• Facebook Social Icon
  • SoundCloud Social Icon
  • Instagram Social Icon
  • Twitter Social Icon
Crowd

Blog post

Karaona

Tri su mjeseca prošla otkako sam napisao posljednji objavljeni tekst sa crticama iz partijanerskog života. U međuvremenu gotovo da sam dovršio još jedan tekst, ali zapeo sam negdje pri kraju i dopustio da me demotivira opća društvena atmosfera koja je vladala širom zemlje, ali i svijeta, krajem ožujka ove godine. Sve mi je oko tog nedovršenog teksta drago i milo, pa se nekako nadam da ću ga naći za shodno jednom i dovršiti.


Prolog


Znakovito ili ne, ali zadnji podnaslov u posljednjem objavljenom tekstu glasi "Zadnji titraj". Napisao sam to 10. ožujka, tada niti ne sluteći da slijedeća tri mjeseca neću imati o čemu pisati. Bio je utorak, a pisao sam o vikendu kojeg smo ostavili iza nas. Bio je to vikend u kojem sam otišao s partija u auto, pa zaspao. Onda sam to ponovio i za trajanja aftera nakon istog tog partija. U prvi sam čas pomislio da sam izgubio mojo, da mi je dosadilo, da sam od svega umoran i da je to kraj jednog prekrasnog perioda života.


Te sam misli brzo odbacio. Prava je istina da sam tada popio previše alkohola i da sam premalo pažnje posvetio uzimanju farmakoloških pripravaka. Jednostavnije rečeno, malo sam se napil, pa sam zaspal. I tek što sam u utorak objavio taj tekst, već u srijedu se pokrenuo niz događaja koji je rezultirao tromjesečnom karaonom. Odjednom je sve presječeno. Iz naših su života odstranjeni partiji, utakmice, fitness, tombola, sedmodnevno krstarenje Mediteranom, utakmice i frizeri. Te još ponešto. Tog tjedna u petak, bio je trinaesti. Kako prikladno. To je bio zadnji dan u kojem se još održao poneki program. Već u subotu gotovo da nije bilo ničega.


Osim partija koji se održao u blizini Velike Gorice na nekom ranču. Sakriven od svjetala velegrada, taj party nije bio otkazan. Ali i njemu je prijetio poremećaj ravnoteže. Otkazao je headliner i to radi bolesti. Trebao je to biti Nicole. I dok mi je Pero, al ne ovaj moj Fullhouse, nego jedan drugi Pero, to pričao i objašnjavao kako nisu sigurni što će napraviti, ja sam se besramno uguzio. Reko sam mu da i ja to znam prilično dobro radit, pa ako baš nemaju izbora, ljudi smo, dogovorit ćemo se. On se lupio dlanom po čelu i konstatirao da mu nije jasno kako se toga već sam nije sjetio.


Tako sam si osigurao još jednu noć za partijanje, gdje ne samo da ću plesat, nego ću još i svirat. To mi je stvarno bonus. I bio je odličan party sa jednostavnom ekipom, koji kao da su znali da nam slijedi duga pauza. Možda ne u potpunosti svjesni, ali mislim da smo tada već svi to znali. Znate one partije na kojima se proda sva cuga? Ali ono, baš sva, da ne ostane niti jedan komad ničega. Takav je bio ovaj party. Ujutro kad smo izašli van, meni se pokazala samo ova slika. Pa sam je fotografirao.


Ranč

Nakon toga sam puno lakše prihvatio da je sve odjednom naprasno nestalo. Tada se nisam ni usudio razmišljati koliko će ta karaona trajati. Tada nisam ni znao da je riječ o karaoni. Mislio sam da je riječ o Coroni. Sad znam da je riječ o karaoni, dok neki, s pravom, još uvijek misle kako je riječ o Coroni. Jer svačije je pravo da misli kako mu je volja.


Prijenos uživo


Odjednom su svi bili kod kuće, te su odjednom svi počeli raditi od kuće. Nastavio sam raditi u firmi i neprestano svima objašnjavati zašto ja informatičar ne radim od kuće. Danas to više ne moram, mnogi požele da su tako odabrali. Prazninu koja je nastala ukidanjem izlazaka u klubove trebao sam nekako popuniti. Ne znam više otkud je došla ideja, niti tko je prvi počeo, ali odjednom sam se i ja našao u neprestanom prenošenju glazbe, uživo preko Interneta, a i slike dabome. Narodski rečeno, počeo sam raditi live stream.


Neprijatelj je reagirao ekspresno i zadao nam težak udarac. Algoritmi prepoznavanja glazbe najednom su postali sve agilniji i sofisticiraniji. Ubrzo nisi mogao pustiti gotovo nikakvu kombinaciju glazbe, a da ti Facebook ili Youtube to ne cenzuriraju, uz argument kršenja autorskih prava. Iluzorno je bilo očekivati da će se u vrijeme kad svima pada obim posla i kad prihoda gotovo nema, netko odreći svog udjela u autorskim pravima i na taj način omogućiti necenzurirano prenošenje glazbe putem javnih servisa, odnosno društvenih mreža.


Vjerovao sam da će cenzura uskoro zahvatiti i druge popularne streaming platforme, pa sam napravio vlastiti streaming servis. Onda sam saznao za Twitch. Ionako mi se nije svidio, a gradeći vlastiti stream servis, usput sam ponešto i naučio. Emitirao sam između trideset i četrdeset prijenosa uživo, u trajanju od dva sata, pa sve do šest sati. Neki od tih prijenosa dostupni su u sessiondigger livestream arhivi. Uskoro mi je radna soba, koja je ujedno i mali studio, postala zatrpana pločama, a ukućani su postali oprezniji po pitanju toga gdje će se, kad i kako obučeni pojaviti. Ako sam ja pustio vlastitu intimu svima na uvid, ovi moji doma to još nisu bili spremni napraviti.


Mitsubishi Chemical Corporation

Netko me u jednom času pitao sušim li veš na vratima, te zašto imam poster Justin Biebera, koji pozira obučen samo u bijele C&K bokserice. Obećao sam pojasniti. Kamera je uporno prikazivala ta vrata. Na njima nije bilo ničeg osim tog zelenog izolacijskog materijala. Jedne sam večeri puštao techno, pa sam se sjetio kako smo u jednom od izdanja časopisa techno.hr objavili i B5 poster sa Jeff Millsom. Taj sam dan na vrata okačio Jeffa. Drugi dan opet nisam znao što bi, pa sam žicao Vanesu da mi pronađe neke teen postere. Dala mi je nekoliko prašnjavih komada, te su tako svoj put do vrata pronašli, već navedeni Justin, ali i Ariana Grande. Htio sam da to bude trash. Priča o T-shirtu je nešto manje trash. Tu sam majicu devedesetih nosio na partijima. Na leđima je logo i ime firme. Mitsubishi Chemical Corporation. Danas je više ne nosim, već je smatram memorabilijom.


Osim sveg navedenog, za vrijeme karaone događalo se i milijun drugih pizdarija, potresa i svinjarija. O tome neću pisati. Za trajanja prijenosa uživo dobio sam iznenađujuće velik broj pozitivnih komentara, a to me je dodatno motiviralo da na isti način i nastavim. U ta tri mjeseca sam bio na dosta raznih mjesta, te se manje-više redovito viđao s određenim brojem prijateljica i prijatelja. Bilo je dana, čak i tjedana, u kojima to nisam nikome smio niti spomenuti.


Absentia animi


Odsutnost razuma svud oko nas dosegla je razinu za koju prije nisam niti pretpostavljao da je moguća. Sad je svatko mogao pomisliti da ti radiš nešto loše, javno izreći svoju optužbu i učas bi zavladala atmosfera javnog linča. Ta je odsutnost razuma u svekolikog puka i danas velika. Tolika da će sigurno dovesti do nekog budućeg oblika Karaone. Već sad mi se čini da ćemo tu, unaprijeđenu verziju, pisati velikim početnim slovom. Ne bih htio vrijeđati ničiji intelekt, ali jasno je kako ne govorim o virusu.


Za vrijeme prijenosa uživo, kao i u vrijeme odvijanja nekih privatnih partija, koje smo radili neposredno prije kraja karaone, primio sam nekoliko telefonskih poziva iz Policije. Jednog jutra su pozvonili i na vrata. U vrijeme dok smo još spavali. Još jednu posjetu policijske patrole imao sam i na vikendici. U zgradi gdje živim, policajci su obišli moje susjede i redom ih pitali da li žele protiv mene podići tužbu, a sve zbog glasne glazbe i remećenja javnog reda i mira. U policiji kažu kako primaju pozive iz susjedstva, jer je kod mene neprestano glasna glazba.


Imam, čini mi se, 48 godina. Od svoje četrnaeste godine, pa sve do današnjeg dana, glasno slušam glazbu. Koliko glasno? Pa toliko da nikome ne stvaram probleme. Ovisno o okolnostima. Ponekad bi netko od susjeda, negdje gdje sam već živio, znao prigovoriti. Ja bih se korigirao u glasnoći i na tome bi završilo. Sigurno mi se dogodilo da sam koji put i za vrijeme ovih prijenosa uživo bio preglasan. To bih i sam ponekad primijetio, te bi korigirao glasnoću. Većinu sam noćnih prijenosa radio sa slušalicama uz vrlo malu glasnoću zvučnika.


Bez obzira na to, zaredali su se pozivi iz Policije, kao i posjete policijskih službenika. Policijski su službenici imali informacije da sam ja neki DJ, kao i to da radim live stream. Uz to idem i na partije. Te su činjenice naveli kao argumente kojima su poduprijeli tezu o tome da glasno puštam glazbu. Jedan mi je policijski službenik, u želji da pomogne, dao i savjet. Rekao je - "Znate, danas je tehnologija napredovala. Vi možete tu svoju djelatnost obavljati i sa slušalicama, pa se nitko neće buniti". Ja sam, naravno, zahvalio i obećao da ću poslušati savjet.


Do tada, u mom mladom životu, kontakt sa policijskim službenicima uspostavljao sam isključivo kad bi me zaustavili radi kontrole, ili češće zbog prekoračenja ograničenja brzine. Sve me to malo omelo, ali i pokazalo mi u kakvom je stanju svijet oko mene. Jer, budimo realni, nisam ja počeo glasno ili preglasno slušati glazbu sad. Radim to stalno. I imam neki zdrav razum koji mi govori kad nešto nije u redu, primjerice kad je preglasno. Ali nemam nikakav benchmark, prema kojem bih mogao znati kada je moja glazba zaista nekome preglasna.


Siguran sam da u neke dane koje policija navodi, definitivno nije bilo toliko glasno da bi nekome smetalo. Odlučio sam da ću, nastave li se pozivi Policije, morati poduzeti neke pravne korake. U tom ću slučaju podići tužbu zbog uznemiravanja, a protiv policije. Jer, što se mene tiče, oni dolaze mene upozoravati za nešto što možda jest tako, ali možda i nije, a sve zato što je njima netko tako dojavio. Taj netko se mogao, ali i nije morao predstaviti. Mislim da je to mjesto na kojem se ja moram suprostaviti odsutnosti razuma.


Reintegracija na terasi Mastersa


I onda je konačno krenulo. Prvo su valjda otvorili frizeri, a zadnje subote u svibnju dogodio se Masters. Ne baš onako kako smo navikli, već u kompromisnom terminu od 16-02 sata. Unatoč nekim birokratskim odredbama kojih se ne bi posramili ni Kafka, Orwell i Kishon zajedno, dogodilo se onako kako se i trebalo dogoditi. U Mastersu se dogodio odličan povratnički party.


Line up su činili Felver, Ilija Rudman i Lukadelux. Masters je privukao sve one koji i inače dolaze, kao i one koji samo ponekad stignu. Potisnulo je to glazbu i nastupe DJ-a u drugi plan. Radost i ushit prožimali su te večeri na terasi svakog ponaosob. U času ti netko poleti u zagrljaj, već u drugom samo ugledaš poznato lice, dok u trećem pružaš ruku nekome kog zapravo ni ne znaš, ali ste tu, svoji.


Rijetka je prilika, možda i jedina u našim životima, u kojoj ćemo se susresti sa ovakvom situacijom. Više mjeseci biti odvojen od ljudi koji čine dio tvoje subkulture, bez obzira jesu li ti oni prijatelji, odnosno poznanici, ili im pak samo prepoznaješ lica. Viđaš ih na mjestima na koja dolaziš, rade iste stvari koje i ti radiš. Oni ti nisu nepoznati, već odavno odašiljete jedni drugima neku nevidljivu vibraciju i energiju. I onda se svi pojave u isto vrijeme, na istom mjestu, nakon dugo vremena.


Energija i vibra te večeri u Mastersu dosegli su vrhunac. Pri tome mislim na onu iskrenu, nepotpomognutu sreću, koja dolazi iz duše i iz srca. Siguran sam da je nekoj drugoj ekipi tih dana, u nekom Sound Factoryu, Boogaloou ili Depou, bilo isto tako kao što je bilo i nama na terasi Mastersa. Taj će ushit još neko vrijeme trajati, a onda će se spustiti na razinu na kojoj je bio i prije cijele ove situacije. Iskoristimo ga dok je još tu. Možda ga svi zajedno uspijemo zadržati što dulje.


Ne zaboravimo da nam je u ovim mladim povratničkim danima potrebna i određena doza umještnosti čitanja najava za programe koji nam dolaze. Nekad je potrebno čitati između redaka, a nekad imati na umu da u najavama događanja moraju biti zadovoljene određene birokratske norme, kao i to da se neke javno objavljene informacije mogu i moraju slobodnije interpretirati.


Prvih sam se dana zgražavao nad video snimkama koje su dolazile sa prvih događanja. Slično reagiram i danas. Potpuno je nepotrebno javno objavljivati materijale koji imaju kompromitirajući karakter. To može samo privući neželjenu pažnju, nimalo neće pomoći vašem egu, niti će utjecati na financijsko poslovanje kluba, partija, izložbe, koncerta ili nečeg petog.


Iako je ovaj Masters probudio puno emocija i donio puno zadovoljstva, u sebi sam osjećao kako to nije isto ono što je bilo prije. Pitao sam se da li ćemo zaista morati promijeniti paradigmu zabave kakvu poznajemo. Još uvijek sam imao neku knedlu u grlu.


Otišli smo na after kod Kreše. Zabavili se skroz gospodski.


Surogat protiv knedle


Idućeg petka otišli smo u Surogat. Terminski puno više u skladu sa normama na koje smo navikli. Cilindar, kako se zvao taj program, te se večeri pretvorio u pravi Party. Sa velikim P. I ovdje je bilo nebrojeno puno poznatih lica, najviše onih koje ne viđam u programima Mastersa, pa je i to rezultiralo dodatnom ispunjenošću zadovoljstvom i emocijama. Gotovo cijelo vrijeme sam bio u plesu, a socijalne radnje sveo sam na minimum. Došli smo nešto kasnije nego li smo planirali, pa smo skroz propustili nastup Robotka, dok smo Oberona čuli samo u njegovom završnom dijelu.


Nakon toga je Denis Beifuss svirao svoj techno set. Nije to techno koji mene pokreće, ali uspješno ga mogu savladati kad mi se pojavi na partiju. Denis je to odsvirao odlično kad u obzir uzmeš sve parametre. Sve ostalo je stvar osobnog ukusa. To nominalno ne upada u "top nekoliko" stilskih usmjerenja koje njegujem. No, vidjelo se na Denisu