Buraz, ti si bolji DJ od Luke Slatera, kaže mi Tomo neki dan u jednom od onih razgovora sa šanka. Nije to bio razgovor o kvalitativnom ocjenjivanju mog, tvog ili njegovog DJ-anja u odnosu na Luke Slatera, kao ni razgovor o usavršavanju vlastitih jedi vještina u odnosu na Luke Skywalkera, već o tome koliko cijenimo ili ne pojedine DJ izvođače.
Sad kad o tome razmišljam, čini mi se da je sa ljudima tako u svim aspektima onog što žive i što rade. Neki broj nas nauči nešto raditi na određeni način i tu završava priča sa tom određenom stvari. Takvi među nama tu će stvar do kraja života raditi na naučeni način, minimalno korigirajući neke radnje kako vrijeme prolazi. Onaj drugi dio nas će neprestano mijenjati, poboljšavati, opet iznova učiti i tako uvijek iznova proživljavati neki proces kao potpuno novi ili obnovljeni, poboljšani.
U DJ svijetu to znači biti istraživač, kopač, koji se trudi sebe predstaviti uvijek u novom interesantnom svjetlu i svojoj publici ponuditi glazbu koju će ta ista publika lako povezati sa izvođačem i reći - U jebote, ovo je nekaj skroz dobro, nisam čuo da to netko tako svira, ali to bi baš i očekivao od njega.
Osjećam da si i ti nemirna
Buraz, nemreš mi prodavat jednu te istu stvar dvadeset godina i uvjeravat me da je to nekaj najjebenije kaj može bit, jer mjuze ima, nastavio je Tomo, dok sam ja, otpuhujući dim čekao da neki reflektor osvijetli onu curu u kutu čiji su se pokreti jedva nazirali, a koja, kao ni ja, nije mogla mirno stajati u još praznom klubu.
Sad mi je ovdje palo na pamet da napišem kako se ona, kao gazela evolucijom poučena, sklonila u nisko raslinje i kloni se livade, u ovom slučaju dancefloora, na kojem bi bila lak plijen lavovima. Čak mi se to i ne čini toliko cheesy, koliko su lavovi bili u kurcu.
To ti pričam, reko sam Tomi, ali on je već otišao umiksavati neke stvari. Subota je, ponoć je netom prošla, Safehouse crew se zagrijava u Mastersu uz glazbu na koju i meni otpada vilica. Oni njeguju upravo ovu priču i neprestano razvijaju svoje DJ vještine tražeći novu, dobru glazbu koju kasnije, zajedno sa publikom, žive u klubskom i plesnom provodu.
Ubacio sam podnaslov i gazelu u priču kako ne bi ispalo da samo pišem superlative o Safehouse ekipi, a zapravo sam samo htio vidjeti njeno dupe. Izostavio sam dubok snijeg, a srnu zamijenio gazelom. Drugi put ću probat lovce zamijenit hijenama namjesto lavovima, možda ispadne bolje.
I've been staring at the floor
Večer prije, u petak, išli smo u Aquarius. Na Tanzen program. Sa Martinom Eyererom, Martinom Landskyem, te našima FM-om i Tinom Dobrićem. Ja nikako nisam mogao upamtiti Tinovo ime, pa sam ga prozvao Dobrica Ćosić.
Tamo sam se isprva malo iznenadio, a onda i odlično proveo, iako čisto glazbeno gledano, to nije bio event za čijim headlinerima bi ja slinio. Dosad sam se uglavnom uvjerio kako će svaki iole ozbiljniji DJ na ovakvom partiju svirati glazbu uz koju ću se dobro zabaviti i još više plesati, bez obzira na to što sam se možda na takvu glazbu palio prije dvije tri godine.
Iznenadio me klub Aquarius. Nikad nisam volio ići u Aquarius. Išao bih samo ako je bilo neko gostovanje koje nisam želio propustiti. Onda bih išao u Aquarius. Kad su doštukali šator na klub onda sam definitivno prestao odlaziti. U devedesetima nisi mogao a da ne naletiš na mramor, kamen i željezo. Samo što je željezo bilo mesing. Uređenje interijera većine ovakvih prostora prema mojim osobnim estetskim kriterijima bilo je neprihvatljivo. Ne znam jesam li spomenuo klupe obučene u kožu i kaveze za plesačice. Ako nisam, znajte da niti to nije bilo najgore. Negdje je koža, naime, bila bijela.
U Aquariusu su to sve razjebali ili prekrili i stvorili jedno generalno nenametljivo i cosy okruženje gdje prostor više ne visi nad glavom sadržaju koji se u njemu odvija. Čini mi se da je i šator imao neku svoju evoluciju. Sad mi je više kao hala, možda sam i zabrijao, kao da je prije bio manji. Počeo sam si zvučat kao moj deda meni kad sam bio mali. A tu je nekad bil postolar koji je jedini znal dobro napravit.. I tako svaki put kad bi prošli kraj tog mjesta.
Tak da, ekipa, možda tamo uopće nema nikakvog šatora.
Uglavnom, razbili su moj sjajni mit o mramorom optočenom klubu u kojem ogledala udvostručuju percepciju prostora, kao što i otkrivaju percepciju o vlastitom stasu. Špigli su generalno podmukli i zli. Znaju razliku između prostora i čovjeka i šute nam o tome. Kad špigl podupla prostor, to odmah svi vide i znaju. Kad špigl podupla naš odraz, onda samo mi sami mislimo da ga je poduplao. Svi ostali u špiglu vide nas onakvima kakvi i inače jesmo. Čuvajte se ogledala.
O Tanzenu ću već pisati, upravo se sprema jedno, meni zanimljivo gostovanje. Glavno da smo si Aquarius i ja pružili ruku pomirenja nakon tolikih godina.
Za ovaj ću put izdvojiti samo jedan moment koji me se dojmio. U drugom dijelu seta Martin Landsky pušta stvar koja u prvih minutu, dvije ničim ne otkriva što u sebi skriva. Načas se uhvati prolazak jednog vokal samplea.
"Constantly thinking about you..."
Taj sam se čas probao fokusirati na ekipu i promatrati koliko njih će u kojem trenu ubrati o čemu je riječ. Na ovaj prvi nalet jednog dijela strofe primijetio sam neke. Stvar se zarola u građenje ritmičke strukture, da bi netom kasnije opet krenula sa:
"I've been thinking too much about you
See the sunset with no sleep at all..."
Svi oni koji su trebali prepoznati Trentemøllerov Moan taj čas su, kao i ja, imali highlight večeri. Nemam pojma u kojem i čijem remixu.
Refrakcija, refleksija, disperzija i lom
Ako bih zagrebačku party ekipu trebao raspodijeliti po kromatskom spektru boja, onda bi lijevo u crvenom dijelu spektra bili Ekstraktovci. Prema desno, sve do žute, idu razni štovatelji Cyclea, Case, Sindikata, hip-hopovci i brejkaši, pa onda neke ekipice koje vidiš tu i tamo na nekim zanimljivim eventima o kojima ne znaš puno, ali ti je jednom s njima baš bilo dobro. Negdje na spoju narančastog i žutog je ekipa - "Joj, ako baš moram", ili "Ne mogu to izbjeći, idem radi prijateljice".
Skroz u sredini je ekipa koja samo ponekad želi otići na party. Kao kad u firmi idu na kuglanje. Inače uopće ne briju na to. Njima je važan provod. I nek je glazba ok. Njih ću zvat "nuleri". Nuleri su rijetka vrsta, pa im priključujem i turiste koji se u Zagrebu zažele partijanja. Nuleri mogu imati esencijalni učinak na to da neki party postane jebeno dobar. Poslije ih tri dana sve boli.
S druge strane, kad se zeleno počne pretvarati u plavo idu Futurescopeovci i ostala, manje više techno ekipa, Adidas sportaši, Depo bagra i slični. Tu negdje na početku plavog bi pasao Tanzen, vidjet ću, još je mlad. Onda bi dalje išli radnici elektre i sličnih slabo ili jakostrujaških usmjerenja, Brave i ostali. Jabučari također. Tu su negdje Taman i njima slični.
Onda idu rokeri, funkeri i disko maheri. Garden ekipa, npr. Sad tu dalje do ljubičastog ima puno mojih, da ne nabrajam. Recimo da bi ovo mogao biti tekst u kojem neću spomenut Felvera. Tamo negdje gdje se ljubičasto prelijeva u roza boju, opet se nazire crveno. I tako redom u krug.
Pa neka onda netko kaže da život nije roza boja.
Svi oni koje nisam spomenuo nisu u mom vidljivom spektru boja ili sam ih zaboravio spomenuti. To su nijanse koje čine osobni ukus i odabir. Razlog zbog kojeg sam se upetljao u ovu, pomalo apstraktnu, analizu zagrebačke party scene su sastojci. Sastojci koji meni čine dobar party kad je o ekipi riječ.
Kad bi party bio palačinka, onda bi je ja namazao pekmezom od šljiva, posuo kriškama naranče i kiwija, te bezobrazno na to bacio šaku trpkih višanja ili brusnica, a u sredinu stavio nekoliko slatkih M&M's radi dekoracije i općeg dojma. M&M's predstavljaju nulere, a ostale ćete već po bojama raspoznat.
Po pitanju ekipe, ovdje na Tanzenu je podloga od nešto drukčijeg pekmeza, ali je zato netko bacio šaku brusnica i M&M'sa. Kao kad netko potajno ulije vodku u punč na proslavi iole ozbiljenijeg američkokoledžaškog društva. Pa se svi opuste, a ne znaju zašto.
Kasnije, kad smo išli doma, pokupili smo neke, po mojoj procjeni, "nulere". Dečko i dvije cure. Zapazio sam njih dvije već tijekom noći dok su plesale.
Dok smo beskonačno tražili taksi on je komentirao glazbu koja je svirala u autu. Već prema tome sam skužio da ga privlači dobra glazba, pa sam mu rekao da je cijeli miks takav. Zapravo je to bio miks koji sam snimio čas prije izlaska i kojeg nisam ni preslušao. Slušao sam ga sad dok pišem tekst, a kako se s njima nismo upoznali, možda slučajno zaluta i na ove stranice, pa zato ekskluzivno uz ovaj tekst ide i Podcast mix kojem ću do kraja pisanja već smisliti neko ime.
Kurdi
Iza vozačkog sjedala kod mene u autu uvijek ima smeća na podu. Ovaj put par praznih limenki ili boca, komad makovnjače, nekoliko škarnicli iz pekare ili McDonaldsa, gomila zgužvanih papirića i nešto ljepljivo na gumenom tepihu, kao i bijela fleka na sjedalu. Koja nije od sperme, nego od sladoleda.
Bilo mi je malo neugodno kad smo pobrali ove ljude jer zapravo nisam bio siguran koliko, kompromitirajućeg ili ne, smeća ima iza sjedala. Isto je bilo i nekoliko dana prije kad je moja mama sjela iza. I njoj sam rekao nek ne obraća pažnju na smeće na podu.
Ajoj, rekla je ona. Njoj su kante za smeće na vikendici na selu izbjeglice koji se onuda kreću, na svom putu prema boljem životu, napunili svojim smećem. Ha, mislim, gledaj to kao da si im na neki način pomogla da ostanu ljudi. Nema u tom kraju često praznih kanti za smeće uz cestu. To puno govori o njima.
Znam, kaže mama. Ali nisu ih zatvorili. Mene nije bilo mjesec dana. Padala je kiša. A unutra pelene, sve se usmrdilo. Znaš kak. Jebiga, kažem, ljudi najčešće imaju dobre namjere. Kurde sam odabrao samo kao sinonim, a ne zato što mislim da upravo oni tuda prolaze.
Luke Slater
Kaj već idete buraz? No worries, vratit ćemo se, samo poslušamo Luke Slatera i supportamo nakon toga CET-a.
Nisam htio propustiti Luke Slatera, jer je upravo on iznimka koja potvrđuje pravilo. Ono pravilo koje postavljamo Tomo i ja na početku priče, kad Tomo ne priznaje nekog tko dvajst godina ne mijenja skoro pa ništa. Kao i drugdje u životu, tako i u ovdje postoje stvari koje nema potrebe ili razloga mijenjati. Luke Slater techno prezentira na način koji je daleko od sveg drugog što imamo prilike čuti.
To možda po nekim ili nečijim kriterijima nije bolji, ili lošiji techno. On je jednostavno drukčiji, a plijeni. Baš kao što su svojevremeno "The Gotan Project" bili dručkiji. Ni po čemu apsolutno jedinstveni ili nevjerojatni. Već samo drukčiji na jedinstven način. Imaju na mene efekt danas isti kao i prije dvadeset godina kad su se prvi put pojavili.
Slatera ne poznajem toliko dugo, ovo je tek drugi put da ga imam prilike čuti uživo. S druge strane dosta dovoljno poznajem njegov rad, pa stoga i mogu tvrditi ovo što sam napisao.
Glazbeno je to područje u kojem se ja slabo snalazim kad je o naslovima riječ. Siguran sam da je svirao glazbu koja dolazi sa etiketa kao što su Fourfloor ili Exile, kao i sa matičnih Mote-Evolver ili Ostgut. Gotovo sam siguran da je na samom početku svirao i Slam sa Some.
Započeo je set mutno i prigušeno. Siguran sam da je i malo smanjio glasnoću razglasa koju je vratio na istu razinu vrlo suptilno kroz prvih pet do deset minuta svog seta. U tom početku ne dominira "kick". On je dalek, iza brda, osjeća se da dolazi. Tek povremeno ga prekidaju neki iskričavi zvukovi, koji odrade svoju sekvencu i nestanu.
Njegov techno je uz to što je klubska glazba, ujedno i apstrakcija techna. Dokazuje da techno nije "bum-bum-bum-bum". Ja sam odlučio isključiti se od okoline i maksimalno pokušati memorirati dijelove Slaterovog seta, kako bih uopće nešto smisleno mogao napisati. Namjerno nisam išao pročitati što sam pisao o njegovom setu prije godinu dana.
Ispočetka sam uspoređivao očekivanja, bazirana na iskustvu od prije godine dana i činilo mi se da će ovo biti dosta drukčije. Međutim, već nakon pola sata vidjelo se da će završiti baš u onakvom stilu kakvog sam ga i upamtio. Rekao bih, pile i brusilice, ali u najpozitivnijem kontekstu.
Svi vi u svojim snovima sigurno imate i one neke strahove u kojima od nekog bježite, ali vas tijelo ne sluša, ili nekog dozivate, ali nemate glasa. Ako i nemate takve snove, sigurno ste bar jednom u snu posezali za nečim što nikako niste mogli doseći. Ako nemate ni to, onda zovite, pod hitno moramo van.
DJ set Luke Slatera doživljavam kao interpolaciju svih ovih snova. On ima neku svoju osnovnu ritmiku koja vas vozi. Cijelo vrijeme vas drži bez obzira na to ima li "kick" ili je on odsutan, filtriran, prigušen.
Za to vrijeme kao na nekoj vremenskoj traci, svijet prolazi kraj vas. Drugi gradivi elementi njegove glazbe fiksni su u svom vremenu i prostoru, pa ih samo odjednom čujemo ili ne čujemo. Nekad je efekt sličniji Dopplerovom. Čujemo ih kako nasilno dolaze, te odjednom nestaju u raspadanju. Nekad beskrajno dugo dolazi neki sample i taman kad osjetiš da bi trebao početi njegov crescendo, odgurnut nesretno nestaje, jer je došao bolji i jači sample.
U elektronskoj glazbi prepoznajemo uzorke. Gradive elemente. Meni se čini kao da su ti gradivi elementi u glazbi koju prezentira i kreira Luke Slater potpuno drukčiji. Kao da je riječ o živim zvukovima koji postoje u stvarnom svijetu. Ritmičko udaranje igli stroja za pletenje u osječkom proizvodnom pogonu Benettona je jedan od zvukova koji mi ovaj čas padaju na pamet. Drugi je zvuk klackalice ventila na motoru trajekta Hvar koji plovi na Cres.
Tajming kojim ti elementi dolaze, način na koji se mijenjaju, njihov sustain, ili količina reverba kojim dominiraju prostorom su sve samo ne predvidivi. To cijeli njegov set čini kao da ga gutate u dahu i odjednom se čudite što nestaje. Nestaje isto onako nestvarno kako je i došao. Tek onda sam išao pišati i osjetio djelić realnosti na pitoresknom putu do pisoara i natrag.
Na Slatera se nadovezao Cet. Nakon 45 minuta sam mu imao potrebu reći što mislim o njegovoj svirci, pa sam mu i rekao. Brijem da on mene kurca nije čuo, ali je klimao kao da je. Onda sam se vratio na floor još neko vrijeme. Plan je bio supportati ga 15 minuta, pa onda, sorry, kenj, kenj, mi idemo. Plan se promijenio.
U Mastersu su nam ostale još neke stvari, pa smo se vratili tamo. Safehouse je rasturao grooveom, publike nije bilo pretjerano puno. Sasvim neočekivano, oni su završili u šest sati. Mi smo se iz protesta vratili u Boogaloo. Na zadnjih pola sata. Ili malo više. Svirao je Zoky. Dobro mi je to bilo.
Who's that girl
U petak sam u Aquariusu otišao po pivu, sreo G&M kraj šanka, neš pročavrljao s njima, okrenuo se i netko mi uleti u zagrljaj. Tako i ja nju čvrsto zagrlim, sve se još nešto dogodi, odjednom je više ne vidim. Nisam je ustvari ni isprva vidio jer se baš u trenu kad je krenula ka meni, upalio reflektor koji me zaslijepio, ali bio sam siguran da je to Ni. Ujutro sam je tagirao na postu s jezera, zajedno sa svima ostalima kojih sam se sjetio, a bili su tamo.
U subotu navečer sam je sreo u Boogaloou. Rekla mi je da je jučer imala virozu, te da je rano legla i da se baš obradovala kad je ujutro vidila da je bila i na partiju i na afteru s nama.
Bio je ovo jedan izuzetno ispunjen vikend sa tri dijametralno različita party eventa. U petak sam sreo gomilu poznatih, u subotu nešto manje.
Jedino ne znam tko je bila ta cura. Love you all.