zašto imam poster Justin Biebera, koji pozira obučen samo u bijele C&K bokserice. Obećao sam pojasniti. Kamera je uporno prikazivala ta vrata. Na njima nije bilo ničeg osim tog zelenog izolacijskog materijala. Jedne sam večeri puštao techno, pa sam se sjetio kako smo u jednom od izdanja časopisa techno.hr objavili i B5 poster sa Jeff Millsom. Taj sam dan na vrata okačio Jeffa. Drugi dan opet nisam znao što bi, pa sam žicao Vanesu da mi pronađe neke teen postere. Dala mi je nekoliko prašnjavih komada, te su tako svoj put do vrata pronašli, već navedeni Justin, ali i Ariana Grande. Htio sam da to bude trash. Priča o T-shirtu je nešto manje trash. Tu sam majicu devedesetih nosio na partijima. Na leđima je logo i ime firme. Mitsubishi Chemical Corporation. Danas je više ne nosim, već je smatram memorabilijom.

Osim sveg navedenog, za vrijeme karaone događalo se i milijun drugih pizdarija, potresa i svinjarija. O tome neću pisati. Za trajanja prijenosa uživo dobio sam iznenađujuće velik broj pozitivnih komentara, a to me je dodatno motiviralo da na isti način i nastavim. U ta tri mjeseca sam bio na dosta raznih mjesta, te se manje-više redovito viđao s određenim brojem prijateljica i prijatelja. Bilo je dana, čak i tjedana, u kojima to nisam nikome smio niti spomenuti.

Absentia animi

Odsutnost razuma svud oko nas dosegla je razinu za koju prije nisam niti pretpostavljao da je moguća. Sad je svatko mogao pomisliti da ti radiš nešto loše, javno izreći svoju optužbu i učas bi zavladala atmosfera javnog linča. Ta je odsutnost razuma u svekolikog puka i danas velika. Tolika da će sigurno dovesti do nekog budućeg oblika Karaone. Već sad mi se čini da ćemo tu, unaprijeđenu verziju, pisati velikim početnim slovom. Ne bih htio vrijeđati ničiji intelekt, ali jasno je kako ne govorim o virusu.

Za vrijeme prijenosa uživo, kao i u vrijeme odvijanja nekih privatnih partija, koje smo radili neposredno prije kraja karaone, primio sam nekoliko telefonskih poziva iz Policije. Jednog jutra su pozvonili i na vrata. U vrijeme dok smo još spavali. Još jednu posjetu policijske patrole imao sam i na vikendici. U zgradi gdje živim, policajci su obišli moje susjede i redom ih pitali da li žele protiv mene podići tužbu, a sve zbog glasne glazbe i remećenja javnog reda i mira. U policiji kažu kako primaju pozive iz susjedstva, jer je kod mene neprestano glasna glazba.

Imam, čini mi se, 48 godina. Od svoje četrnaeste godine, pa sve do današnjeg dana, glasno slušam glazbu. Koliko glasno? Pa toliko da nikome ne stvaram probleme. Ovisno o okolnostima. Ponekad bi netko od susjeda, negdje gdje sam već živio, znao prigovoriti. Ja bih se korigirao u glasnoći i na tome bi završilo. Sigurno mi se dogodilo da sam koji put i za vrijeme ovih prijenosa uživo bio preglasan. To bih i sam ponekad primijetio, te bi korigirao glasnoću. Većinu sam noćnih prijenosa radio sa slušalicama uz vrlo malu glasnoću zvučnika.

Bez obzira na to, zaredali su se pozivi iz Policije, kao i posjete policijskih službenika. Policijski su službenici imali informacije da sam ja neki DJ, kao i to da radim live stream. Uz to idem i na partije. Te su činjenice naveli kao argumente kojima su poduprijeli tezu o tome da glasno puštam glazbu. Jedan mi je policijski službenik, u želji da pomogne, dao i savjet. Rekao je - "Znate, danas je tehnologija napredovala. Vi možete tu svoju djelatnost obavljati i sa slušalicama, pa se nitko neće buniti". Ja sam, naravno, zahvalio i obećao da ću poslušati savjet.

Do tada, u mom mladom životu, kontakt sa policijskim službenicima uspostavljao sam isključivo kad bi me zaustavili radi kontrole, ili češće zbog prekoračenja ograničenja brzine. Sve me to malo omelo, ali i pokazalo mi u kakvom je stanju svijet oko mene. Jer, budimo realni, nisam ja počeo glasno ili preglasno slušati glazbu sad. Radim to stalno. I imam neki zdrav razum koji mi govori kad nešto nije u redu, primjerice kad je preglasno. Ali nemam nikakav benchmark, prema kojem bih mogao znati kada je moja glazba zaista nekome preglasna.

Siguran sam da u neke dane koje policija navodi, definitivno nije bilo toliko glasno da bi nekome smetalo. Odlučio sam da ću, nastave li se pozivi Policije, morati poduzeti neke pravne korake. U tom ću slučaju podići tužbu zbog uznemiravanja, a protiv policije. Jer, što se mene tiče, oni dolaze mene upozoravati za nešto što možda jest tako, ali možda i nije, a sve zato što je njima netko tako dojavio. Taj netko se mogao, ali i nije morao predstaviti. Mislim da je to mjesto na kojem se ja moram suprostaviti odsutnosti razuma.

Reintegracija na terasi Mastersa

I onda je konačno krenulo. Prvo su valjda otvorili frizeri, a zadnje subote u svibnju dogodio se Masters. Ne baš onako kako smo navikli, već u kompromisnom terminu od 16-02 sata. Unatoč nekim birokratskim odredbama kojih se ne bi posramili ni Kafka, Orwell i Kishon zajedno, dogodilo se onako kako se i trebalo dogoditi. U Mastersu se dogodio odličan povratnički party.

Line up su činili Felver, Ilija Rudman i Lukadelux. Masters je privukao sve one koji i inače dolaze, kao i one koji samo ponekad stignu. Potisnulo je to glazbu i nastupe DJ-a u drugi plan. Radost i ushit prožimali su te večeri na terasi svakog ponaosob. U času ti netko poleti u zagrljaj, već u drugom samo ugledaš poznato lice, dok u trećem pružaš ruku nekome kog zapravo ni ne znaš, ali ste tu, svoji.

Rijetka je prilika, možda i jedina u našim životima, u kojoj ćemo se susresti sa ovakvom situacijom. Više mjeseci biti odvojen od ljudi koji čine dio tvoje subkulture, bez obzira jesu li ti oni prijatelji, odnosno poznanici, ili im pak samo prepoznaješ lica. Viđaš ih na mjestima na koja dolaziš, rade iste stvari koje i ti radiš. Oni ti nisu nepoznati, već odavno odašiljete jedni drugima neku nevidljivu vibraciju i energiju. I onda se svi pojave u isto vrijeme, na istom mjestu, nakon dugo vremena.

Energija i vibra te večeri u Mastersu dosegli su vrhunac. Pri tome mislim na onu iskrenu, nepotpomognutu sreću, koja dolazi iz duše i iz srca. Siguran sam da je nekoj drugoj ekipi tih dana, u nekom Sound Factoryu, Boogaloou ili Depou, bilo isto tako kao što je bilo i nama na terasi Mastersa. Taj će ushit još neko vrijeme trajati, a onda će se spustiti na razinu na kojoj je bio i prije cijele ove situacije. Iskoristimo ga dok je još tu. Možda ga svi zajedno uspijemo zadržati što dulje.

Ne zaboravimo da nam je u ovim mladim povratničkim danima potrebna i određena doza umještnosti čitanja najava za programe koji nam dolaze. Nekad je potrebno čitati između redaka, a nekad imati na umu da u najavama događanja moraju biti zadovoljene određene birokratske norme, kao i to da se neke javno objavljene informacije mogu i moraju slobodnije interpretirati.

Prvih sam se dana zgražavao nad video snimkama koje su dolazile sa prvih događanja. Slično reagiram i danas. Potpuno je nepotrebno javno objavljivati materijale koji imaju kompromitirajući karakter. To može samo privući neželjenu pažnju, nimalo neće pomoći vašem egu, niti će utjecati na financijsko poslovanje kluba, partija, izložbe, koncerta ili nečeg petog.

Iako je ovaj Masters probudio puno emocija i donio puno zadovoljstva, u sebi sam osjećao kako to nije isto ono što je bilo prije. Pitao sam se da li ćemo zaista morati promijeniti paradigmu zabave kakvu poznajemo. Još uvijek sam imao neku knedlu u grlu.

Otišli smo na after kod Kreše. Zabavili se skroz gospodski.

Surogat protiv knedle

Idućeg petka otišli smo u Surogat. Terminski puno više u skladu sa normama na koje smo navikli. Cilindar, kako se zvao taj program, te se večeri pretvorio u pravi Party. Sa velikim P. I ovdje je bilo nebrojeno puno poznatih lica, najviše onih koje ne viđam u programima Mastersa, pa je i to rezultiralo dodatnom ispunjenošću zadovoljstvom i emocijama. Gotovo cijelo vrijeme sam bio u plesu, a socijalne radnje sveo sam na minimum. Došli smo nešto kasnije nego li smo planirali, pa smo skroz propustili nastup Robotka, dok smo Oberona čuli samo u njegovom završnom dijelu.

Nakon toga je Denis Beifuss svirao svoj techno set. Nije to techno koji mene pokreće, ali uspješno ga mogu savladati kad mi se pojavi na partiju. Denis je to odsvirao odlično kad u obzir uzmeš sve parametre. Sve ostalo je stvar osobnog ukusa. To nominalno ne upada u "top nekoliko" stilskih usmjerenja koje njegujem. No, vidjelo se na Denisu da njega to drajva, a kad DJ ima takav stav i kad to iz njega izlazi, onda ponekad i osobni ukus ode u drugi plan, jer se cijela priča i energija usmjere drugačije, pa se priključiš masi i neopterećeno uživaš.

I onda je došlo iznenađenje. Nisam očekivao da će me jedan DJ set toliko oduševiti. U nekoliko riječi opisao bih ga kao EBM, electro, techno, breaks set. Dosta takve glazbe bih pronašao i u svojoj kolekciji, dio mi predstavlja izazov u nekom budućem traženju, da ne kažem kopanju. Uz to što je estetski zaokružen, kao i to što se kroz cijeli set mogu osjetiti pojedinačne zaokružene cjeline, vrlo važnu ulogu ima i način na koji je set prezentiran.

To je onaj moment u kojem vidiš da DJ to radi s lakoćom i da pri tome uživa. Bez grča, bez grozničavog traženja adekvatne slijedeće pjesme, sa naglašenim elementima miksa. Skini bas, dodaj bas. Digni, oduzmi, spusti. Zamuti visoke, nemoj prekinuti energiju, ili ako hoćete groove. Napravi ono što je tebi dobro, ne mari za konvencije. Ako misliš da tu stvar treba pustiti nakon ove stvari, onda to i napravi. Ako je tebi dobro, vjerojatno će tako biti i velikoj većini drugih.

Kada je još k tome smiono i neuobičajeno, tada je i veća vjerojatnost da će se svidjeti još većem broju ljudi. Ovu djevojku do sada nisam imao prilike slušati, a ovaj me se set prilično jako dojmio. Njeno je ime Kris. U nekoliko sam navrata prije već dobio hint da je poslušam. Drago mi je što se to pogodilo u terminu kad sam bio maksimalno koncentriran na floor i kad sam je mogao doživjeti u idealnom okruženju.

Za mene takav DJ set nije samo niz pjesama. Drugi će put biti neki drugi niz, neki drugi stil, neki drugi žanr. Za mene mindset osobe, koja na takav način osjeti tu glazbu, pa je tako složi i prezentira, predstavlja osobu kao DJ-a. Ono što ona, ili u većem broju slučajeva on, zapravo i jest. Meni je to puno bitnije od svih drugih tehnikalija ili detalja, čak u nekim slučajevima i same glazbe. Možda mi se ovih dana ne sluša neka određena mjuza, jer sam u nečem drugom ili je došlo do zasićenja. Tada mi glazba zaista nije imperativ, jer tu je mahom riječ o DJ-ima čiji su estetski kriteriji takvi da biraju glazbu koja kvalitetom ulazi u moje okvire, ali ne nužno i stilom ili žanrom. Jer kad čuješ samo ovaj set, a razmišljaš koristeći znanja i iskstva koje si s godinama stekao, već iz tog jednog seta znaš da je taj DJ sposoban biti kreativan neovisno o žanru ili stilskom opredjeljenju. Kris će mi odsad biti na onoj listi s koje prvo biram.

Nakon nje bio je Komoda. Već sam pomalo gubio snagu. Ovako kako sam pomislio u jednom trenu, tako ću i opisati njegov nastup, premda mu nisam posvetio svu svoju pažnju. Pomislio sam tada kako mi je to sve ok, ali kao da mi nešto fali. Neke dinamike, raznolikosti, harmonije, melodičnosti. Ali onda sam skužio da na tom partiju, u te jutarnje sate baš ovo i trebam. Neka me vozi brutalnom jednostavnošću, mozak mi je tad već ionako na rezervi i nisu mu potrebne dodatne vježbe. Mislim da je Komoda odabrao svirati u režimu koji te ne tjera da puno misliš.

Siguran sam da je odabrao i jednu neutralniju varijantu seta, gdje ne iskače puno iz okvira, jer je svjestan kakav je set odsvirala Kris prije njega i da se nema smisla tu nešto nadopunjavati, ili pokušati nešto zadržati, nadmašiti. To je važna odlika dobrih DJ-a. Shvatiti i prihvatiti svoju ulogu u određenom trenutku. Najčešće to ističem u kontekstu warm-upa. Komoda je ovdje to primijenio u izlaznom setu. Najvažnije se te večeri već dogodilo, na njemu je samo da drži neki smjer do kraja, a da to ne bude pretenciozno.

Ono što je dodatno utjecalo na nas koji smo bili u Surogatu je atmosfera koja se stvorila u mnoštvu koje je boravilo u dvorištu Medike. Tamo je zaista bilo puno ljudi, od kojih mnogi nisu ni bili dijelom ove Surogat - Cilindar priče, ali su svojom prisutnošću i svojim društvenim angažmanom i ovaj naš party podigli na jednu višu razinu.

Na plaži

Uz ovaj, donekle, povratak na staro, u Aquariusu su ponudili novu konceptualnu večer. Riječ je o kasnijem dijelu poslijepodneva, te programu koji traje do dva ujutro. Ime programa je "Get Connected" i te su večeri svirali Ivan Komlinović, IGZ, D⁰Gree, Mozer i Spinn, ne nužno tim redom. Idući smo dan ciljano došli na samo jedan dio večeri, onaj u kojem je svirao Komlinović. Više smo vremena proveli u druženju, pa nam je glazba bila dijelom kulise. Takav je i koncept prostora. Get Connected se održava na terasi s pogledom na jezero. Tamo je plesni prostor, ali i stolovi, kao i separei sa strane. Tako se ekipa i ponaša. Neki sjede, neki plešu, neki kombiniraju.

Ja bih ipak plesni podij očistio od sjedećih mjesta i ostavio minimalan broj visokih stolova. Pijaču, jebiga, ipak moraš negdje odložit. Dovoljno je sjedećih mjesta u prvom dijelu terase, kao i sa strane. I ovdje sam opet sreo neku treću skupinu poznatih, pa je i ovo bio svojevrsni revival. Komlinović je svirao na način da je koristeći techno izdanja stvarao jedan plesno-kulisni set koji nije opterećivao, već je samo ujednačeno plovio. Zapravo je odsvirao set od kojeg sam i ja ostao prilično iznenađen, jer nisam ni pomišljao da će tako nešto složiti.

To je bio techno drugačijeg stava, miran i staložen, ali sa uključenim i prisutnim svim onim odlikama koje techno koji se oslanja na Detroit filozofiju zvuka, mora u sebi sadržavati. Ovo je zaista bio jako dobar set, a nekolicina posjetitelja koji njega ne poznaju kao DJ-a, a poznato im je da je on techno DJ, reagirali su pozitivnim komentarima.

Get Connected na neki način želi svojim ambijentom, publikom i vremenom održavanja, od DJ-a izvući ono nešto drugo što pojedinac može ponuditi. Što se mene tiče, sa Komlinovićem im je to uspjelo. Rijetko on svira tako, jer su rijetke takve prilike. Ovo je ta prilika. Nadam se da će i budući gosti pružiti jednu zanimljivu, pa možda i nepoznatu stranu sebe.

Konačno i Funk

Iz Aquariusa smo te večeri otišli u Funk. Tamo su svirali E1 i Vedran Gapulja. Već otprije znate da volim obojicu, a još k tome su mi i prijatelji. U Funku je atmosfera najčešće vrlo dobra. Tako su i oni svojom glazbom uvelike stvorili odličnu atmosferu. Obojica imaju jednu vrlo dobru kvalitetu kao DJ-i. Riječ je o strpljenju kojim grade put do vrhunca večeri. Te je večeri meni ponestalo strpljenja. Moja je slika u glavi bila drukčija. Ja sam vidio gomilu ljudi koja tri mjeseca nije plesala, ja sam bio jedan od njih. Htio sam da taj vrhunac dođe brže, nisam bio strpljiv čekati. Iako, u konačnici, kad je taj trenutak i došao, nisam mogao, a ne složiti se s time, da su napravili dobar posao.

Međutim, čini mi se da bi te večeri, pod tim okolnostima, bolje bilo da su radili potpuno odvojeno. Tako bi svaki za sebe izvukli svoju priču i uopće ne sumnjam da bi obje priče bile dobre. Ovako mi se činilo kako ipak svaki vuče u svoju stranu. Svaki back to back, ma kako definiran bio, treba preispitati u vrijeme kad se treba dogoditi. Tu mora doći do magije. Ma koliko da si s nekim dobar, koliko god da se kužite, poznajete jedan drugome kolekciju, nije svaki put magija.

Vedran će mi ziher sad reć - Fala buraz kaj si me popljuvo. Nisam. Samo sam se zadnjih godina preslušao isforsiranih back to backova, za koje nije bilo ni vrijeme ni mjesto. Tada ni magije nije bilo. To je prilično osjetljivo područje. Nekad upravo taj moment kad on stavi neku pjesmu, kod tebe otvori neki tvoj moment, pa ti staviš baš neku određenu pjesmu. I onda on nastavi. I stvori se magija. Koje prije nije bilo. Kužite, nije to jednostavno. Kao što ni ova večer nije bila loša. Odlična mjuza, odlična čaga. Samo mislim kako bi njih dvojica te večeri, svaki za sebe dali više, pa bi onda i ukupni dojam bio na višoj razini. Bez daljnjeg, izvrsno smo se zabavili i naplesali.

fifty:fifty

Željno očekivani petak čekao sam cijeli tjedan, a on nije dolazio punih pet dana. Svi su vrući za Masters i njihov fifty:fifty program u kojem nastupaju domaćini Pepi i Felver. Dolazimo tamo u neko pristojno vrijeme oko ponoći. Već je uzavrelo. I opet sva sila dragih lica, neka viđena već prošlog vikenda, neka ne. Odlična glazba i back to back relativno manjeg intenziteta, o čijoj frekvenciji promjene zapravo ne mogu suditi, jer sam rijetko i kratko bio blizu samog pulta. Intenzivne promjene glasnoće između pjesama daju mi za misliti kako sa razglasom nešto nije bilo u redu. Ovaj dvojac ima iza sebe bezbroj odsviranih gaža. Profesionalci su. Oni će kvalitetno napravljenim poslom prikriti nedostatak magije.

No, ove večeri u Mastersu njima magija nije trebala. Raspoloženje koje je vladalo u publici, kao i raspoloženje njih dvojice, učinilo je da ti neki nedostaci poput razlika u glasnoći, naglih, ponekad i neobično čudnih prijelaza, ili pak miješanja stilova koje djeluje invazivno, nemaju utjecaj na sveukupni dojam. Ja sam u šali rekao kako je ovo jebeno dobra svadba. Sad mi se to čini baš odličnom definicijom. Tamo je baš sve bilo dobro, zabavno, okej. Uvjeti za rad DJ-a su tamo jako loši. DJ-i se na to uglavnom neće žaliti, no to ne mijenja činjenicu o tome kakav im je radni prostor. To itekako djeluje na učinak.

Tako su i njih dvojica publici ponudili jedan blok koji ja zovem "za raju". To nije ništa loše kad su okolnosti takve kakve su bile tamo na terasi, u tom trenu. Već sam rekao. Jebeno, jebeno, dobra svadba. Nemojte to gledati u kontekstu glazbe, nego u kontekstu događanja. Nisu oni svirali glazbu kakva se svira na svadbama. Dobro, kakva se svira na 99% svadbi. Svirali su oni odličnu novu, ali i neku jebeno dobru stariju glazbu. Možda kod njih niste navikli da u nekom dijelu večeri bude npr. šest pjesama u sat vremena koje sve znate. Ali oni ipak imaju onaj neki drugi remix kojeg niste čuli, pa sve to stvori i drugačiji kontekst.

Otišli smo zadovoljni i sretni, a poneka je dama otišla i sa ružom u ruci. Treba li to zahvaliti gazdi, odnosno klubu ili nekome drugome, zaista ne znam. Kako god, riječ je o lijepoj gesti. Unutrašnjost kluba je u ovom konceptu održavanja programa na terasi postala sekundarni prostor koji se odlično nadopunjava na glavni prostor. Služi kao chill zona ili zona manje intenzivnih plesnih pokreta. S druge strane, na terasi je ugodno, a to je naročito važno u dugim ljetnim noćima koje su pred nama.

Mislim da neću biti do kraja ispunjen sve dok Masters ne bude trajao do šest, pola sedam ujutro i sve dok ne počne dolaziti teta čistačica kako bi nas sve odstranila iz kluba. Poslije Mastersa smo otišli na after kod Maje. Nismo se dobro organizirali, pa smo taj after priveli kraju prerano i nerado. Samim tim smo ga poništili, čak smo i napravili štetu. Sad nam je u fokusu ponoviti taj after, te nadoknaditi oteto. Do tada, kao intimnija grupa prijatelja, nećemo imati svoj unutarnji after-mir.

Stephanie u Funku

Bit ću iskren. Ovaj mi se klubski život povratio u mjeri u kojoj ga nisam tako brzo očekivao. Znao sam da u subotu ima nešto programa, npr. L'Tunel u Mastersu, te jamačno još nešto negdje. Mislim da sam propustio druge najave, jer sam se već odlučio da idem u Funk gdje svira Stephanie Prekali. Ako se ne varam, ovo je već treći put da slušamo Stephanie u Funku. Raduje me što je glazbeni koncept takav da se ne može reći kako ona reciklira svoje stare setove. Uvijek je tu određena doza glazbenog materijala kojeg nije do sada prezentirala.

U njenom setu ne nedostaje groova, ima dovoljno ritmički tvrđih ili odlučnijih, ali i acid momenata. Ona ne dozvolja da se uhvati u neki monotoni dio seta, pogotovo ne u prime timeu, pa čim osjeti da je bilo dovoljno nekog ritma, presječe to nekim, redovito atraktivnijim, glazbenim brojem. Steffi ima osjećaj i ruku za taj posao. Uz to bira i odličnu glazbu. Ponešto smo kasnili, a kad smo došli već se prašilo sve u šesnaest. Ne sjećam se kad me je posljednji put netko tako pogodio sa, uglavnom, jackin houseom. Groove koji ne prestaje i koji ne odustaje. Njen stav i stil dozvoljavaju joj da se posluži i ponekim glazbenim brojem kojeg netko drugi ne bi mogao tako spretno umetnuti kad se najmanje nadaš.

Pa ako u jednom dijelu tu bude "Black Loops - Nyc Dirty Talks" ili "Jonatas C - Jack", a onda će začas taj niz prekinuti vješto umiksanim Groovejetom, ali u nekoj manje sviranoj, ali dobroj obradi. Možda je pustila Jerome Robinsov Earth N Days Remix koji je izdan prije nekoliko godina, no nisam baš siguran. Nekako mi se čini da je ipak imala neki drugi remix. Bilo je tu i Raumakustika, ali i Roland Clarka. Pred kraj, kad u Funku noć prilazi svome kraju, ona će odabrati ono što bi većina nas gurnula u stranu, iako si mislimo kako bi to baš mogao biti pogodak. Stephanie će korištenjem nekog efekta ili filtera svoj miks učiniti uzbudljivijim, a često će za taj element izvući i reakciju publike. Uvest će stvar tako da zvuči svježe, a ne da vam izazove onaj moment u kojem vam ide na živce, jer ste je čuli već milijun puta. Upamtio sam dva takva momenta. Jedan je "Outro Lugar - Salome De Bahia", dok je drugi "Dele Sosimi Afrobeat Orchestra - Too Much Information (Laolu Remix)".

To je house set, u njemu ima puno funk elemenata, a groove ne blijedi. Publika želi energiju, a Stephanie isporučuje jackin house sa stavom. Njeni su glazbeni afiniteti široki i mislim da nitko ne bi trebao očekivati da će svirati onako kako je već svirala. Tu je stalno prisutan moment kreacije i želje za nekom drugom varijantom, ili stilskom figurom. Glazbe je puno, zašto gubiti vrijeme stalno na jednu te istu.

U Funku je na momente bilo uzavrelo i divlje. Uz veliku vlagu i vrućinu, bilo je nekoliko "petih elemenata", odnosno likova kod kojih ne pomaže lijepa riječ. Uz zavidnu razinu pijanstva, vjerojatno poduprtu još nekim dodatkom, u takvoj se večeri stvori neka energija koja spaja morone, pa kao da su udruženi. Neki si čak daju za pravo da diktiraju kako bi se dalje trebala odvijati večer, neki zalaze iza DJ pulta i pokušavaju povećati vlastiti utjecaj. Ove sam subote imao nekoliko puta poriv za korištenjem sile. Svaki sam put izašao van i vratio se kad bi poriv nestao.

Razmišljao sam i o tome puno. Nije to samo jučerašnji dan, to je zadnjih, gotovo godinu dana. Ne postoji mehanizam koji bi kontrolirao nesmiljenu erupciju kretenizma koja izlazi iz pijanih idiota u Funku. Njihova naglašena agresivnost ne ostavlja nimalo prostora za manevar, a tako se zaista teško odvojiti od njihovog negativnog utjecaja. Zapravo je na svim drugim mjestima toliko puno više okej po pitanju te neke pozitivne energije, empatije i obzirnosti, da Funk postaje mjesto na kojem toliko toga nije ok. Najgore će bit ako se posjetitelji organiziraju u skupine kako bi bili nadmoćniji. A to je, nažalost, sve izglednije.

Ralog zbog kojeg se uporno i iznova vraćamo, a nije nam uvijek lako nositi se sa pijanom agresivnošću ili nedostatkom obzira, leži u samom mjestu, momentu koji se tamo stvara, kao i toj jednoj podrumskoj, gotovo zatvorskoj odsječenosti od, jedva petnaest metara, udaljene Tkalčićeve. Važan moment stvara i ekipa cura i dečkiju koji tamo rade. Njima svima uvijek dajem sve pet. Bojim se da mi se ne dogodi dan u kojem više neću imati razumijevanja i kada ću fizički nasrnuti na nekog morona. Svi vi koji ste sa ove strane razuma, podržimo jedni druge da sa te strane i ostanemo. Unatoč tim sitnim distrakcijama, Stephanie nam je priuštila jedan jako dobar set u kojem je i ona ponekad morala intervenirati, mijenjati i tražiti, ali je svaki put u tome brzo uspjela. Funk je redovno završio u 4 sata ujutro.

Anima(l)

Kud ćemo sad, pitali smo se dok smo koračali Tkalčićevom prema gore. Predložen je Anima(l) u Podmornici i ja sam taj čas shvatio da sam skroz propustio taj event. Izgleda da mi je kondicija najviše pala u tom segmentu koji je zadužen za procesiranje informacija o događajima, kao i o vremenu njihova događanja. Već za nekoliko minuta veselo smo se spuštali prema donjem dijelu grada, preciznije prema Radničkoj i prema Podmornici.

Na Animalu smo bili i prošle godine. Ako se ne varam, to je bio prvi, a ovaj sad je drugi po redu. Riječ je o humanitarnom partiju čiji je prihod namijenjen Udruzi za zaštitu životinja Anima Dvor. Dvojio sam dugo da li da ispustim humanitarni, ili ne. Prva mi je reakcija bila kako nije riječ o humanitarnom partiju, jer da bi bio humanitaran, morao bi biti u svrhu boljitka nas ljudi, ljudske vrste. A ovaj to nije, već je u svrhu boljitka pasje vrste.

Pogledao sam Korija i shvatio da sam glup. Ako se mi ljudi trudimo oko boljitka pasje vrste, time automatski ostvarujemo boljitak kao ljudska vrsta. Party je, dakle, zaista humanitaran. Došli smo tamo otprilike dva sata prije kraja. Svirao je Felver. Vani se već razdanilo. Dosad nikad nisam primjetio da u Podmornici otraga lijevo postoje prozori. Čini mi se da sam većinom u Podmornici bio tijekom mjeseci u kojima su dani kratki, a gotovo nikad nisam boravio otraga izuzev odlaska na WC. Jučer mi je bilo prilično vruće, otraga je strujao svježi zrak i dosta sam vremena tamo proveo.

To mi je pomoglo da u Podmornici otkrijem jednu, meni potpuno novu, dimenziju. Pogledom sam pratio kretanja. Bilo je puno znanih lica. Malo zaista poznatih, onih s kojima bih se automatski pozdravio. Isto tako, nije bilo nekih koje sam očekivao. Ali sad pred kraj, kad je svjetlost dana otkrila sve tajne, shvatio sam i vidio da je ovo bio dobar party. Takav će i ostat do samog kraja. Sebično želim misliti kako je u tom trenu najbolji dio partija.

Felver je u Podmornici ubio. Straga su skinuli prozore, ušle su sunčeve zrake i otkrile slomljena lica. Iz svih mojih pora izlazio je osmjeh. Može li bolje? Shvatio sam tada što to ovom partiju, već drugi put za redom, stvori zajedništvo i magiju. Ovdje su došli svi oni kojima je stalo do životinja, s naglaskom na pse. Neki su redovni partijaneri, neki vole party, ali ih je životni ritam udaljio od te vrste zabave. Ono što nas sve spaja je briga i ljubav prema životinjama. To nas u startu definira kao skupinu koja je vrlo kompatibilna i solidarna. Pospi po tome čarobni prah, pokoju travaricu, zapali mirisne trave i imaš recept za magiju.

Epilog

Do tog trena, ujutro u Podmornici, nisam uopće imao viziju, a ni volje za pisati neki tekst. Nije mi sve sjelo na svoje mjesto, nije mi se vratilo na staro. Kada bih pisao, ne bih bio iskren. I onda je samo u času sve kliknulo. Osjećam da ću u budućnosti opet moći pisati zanimljivo. U ovome je tekstu puno riječi, sve sam ih pred vas istresao, na vama je da iz hrpe izdvojite ono što vas pogađa i što vam se sviđa. Uvijek sam zadovoljniji kad napišem tekst u kojem čitatelja vodim kroz priču kao da je u romanu. Slomljena lica na oštrom jutarnjem suncu i priče koje mi ona pričaju često budu taj okidač. Ovaj mi čas već puno znači činjenica da sam uspio napisati tekst.

Love you all.