Blog post

Neplanirana trojka


U petak sam plesao u Funku. To je ona nepretenciozna zabava petkom kad dođeš u klub oko jedan, a odeš oko pola pet. U biti sam htio ići u Podmornicu, ali tamo je line up radio protiv mene. Prvi su svirali oni koji su mene zanimali i znao sam da nema šanse da se uopće pokrenem od doma u to vrijeme. Taj raniji odlazak u klub mi je ok za subotnju večer, ali petkom jedva da sam došao s posla, a već bi trebao dalje. U Funku je svirao Jogarde, bilo je prilično popunjeno, uz dosta poznate ekipe i nekolicinu neprilagođenih. Moj prijatelj bi rekao - morona. Ili kretena.

Bruce Lee

Kad imaš tri morona na terenu (podiju), onda oni za sat-dva iscijede iz tebe puno pozitive. Ostaneš kao prazna baterija. I onda mi dođe da sam Bruce Lee. Uđe mi u glavu i više nisam disco, nego sam kung-fu. Samo gledam kako će moja razigrana i razbacana ruka opizdit morona po nosu. A to je skroz loše i uopće nije PLUR. I to skroz nisam ja. To je neki nadrkanac koji čuči u meni i čeka da opizdi morona. Stalno ga potiskujem.

Edo Maajka

Srećom po morone, ili po mene, u tim teškim trenucima za PLUR dođu mi stihovi:

"Sistem mi se čisti od negativnih misli, uzima pozitiva svaki dio moga tkiva."

Zaboravim na kung-fu, vratim se u disco i junački se guram, laktarim, te se prema moronima ponašam kao moron. Još nisam pronašao neki drugi djelotvorni model postupanja. No, u Funku uvijek prevlada dobra atmosfera, pa sve završi sretno i zabavno zahvaljujući ekipi koja pleše i koja se zabavlja. I zahvaljujući DJ-u. Koji pušta glazbu. Jučer je to bio Pepi i to je bio jedan standardno dobar plesni set sa obiljem već znane glazbe. Odličan početak vikenda i uvod u ono što slijedi.

Opet Funk

Subotnja večer je ono što slijedi. I eto nas opet na putu za Funk. Samo se nadam da jednog dana kad uđemo ne krene pjesma:

"Then put your little hand in mine,

there ain't no hill or mountain we can't climb.

Babe.

I got you babe.

I got you babe."

Osjećao bi se kao Bill Murray u ulozi meteorologa Phila Connorsa. Iako, onda je u paketu i Andie MacDowell. Možda to i nije tako loše. Može biti da svaki taj ritual dolaska sliči onom prethodnom, ali zato svaka sličnost prestaje kad se na podiju predaš DJ-u u hipnotički trans. Tu prestaje svaki "Sviščev dan". Svaki od tih transeva je unikatan i poseban. I nije to samo glazba. To su i emocije koje iščitavaš iz drugih, oslobađanje pozitive, trenutak u kojem svatko tko zaneseno pleše poništava sva sranja koja su mu se nakupila kroz tjedan.

Opet Funk

Subotnja večer je ono što slijedi. I eto nas opet na putu za Funk.

Dosta zajebancije, ovo je bilo samo da se još malo sjetim MacDowellove.

Danas je na programu uigrani dvojac koji čine E1 & Savage. Plan je tamo opičiti sat-dva hipnotičkog transa, pa se pakiramo dalje. Ipak nam danas ovo nije glavni program. Ovo je kao šetnja po Gornjem gradu prije odlaska u kino.

Spuštam se dolje u brlog. Neka dvojica izlaze, zapravo grabe po šest stepenica uz rub oko stupa. Kao dva spidermana. Razum, nula bodova. Dečki zapravo ne znaju ni kud idu, niti zašto jure.

Dolje je već usijana atmosfera. Dvojac valja, kao da razvlači tijesto. U tom valjanju polako ubrzava. Dodaju i acid. Nizaju stvari kao da nema sutra. Šteta što je danas tako gust raspored. Rado bih ostao ovdje do kraja. Ima znanih lica. Kao i jučer. Iza zavjese. Nije gužva.

Dvojac ubrzava ritam i općenito svira odličnu glazbu kakvu nećete čuti gotovo nigdje drugdje. Svaki njihov set je drukčiji. Rijetko ponavljaju nešto što su već prije svirali. Nama vrijeme polako ističe. Krećemo dalje.

Žaruljice

Vrijeme je adventa i Zagreb je "prigodno" uređen. Prigodno se uređenje sastoji uglavnom od žaruljica raznih boja, kao i onih bez boje. Gradska je vlast jednostavno fascinirana, uvjetno rečeno, žaruljicama. U vrijeme adventa natječu se u tome koji će gradski ured razvući više metara LED ili neke druge - žaruljica trake.

Ukupni dojam, kao i estetika koji ostaju iza tog natjecanja, svode se na paradu neukusa i kiča, a nekad je riječ i o zaista bizarnim instalacijama. To vjerojatno ide na slijedeći način - Predstavnik Pročelnika Ureda Gradonačelnika nazove sekretaricu Pomoćnika gradskog Ureda za upravljanje prigodnim situacijama. Advent spada u prigodne situacije. Podsjeti ga da je onaj povratnik iz Australije još u lipnju isporučio gradu 14.800.000 ukrasnih žaruljica i da treba provjerit jesu li te žaruljice još uvijek u skladištu na Žitnjaku, pa ako jesu, treba se krenut s dekoracijom.

Onda se netko sjeti i kaže - danas ćemo omatati stabla na Zrinjevcu. Iz skladišta se izvuku kilometri žaruljica traka i spretni radnici Zrinjevca do gableca u jedanaest omotaju sve platane i uštekaju to u struju. Glavni električar utvrdi tehničku ispravnost i oni odlaze na drugu lokaciju. Kasnije po noći nitko ni ne pogleda tu instalaciju, pa da mu recimo padne mrak na oči od svjetla.

Bludilište

Cijela ta priča sa žaruljicama nas vraća u Funk, bolje rečeno u Tkalčićevu ulicu u Zagrebu. Svjetlosna dekoracija gornjeg dijela te ulice je svojevrsno remek djelo. Riječ je zapravo o primjeru vrhunskog funkcionalnog dizajna u duhu prostora, vremena i društva u kojem živimo. Argumentirat ću to.

Funkcionalnost i jednostavnost. Odšarafili su bijele, prozirne ili mliječne žarulje i namjesto njih zašarafili crvene. Uz niski trošak crvenih žarulja iskoristili su postojeća rasvjetna tijela. Dva su picaferaja to napravili za jedno popodne.


Simbolika. Kandelaberi koji svijetle crveno u Tkalči imaju višedimenzionalnu simboliku. U toj je ulici prije bilo bludilište. Kurveraj zapravo, ali ovak je finije rečeno po zagrebački. Ako pak gradsku vlast, te način na koji rade i funkcioniraju usporedimo sa kuplerajom, možemo reći da crvene žarulje na neki način simboliziraju i duh gradske vlasti.

Ako je netko baš ekstreman i želi i dublju povijesnu dimenziju, crvene žarulje u Tkalči mogu biti i sinonim za obližnji "Krvavi most" na kojem su se poklali crkvenjaci i necrkvenjaci.

U konačnici je ovaj jedinstveni dizajnerski potez zajebo neki moron koji je oko svake lampe napičio vijenac od žaruljica i time razjebo minimalizam i estetiku.


Ako vam se čini da je to što rade gradske vlasti čisti kurveraj, eto još jedne dimenzije ovog fantastičnog dizajnerskog poteza. Bludnice, prostitutke ili po zagrebački - kurve, još su u devetnaestom stoljeću imale "Bludilišni pravilnik" kojim je gradska vlast u 31-noj točci utvrdila sva pravila vezana uz ovaj biznis. Mimo pravilnika, bludnice su imale i nepisanu praksu kojom su informirale građanstvo o tome jesu li zauzete ili slobodne za kurvanje.

Baš kao što Taxi na krovu ima natpis koji svijetli ili ne, tako je i jedna, kak da se izrazim, stara zagrebačka kurva, imala praksu isticanja vrtnog patuljka na prozoru. Ako bi vrtni patuljak stajao, to bi značilo da je slobodna, a ako bi pak bio polegnut to bi značilo da je zauzeta. Mislim da nam je povijest ovdje prekrajana ili krivo prenesena, jer mi se čini logičnijim da je bila zauzeta dok je stajao uspravno, dok bi bila slobodna kad bi se on spustio u ležeći položaj.

Sva suština ovog indikatora zauzetosti i njegova čista esencija nalazi se u samom objektu kojim se vrši indikacija. A to je - Patuljak. Kužite!

Netko će mi sigurno prigovoriti da sam u ovom tekstu previše zabludio sa kurvama i patuljcima, ali podsjećam da je ovo doba adventa, kao i da je važno bilježiti crtice iz narodnih običaja. Jer to je jedino što ostavljamo u nasljeđe generacijama koje dolaze. Neka ostane zapisan barem jedan nepatvoreni dio povijesti, pa nek znaju kako smo živjeli i kakvi smo bili. Citirat ću ovdje velikog Danila Batu Stojkovića kad u ulozi Brke u Šijanovom filmu kaže:

"Ja zapisujem narodne umotvorine, te neobične i retke reči. Netko mora da vodi računa o bogatstvu ovog naroda."

Surogat

Ima već neko vrijeme da sam si rezervirao ovaj kasni subotnji termin za meni posebno dragog techno gosta - Eduarda de la Callea. Splitski TAMAN crew složio je mini turneju u kojoj je Eduardo u petak gostovao u Splitu, a u subotu u Zagrebu.

Mjesto radnje je Medika, preciznije Surogat. To mi je jako drago mjesto. Objasnit ću i zašto. Ali prvo da postavim neki okvir, opet koristeći dijalog iz Šijanovog filma koji ovaj put uključuje još jednog velikana srpskog glumišta.

Taško Načić (Lovac) - "Stvarno jadno izgleda."

Bata Stojković (Brka) - "Da se ja pitam, ja bi proterao autobus ovuda. Nije to tako loše kao što izgleda."

Ovaj dijalog zapravo najbolje opisuje cijeli AKC Medika, a odnosi se i na Surogat, kao i na pripadajući WC. Već sam prije zaključio da postoji jedna perverzna nit vodilja u uređenju ovakvih i sličnih prostora. Ovdje u WC-u, kao i u SF-u u WC-u netko je na plafon instalirao reflektor od tisuću watta. Kad iz mračnog kluba odeš na pišanje ili neku drugu aktivnost, tamo u WC-u te silina svjetlosti suoči sa istinom i otkrije ti sve.

Lica koja govore i dok su usta zatvorena. Mimika, body language ili zaplitanje jezika pijane cure za koju sad vidiš da nije u ranim dvadesetima kako ti se činilo prije u klubu. Koliko god volim mrak, ovaj reflektor u WC-u ima određenu dozu nastranosti u priči koju stvara, dok samo osvjetljava prostor.

Sam Surogat je jedna pravokutna prostorija sa rupom u zidu u kojoj je šank, a iza šanka je druga prostorija. Kuhinja. Kredenc, stol i stolci, frižideri, stalaže, plastične čaše i gajbe. I uvijek neka šarolika ekipa. To je zapravo jedna fantastična scenografija u kojoj oni koji poslužuju goste igraju glavne role, dok ekipa koja se u pozadini neprestano mijenja igra združenu rolu statista. Kako ovdje nema redatelja, tako nema ni granica, pa statisti nisu samo ukras, već su dio jedne spontane dramaturške radnje koja se neprestano iznova razvija s one strane šanka. U kuhinji.

Kad drugi put dođete u Surogat, nalaktite se na šank i pokušajte kuhinju i njene aktere promatrati kao kazališnu predstavu bez dijaloga. Iskoristite maštu. Dijalozi postoje, ali ih od glazbe ne čujete. Za vas je to nijemi film. Da ne ulazim u nepotrebne detalje, mentalna i motorička stanja sviju koji se tamo nalaze, zajedno sa mnom, svest ću pod zajednički nazivnik "mladenačke zanesenosti, zaljubljenosti i omamljenosti glazbom".

Gledajući na taj način, cijela predstava je još zanimljivija. Još se nisam odlučio zamijeniti uloge i otići u kuhinju, da vidim kako iz te perspektive izgleda predstava s druge strane. Mislim da još neko vrijeme niti neću, jer mi je ova strana još dovoljno zanimljiva.

Žao mi je što nije bilo više posjetitelja, ali imajući u vidu što je na klubskoj ponudi grada bilo te večeri, to je i logično. Ekipa se disperzirala. Ni prije toga u Funku nije bilo ljudi koliko bi bilo neke druge subotnje večeri, a vidjet ćemo, niti kasnije na trećem mjestu nije bilo toliko posjetitelja koliko bih očekivao.

Eduardo de la Calle

Riječ, dvije i o samom DJ setu Eduarda de la Callea. Jedan kratki tekst izvorno objavljen na Facebooku, a o njegovom nastupu u Zagrebu, od prije gotovo dvije godine, pročitajte ovdje.

Jučer sam ga slušao treći put, na trećem različitom mjestu. Svaki put je njegov set bio drukčiji. Ima svoju viziju i način na koji ga gradi. Ukratko je to kako je i opisano u linkanom tekstu. Rekao bih da sam jučer čuo nešto više driving elemenata nego primjerice prije dvije godine u Mastersu. Isto tako, nosio je u sebi i nešto mračnije elemente u drugom dijelu seta u kojem je jednu dionicu svirao sa glazbom koja prenosi jaki drive i jaku energiju, a to čini sa vrlo malo izraženim beatom ili u potpunosti bez beata. To je trenutak kad synth linije drže drive, dok padovi, hi-hat ili činele naznačuju ritam.


Eduardo je bio odličan. On je zaista jedinstveni DJ u današnjem techno svijetu. Jedinstven na način da je pronašao način prezentiranja DJ seta koji je unikatan i drugačiji. Istovremeno je odličan lik koji unatoč svom naizgled rezerviranom ili odsutnom držanju iza pulta zapravo stalno osluškuje i promatra reakcije publike.

Moja mladenačka zanesenost i omamljenost trenutkom rezultirala je nešto slabijim praćenjem samog seta na faktografski način, ali primijetio sam da je svirao DJ Deepa, Gabriela Anandu, Psyka i Steve Rachmada.

Volio bih da je bilo više ljudi. Volio bih da je dio onih koji su tamo bili bio zaista i uključen u ples i izvedbu DJ-a. Volio bih da je bilo manje chit-chata koji u onom prostoru zbilja ometa percepciju glazbe. Volio bih da te volim.

Chit-chat je u ovom slučaju pristojan izraz za razgovor između lika i ženske u kojem jedno drugom intenzivno glasno pričaju sve što im se dogodilo u proteklih šest mjeseci otkad su se zadnji put vidjeli. I sad zamislite još lik+ženska puta neki broj parova. Strateški raspoređeni na flooru, tako da, gdje god da se makneš, tamo će biti i tvoji lik+ženska.

Volim što sam tamo vidio neki broj likova i ženskih koje viđam na raznim drugim mjestima i čija mi prisutnost ovdje daje do znanja kako mare za sadržaj eventa na kojeg odlaze i kako nije sve baš bez veze u ovom chit-chat životu osvjetljenom žaruljicama.

Željezničar

Eto nas tamo, nije još ni šest sati. Shark girl je inzistirala da idemo tamo. Meni nije bilo teško, jer mi se tamo jako sviđa. Konceptualno se tamo prostor sastoji od velike dvorane i kazališne pozornice na daskama. Da bi napunio dvoranu treba ti više stotina ljudi. Toliko ih na ovakve partije ne dolazi. Zato su tamo napravili jedino logično i moguće.

Sve su aktere stavili na pozornicu, na daske koje život znače. I spustili zastor. Praznina dvorane niti ne zna da se iza zastora odvija predstava. A nama koji smo glumci u toj predstavi ovo je pun pogodak. Plesati na daskama je najbolje. Na pozornici smo. Sve što radimo je dio predstave. A spušten zastor simbolički predstavlja sigurnost. Glumci mogu otići i korak dalje od onoga što bi pružili publici kad bi zastor bio podignut.


Tamo je bilo tridesetak ili nešto više dečkiju i tri-četiri cure. Rekao bih da baš nikoga od te ekipe ne viđam drugdje. Mala rezerva, šest je ujutro, druga mi je noć za redom. Još i stroboskop. Ono što me tamo oduševilo je slijedeće. Toliki dečki, ovakvi ili onakvi, ali nema morona. Niti kretena. Volim vas sve koji ste tamo bili.

Kad sam zadnji put bio tamo, imali su Boca Soundsystem, a sinoć Function One. I u jednom i u drugom slučaju - besprijekorno. Dosta tu pomaže i akustika prostora, kao i zastor. Zastor je jako bitan. On stvara debelu platnenu branu. Kinetička energija basa koji bi udario u betonski zid uzrokovala bi refleksiju i taj bi se bas odbio u suprotni zid. U ovom se slučaju zahvaljujući snazi razglasa dovoljno dobro i jasno čuje, a sav se višak disperzira i potroši na zastoru. Zatim u obliku nevidljivih malih čestica o kojima fizičari puno znaju ode u veliku dvoranu, prođe sve do njenog kraja, pa se rasprši na vješalicama u garderobi pozadi.

Man From The Lab

Svenoćac, cjelonoćnik ili allnighter. Jednom sam to već tako nekako napisao. Od 23h do 7h. Odsvirati osam sati u komadu sa ploča, koristeći i treći gramofon, u današnje je vrijeme zapravo prilično zavidan podvig. Kako i što je "Man From The Lab" puštao cijele noći, ne znam. Ali temeljem posljednjih sat i pol seta rekao bih da je cijela noć bila dobra i zanimljiva.


Osobno sam bio iznenađen, a onda i pomalo impresioniran tehničkom vještinom kojom je on puštao ploče. Pogotovo u dva momenta kad mu je jedan od gramofona otišao u wreck. On bi to vrlo mirno pustio još sekundu - dvije tako, a onda bi pogurnuo ploču po obodu, taman toliko da opet upadne u beat. Vrlo simpatičan način koji bi, da je htio, mogao prodati i pod - htio sam da to tako bude.

Tu sam plesao do daske. Zadnjih sat vremena me opet sjebao onaj neki mišić na relaciji dupe-leđa, pa sam morao malo usporiti. Skužio sam da Phase sa Tokena, Mote-Evolver i čini mi se dosta sa Klockworksa. Na kraju je pustio jednu jebačku stvar, onak long shot, mogao bi to biti Phil Lancaster. Ima neku trensetičnu progresiju u sebi stvar, mislim da ju je pustio dosta usporeno. Nemam pojma, nek mi neko slobodno kaže koja je to stvar.

Ne znam o njemu ništa više, niti sam dovoljno slušao, svakako sam zatečen razinom izvedbe, a sam techno je bio u mojoj safe zoni. Vjerojatno je prije kroz večer bio i žešći. Poslušat ću ga ponovo kad bude prilika.

Neplanirana trojka

Znam kaj mislite. I ja tako mislim. I isto tako mislim da to najčešće i ostane samo na razini razmišljanja.

Meni je ova trojka koju čine Funk, Surogat i Željezničar došla neplanirano. Potpuno konvencionalno, nas dvoje u paru bismo obišli Funk i Surogat. Kako uvijek treba težiti nekonvencionalnom, moja je mašta proradila istog časa kad se spomenuo treći član.

I tako smo završili na tom fantastičnom mjestu koje odiše duhom radničkog samoupravljanja i socijalizma i zapravo je izvrsno mjesto za manje konvencionalni tip zabave. Siguran sam da tamo negdje na nekom zidu još uvijek visi slika druga Tita, a pravi bi digger možda pronašao i koji par neraspakiranih Borosana u nekom spremištu sa metlama.

Garderoba

Na sva ova tri mjesta ne očekujem garderobu. Nikad na partiju nisam očekivao garderobu. Ali moram priznati da je skroz slatko kad se organizator potrudi osigurati i tu uslugu. Zajebavao sam prošli vikend lika u Mastersu da je barem mogao izrezati one papiriće na koje ti napiše broj gdje ti je objesio stvari. Ovdje smo isto dobili papirić. Pisalo je 9E, ili je to bilo 36.

I donese mi čovjek neku sportsku trecking jaknu. Nije to stari moje, ja sam ti imao vestu, pa onda još jednu kao vestu. Nema, kaže on, ovo je na 36, a 9E nemamo. Hmm! Traži on opet, opet nema. Ja ga za to vrijeme zajebavam da mi je to možda papirić iz Mastersa od prošlog tjedna. Na kraju odem ja iza tražit i nađem vestu i tu drugu koja nije baš vesta, vise na nekom broju iza. Sad se opet on malo fokusira na papirić i konstatira da to možda stvarno i jest papirić iz Mastersa. I stvarno, pogledamo njegove papiriće, način kako piše šesticu i zaključimo da to zbilja i je papirić iz Mastersa.

Dakle, pazite kad idete okolo po garderobama, imaju slične papiriće. Love you all.

#Funkclub #Surogat #Željezničar #EduardodelaCalle #Taman #ManFromTheLab #PepiJogarde